Antologija sastavljene po analektičkim pravilima i starim uzancama, otvaraju vrata civilizatorskom procesu u onim predjelima zemlje koji imaju svoj specifičan jezik, svoje kulturno obilježje s konotativnim povijesnim oznakama. Mnogi teoretičari, kritičari, lingvisti već dugo vremena pokušavaju raščlaniti pojavu čakavštine tražeći odgovor na pitanje da li ona ima svoje mjesto, i kakvo, u hrvatskoj književnosti. Međutim, naša analitička istraživanja su usmjerena na sagledavanje uloge čakavskih analektičkih zbirki, posebno onih općeg karaktera, priređenih s težnjom da budu egzemplarne, a ujedno poticajne za one koje prožima stvaralačka ambicija. Kritičari nam pomažu u tvrdnji da pjesnik ne može zatajiti sebe u svom djelu bez obzira na izražajna sredstva kojima se koristi i da i u dijalektalnoj poeziji može strujiti duh općeljudskih tema. U regionalnoj motivici, u antejskoj predanosti rodnoj zemlji, u privrženosti zavičaju, u etičkim, psihološkim i domoljubnim osjećajima i pomoću duhovnih sklonosti, čakavci otkrivaju istine, pišu pjesme pune euritmije, estetski dotjerane, ne rijetko s dobro artikuliranim glasovima, a ponekad skovane na precac bez formalno - tehničke vještine, eksperimentalno odnosno avangardno sročene, ali usmjerene prema budućnosti. Prema svojem kriteriju, antologičari su imali namjeru da predoče kronološki pregled najvrijednijih čakavskih ostvarenja svjedočeći da su antologije bile putokaz jedna drugoj a također i pjesnicima kojima je "ča" "najslaji" monosilab, simbol njihovog entiteta.
Književnu kritika M. Festinija počinje studioznim pristupom djelima F, De Sanctisa, B. Crocea, A Gramseija, za koje kaže da su posredovali u stvaranju novog esleličkog sistema, lako ne zazire od njihova metodološkog pristupa, oslanja se na intuiciju i znanje za stvaranje vlastitog kritičkog stila. Istražujući koliko je taj stil autentičan, autor pronalazi da je polazište književni tekst, koji. prema njemu, živi zahvaljujući etičkim, litozolskim, estetskim, prvenstveno ljudskim komponentama. Nataložene sudove uzima u razmatranje, ali nisu presudni u zaključivanju. U književnim istraživanjima M. Feslinija prevladavaju talijanske teme.Posebno mjesto zauzimaju Dante i Petrarca, kod kojih traži još neotkrivene žive stihove i poruke koje nije progutalo vrijeme. Analitički pristupa kritičkim mislima i esteličkim principima Dalmatinca G. I'olilea koji Ariostova Oriunda furiosa polemički brani od pristrane kritike. Najveći broj radova posvećeno je suvemenim talijanskim književnim stvaraocima,I. Svcvu, R. Bacchelliju, E. Vittoriniju, I. Siloneu, Toniasiju di Lampedusa i drugima Prije sažimanja impresija i izricanja sudova, njihova djela prolaze kroz proces čitanja, razmišljanja, poniranja u misaonu bit, otkrivanja smisla. Sličnom procesu podvrgnute su i ostale teme - dalmatinske, komparativne, istinske. Zaključne kritičke riječi o izvornom književnom, teoretskom, kritičkom djelu ne predstavljaju rekonstrukciju složene istraživačke operacije, već se oformljuju kao proizvod vlastitog kreativnog duha koji provijava svuda. Na osnovu analize znanstvenih radova iz književnosti autor dolazi do konstatacije da je P'estinijeva kritička riječ osmišljena i originalna, sinteze autentične, zaključci prihvatljivi i da predstavlja nezaobilazan prilog talijanskoj, a s komparativnim i dalmatinskim temama i hrvatskoj književnoj povijesti.
