Suchergebnisse

Aquae lasae na mjestu današnjih Varaždinskih Toplica bile su. uz Aquae (Baden kod Beča), najveće antičke lječilišnc kupke u Gornjoj Panoniji (Pannonia Superior). U vezi s kupalištem razvilo se ondje razmjerno važno lječilišno, prometno, trgovačko i kultno središte, sastavljeno od termi s bazilikom, (onima s nimfejom i kapitolijskim hramom, te stambenog i obrtničko-trgovačkog sklopa, u trajanju od l. do 4. st.U mnogobrojnim izvješćima o iskopavanjima i osvrtima na različite vidove života u Jaškim Toplicama pomalo je rta rubu zanimanja ostao ranokršćanski sloj naselja. To je svojevrstan propust, s obzirom da markantni ostaci arhitekture svrstavaju Aquae Iasae među važnija ranokršćanska središta u hrvatskome dijelu Panonije, gdje je ranokršćanski sloj općenito slabo istražen, a arhitektura gotovo potpuno nepoznata. Ovaj je rad stoga posvećen temi preduvjeta širenju kršćanstva, te prodora i odvijanja kršćanskih sadržaja u Aquae Iasae, pri čemu se predlaže promjena pojedinih uvriježenih mišljenja o tim pitanjima.Smatra se da prvi tragovi kršćanstva u Aquae Iasae potječu iz druge polovice 4. st. Tada je kupališna bazilika preuređena dodavanjem oslikanog narteksa na južnoj strani, a u isto je vrijeme, pretpostavlja se, i glavna prostorija dobila sloj kršćanskih fresaka, od kojih je sačuvan prizor glave svetačkog lika. Međutim, na temelju općepovijesnih te materijalnih i duhovnih naznaka, u ovome se radu nastoji dokazali da se kršćanstvo u Jaškim Toplicama proširilo već u vrijeme cara Konstantina. Vjerojatno je stoga da je termalna bazilika već na početku 4. st. preuređena za potrebe kršćanskog obreda, da bi joj u drugoj polovici 4. st. bio prizidan narteks. Ukoliko je ta pretpostavka točna, ranokršćanska crkva u Varaždinskim Toplicama najraniji je primjerak dvoranske građevine s unutrašnjom apsidom na hrvatskim prostorima.

Nastoji se rekonstruirati vrsta i namjena ranokršćanskih crkava u Dalmaciji (područje između rijeka Zrmanje i Cetine). S obzirom na to da ne postoje suvremeni pisani izvori, a epigrafički su sasvim oskudni, ta se rekonstrukcija temelji na općem arheološko-topografskom kontekstu, srednjovjekovnim i kasnijim pisanim izvorima, te općenitim klasifikacijskim obrascima sakralnih zdanja. U ranokršćanskim se gradskim sredinama između Zrmanje i Cetine (Zadar, Nin, moguće Biograd, Salona, Trogir, Dioklecijanova palača - Split) uočavaju biskupski sklopovi, potom župno-kongregacijske, cemeterijalne, zavjetne, oratorijske, redovničke, juspatronatske, korporacijske, a možda i hodočasničke crkve. Uz izvjesne su razlike sve nabrojene vrste prisutne i u ruralnim sredinama, s time da se ondje pojavljuje i osobit tip bogomolje, povezan s vojničkim utvrđenjem. Skreće se pozornost na namjensku višeznačnost kao temeljnu zakonitost funkcionalnoga ustrojstva ranokršćanskih crkava.

