Suchergebnisse

Sintagma energetska sigurnost toliko je često korištena da se čini jasnom i razumljivom. To je samo privid, jer je njezina upotreba ustvari kontroverzna, često i preholistička, što upućuje na nedovoljnu razvijenost koncepta. Pod pojmom energetske sigurnosti raspravlja se o najrazličitijim pitanjima, koje na okupu drži pojam "energija" kao zajednički nazivnik. U ovome se radu polazi od toga da je aktualni rast važnosti koncepta posljedica nove uloge koju je plinska trgovina između EU-a i RF-a dobila nakon 2000., kao svojevrsna eksternalija njezina korištenja u politici moći, njezine politizacije i pokušaja sekuritizacije. Pokazat će se da je koncept uvriježen semantički konstrukt, no analitički prazan – pokriven je sektorom ekonomske, još više (vanjsko)političke sigurnosti. Razjašnjenje i redefiniranje koncepta energetske sigurnosti u aktualnom kontekstu pridonosi boljem teorijskom definiranju i dubljem razumijevanju empirijskih posljedica korištenja koncepta, koji već kao diskurzivna praksa određuje što se smatra problemom i može otežati ekonomsku suradnju.

Europska unija se politizaciji svoje plinske trgovine s Ruskom Federacijom u 21. stoljeću prilagođava hibridnim modelom, koji je mješavina različitih mjera. Kako bi spriječila ili barem ublažila rusko korištenje te trgovine u realističkoj politici moći, odgovara mjerama koje se sve više udaljuju od ekonomske, osobito slobodnotržišne, i približavaju političkoj perspektivi, jer je unošenje političkog elementa u vanjskotrgovinski odnos tražilo netržišne odgovore. Na temelju analize odgovora Europske unije na prijetnju čije je ishodište u ruskoj politizaciji plinske trgovine moguće je pratiti postupnu transformaciju liberalno- ekonomskog identiteta Europske unije u sve više geopolitički u svijetu koji postaje sve realističniji kako u energetskim pitanjima konkretno tako i u međunarodnim poslovima općenito. Europska unija je u svoju energetsku politiku uvrstila koncepte solidarnosti i suvereniteta, a visoki predstavnik za zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku Europske unije traži od nje da "ponovno nauči jezik moći".

Europska unija se politizaciji svoje plinske trgovine s Ruskom Federacijom u 21. stoljeću prilagođava hibridnim modelom, koji je mješavina različitih mjera. Kako bi spriječila ili barem ublažila rusko korištenje te trgovine u realističkoj politici moći, odgovara mjerama koje se sve više udaljuju od ekonomske, osobito slobodnotržišne, i približavaju političkoj perspektivi, jer je unošenje političkog elementa u vanjskotrgovinski odnos tražilo netržišne odgovore. Na temelju analize odgovora Europske unije na prijetnju čije je ishodište u ruskoj politizaciji plinske trgovine moguće je pratiti postupnu transformaciju liberalno- ekonomskog identiteta Europske unije u sve više geopolitički u svijetu koji postaje sve realističniji kako u energetskim pitanjima konkretno tako i u međunarodnim poslovima općenito. Europska unija je u svoju energetsku politiku uvrstila koncepte solidarnosti i suvereniteta, a visoki predstavnik za zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku Europske unije traži od nje da "ponovno nauči jezik moći". ; In the 21st century the European Union is adapting to the politicization of its gas trade with the Russian Federation with a hybrid model: a mixture of different measures. In order to prevent, or at least to mitigate, Russian use of gas trade in a realistic power politics, the EU is responding with measures which are digressing from the economic perspective, especially free-market one, and getting closer to the political perspective. Non-market responses have become unavoidable primarily due to bringing the political element into a foreign trade relationship. Based on the analysis of the EU's responses to the threat, which has originated from the Russian politicization of gas trade, it is possible to follow the incremental transformation of the EU liberal-economic identity into an increasingly geopolitical one in a world that is becoming increasingly realistic, both in the energy field and in international affairs in general. The European Union has included concepts of solidarity and sovereignty in its energy policy, yet according to the EU High Representative for the Common Foreign and Security Policy, the EU has to "learn to use the language of power again".

