Suchergebnisse

Rad je pokušaj da se stožernoj hrvatskoglagoljskoj pjesmi "S(vè)t' se kon'ča" odredi mjesto i doba nastanka. Svrhu autor postiže analizom sadržajnoga, prvenstveno mitskoga sloja pjesme. Pošto ustvrđuje da je pjesma stanovito prenje, uspostavlja tematsko-motivske veze s Otkrivenjem, a arhetipove koji su u pjesmi našli odraza prepoznaje kao krivovjeme, apostoličke i spiritualističke, osobito franjevačke, trećoredačke i apokaliptičke. Mitski je sloj u pjesmi najuže povezan s ideološkim i političkim događanjima i osobama s prijelaza iz srednjega u novi vijek, osobito stoga što su tadanje franjevačke siromaške borbe bile protkane apokaliptičkom simbolikom, dakle i simbolikom brojeva. Upravo je analiza toga, brojevnoga simboličkoga sloja, omogućila Autoru da ustvrdi kako je pjesma nastala u prvoj trećini 14. stoljeća u krugu hrvatskih franjevaca trećoredaca. Budući da su u to doba glagoljaški franjevci trećoredci smješteni u Zadru, gdje im je ishodište, to autor zaključuje da je Zadar mjesto nastanka pjesme "S(ve)t' se kon'ča". Tomu zaključku ne protive se jezične osobitosti pjesme, nego ga, naprotiv, osnažuju.

U nastojanju da objasni značenje prikaza na ninskome jelenjem parošku iz 8. - 9. stoljeća, motiv lova ili žrtvovanja i motiv alterniranih polja, autor je posegnuo za mitskim predodžbama Slavena i Hrvata iz poganskoga doba. Detalj rascvjetala bikovskoga repa, repa u formi žita, povezan je najprije s mitričkom vjerom, a posredstvom izjednačavanje Mitre i Artemide/Anaihite i s vjerom Slavena. Jedno od najvažnijih slavenskih božanstava je Rod, a on dolazi u paru sa ženskim božanstvom, trojnim Rožanicama. Ta je slavenska mitska situacija paralelna s mitričkom, perzijskom, iranskom, ukoliko se tiče para Mitre i Anahite. Uz to. Rod i Rožanice se u slavenskim vrelima izravno izjednačuju s Artemidom i Artemisom, parom sa značenjem plodnosti, tj. Sunca i Vode, esencije i egzistencije.

Pošto je ukazao na važnost izučavanja glagoljskih molitava i basama, i na potrebu za točnim transliteracijama takvih tekstova, a posebice u svjetlu novijih medicinskih spoznaja o čudesnom djelovanju riječi na bolest, i uopće na objektivan svijet, autor analizira stariju transkripciju teksta glagoljskoga obreda očišćenja od kletve, nastalu u 15. st. u Vinodolu. Postavivši za cilj rada proučavanje simbolike i stila magijskoga teksta, i konačnu, kritičnu transliteraciju, minuciozno analizira moguće probleme i dvojbe koje izaziva jezik autora staroga rukopisa, posebice one koje su izazvane oštećenjima kojima je rukopis bio izložen. Već se tako mogli doći do stanovitih spoznaja o jezičnoj i stilskoj vrijednosti teksta obreda, o izrazitoj piščevoj/pisarovoj kreativnosti, što je prepoznato kao karakterisitično za magijski odnos prema jeziku.

