Suchergebnisse

Stupanje na snagu Ugovora iz Lisabona 2009. godine označilo je veliki iskorak u procesu dublje integracije u okviru Europske unije. Potpuno ukidanje kontrole na granicama između država članica, koje su ovu domenu dugo ljubomorno čuvale za sebe, predstavljalo je najveće iskušenje u kompliciranom procesu prenošenja nadležnosti u području politike migracije i azila na nadnacionalnu razinu. Činjenica da je sve veći broj državljana tzv. trećih država, u potrazi za boljim životom ili bježeći od rata, pristizao na teritorij Unije, zavrijedila je pozornost donositelja odluka da počnu pripremati teren za uspostavljanje jedinstvenog sustava reguliranja pitanja migracije i azila. U ovom radu bit će prikazan razvoj politike azila kao jedne od važnih sektorskih politika Europske unije. Cilj je prikazati kako je Europska unija kao sui generis politički sustav, uspijevala znatan dio ovlasti u ovom području prebaciti u domenu rada svojih institucija i s kojom je uspješnošću to postizala. Rad je podijeljen na četiri cjeline. U prvom dijelu analizira se politika azila kao sektorska politika u institucionalnom i zakonodavnom sustavu EU, dok se u drugom dijelu opisuje povijesni razvoj ove politike. Treći dio predstavlja kratki osvrt na europsku migracijsku krizu, dok četvrti dio sadrži zaključna razmatranja autora. ; Coming into force in 2009, the Treaty of Lisbon was a great step in the process of deeper integration within the European Union itself. The complete abolition of control at the borders between the member states, which had up to then been keeping a jealous watch over this domain, represented the biggest temptation during the complicated process of the transfer of authority in the field of migration politics and asylum to supranational level. The fact is that the constantly increasing number of the so-called "third country nationals," arriving to the EU territory in search of a better life or running away from war, proved to be worth of the attention of decision-makers, and gave them impetus to start preparing the ground for establishing a unique regulation system for migration and asylum matters. In this paper, the development of the asylum policy will be described as one of the important sectoral policies of the EU. The aim is to show how the EU as a sui generis political system was able to transfer significant amount of authority in this field into the domain of its institutions' work and how successful it was. The paper is divided into four major units. The first unit is related to asylum policy as a sectoral policy inside the institutional and legislative system of the EU. In the second unit we describe specific historical development of this policy. The third unit is reserved for a brief review of the European migration crisis, and the fourth part contains concluding considerations of the authors.