Suchergebnisse

Også i Latinamerika ser man en tendens i retning af, at der kommer flere lokale medier til, samtidig med at kommunikationssystemerne internati- onaliseres. Cicilia M. Krohling Peruzzo beskæftiger sig her med et cen- tralt tema i den latinamerikanske mediediskussion, nemlig borgerrettig- heder - og mediernes betydning i den forbindelse. Hun argumenterer for de lokale mediers store kulturelle og politiske betydning i Latinamerika, hvor de fungererer som kanal for folkelig deltagelse. I denne artikel ana- lyserer hun betingelserne for lokal deltagelse i kommunikation i lokalsam- fundene med eksempler fra to lokale radioprojekter, hvor det i forskellig grad er lykkedes at aktivere den lokale befolkning og inddrage den i pro- duktion, beslutninger og planlægning omkring radioerne. Artiklen er en redigeret version af et paper præsenteret på IAMCRs konference i Bra- silien, august 1992, udgivet i José Marques de Melo (red.), Communica- tion for a new world: Brazilian perspectives. São Paolo: ECA/USD 1993.

I dette essay tager Richard Collins kritisk fat omkring en ef det europæ- iske samarbejdes nælder: kulturen. I de sidste 10-15 år har integrations- bestræbelserne i EU været præget af en nationalistisk forestilling om snæver sammenhæng mellem kultur og politik: For at skabe et politisk- økonomisk samarbejde i Europa må der derfor udvikles en fælles euro- pæisk kultur, siger fortalerne. Ikke mindst på baggrund af erfaringer med pan-europæiske medieprojekter påpeger Richard Collins, at europæernes kultur og mediebrug er mere forskellige end de integrationsivrige bryder sig om. I stedet peger han på en række andre teoretiske bidrag fra bl.a. Habermas og funktionalismen, der i stedet understreger, at europæisk samarbejde kan ske på tværs af kulturforskelle.

Raymond Williams gør i denne artikel op med den teknologiske deter- minisme som præger kulturdebatten, samtidig med at han forholder sig stærkt kritisk til såvel kommercialiseringen af medierne som til public service stationernes programpolitik.

U ovom su radu analizirani stavovi srednjoškolaca prema selektiranim demokratskim vrijednostima, odnos između shvaćanja i sociodemografskih obilježja učenika srednjih škola te su uspoređena gledišta učenika, njihovih roditelja i profesora. Korišteni su podaci prikupljeni 1993. i 1998. godine u sklopu projekata "Genealogija i transfer modela interkulturalizma" i "Školski kurikulum i obilježja hrvatske nacionalne kulture". Analiza rezultata pokazala je da je 1998. godine došlo do znatnih promjena u stavovima srednjoškolaca prema demokratskim vrijednostima u odnosu prema prijašnjem istraživanju. Promjene se očituju u statistički značajno manjem stupnju prihvaćanja vrijednosti, i to prema sedamnaest, od ponuđenih devetnaest vrijednosti. Nadalje, u oba je istraživanja utvrđeno da varijable socioobrazovnog statusa znatno distingviraju ispitanike s obzirom na njihove stavove. Učenici s boljim uspjehom u školi, polaznici gimnazija i oni s višim obrazovnim aspiracijama i podrijetlom imaju pozitivniji odnos prema demokratskim vrijednostima. Velike su razlike utvrđene s obzirom na stupanj prihvaćanja vrijednosti između učenika, roditelja i profesora. Općenito, najveće slaganje sa svim ponuđenim vrijednostima iskazuju profesori, a najmanje učenici. ; This article analyses the attitudes of high school students towards selected democratic values and the relation between attitudes and socio-demographic characteristics, and compares the attitudes of students, their parents and teachers. The data were obtained during 1993 and 1998 within projects "Genealogy and transfer of models of interculturalism" and "School curriculum and characteristics of Croatian national culture". The analysis of the results showed the significant changes in students' attitudes towards democratic values in 1998 in comparison with the previous study. The changes are revealed through statistically significant lower degree of acceptance of 17 out of 19 suggested values. Furthermore, both studies showed that the variables of socio-educational status distinguish the subjects significantly in regard to their attitudes. Students with higher educational achievement, those attending the academic high schools and those with higher educational aspirations have more positive attitude towards democratic values. The significant differences were also found in the degree of acceptance of those values among students, parents and teachers. Generally, teachers showed the highest acceptance of all suggested values, while students showed the lowest. ; In dieser Arbeit werden Einstellungen der Mittelschüler zu den ausgewählten demokratischen Werten sowie das Verhältnis zwischen den Einstellungen und sozio-demographischen Merkmalen der befragten Mittelschüler analysiert und mit den Einstellungen ihrer Eltern und Lehrer verglichen. Die benutzten Daten wurden 1993 und 1998 im Rahmen von Projekten "Genealogie und Transfer des Interkulturalismusmodells" bzw. "Schulkurrikulum und Merkmale der kroatischen Nationalkultur" erhoben. Die Analyse der Ergebnisse zeigte, dass 1998 im Vergleich zu den früheren Untersuchungen zu bedeutenden Änderungen in den Einstellungen der Mittelschüler zu den demokratischen Werten gekommen ist. Diese Änderungen äußern sich in dem statistisch bedeutend geringeren Akzeptieren der vorgeschlagenen Werte, und zwar bei den siebzehn von neunzehn angeführten Werten. Weiterhin wurde in den beiden Untersuchungen festgestellt, dass sich die Befragten durch Variabeln ihrer sozialen Merkmale und ihrer Schulausbildung im Hinblick auf ihre Einstellungen gravierend unterscheiden. Schüler mit besseren Schulleistungen, Gymnasiasten sowie jene mit höheren Bildungsaspirationen und Herkunft haben eine positivere Stellung zu den demokratischen Werten. Bedeutende Abweichungen ergeben sich auch hinsichtlich der Akzeptanz der genannten Werte unter den Schülern, deren Eltern und Lehrern. Insgesamt finden die angebotenen Werte die höchste Zustimmung unter den befragten Lehrern, und die kleinste unter den Schülern.

