Suchergebnisse

Napor na uključenju načela održivosti u osnove prostornog planiranja u današnjem postsocijalističkom svijetu traži nove odnose između ustaljenih i suvremenih sudionika. Pojedini interesenti uključeni u razvoj, upravljanje i politiku djeluju na ishod regionalnih i urbanih sustava u Hrvatskoj ponekad bez obraćanja pozornosti na održivost. Njihovo djelovanje pokazuje nedostatak svijesti i negativan odnos prema održivosti u planerskoj praksi gdje je glavni cilj unaprijediti kakvoću života sadašnjih i budućih naraštaja. Bez dobrih ideja o nosivim kapacitetima i održivosti, neki od ovih sudionika zanemaruju planerska znanja i ekspertizu (CAVRIĆ, NEDOVIĆ – BUDIĆ, 2007.). Vještinama i znanjima planeri ih savjetuju, međutim, glavna pokretačka sila još je uvijek politički utjecaj. Takvi predlagači uspijevaju zaštititi svoje osobne probitke glede prostora i zemljišta nauštrb javnosti i običnih građana, podržavajući sustav izrade "preslikanih" planerskih izvješća, pogodujući tek daljem urbanom širenju i nenadziranoj izgradnji. Na žalost, poradi dužega vremenskog društvenog ignoriranja i jake sveze lobija investitora, arhitekata i građevinara, različite međunarodne planerske ideje s "održivošću na umu" još ne utječu na hrvatsku teoriju i praksu planiranja. Neke su od njih jednostavno neprihvaćane, netočno tumačene ili odbacivane zahvaljujući krutoj zakonskoj regulativi, nepostojanju formalnog školovanja planera i povlaštenom položaju tek jednog tipa ovlaštenih planera tj. arhitekata . Osjetljivost za alternativna razvojna rješenja, sudjelovanje javnosti, novine u ponašanju, organizaciji i tehnologijama, raznovrsnost pomagala za provedbu u planerskoj "kutiji s alatima", kao i različite vrste planerskih poslova u usmjeravanju održivih promjena, tek treba prepoznati u zemlji koja je u procesu pristupanja EU. Unatoč tomu, ovaj rad teži sumirati održivost i njezine sastavnice kao nove postavke, u kojima je glavna misao vodilja novoga globalnog pristupa planiranju, objavljena od Centra za ljudska naselja Ujedinjenih Naroda (UNCHS) kako slijedi: "Novo planiranje je manje kodirano i tehničko, više inovativno i poduzetničko. Ono je više sudioničko i usmjerenije projektima nego cjelovitim prostornim sustavima. Plansku ekspertizu sve češće ne zahtijeva samo država već i dioničarski i javni dijelovi građanskog društva. Prijeporno nije planiranje samo po sebi, nego njegov cilj: da li ga voditi uglavnom učinkovitošću, jačajući postojeću razdiobu bogatstva i moći, ili bi trebalo odigrati distribucijsku ulogu da može pomoći pri stvaranju minimalnih standarda urbanog življenja" (Hague, 2001.). ; Effort to incorporate sustainability aspects into the spatial planning agenda requires new relationships between conventional and new players in today's post-socialist world. Some stakeholders engaged in development, management and governance are sometimes tailoring the destiny of regional and urban systems in Croatia without sustainability concerns. Their activities show the lack of awareness and negative attitude towards sustainable planning practices where the major goal is to improve the quality of life of current and future generations. Without sound ideas about carrying capacities and sustainability, some of these actors have ignored the planning knowledge and expertise (CAVRIĆ, NEDOVIĆ – BUDIĆ, 2007). Planners advise upon them with their professional skill and knowledge but the driving force is still political power. These proponents have managed to safeguard their own spatial and land interests on the expense of the public and ordinary citizens, by maintaining the system of "copy-paste" planning blue prints, suitable for supporting emerging urban sprawl and uncontrolled construction activities. Unfortunately, due to the long-term social ignorance and strong alliance of developer's lobbies, architects and constructors, various international planning ideas with "sustainability in mind" have not affected Croatian planning theory and practice, yet. Some of them are petrified, misinterpreted or simply abolished owing to obstinate legislation, the non-existence of formal planning education, and the privileged position of only one brand of chartered planners (e.g. architects) . Alternative development solutions, such as public participation, behavioral, organizational and technological advances, diversity of implementing instruments in the planner's "toolkit", and the planner's numerous tasks in guiding sustainable change, are still to be recognized in this EU accession country. Notwithstanding, this paper aims to summaries sustainability and its derivates as the new paradigms, in which the guiding leitmotif of the new global agenda for planning is spelled out by the United Nations Centre for Human Settlements (2001b) as follows: "The new planning is less coded and technical, more innovative and entrepreneurial. It is more participatory and concerned with projects rather than whole spatial systems. Planning expertise is increasingly sought not only by the state, but also by the corporate sector and civil society. What is controversial is not planning per se, but its goal: whether it should be directed chiefly at efficiency, reinforcing the current distribution of wealth and power, or whether it should play a distributive role to help create minimum standards of urban liveability" (Hague, 2001).