Godine 1902. pod pseudonimom Lorenzo Travasini, Josip Bersa objavljuje zbirku Sonetti zaratini na zadarskom dijalektu. U 58 soneta, od kojih je sastavljena zbirka, pjesnik, napustivši kozmopolitske sfere spušta se na zemlju, među sugrađane, odriče se letanja po prostranstvima, penjanja po nebu i uzdisanja za himerama, što je sve bilo prisutno u knjizi Pjesme koje su se pojavile na našem jeziku jedanaest godina ranije. Ponukana činjenicom da se ugledni arheolog, povjesničar umjetnosti i već poznati književnik predstavio pod tuđim imenom i da je kao književni izraz izabrao zadarski dijalekt, autorica je krenula u potragu za motivima koje obrađuje, za jezičnim sredstvima kojima se služi, za sadržajnim komponentama koje ispunjavaju pjesme, a prije svega za razlozima njegovog opredjeljenja. Analizom soneta nametnule su se konstatacije da se Josip Bersa odlučio za živopisnu dijalektalnu riječ da bi u svakodnevnom događanju, u gradskoj vrevi, u prolaznim susretima našao inspiraciju i pjesničke motive. Ulica mu nudi prizore, uvid u ljudske postupke, u socijalne razlike, u moralne prekršaje itd. Svoje sugrađane prati smjerom kojim su se uputili, sve do njihovih domova, gdje osluškuje glasove koji iz njih dopiru. Većinu slika u prolazu, brzinom kojom se kreću. Taj mu postupak omogućava socijalno razgraničenje, pomaže u sagledavanju prijetnje moralnom jedinstvu čovjeka i društva, prije svega obitelji. Prijetnja dolazi od civilizacije koja prodire sa Zapada. Metodom koja podsjeća na veriste, ne odvaja se od istine. Predočava je u fragmentima, najčešće u obliku crtice, skice, šale, što ne dopušta pjesniku da se razmaše, da uz narativno-destriptivne posegne i za lirskim elementima, da pribjegne stilističkim ili estetskim efektima. Najvažnije mu je bilo da prirodnošću i nedotjeranošću pravda motiv koji obrađuje, stvari koje želi iskazati, slike i prizore koje namjerava predočiti. Dijalektalni izraz, iako u biti siromašan, s naglašenim domaćim koloritom, dobio je drastičnu snagu, prožetu pučkom komikom i smišljenom ironijom. U zaključku se navodi da su umjetnički dometi zbirke Sonetti zaratini ograničeni prostorom, vremenom i samim dijalektom. S obzirom da kod autora koezistiraju jednostavnost, neposrednost i otvorenost, kritički duh i privrženost istini, soneti Josipa Berse predstavljaju se kao vjerodostojno svjedočanstvo o jednom prelomnom razdoblju kada je Zadar počeo ubrzano hvatati korak s tehničkim i kulturnim dostignućima velikih gradova i u tome se sastoji njihova vrijednost.
