Suchergebnisse

Učiteljeva spremnost prihvaćanja učenika s teškoćama ključna je za uspješno edukacijsko uključivanje u redovan obrazovni sustav. Prethodnim istraživanjima utvrđeno je da su odgajatelji u vrtićima i osnovnim školama bolje involvirani u proces uključivanja kada izražavaju povoljnije stavove prema djeci s teškoćama. Ciljevi rada utvrdili su (1) stavove odgajatelja i učitelja prema inkluziji djece i učenika s oštećenjem sluha, (2) povezanost između stavova i dobi, duljine stručnog staža i samoprocijenjene kompetentnosti za rad s učenicima s oštećenjem sluha (3) razlike u stavovima u odnosu na poznavanje zakonske regulative, radno mjesto (odgajatelj/učitelj) i izjave učitelja o slušanju kolegija o inkluzivnom odgoju i obrazovanja tijekom studija. Sudjelovala su 203 ispitanika iz Rijeke od kojih su 102 (50.2%) odgajatelji u vrtiću, dok je 101 (49.8%) učitelj u osnovnoj školi. Upitnikom su mjereni stavovi odgajatelja i učitelja prema uključivanju djece i učenika s oštećenjem sluha. Faktorskom analizom utvrđena je konstruktna valjanost i pouzdanost četiri dimenzije dizajnirane skale stavova prema uključivanju djece i učenika oštećenoga sluha, dok su hipoteze testirane deskriptivnom, korelacijskom i diferencijalnom neparametrijskom statistikom. Odgajatelji i učitelji uglavnom iskazuju povoljne stavove prema socijalizacijskoj dobrobiti uključivanja djece i učenika s oštećenjem sluha, značaju podrške edukacijskog rehabilitatora i stručne službe za njihovo uspješno uključivanje i ne podržavaju posebne oblike školovanja za ovu djecu i učenike. Dob, duljina stručnog staža i upoznatost s legislativom nisu relevantni, a izjava da su imali kolegij o djeci/učenicima s posebnim odgojno-obrazovnim potrebama u studijskom programu relevantna je za stavove sudionika istraživanja.
Odgajatelji iskazuju povoljnije stavove od učitelja. Nalazi jasno ukazuju na potrebu opsežnijeg osposobljavanja učitelja i odgajatelja tijekom inicijalnog obrazovanja za rad s djecom i učenicima s oštećenjem sluha, kao i potrebu učitelja za stručnom podrškom.

Despite considerable theoretical and policy promotion of parent-teacher partnerships in inclusive settings, pre-service teachers in Croatia generally receive little preparation for involving parents. The aims of this study were to examine parental perception of parent-teacher partnerships and to establish the relation between parents' socio-demographic characteristics and length of their child's attendance of preschool. A total of 271 parents of early childhood and preschool age children participated in this study. The Scale of parental perception of parent-teacher partnerships was designed for the purpose of this study. Three dimensions were obtained from the factor analysis. Those are: attitude toward reciprocity in partnerships (α = .93; N=14; M=5.48), experience of teachers' support in parenthood (α = .92; N=6; M=3.84), and receptivity to taking advice in upbringing (α = .73; N=4; M=5.38). Parents perceived that partnerships with teachers are at a relatively high level. They differ in their capacity to develop and maintain partnerships with teachers because of their level of education, length of their child's attendance of preschool, and frequency of attending parent-teacher meetings. Investing in high-quality communication and creating confidence between parents and teachers should be the main goals of preschool institutions. ; Unatoč znatnoj teorijskoj i političkoj promociji koncepta partnerstva u inkluzivnim okruženjima, hrvatski se odgojitelji oskudno osposobljavaju za partnersko uključivanje roditelja. Cilj rada je ispitati roditeljsku percepciju partnerskih odnosa s odgajateljima te utvrditi postoji li povezanost sa socio-demografskim značajkama roditelja i duljinom djetetova pohađanja vrtića. U istraživanju je sudjelovao 271 roditelj djece rane i predškolske dobi. Konstruirana je Skala roditeljske percepcije kvalitetnih partnerskih odnosa. Faktorskom analizom dobivene su tri dimenzije: stav o uzajamnosti u partnerstvu (α = .93; N=14; M=5.48), iskustvo da su odgojitelji pružili podršku u roditeljstvu (α = .92; N=6; M=3.84) i prihvaćanje savjeta odgojitelja u odgoju djeteta (α = .73; N=4; M=5.38). Roditelji percipiraju kako je partnerstvo s odgojiteljima na relativno visokoj razini i razlikuju se u svojim kapacitetima da razviju i održe partnerstvo s odgojiteljima u odnosu na razinu obrazovanja roditelja, duljinu djetetova pohađanja vrtića i učestalost roditeljskog prisustvovanja individualnim informacijama o djetetu. Ulaganje u kvalitetnu komunikaciju i stvaranje povjerenja između roditelja i odgojitelja trebalo bi biti glavni cilj u predškolskim ustanovama.

Hrvatska obrazovna politika inkluzivna je i usmjerena na promicanje inkluzivnih vrijednosti u zajednici. Učiteljska uvjerenja i stavovi prema inkluzivnom obrazovanju ključni su za uspješno obrazovanje učenika s teškoćama u redovnim razredima. U radu se polazi od hipoteze da učitelji smatraju da inkluzivno obrazovanje podjednako doprinosi razvoju učenika s teškoćama i njihovih tipičnih vršnjaka te da se učitelji međusobno razlikuju u odnosu na neka socio-demografska obilježja. U istraživanju su sudjelovala 274 učitelja iz dvije županije u Republici Hrvatskoj. Korišten je preveden i prilagođen upitnik Učiteljskih uvjerenja o inkluziji učenika s teškoćama (Teachers' Opinions about the Inclusion of Children with Moderate to Severe Special Needs in General Education Settings (Linn i Coelho da Silva, 2014). Značajnom redukcijom varijabli dobivena je skala učiteljskih uvjerenja o vrijednostima inkluzivnog obrazovanja, dobrih metrijskih karakteristika, koja sadrži 2 faktora: (1) Inkluzivno obrazovanje doprinosi razvoju tipičnih učenika i (2) Inkluzivno obrazovanje doprinosi razvoju učenika s teškoćama. Učitelji se slažu da inkluzivno obrazovanje doprinosi razvoju tipičnih učenika, a djelomično se slažu da doprinosi i razvoju učenika s teškoćama. Viša razina slaganja glede tvrdnje da inkluzivno obrazovanje doprinosi razvoju tipičnih učenika prisutna je kod mlađih učitelja s višom razinom obrazovanja, dok učitelji koji su slušali kolegij o inkluzivnom obrazovanju tijekom inicijalnog obrazovanja u većoj mjeri smatraju da inkluzivno obrazovanje doprinosi i razvoju učenika s teškoćama. Upravo uvjerenje da inkluzivno obrazovanje doprinosi razvoju inkluzivnih vrijednosti kod svih učenika te da učenici s teškoćama mogu akademski i socio-emocionalno napredovati u redovnim razredima, snažno određuje spremnost učitelja za korištenje prilagodbi u poučavanju učenika s teškoćama i razvijanje inkluzivnog razrednog ozračja. Uz razvoj kompetencija za poučavanje u inkluzivnoj nastavi, neophodno je i oblikovanje takvih uvjerenja u učitelja koja promoviraju inkluzivne vrijednosti.