Rezultati istraživanja ukazuju na neprimjerenu kontrolu i nedostatna izvješća o tome što se događa (odnosno, ne događa) u tjelesnom odgoju diljem Europe te u prvi plan postavljaju potrebu za prikupljanjem što više kvalitetnih i usklabenih temeljnih podataka o svakoj zemlji. Postojeća izvješća, nažalost, daju iskrivljenu sliku o stanju tjelesnog odgoja u europskim školama. Nema sumnje da se mogu pronaći brojni primjeri dobre primjene kvalitetnih programa i kvalitetne prakse tjelesnog odgoja u većini europskih zemalja, ako ne i u svima, i bilo bi nedopustivo kada to ne bismo prepoznali i priznali. Jednako postoje i dokazi koji izazivaju snažan nemir zbog situacije, dok idealistička, i ponekad politički inspirirana, retorika može prikriti, i prikriva, pravo stanje stvari. Usprkos službenim dokumentima o nacelima, politici i proklamiranim ciljevima, njihova sudbina u praksi, u primjeni otkriva svu težinu situacije. Mnoge su se vlade posvetile tomu da donošenjem zakona i propisa osiguraju osnovu za funkcioniranje tjelesnog odgoja, no dokazi govore o tome da su u primjeni propisa u praksi ili prespore ili vrlo samozatajne, osobito na području kvalitete poučavanja u nastavi. Naročito su uočljivi propusti i nedostaci koji se odnose na: 1) programom predviđeni broj sati tjelesnog odgoja, 2) status predmeta unutar škole i u širem okruženju, 3) materijalne, kadrovske i financijske uvjete za rad, 4) probleme vezane za ravnopravnost spolova, 5) probleme vezane za ucenike s invaliditetom, 6) kvalitetu programa tjelesnog odgoja i 7) kvalitetu poučavanja, tj. na kvalitetu same izvedbe nastave. Naročito zabrinjava osobito loše stanje objekata i opreme za izvođenje nastave tjelesnog odgoja, koje je često praćeno i nedostatnim financijskim sredstvima za te potrebe, u većini srednjoeuropskih i istočnoeuropskih zemalja, ali i u nekim dijelovima južnoeuropskih zemalja (npr. jug Italije). Usporedno s uočenim sniženjem ugleda i položaja tjelesnog odgoja u školama i s upitnom kvalitetom nastave javlja se opća zabrinutost zbog znatnog pada funkcionalnih i motoričkih sposobnosti mladeži, kao i zbog nedopustivo visokog postotka odustajanja mladih ljudi od vježbanja ili sudjelovanja u sportskim aktivnostima. U previše europskih zemalja uloga tjelesnog odgoja se preusko i neopravdano svodi samo na pružanje prilike za stjecanje iskustva, što ucvršćuje natjecateljski pristup po kojemu je važan samo sportski uspjeh pa natjecateljski sportovi dolaze u prvi plan. Time se obezvređuje načelo sudjelovanja, a i horizonti i spoznaje o vrijednosti i važnosti tjelesne aktivnosti se ne proširuju, vec se sužuju. Ne treba onda čuditi da interes učenika za tjelesni odgoj opada iz godine u godinu te da mladi postaju fizički sve manje aktivni. Trend smanjenja mogućnosti za svakodnevni tjelesni odgoj u školama, udružen s trendom kontinuiranog opadanja fizičke aktivnosti mladih u roditeljskom domu ili u široj zajednici, naročito u tzv. razvijenom svijetu, pridonosi razvoju sedentarnog (sjedilačkog) načina života koji se nastavlja i u odrasloj dobi i kroz cijeli život. Vrlo vjerojatno danas u Europi više mladih pati od kroničnog istegnuća zapešća ("kompju- torsko zapešce" od "mouse wrist"; miš je dio racunalne opreme, op.prev.) nego od "teniskog lakta" ili "nogometnog koljena". Danas je potreba za promidžbom zdravog i aktivnog stila života među djecom i mladima ogromna, a postaje sve veća. U mnogim je zemljama sve više mladih izloženo pogubnim utjecajima sve raznolikijih socijalno neprihvatljivih oblika ponašanja i delinkvencije koji dovode u opasnost njihovo zdravlje, pa čak i život. Te su tvrdnje potkrijepljene rezultatima istraživanja koji govore ne samo o sniženim razinama tjelesne aktivnosti, o povećanom postotku pretilih osoba u populaciji ili o povecanim zdravstvenim rizicima uzrokovanima sedentarnim nacinom života, nego i izvješćima o tome da mladi stvaraju lošu sliku o sebi, o nepravilnoj