Suchergebnisse

This text is a review of a book by Prof. Dr. Stevo Nikić History of Civilizations, Adriatic Bar University, Faculty of Mediterranean Business Studies Tivat, Maritime Faculty, Bar, 2020.

Pored osnovnih podataka o životu i djelu Filipa Grabovca, autor u ovom prilogu daje analizu njegove najstarije pjesme u njezinu dvojakom značenju: i kao samostalne sastavine i kao integralnog dijela njegova »Cvita razgovora« u koji ju je, dvadesetak godina nakon prvog objavljivanja, uključio. Upozorava potom na posebno značenje Grabovčeve knjige u općoj kulturnoj klimi u tzv. Mletačkoj Dalmaciji prve polovice XVIII stoljeća. Grabovac naime čini zaokret u odnosu na dotadašnju nabdžnu spisateljsku praksu: on pored vjerske pouke (u prvom dijelu svoje knjige) daje (u drugom dijelu) i pouke iz osnova svjetske i nacionalne povijesti, istina dosta mutno i nejasno, ali na način koji svjedoči da pisac teži za nacionalnim osvješćenjem svojih zemljaka u uvjetima u kojima je dugotrajna tuđinska vladavina u narodu gotovo izbrisala svijest o njegovu vlastitom identitetu. U izvođenju te svoje osnovne ideje Grabovac je postupio doduše s najboljim namjerama, ali i krajnje naivno: šibajući po nekim porocima i postupcima svojih zemljaka on ih je u priličnoj mjeri prepoznatljivo konkretizirao, čime je na sebe navukao mržnju i čežnju za osvetom. Optužen pred mletačkim sudom od vlastitih zemljaka za antimletačku djelatnost, završio je život nakon dvogodišnjeg tamnovanja na otočiću Santo Spirito, južno od Venecije. Grabovac je značajan prvenstveno po svojim idejama u vremenu kad se javlja i u prostoru gdje se javlja. Po njima on je utirao put Andriji Kačiću Miošiću koji će, obogaćen njegovim iskustvom i poučen njegovom zlosretnom sudbinom, nastaviti njegovo djelo.

U prvim decenijima dvadesetog stoljeća, u okvirima, hrvatske književne avangarde, okupio se u Krležinoj sjeni niz stvaralački raspoloženih, socijalno, politički i duhovno srodnih autora. Iz užeg Krležina kruga to bi mogli biti: A. B. Šimić, A. Cesarec, U. Donadini, G. Krklec, a iz kruga bližih i daljih prethodnika morala bi se navesti imena: F. Galovića, A. G. Matoša, J. P. Kamova; zatim S. S. Kranjčevića, koji po suštini glavnih svojih pjesama pripada dvadesetom stoljeću, i A. Kovačića, koji svoj život — djelo jest okončano u devetnaestom, ali koji se po specifičnim fragmentima tog djela smatra začetnikom naše moderne i avangardne književnosti 20. vijeka. Tome — takvu netom označenom proširenom krugu mogao bi se, za razdoblje neposredno nakon prvog svjetskog rata i za prvu polovicu dvadesetih godina, nadodati niz dramskih — u Krležinoj gravitacionoj sferi djelujućih — autora.

