Suchergebnisse

Autorica u članku analizira položaj Dubrovnika u prvoj fazi protudvorskog pokreta (1384. – 1390.). Razmatra odnos između Dubrovnika, ugarskog vladara i krune Sv. Stjepana u vremenu dinastičkih borbi i velikaških ambicija, a osobito obrađuje problem stupanja Sigismunda Luksemburškog (1387. – 1437.) na ugarski tron. ; The period of rule of the Hungarian-Croatian king Louis Anjou (1342-1382) is considered by the historiography as a golden age of Croatian medieval history. Croatia and Slavonia regained connection with the Dalmatian towns and Dubrovnik for the first time became part of the Hungarian kingdom. The whole kingdom and especially towns on the eastern Adriatic coast went through a period of positive economic growth. After the death of the king Louis Anjou the situation in Croatia, Slavonia and Dalmatia changed. The question of legitimacy of king's rule appeared and dynastic and other political struggles intensified. In such situation it is interesting to follow the position of Dubrovnik as king's stronghold at the southernmost end of the kingdom. Dubrovnik led a balanced policy. It proclaimed its loyalty to the crown and then to the king with the legitimate right to carry St Stephen's crown. Leading circles in Dubrovnik were well aware of the positive side of king's supreme protection and they used this circumstance to widen town's autonomy, enlarge the territory under its control and achieve economic prosperity. Such relation toward the ruler later became part of the Dubrovnik's political ideology.

The paper focuses on the spatial distribution of Dubrovnik's urban elite, observed on the examples of the families of Matijaš de Mençe and Anđelo Ljutica, in the period from the late 13th to the mid-14th century and the time of Black Death. Using the methods of social topography and prosopography, the authors have studied the interrelation of the social and ownership statuses of these families, addressing the question of their social and spatial interconnections. In the early 14th century, both families belonged to the elite urban circles, but with a key difference: one of them was noble, and the other a family of commoners. ; U radu se prati prostorni razmještaj dubrovačke gradske elite na primjerima obitelji Mençe i Ljutica u razdoblju od uvođenja notarskih spisa (posljednjih desetljeća 13. stoljeća) do sredine 14. stoljeća (vremena Crne smrti). Kombiniranom metodom socijalne topografije i prozopografije autori su nastojali pratiti međuodnos društvenog i posjedovnog statusa ovih obitelji, te raščlaniti pitanje društvene i prostorne povezanosti dviju obitelji, koje su obje po svom statusu početkom 14. stoljeća bile dijelom elitnog gradskog sloja, s ključnom razlikom po kojoj je jedna bila plemićka, a druga pučka. Autori su nastojali naglasiti povezanost društva i prostora u srednjovjekovnom gradu. U radu su ubicirali nekretnine koje su posjedovali ili kojima su se koristili pripadnici nekoliko generacija spomenutih obitelji. Analizirano je njihovo grupiranje u određenim zonama dubrovačkoga predgrađa (kasnije središta grada) koje su ovisile o obiteljskim i profesionalnim vezama, ali i općem razvoju toga dijela grada. To je razdoblje vrlo dinamično u gospodarskom, demografskom, društvenom ali i urbanističkom smislu. Grad se intezivno razvijao i prostorno širio prema sjeveru, gdje su se oblikovale nove poslovno-stambene zone te političko, administrativno i gospodarsko središte grada. Epidemijom kuge 1348. godine te dolaskom Dubrovnika pod vlast ugarske krune deset godina kasnije završava jedna faza društveno-prostornog razvoja grada, u kojoj su obitelji Mençe i Ljutica bile poslovno i obiteljski aktivne.