Poslije konstatacije da je u složenoj prirodi Umberta Sabe, pjesnika rođenog u Trstu 1883. godine, već od rana klijala želja da se kao umjetnik vine iznad sredine gdje je živio, da utekne iz kućnog ambijenta koji ga je sputavao, da nadmaši klasne granice koje su kočile njegove zalete, da se izdigne iznad rase i vjere čijeg se pritiska kao sin Židovke nije mogao osloboditi u doba sazrijevanja, autor ovog priloga istražuje one pjesničke motive koje kritika nije dovoljno istakla i ocijenila te pronalazi da je pjesnik pomoću prijatelja tražio put da bi pronašao sebe i da je prijateljstvu posvetio mnoštvo stihova. Istine, spoznate kroz iskustvo, i drugi životni faktori dali su poticaja Sabi da na vrh svojih ideala postavi prijateljstvo dok mu je bratstvo postalo pritajena težnja. Analiza pjesama Canzoniera ukazuje na ulogu prijatelja u uznemirenoj svakodnevnici pjesnika: prijatelj ublažava udarce koje mu nanosi život, hrabri ga da ne posustane u svojoj »Očajničkoj ljubavi« prema ovozemaljskom svijetu, održava ravnotežu između njega i stvari koje ga okružuju. Pomjereni s ličnog, emotivnog plana na društvenu, odnosno međuljudsku ili međunarodnu razinu, spomenuti ideali sadržavaju misao o mirnoj konvivenciji ljudi i naroda, što je otvoreno iskazano u pjesmi »Quasi un a moralita«, u kojoj je upućen poziv jednom dječaku da nauči: »od onog ko ji je mnogo propatio, mnogo griješio, da još postoji Milost i da je svijetu — CIJELOM SVIJETU — potrebno prijateljstvo«. Ljubav prema životu koja se obnavlja s nadom u prijatelja, poprima posebno značenje kada se pjesnik prebacuje do širih etičkih sfera. Tada se kod njega pomalja vizija o bratstvu, a oličenje dobiva u dadilji Peppi, Slovenki s Krasa, koja svojim srcem punim ljubavi uspostavlja nenametljiv most između dva naroda, kojima je povijest odredila da žive zajedno. Na kraju se izriče tvrdnja da Sabina riječ nosi domaću boju i da izražene stvari posjeduju ljudsku i etičku dimenziju osobito kada se motivi ljubavi, bola ili strah a prepleću s motivima prijateljstva i bratstva, ili kada se ovi posljednji javlja ju samostalno i sadržavaju emblematično značenje.
Nije dovoljno poznato koji su doprinos dramskom stvaralaštvu u Zadru dali domaći pisci, kojih je književni izraz bio talijanski, i koliki je odjek imala njihova riječ u kazalištu, u gradu i izvan njega. Ovaj rad ima za cilj da otkrije i vrednuje taj njihov doprinos i odjek. Krajem XVIII i početkom XIX stoljeća Ivan Kreljanović-Albinoni, zanijet antitiranskim raspoloženjem V. Alfierija, oslanjajući se na poetiku Arcadije, najprije sastavlja Orazia, gdje evocira legendu o borbi Horacija i Kuriacija, zatim Manlija Capitolina, s razrađenom idejom o slobodi, te niiz drama i melodrama s istim ili sličnim temama. Kreljainovićeva je zasluga što je, i izvan granica Zadra, posvjedočio o rađanju kulturne i nacionalne svijesti svojih zemljaka. U vrijeme kada je polemički živ romantizatn presjekao put Arcadiji, javlja se Giuseppe Ferrari-Cupdlli, koji koristi prigodne i dramske sastave — kao Il serto conteso — da istakne slavnu tradiciju i hrabrost slavenskih junaka u borbi protiv Turaka i ostalih osvajača. Legende i mitovi, pomiješani s povijesnim zbivanjima u dalmatinskoj prošlosti, osnovna su književna vrela ovog pisca. Značajan je prilog promicanju kazališne djelatnosti Vitaliana Brunellija, a još više Luigija Ficherta, romantičara i pobornika ideje da svaki narod ima pravo na svoju domovinu. Iz njegove drame Bielka di Bosnia zrači želja za bratskim življenjem različitih naroda i o pravu na vlastiti identitet. Plativši danak kazališnoj tradiciji, ali zadojeni novostvorenom kulturnom i političkom klimom, u drugoj polovici XIX stoljeća zadarski dramski autori išli su u potragu za suvremenijim motivima i novim izražajnim sredstvima. Tako se Giuseppe Sabalich trudi da se oslobodi stega tradicije, pribjegavajući miješanju tema i stilova, mijenjanju oblika i jezika. Uporan i plodonosan okreće se narodnim izvorima gdje nalazi obilje zgoda i priča. Antonio de'Bersa i Arturo Colautti posvećuju LeaLru kratki dio svog stvaralačkog razdoblja. De'Bersa se pojavio bez većih umjetničkih pretenzija, a Colautti s namjerom da ostavi traga u teatru. Njegovo nastojanje da rastereti djelo od romantičkih primjesa i verističkog sadržaja i da ih zamijeni dramskom konstrukcijom i virtuoznim dijalogom nije urodio osobitim plodom, ali iako njegovi tekstovi nisu mogli živjeti na pozornici, oni ipak pokazuju da je on bio majstor riječi i da, kao i Sabalichevi, pobuđuju čitaočevu znatiželju. Zadar je u XIX stoljeću imao svoje priznate dramske autore, koji su nastojali uhvatiti korak s općim dostignućima dramskog stvaralaštva pa, iako se nisu probili do estetskih polja, ima ostvarenja gdje je umjetnička riječ oživjela scenu. Početkom novog vijeka talijanska riječ u kazališnom stvaranju ustuknut će pred poletnim hrvatskim književnim izrazom, nadahnutim vlastitim vitalizmom.
