Suchergebnisse

U ranoj fazi svog stvaranja Krleža radikalno negira hrvatske historičke i književne tradicije (izuzev bogumila, Križaniča, Starčevića i Kranjčevića), a u kasnijim razdobljima svoje književne aktivnosti sve do potkraj života on te tradicije sve više uvažava, pa i one koje je nekada radikalno negirao! Za negatorski odnos prema tradicijama ilustrativan je njegov pamflet iz god.1919. "Hrvatska književna laž", a o njihovu afirmiranju svjedoče: predavanje osječkim maturantima 1928. te dijelovi Razgovora s Predragom Matvejevićem i s Enesom Čengićem. Krleža npr. uporno negira: P.Preradovića, I.Vojnovića, hrvatsku modernu, ekspresionizam i to bi mogla biti, u podnaslovu ove rasprave ubilježena, konstanta, povremeno on spomenutim autorima i stilovima priznaje vrijednosti pa bi to bila, u istom podnaslovu postojeća, kontradikcija, a ponekad on od ovdje aktualnih autora i stilova uči i spomoću njih usavršava svoje književno stvaralaštvo te bi to moglo predstavljati, u spominjanom podnaslovu posljednje upisanu, kvalitetu. Krleža je npr. sve do u duboku starost ekspresionizam superiorno negirao (konstanta) da bi potkraj života Enesu Čengiću priznao kako je ekspresionizam veoma značajan i kako će "živjeti vječno" (kontradikcija), a u svojoj ranoj fazi ne samo što je bio najznačajniji naš ekspresionist nego je u onodobnom svom stvaralaštvu (1914-1923) u znatnoj mjeri krležinski integrirao cjelokupni hrvatski književni ekspresionizam (kvaliteta)!

Pitanje o evropskom — internacionalnom — književnohistorijskom okviru aktualno je pri proučavanju svih razdoblja i stilova hrvatske književnosti, pa i pri razmatranju njezine ekspresionističke faze — zapravo lirskog dijela te faze. Vidljivo je to iz dosadašnjeg raspravljanja u kojem se zamišlja mogućnost Kranjčevićeve pojave »u sretnoj zemlji Provansi«; lirika J. P. Kamova razmatra se u internacionalnom okviru; Kamov, Krleža, A. B. Simić uspoređuju se s njemačkim ekspresionističkim pjesnicima — slikarima; internacionalni — evropski preobražava se u »njemački« okvir, bolje reći u okvir njemačkoga jezičnog područja.

U prvim decenijima dvadesetog stoljeća, u okvirima, hrvatske književne avangarde, okupio se u Krležinoj sjeni niz stvaralački raspoloženih, socijalno, politički i duhovno srodnih autora. Iz užeg Krležina kruga to bi mogli biti: A. B. Šimić, A. Cesarec, U. Donadini, G. Krklec, a iz kruga bližih i daljih prethodnika morala bi se navesti imena: F. Galovića, A. G. Matoša, J. P. Kamova; zatim S. S. Kranjčevića, koji po suštini glavnih svojih pjesama pripada dvadesetom stoljeću, i A. Kovačića, koji svoj život — djelo jest okončano u devetnaestom, ali koji se po specifičnim fragmentima tog djela smatra začetnikom naše moderne i avangardne književnosti 20. vijeka. Tome — takvu netom označenom proširenom krugu mogao bi se, za razdoblje neposredno nakon prvog svjetskog rata i za prvu polovicu dvadesetih godina, nadodati niz dramskih — u Krležinoj gravitacionoj sferi djelujućih — autora.