Suchergebnisse

In this paper, we analyse two recent contributions to the Marxist critique of the political economy of art: the article "Artistic Labor and the Production of Value: An Attempt at a Marxist Interpretation" by José María Durán and the book Art and Value: Art's Economic Exceptionalism in Classical, Neoclassical and Marxist Economics by Dave Beech. While Durán emphasizes the emergence of the legal category of intellectual property rights as crucial for value production in art, Beech has reached the contrary conclusion that artistic labour does not produce value and that artistic production is therefore excepted from capitalist commodity production. In our paper, we criticize both conclusions. While agreeing with Beech that artistic labour does not produce value and is thus excepted from the ideology of commodity fetishism, we believe that through the ideology of converted forms it nevertheless becomes part of capitalist commodity production. We would argue that the sector of artistic production, through the converted form of monopoly rent, establishes a production relation with other, competitive, sectors of capitalist economy. This production relation is enabled by the ideology of aesthetic fetishism, supported by the ideology of legal fetishism through the category of intellectual property rights. Contrary to Durán, we thus conclude that intellectual property rights allow for a hidden transfer of surplus value produced by the workers in the competitive sectors of the capitalist economy. ; U tekstu analiziramo dva novija priloga marksističkoj kritici političke ekonomije umetnosti: članak "Umetnički rad i proizvodnja vrednosti: pokušaj marksističke interpretacije" Hozea Marije Durana [José María Durán] i knjigu Umetnost i vrednost: ekonomska izuzetnost umetnosti u klasičnoj, neoklasičnoj i marksističkoj ekonomici Dejva Biča [Dave Beech]. Dok Duran u svojoj analizi daje naglasak zasnivanju pravne kategorije prava na intelektualno vlasništvo kao determinanti proizvodnje vrednosti u umetničkoj proizvodnji, Bič dolazi u svojoj knjizi do suprotnog zaključka da umetnički rad ne proizvodi vrednost i da je time umetnička proizvodnja izuzeta iz kapitalističke robne proizvodnje. U našem tekstu kritikujemo oba zaključka. Sa Bičom se slažemo da umetnički rad ne proizvodi vrednost i da je time izuzet iz ideologije robnog fetišizma, ali smatramo da on putem ideologije preobraženih oblika postaje deo kapitalističke robne proizvodnje. Tvrdimo da sektor umetničke proizvodnje putem preobraženog oblika monopolske rente zasniva proizvodni odnos sa drugim, konkurentskim, sektorima kapitalističke privrede. Ovaj proizvodni odnos je omogućen ideologijom estetskog fetišizma koju podržava ideologija pravnog fetišizma putem kategorije prava na vlasništvo intelektualne svojine. Contra Duranu zaključujemo da pravo na vlasništvo intelektualne svojine omogućava skriveni prenos viška vrednosti koji su proizveli radnici konkurentskog sektora kapitalističke privrede.