Prema Giambattisti Vicu mit je nastao u ono doba kada je vladalo neznanje, odnosno kada su pjesnici, zahvaljujući svojoj razvijenoj mašti, počeli kreirati stvari »izvanredno uzvišeno«. Od tih davnih vremena pa do danas, mašta je stvorila beskrajno mnogo mitova, od kojih su neki živjeli određeno vrijeme i nestali, dok su drugi ostali kao uzor i pridonijeli osmišljavanju književnog stvaranja. Petrarca, zaljubivši se u madonnu Lauru, postepeno je preobražava i sublimira u mit pod pritiskom nemira i dilema koje su ga cijelog života razdirale, pošto je pokušao suprostaviti se, sažeti i premostiti dvije koncepcije — srednjevjekovnu i modernu — ljubavi, žene, umjetnosti i čovjeka. U nemogućnosti da se suprostavi, ili pomiri religiozno s laičkim poimanjem života, iscrpljuje svoje snage u opiranju duhovnim krizama, velikim prazninama uzrokovanim intimnim konfliktima, pribjegavajući formiranju vlastite mitološke svijesti. Ona mu je bila potrebna za ublažavanje strašnog nemira, koji je remetio njegovu urođenu harmoniju duha, i za građenje pijedestala na koji je želio da podigne svoju ljubljenu ženu. U preobražajnom procesu Laura prolazi kroz razne faze i dobiva višestruka konotativna značenja. Podvrgnuta funkcionalnim promjenama, ona gubi oznake zemaljskog bića i pošto se popela do visine mita, pretvara se u svjetionik koji obasjava staze kretanja poezije, u prvom redu putanju Petrarke. U stvorenom mitu pjesnik vidi svoj oslonac, nalazi poticaj kada presuše vrela nadahnuća ili kada ga umor nagoni na oponašanje sebe. Njegov lirski subjektivizam mogao je čeznuti za savršenstvom posredstvom mitizirane Laure, koja sudjeluje u regeneriranju njegovih stvaralačkih sposobnosti, učestvuje u održavanju umjetničke svijesti, sprečava da ga bolna tendencija k izolaciji i nasrtaji na moralnu ravnotežu odvedu u sfere mistike i samo- odricanja. Kroz mit jačala je želja za sublimacijom lirske forme i izraza, za sastavljanjem pjesničke poruke, za uzvišenim održavanjem ljubavi, koja je osnovna kostanta Kanconijera. Poetski svijet koji živi pod okriljem mita, skriva u sebi bitne simbole. Njih treba tražiti u dijalektičkoj povezanosti osjećaja i uma, u naizmjeničnom pojavljivanju zanosa i tuge, u naletima strasti i kajanja, u alternaciji nadanja i razočaranja, u oduševljenom prihvaćanju života i rezigniranom stavu prema stvarnosti, u sporom nastajanju i naglom nestajanju veličanstvenih vizija i tmurnih slutnji, u neprekidnoj potrebi za proširenjem