Nadgrobna kletva Onta chi ossa sposta štiti mir kostiju bračnoga para što u grobnici leži. Štiti ga strašnom atmosferom groblja, strahotom motiva, likovnih ukrasa, grobnice i, poglavito, strahotom simbola, skrivenih u samome glasovnom sastavu teksta. To su: zmija alfa i omega, tama i dr. Jedan od najvažnijih među tim glasovnim simbolima dade se predočiti kao lik heksagrama i svrha mu nije da plaši, već da uputi na cjelokupno životno djelo pokojnika - vlasnika grobnice: na njegov brak, na njegov dom i na legendu o njima. Heksagram označava dvojstvo. I simbolička analiza predmeta na koje je on upućivao izdvaja dva niza elemenata: u jednome je Mjesec, horizontala palače, žena, a u drugome je Sunce, vertikala kule, muškarac. Ti su elementi u odnosu apsolutnoga paralelizma i u međuzavisnosti, upućeni su jedni na druge i međusobno suprotstavljeni. Impresivni su jer su harmonični. Jedan od tih simboličkih parova sve se više nameće kao vizualni znak Silbe, otoka na kojemu je sve u 19. st. i nastalo: to su Toreta i palača, njihova vertikala i horizontala. No, dok su izgledi da će oni postati pravim znakom Silbe veliki, među ostalim i zbog toga što se oslanjaju na već postojeće slične pokušaje, strukturno identične (zvonik i crkva), valja kazati da je pravo značenje izabranoga motiva javnosti ostalo skriveno. Motiv međutim naprosto zrači svojom simboličkom vrijednosti, pojačanom i bogatim naslagama srodnih simbola što ga podupiru iz kolektivno nesvjesnoga.

Kada se u 13. stoljeću hrvatska književnost okrenula Zapadu kao izvoru svojih tema i motiva, u nju je ušao i Sv. Bernard od Clairvauxa, veliki cistercitski mistik. U ovome radu autor ukazuje na putove širenja Bemardovih djela i ideja od Francuske do Hrvatske, pokazuje važnost monaških zajednica (posebice cisterciti, templari i franjevci) u posredovanju tih djela i ideja, navodi kulturne uvjete jednoga takvoga transfera (škole, biblioteke, tiskare). No, važnije od preduvjeta i okolnosti recepcije djela velikog mistika jest popis sačuvanih hrvatskih Bemardovih tekstova, onih koji su mu pripisani (odnosno, s njim su u nekoj daljnoj vezi), ili pak govore o njemu i njegovu životu. Tekstovi svih triju tipova sačuvani su u hrvatskoj, prvenstveno glagoljskoj književnosti srednjega vijeka, ali ima i ćirilskih i latiničkih pa i usmenih nastalih vrlo rano. Rašireni su po čitavome hrvatskom prostom i zastupljeni u svim hrvatskim narječjima. Rasuti su uglavnom po zbornicima sačuvanima što u Hrvatskoj što u inozemstvu i jednim su dijelom još neobjavljeni i nepristupačni široj javnosti. Njihovo objavljivanje jedan je od zadataka hrvatske paleoslavistike. Važnije od svega ipak jest to da su u svezi s Bernardom i neki od najčuvenijih hrvatskih srednjovjekovnih tekstova: prenje duše s tijelom i jedinstvena pjesma S(vi)t' se kon'ča. U hrvatskome je prijevodu sačuvan i jedan od najljepših pjesničkih izraza cistercitske mistike, negda također pripisivan Bernardu, himan Jesu dulcis memoria. Konačno, u snažnim i mnogovrsnim vezama s Bemardovim djelima bio je i Marko Marulić.

Polazeći od nesigurne etimologije riječi kletva i psovka, autor otkriva da je većina naziva iz naslova Govorni čini verbalne agresije (kojemu su proklinjanje i psovanje sadržajnom osnovicom) zajednička i lingvistici i magiji. Dapače, osnovna je terminologija magije podudarna s lingvističkom, jer su obje utemeljene na riječi: magija na moći riječi, a lingvistika na njezinoj biti. Paralelizam između magije i lingvistike vrijedi na području pisane riječi koliko i na području govorne. Stoga i ne čudi da neke glotogonijske teorije polaze od magije kao ishodišta jezika i pisma (slično je već dokazano i za poeziju). Nije čudno ni to da je i danas živa prastara ideja o analogiji između riječi i stvari, bitno simpatijska, dakle magijska.