Suchergebnisse

The paper deals with the ideologically conditioned changes of cultural politics in socialist Yugoslavia in the first decade after the Second World War (1945-1955) and their influences on children's poetry. The sudden shift from party-controlled socialist realism towards freedom of (also ideologically established) scientific and artistic creativity has resulted in the artistic and ideological phenomenon that certain literary historians call socialist aesthetics. The paper will attempt to prove that the expression of this kind of aestheticism in children's literature is modern poetry for children. Ideas of creative freedom and general social modernism were reflected in the educational politics and social welfare of children and youth. All this is expressed in poetry that gives priority to play, primarily language play, humor, and imagination over direct pedagogical function. Such poetry has its roots in folk and European literary tradition, welcoming children's wishes and fears. It is emancipatory and simultaneously detached from many aspects of the reality of children's lives and children's status in society. Such poetry emerged in various ways and within various national cultures of the former socialist Yugoslavia, at the same time realizing similar, and in many ways, comparative aesthetic and social effects. ; Rad se bavi ideološki uvjetovanim promjenama kulturne politike u socijalističkoj Jugoslaviji u prvom desetljeću poslije Drugoga svjetskog rata (1945. – 1955.) i njihovim utjecajima na dječju poeziju. Nagli zaokret od partijski kontroliranog socijalističkog realizma prema slobodi (također ideološki uspostavljenoj) znanstvenog i umjetničkog stvaralaštva rezultirao je umjetničko-ideološkim fenomenom koji pojedini povjesničari književnosti nazivaju socijalističkim estetizmom. Naš rad dokazuje da je izraz takvog estetizma u dječjoj književnosti moderna poezija za djecu. Ideje stvaralačke slobode i sveopćeg društvenog modernizma reflektirale su se i u prosvjetnoj politici i u društvenoj skrbi o djeci i mladima. Sve je to našlo svoj izraz u poeziji koja daje prednost igri, i to, prije svega, igri u jeziku, humoru i mašti nad izravnom pedagoškom funkcijom. Takva poezija ima svoje izvore i u narodnoj i u europskoj književnoj tradiciji, otvorena je za dječje želje i strahove, emancipacijska je, ali je istodobno i odijeljena od mnogih aspekata stvarnoga dječjeg života i položaja djeteta u društvu. Takva je poezija na različite načine nastajala unutar različitih nacionalnih kultura nekadašnje socijalističke Jugoslavije, istodobno ostvarujući slične i po mnogo čemu usporedive estetske i socijalne učinke.