kulturnih obzorja i u negaciji postojeće tradicije, u beskrajnim solilokvijima i konstantnoj želji da se otisne od svijeta i izgubi po vijugavim stazama bespuća. U stvorenom mitu sintetizirane su pjesnikove strasti, čežnje, ambicije, ideje o samopotvrđivanju, o oslobođenju individuuma od srednjovjekovnih stega, priželjkivani a o ovozemaljskim priznanjima, težnja za ovjekovječenjem sebe. To su u stvari stremljenja onih trečentista koji su na izvorima stvarnosti stjecali svijest o humanističkom preporodu čovjeka i njegova duha. Laura ne posjeduje elastičnost i prozirnost pristupačnu na prvi pogled: jedna mistična koprena ne dopušta da se cjelokupna simbolika dokuči i razriješi, ali je ta mitizirana gospa pomogla umjetniku da dematerijalizira i uzvisi svoje vizije, da odškrine zastore koji su skrivali čovjekove perspektive i da najavi, unatoč mističnom plaštu što se prostire po stanovitim stihovima, duhovno gibanje koje će uskoro uslijediti.
Hermetički zatvorena pjesnička riječ kojom su Giuseppe Ungaretti, Eugenio Montale i drugi pokušali uspostaviti vezu s nedostižnim svijetom bajki, rođenim u snovima i njegovanim s namjerom da ga suprotstave vlastitoj, rastavljenoj, mitiziranoj stvarnosti, presudno je utjecala na prva umjetnička poimanja Vasca Pratolinija. U prvim mladenačkim zanosima, kako sam tvrdi, nije bio u stanju da progovori u ime čovječanstva i da predoči njegovu bol; s toga se morao spustiti u vlastitu intimu i tražiti u ličnim doživljajima stvaralački poticaj. U Zelenom, sagu (Il tappeto verde, 1941) i u Ulici Magazzino (Via de' Magazzini, 1942) Pratolini zaviruje u svoj unutarnji svijet uporno ukazujući na zbivanja koja su remetila njegovo duhovno sazrijevanje, a koja su našla odraza u prvim književnim pokušajima, »Ali nisam pisao o mojoj tadašnjoj boli, o mome povlačenju i o mojoj osamljenosti, već o strahu koji sam pretrpio dok sam bio dječak: strah, koji je također imao svoje korijene u ratu. Odnos strah — rat — osamljenost — bol, ne samo objektivno stečen već provjeren poslije više od dvadeset godina kroz potpuno subjektivno iskustvo, razdražio je — da tako kažem — moju maštu. Izmislio sam činjenice, ukrasio sam svoje dječaštvo ljudskim motivima te sam pokušao predočiti 'povijest jedne duše' koja kroz poniženja i vrijeđanje dolazi do oslobađanja i do ljubavi.« Očito da se mašta u prvim djelima javlja u mistifikatorskoj ulozi, jer je željela zaštititi »istinu« koja se skrivala u autobiografskim činjenicama.