Šezdesetih je godina za vrijeme građevinskih radova na Šlrbincima, pretpostavljenoj rimskoj Cerlisiji, na vidjelo izišao i ulomak medaljona s reljefnim prizorom Fortune i Merkura (SI. 1.). Riječ je o keramičkoj imitaciji okrugloga blagdanskog peciva, odnosno kolača - krustula (crustullum), koji se u podunavskim provincijama pripremao u različitim svečanostima, ponajviše onima povezanima s carskim kultom. Na prostorima sjeverne Panonije sačuvan je čitav niz kalupa za krustule i reljefnih primjeraka (patrica ili imitacija), dok su na području sjeverne Hrvatske poznata tek tri takva nalaza, dva iz Cibala i jedan sa Štrbinaca, koji je i lema ovog priloga. Štrbinački medaljon nije ni kalup za krustul ni patrica nego reljefno ukrašena keramička imitacija kultnog kolača, o čemu svjedoče tragovi boje na gornjoj površini. Na temelju prizora božanskog para Fortune i Merkura, koji medu mnogim domenama svoje djelatnosti dijele ulogu zaštitnika trgovačke sreće, predmet se dovodi u vezu s udruženjem trgovaca u CcTtisiji. Datira se u prvu polovicu 3. st. i razmatra u svjetlu još jedne potvrde da se na Šlrbincima nije nalazila rimska vila ili slična naseobina, već iz izvora poznato prometno središte Certisija.

Objavljuje se fragmentarno sačuvana nadgrobna stela Gaja Antonija Sentina (Gaius Antonius Sentinus), veterana 14. legije (legio XIV Gemina Martia Victrix), nađena 2009. u Kvirinovoj ulici u Sisku, u sjevernome dijelu Siscije unutar gradskih zidina. Razmatraju se epigrafsko-prozopografski i strukturalno-ikonografski aspekti spomenika kao temelj za njegovo datiranje u razdoblje od zadnje trećine 1. stoljeća do ranoga 2. stoljeća. Usprkos fragmentarnosti, reljefni prikaz može se rekonstruirati kao motiv pokojnika u poluležećemu položaju na ležaljci (klinē) i jednoga sluge koji stoji okrenut prema pokojniku. Ispred ležaljke postavljen je tronožac na kojemu je kantar, a sa svake njegove strane na podu je po jedna velika posuda; s lijeve vrč, a s desne boca. Opisana ikonografija svojstvena je vojničkim stelama u Germaniji koje su izrađivale radionice u vojnim logorima Mogontijaku (Mainz) i Koloniji Agripini (Köln) u flavijevskom i trajanskom razdoblju. Raspravlja se i o važnosti tog nalaza u kontekstu vojne povijesti rimske Siscije, osobito s obzirom na njezinu siromašnu epigrafsku baštinu povezanu s ranom prisutnošću vojske na području grada. Stela Gaja Antonija Sentina dodatno govori u prilog još uvijek arheološki nedokazanoj pretpostavci o prisutnosti vojnika 14. legije u Sisciji potkraj 1. stoljeća. ; The article discusses the so-far unpublished fragmentary stele of Gaius Antonius Sentinus, a veteran of legio XIV Gemina Martia Victrix, found in 2009 in Kvirinova Street in Sisak, in the northern section of Roman Siscia within the town walls. The discussion comprises the epigraphic, prosopographical, iconographic and structural components of the funerary stone in question as the basis for its dating at the turn of the 1st and 2nd centuries AD. In spite of the fragmentary state, the relief can be reconstructed as representing a deceased person reclining on a couch (klinē) and a single servant turned towards him. Placed centrally in front of the klinē is a tripod with a kantharos and with large vessels at its sides on the floor – a jug on the left and a bottle on the right side. Such funerary scenes were widespread among the Roman army in both Germanias, and are typical of the army stonemasons' workshops in Mogontiacum (Mainz) and Colonia Agrippina (Köln) in the Flavian and Trajanic periods. The stone is further discussed in terms of its importance for the military history of Siscia, especially in the light of the poorly known epigraphic evidence for the early presence of the army in this town. The funerary stele of Gaius Antonius Sentinus represents an additional argument in favour of the archaeologically still unproven hypothesis that a detachment of the Fourteenth legion was present in Siscia as early as the late 1st century.