Nadgrobna kletva Onta chi ossa sposta štiti mir kostiju bračnoga para što u grobnici leži. Štiti ga strašnom atmosferom groblja, strahotom motiva, likovnih ukrasa, grobnice i, poglavito, strahotom simbola, skrivenih u samome glasovnom sastavu teksta. To su: zmija alfa i omega, tama i dr. Jedan od najvažnijih među tim glasovnim simbolima dade se predočiti kao lik heksagrama i svrha mu nije da plaši, već da uputi na cjelokupno životno djelo pokojnika - vlasnika grobnice: na njegov brak, na njegov dom i na legendu o njima. Heksagram označava dvojstvo. I simbolička analiza predmeta na koje je on upućivao izdvaja dva niza elemenata: u jednome je Mjesec, horizontala palače, žena, a u drugome je Sunce, vertikala kule, muškarac. Ti su elementi u odnosu apsolutnoga paralelizma i u međuzavisnosti, upućeni su jedni na druge i međusobno suprotstavljeni. Impresivni su jer su harmonični. Jedan od tih simboličkih parova sve se više nameće kao vizualni znak Silbe, otoka na kojemu je sve u 19. st. i nastalo: to su Toreta i palača, njihova vertikala i horizontala. No, dok su izgledi da će oni postati pravim znakom Silbe veliki, među ostalim i zbog toga što se oslanjaju na već postojeće slične pokušaje, strukturno identične (zvonik i crkva), valja kazati da je pravo značenje izabranoga motiva javnosti ostalo skriveno. Motiv međutim naprosto zrači svojom simboličkom vrijednosti, pojačanom i bogatim naslagama srodnih simbola što ga podupiru iz kolektivno nesvjesnoga.

Autor je na temelju neobjavljene arhivske građe i recentne literature istražio život i djelovanje dr. Lava Znidarčića, katoličkoga djelatnika, hrvatskoga uznika i dugogodišnjega predsjednika Velikoga križarskog bratstva, vodeće katoličke organizacije u tadašnjoj Kraljevini Jugoslaviji. Dužnost predsjednika Velikoga križarskog bratstva (VKB-a) obnašao je od 1942. do 1945. godine kada ga je izabrao, a potom i potvrdio zagrebački nadbiskup dr. Alojzije Stepinac. Bio je predsjednik VKB-a sve do njegova raspuštanja 1945. godine, ali ga je potajno vodio sve do 1993. godine kada njegovo predsjedanje preuzima dr. sc. Petar Kraljević, prof. Dr. Lav Znidarčić rodio se 14. kolovoza 1918. u Splitu u tradicionalnoj katoličkoj obitelji. Iako kršćanski odgajan, jedan dio njegove obitelji prihvatio je marksističku ideologiju i ateistički svjetonazor.Dr. Lav Znidarčić od najranije se mladosti opredijelio za Orlovsku organizaciju u kojoj je već 1926. postao njezinim aktivnim članom. Nakon što je Šestosiječanjskom diktaturom 1929. njezin rad bio zabranjen, početkom 1930. aktivno se uključio u osnivanje i rad Križarske organizacije. U vrijeme Drugoga svjetskog rata pokazao se kao mudar i pragmatičan vođa Velikoga križarskog bratstva te dosljedan i odan ideji blaženoga Ivana Merza o izvanstranačnosti i nepolitičnosti Križarske organizacije, što je dosljedno zastupao sve do svoje smrti.Zbog njegova društvenog angažmana nakon Drugoga svjetskog rata, komunistička ga je vlast više puta uhićivala i osuđivala, ali ga to nije pokolebalo u radu ostavši do kraja dosljedan ideji blaženoga Ivana Merza i Katoličkoj akciji.

Na etničkoj karti Srbije vlaška etnička zajednica zauzima posebno mesto, specifična po mnogim svojim karakteristikama – poreklo, jezik, tradicija, običaji, demografski razvoj i dr.). U radu se proučava etnogeneza Vlaha, kroz prizmu složenih istorijskih, migracionih, etnogenetskih, integracionih i asimilacionih procesa, sagledavanjem različitih teorija, stavova i mišljenja, često dijametralno suprotnih, što implicira na zaključak da ova tema još uvek nije u dovoljnoj meri istražena i da zahteva multidisciplinarni pristup. Analiza populacionog razvitka Vlaha, bazirana na popisnim podacima (19482011), pokazuje velike varijacije u njihovoj brojnosti kao rezultat česte promene nacionalne pripadnosti, dok su kod deklarisanja o maternjem jeziku stabilniji izjašnjavajući se za svoj etnos. Iako je u određenoj meri prisutna alterofonija, vlaški jezik se održao do danas, što je od velike važnosti za očuvanje njihovog nacionalnog i lingvističkog identiteta, dok je ujedno poznavanje zvaničnog jezika neophodno za punu integraciju u društveni, kulturni i politički život Srbije.