prehrani, obiteljskim problemima, stresu, velikom postotku odustajanja od tjelesne aktivnosti, povećanom nasilju među mladima, povećanom postotku pušača među mladima, kao i o povećanoj zloporabi alkohola i droga. Želi li tjelesni odgoj zadržati svoje mjesto u školskom programu među predmetima obvezatnog programa te promicati i ucvršćivati naviku fizičke aktivnosti kao temelja za sudjelovanje u sportu, tada se valja suočiti sa svim tim problemima. Ako važne druge (roditelje, učitelje i druge) u životu djeteta valja uvjeriti u važnost tjelesnog odgoja, tada će nam trebati sve postojeće političke vještine i argumenti u korist tjelesnog odgoja od lokalne preko nacionalne do međunarodne razine jer za postignuće cilja neće nam biti dovoljna samo predanost osnovnoj zadaci (promicanju tjelesnog odgoja) i primjena kvalitetnog nastavnog plana i programa. Valja utjecati na (lobirati) tvorce politike odgoja i obrazovanja, donositelje odluka, članove odbora i povjerenstava, upravitelje, kolege iz drugih predmeta i "korisnike" i uvjeriti ih u obrazovnu i odgojnu autenticnost tjelesnog odgoja. Uočene prijetnje školskom tjelesnom odgoju trebale bi zabrinuti i sve koji su na bilo koji način protagonisti uključenosti u sportske i cjeloživotne aktivnosti tjelesnog vježbanja. Nedostatak nužnih temelja, koji se mogu postaviti samo školskim programima tjelesnog odgoja, negativno će se odraziti i na sudjelovanje u sportskim aktivnostima. Naime, za ogromnu većinu mladih ljudi škole su glavno, a nerijetko i jedino, mjesto gdje mogu dobiti kvalitetnu poduku iz tjelesnih i sportskih aktivnosti. Stoga je logično pretpostaviti da bi tjelesni odgoj, u suradnji s ostalim konstituirajućim partnerima tjelesne aktivnosti, morao igrati zapaženu ulogu "od kolijevke pa do groba" u životu svakog pojedinca ne bi li se oblikovala "tjelesno obrazovana oso- ba". Škole posredstvom svojih programa tjelesnog odgoja mogu redovito utjecati na ogroman postotak današnje djece i mladeži koji ce sutra postati roditelji i grabani treće dobi. Škola je najvjerojatnije jedina institucija koja može pozitivno utjecati na stavove i ponašanje sve djece i mladeži bez obzira na spol, dob, sposobnost ili nesposobnost, etničku pripadnost, vjersku pripadnost, socio-ekonomski ili socio-kulturni status, i to zato što sva djeca moraju ići u školu. Nastava tjelesnog odgoja u školama vitalna je za sve aspekte normalnog rasta i razvoja (tjelesnog, socijalnog i emocionalnog) djece i mladeži. K tome, tjelesni odgoj stvara i prirodnu zaštitu organizma pred mnogobrojnim boles- tima uzrokovanima sedentarnim načinom života i oblikuje temeljne vještine i sposobnosti koje omogućuju sudjelovanje u sportskim aktivnostima tijekom čitava života. Promidžba ciljeva tjelesnog odgoja i sporta, kao i onih koji su odgovorni za provedbu programa, mora biti briga svih. Jer nije jednostavno preoblikovati tjelesni odgoj i sport u školama, to je velik izazov koji moramo prihvatiti da bismo poboljšali trenutačnu situaciju. Združeni, tjelesni odgoj i školski sport pridonijet će proširenju mogućnosti za bavljenje tjelesnom aktivnošću za sve kulturne i subkulturne skupine tijekom čitava života, kao i u svim institucijskim i širim društvenim zajednicama. To su izazovi koje ne smije ignorirati ni znanstvena zajednica i koji zavrebuju relevantna istraživanja. Na sreću, znanstvena su istraživanja posljednjih godina skinula neke "velove tajne" s procesa poučavanja i socijalizacije u raznim i brojnim kul- turološkim i mebukulturnim kontekstima. To su izazovi koje valja prihvatiti želimo li da se tjelesnom odgoju i sportu poklanja jednaka pažnja kao i drugim javnim strategijama i djelatnostima i koje utječu na populaciju u cjelini. Pravo na igru, tjelesni odgoj i sudjelovanje u sportu možda i nije najvažniji svjetski problem, usporedi li se s gladi, siromaštvom, bolestima, nepismenošću i terorizmom. No ono se, u najmanju ruku, može definirati kao osnovno ljudsko pravo.