Djelovanje sterilne umjetnosti pod njegom fašizma počelo se povlačiti uoči rata da bi stalo čim je uspostavljen mir pod pritiskom dokumentarno obojenog realizma. Unutarnji glas savjesti navodio je talijanskog pisca da spasi književnost izmučenu dvadesetogodišnjim mistifikacijama i obmanama, da je izliječi od euforije i laži fino umotane u prazni estetizam ili u patriotsku pergamenu. Generacija talijanskih pisaca, koja je sazrijevala između dva rata, opredijelila se za novu neorealističku koncepciju stvaralačkog čina i kreče u potragu za novim izvorima nadahnuća zaustavljajući pažnju na socijalnim motivima obilato prisutnim u ruralnoj sredini. U par decenija neorealizam je uhvatio duboke korijene što se odrazilo na mnoštvu knjiga koje su nosile u sebi nove, ljudske poruke. Veliki broj njih preveden je na hrvatskosrpski jezik već pedesetih godina. U ovom radu istraživanja su usmjerena na otkrivanje dodirnih niti Između djela neorealista koji su svoje kazivanje usredotočili na selo i nekih romana dalmatinskih pisaca — Vladana Desnice i Mirka Božića na primjer — koji su medu seljacima pronašli uzvišeni smisao pričanja. Uspoređujući Fontamaru I. Silonea, Krist, se zaustavio u Eboliju C. Levija, Zimsko Ijetovanje V. Desnice i Kurlane M. Božića autor dolazi do konstatacije da su se pomenuti pisci uputili na selo iz sličnih pobuda, da su preskočili ograde klasičnog načina izlaganja stvari, da su postavili sebi kao cilj očitovanje istine o jednom s vremenom mistificiranom ljudskom bitisanju. Njima se desetak godina kasnije pridružuje Fulvio Tomizza svojim prvijencem Materada (1960). Iz navedenih djela izbija težnja da se kroz povijesnu determinantnu predoči sudbina odbačenog svijeta, koji »životari na ivici ponora«, čiji je duh srastao sa zemljom i umrtvio, da književnu riječ stave u službu čovjeka koga od pamtivijeka pogađa nepravda, koji je najveća žrtva civilizatotskog procesa. Motivi sela našli su dostojno mjesto u književnom stvaralaštvu kome je otvorio put neorealizam, čiji je glas dopro i do dalmatinskih umjetnika.
Rapalski ugovor potpisan 1920. označava početak fašističke vladavine u Istri i viae crucis istarske mladeži, posebno inteligencije, kojoj su presječeni svi putovi normalnog intelektualnog i duhovnog razvitka. Drago Gcrvais, Male Balota, Zvane Crnja, Ivan Bostjančić i drugi emigranti, rastavljeni od rodne zemlje, našli su u egzodusu svoju stvaralačku poetiku. Zajednička im je bila ljubav prema zavičaju, koja ih je uputila na predmetno tematska vrela i na čakavski dijalekt kao pjesnički izraz. Daleko od pomisli da esteliziraju vlastito sudjelovanje u dehumaniziranoj stvarnosti, čakavci su svojim pjesničkim nitima spajali duhovno opustjelu ruralnu sredinu i veliku mozaičnu sliku s vremenskim i prostornim oznakama kako bi istarska drama postala prepoznatljiva. Njihova poetika nije izašla iz škole već je nikla u egzodusu, iskrsla je iz unutarnje jezgre ukopane u duši beskućnika. Ona im je omogućila da urone u istarsku žalosnu stvarnost u kojoj su se ispreplele socijalne, nacionalne, etičke i druge komponente, da medu društvenim naslagama pronađu lirske elemente i unesu ih u pjesme bez artificijalnosti, kao autentične sastavnice. Iz lih razloga Antun Barac reče da njihova poezija "ima pravo na egzistenciju".
Desetak objavljenih knjiga, od kojih preko polovice romana, predstavljaju doprinos Nina Palumba razvitku suvremene talijanske književnosti. Uvjeren da umjetnička riječ treba nositi u sebi takvu snagu kazivanja da djeluje kao svjedočanstvo, ovaj pisac pretražuje one društvene predjele gdje se kriju ljudi potencijalne ili stvarne žrtve sistema vlasti. Na tim ljudima, koje je država ili vlast iskoristila, a zatim odbacila i protjerala na periferiju života, zadržava se pažnja pisca sve do posljednjih romana kada je realistički način predočavanja zamijenjen tehnikom i riječima. To je uzrokovalo bijeg junaka iz realnog svijeta i osiromašenje poruka koju je autor želio iskazati.