Sintagma energetska sigurnost toliko je često korištena da se čini jasnom i razumljivom. To je samo privid, jer je njezina upotreba ustvari kontroverzna, često i preholistička, što upućuje na nedovoljnu razvijenost koncepta. Pod pojmom energetske sigurnosti raspravlja se o najrazličitijim pitanjima, koje na okupu drži pojam "energija" kao zajednički nazivnik. U ovome se radu polazi od toga da je aktualni rast važnosti koncepta posljedica nove uloge koju je plinska trgovina između EU-a i RF-a dobila nakon 2000., kao svojevrsna eksternalija njezina korištenja u politici moći, njezine politizacije i pokušaja sekuritizacije. Pokazat će se da je koncept uvriježen semantički konstrukt, no analitički prazan – pokriven je sektorom ekonomske, još više (vanjsko)političke sigurnosti. Razjašnjenje i redefiniranje koncepta energetske sigurnosti u aktualnom kontekstu pridonosi boljem teorijskom definiranju i dubljem razumijevanju empirijskih posljedica korištenja koncepta, koji već kao diskurzivna praksa određuje što se smatra problemom i može otežati ekonomsku suradnju. ; The term 'energy security' has been so ubiquitous that it seems transparent and understandable. But that is just an illusion – the usage of the term is controversial, often too holistic, indicating underdevelopment of the concept itself. Most diverse questions have been discussed under the term 'energy security' – they are, however, bound together only by the term 'energy' as their common denominator. In this paper, it is assumed that this concept is currently growing in importance as the consequence of a new role assigned to the gas trade between the EU and the Russian Federation since 2000, as an externality of the use of this trade in power politics, of its politicization and attempts at securitization. It will be shown that this concept is a semantically ingrained construct; as an analytical concept it is empty – its meaning is already contained in the economic security sector, and even more so in the (foreign) political security sector. Explication and redefinition of the concept of energy security in the current context contribute to the improvement of theoretical delineation and deeper understanding of empirical implications of its usage. As a discursive practice, the concept determines what is to be considered a problem, and it may cause difficulties in economic cooperation.

The EU energy policy has come closer to the security policy due to ever growing EU dependence on the external, non-market-oriented gas suppliers and due to experience of the gas supply disruption crises. The issue of gas supply security represents the basis of the security dimension, one of three EU energy policy's dimensions (besides economic and environmental ones). Putting emphasis on security dimension has provoked the securitization of the EU energy policy. In the aftermath of the first gas supply crisis in the EU, one of the member states took the role of a securitizing actor. It has tried to convince the relevant audience (other member states as well as the EU institutions) that the gas supply disruption presents an existential threat and has claimed commitment to extraordinary measures. Failed securitization due to divergent member states' interests has revealed the security dimension as the weakest dimension of the EU energy policy. The EU wants to avoid the impression of the militarisation of this non-military sector and leaves the issue within the sphere of regular politics. It retains the discursive dimension of securitization ("energy security" has become a usual collocation), but simultaneously has decided to create common crises response capabilities. The aim of this paper is to show which market and non-market measures are taken to safeguard gas supply as well as the mechanism of gas supply crisis management, based on solidarity, subsidiarity and regionality. The working hypothesis is that the EU has not securitized the issue of gas supply but has moved it from the non-politicized to the politicized sphere as a part of public policy. The comprehensive EU mechanism of gas supply management, strict rules and a system of mutual control prevent the securitization of the issue, namely the emergency mode, going beyond standard political procedures. ; Sve veća ovisnost EU o vanjskim, netržišno orijentiranim opskrbljivačima plinom i iskustvo kriza zbog prekida opskrbe energetsku su politiku EU približili sigurnosnoj politici. Pitanje sigurne opskrbe plinom temelj je sigurnosne, kao jedne od tri (uz ekonomsku i ekološku) dimenzije energetske politike EU. Isticanje sigurnosne dimenzije potaknulo je sekuritizaciju energetske politike EU. Nakon prve krize vezane uz opskrbu plinom EU, jedna država članica preuzela je ulogu provoditelja sekuritizacije te pokušala uvjeriti relevantnu javnost (ostale države članice i tijela EU) da je prekid opskrbe plinom egzistencijalna prijetnja, koja traži obvezivanje na izvanredne mjere. Sekuritizacija nije uspjela zbog različitih interesa država članica, što je potvrdilo da je sigurnosna dimenzija najslabija u energetskoj politici EU. EU nije željela vezivanjem energetske politike sa "sigurnošću" implicirati militarizaciju tog nevojnog sektora, pa je pitanje zadržala u procesu uobičajenog političkog pregovaranja. Doduše, diskurzivna dimenzija procesa sekuritizacije je zadržana (uvriježila se sintagma "energetska sigurnost"), ali je EU odlučio unaprijed razviti zajedničke kapacitete za odgovor na krizu. Cilj ovog rada je prikazati tržišne i netržišne mjere za osiguranje opskrbe plinom te mehanizam kriznog upravljanja opskrbom plinom, temeljen na principima solidarnosti, supsidijarnosti kao i regionalnom pristupu. Osnovna je hipoteza da pitanje opskrbe EU plinom nije sekuritizirano, ali je iz nepolitizirane prešlo u politiziranu sferu kao dio javne politike. Upravo sveobuhvatan EU pristup u upravljanju opskrbe plinom, čvrsta pravila i uzajamne kontrole onemogućuju sekuritizaciju tog pitanja, odnosno hitnu akciju, izvan standardnih političkih procedura i dogovorenih pravila.