Suchergebnisse

U radu je analizirana ekonomska suradnja Socijalističke Republike Crne Gore i Savezne Republike Njemačke, odnosno njezinih saveznih pokrajina. Savezna Republika Njemačka bila je među najvažnijim ekonomskim partnerima Jugoslavije, odnosno jugoslavenskih republika krajem 70-ih godina XX. stoljeća. Tada je po vrijednosti trgovinske razmjene bila drugi vanjskotrgovinski partner Crne Gore. Cilj Crne Gore bio je povećanjem izvoza smanjiti trgovinski deficit, zatim privući njemačke investitore i proširiti suradnju na druge oblasti. Taj je cilj zahtijevao uspostavu izravnih političkih i ekonomskih odnosa. Sredinom 70-ih jugoslavenske republike uspostavile su neposredne odnose s njemačkim saveznim pokrajinama. Krajem 70-ih i početkom 80-ih uspostavljeni su odnosi Izvršnoga vijeća (vlade) Crne Gore s vladama pokrajina Hamburg, Baden-Württemberg i Bremen.

U članku se govori o utjecaju odluka Drugoga vatikanskoga koncila na djelovanje Katoličke crkve (Barske nadbiskupije i Kotorske biskupije) u Crnoj Gori. Ekumenizam, ili borba za ujedinjenje kršćanskih crkava, bio je jedan od glavnih zaključaka toga koncila. Ekumenska politika došla je
do izražaja u drugoj polovini šezdesetih godina i imala je važnu ulogu u
aktivnostima Katoličke crkve u Crnoj Gori. Na taj se način pokušala približiti Srpskoj pravoslavnoj crkvi, a zatim i Islamskoj zajednici i nametnuti im svoje stavove. To je dovelo do intenziviranja vjerskoga života, do novih odnosa između vjerskih zajednica i socijalističkoga režima i do promjena u međunacionalnim odnosima. Ta politika odrazila se
i na unutrašnje odnose u Barskoj nadbiskupiji i Kotorskoj biskupiji. Članak je nastao na temelju prvorazrednih arhivskih izvora iz fonda Republičke komisije za vjerska pitanja Crne Gore.

U članku se govori o utjecaju odluka Drugoga vatikanskoga koncila na djelovanje Katoličke crkve (Barske nadbiskupije i Kotorske biskupije) u Crnoj Gori. Ekumenizam, ili borba za ujedinjenje kršćanskih crkava, bio je jedan od glavnih zaključaka toga koncila. Ekumenska politika došla je do izražaja u drugoj polovini šezdesetih godina i imala je važnu ulogu u aktivnostima Katoličke crkve u Crnoj Gori. Na taj se način pokušala približiti Srpskoj pravoslavnoj crkvi, a zatim i Islamskoj zajednici i nametnuti im svoje stavove. To je dovelo do intenziviranja vjerskoga života, do novih odnosa između vjerskih zajednica i socijalističkoga režima i do promjena u međunacionalnim odnosima. Ta politika odrazila se i na unutrašnje odnose u Barskoj nadbiskupiji i Kotorskoj biskupiji. Članak je nastao na temelju prvorazrednih arhivskih izvora iz fonda Republičke komisije za vjerska pitanja Crne Gore. ; The ecumenical initiative of the Catholic Church was one of the main outcomes of the Second Vatican Council. Ecumenism aimed for the unification of Christian churches, partnership with other religious communities, and a conciliatory relationship with the socialist regime. In this period, the traditional tolerance between religious communities was practised and the Church established relatively good relations with the government of Montenegro. This is why the Catholic Church in Montenegro embraced ecumenism, which was expressed through the work of the Archdiocese of Bar and the Diocese of Kotor. The Archbishop of Bar, Aleksandar Tokić, and the Apostolic Administrator of the Diocese of Kotor, Gracija Ivanović, made a personal contribution to this initiative. They established close ties with the Orthodox Metropolitan of Montenegro and the Littoral, Danilo Dajković, and the President of the Islamic Community (IC) in Montenegro, Šukrija Bakalović. They succeeded in engaging the Orthodox and Islamic leaders in Catholic religious celebrations, while the Catholic priests attended the religious celebrations of the Orthodox and the Muslims. The Montenegrin authorities had their representatives participate in these ceremonies too. This was all prompted by Catholic ecumenism, while the ecumenical strivings of the Catholic Church in Montenegro were also encouraged by the Vatican, i.e. the highest representatives of the Holy See and Pope Paul VI. The ecumenism of the Catholic Church in Montenegro had special features. It was of pro-Yugoslav orientation. It respected the religious, national, and traditional characteristics of Montenegro, and aimed for a partnership with the socialist regime. Archbishop Tokić and Administrator Ivanović also felt a strong attachment to Montenegro and Yugoslavia, and therefore cultivated a genuine friendship with the Orthodox and the Muslim population. Despite the sincere efforts and initial enthusiasm, their ecumenism failed because the Serbian Orthodox Church (SOC) in Montenegro did not accept such politics of the Catholic Church. The SOC was willing to maintain good relations and promote the traditional inter-religious tolerance, but no more than that, because it thought that the Catholic Church's ecumenism was just a new attempt to impose its dominance. This ecumenism failed to achieve unity or the unification of Christians and churches, though it did succeed in strengthening and expanding interfaith cooperation and dialogue between Catholics and Orthodox Christians in Montenegro. Therefore, this policy can only be conditionally called 'ecumenical'. The Islamic Community accepted a call to strengthen inter-religious dialogue, but it also produced limited results. It was based solely on the contacts between the religious leaders.