Artiklen tager udgangspunkt i Arendts begreb om natalitet, der modsvarer Heideggers begreb om Geworfenheit eller kastethed på dansk. Nataliteten peger på fødselen som et kontingent faktum i det menneskelige vilkår, som artiklen med Arendt knytter til Privacy, der ikke bare betegner det private som modsætning til det offentlige og det politiske i klassisk forstand, men er et specifikt moderne fænomen, der betegner modsætningen til den sociale sfære. Som sfære for fødsel og død er privacy et helligsted for de mest intime menneskelige livsytringer, den er uigennemtrængelig for menneskelig viden, og dermed også en base for den modstandskraft mod den totalitarisme, der i det 20. århundrede forsøgte at ødelægge den. Med reference til historiske vendepunkter som 1944-45 og 1989 viser artiklen hvordan Arendts tænkning indfanger den måde, hvorpå privat vilje og samvittighed kan blive til offentlig handlen og magt, der gør en ny begyndelse mulig.

O modelu "nacionalne kulture" Geerta Hofstedea raspravlja se u ovom članku s tri aspekta. Sa sociološkog aspekta, model je izraz interesa multinacionalnih korporacija u eri globalizacije za uklanjanjem kulturnih prepreka poslovanju, koje su uspostavili modeli značenja kulture u sklopu carstava i nacija-država, preferirajući oštre distinkcije i fundamentalnu neusporedivost kultura. Drugi aspekt rasprave je metodološki, gdje se upozorava na problem odnosa između empirijskih varijacija i tipičnosti u Hofstedeovu modelu, budući da on zanemaruje promjenjivost i proturječja u kulturnom obrascu. I treći aspekt, pedagoški, odnosi se na pitanje može li se ili na koji način model upotrijebiti kao predložak za izradu odgojno-obrazovnog kurikuluma, odnosno pedagoški preporučljivog vrijednosno-normativnog obrasca orijentacije (učenika), u demokratskom i pluralističkom, ali i sve više tržišno povezanom i neizvjesnom svijetu. ; Geert Hofstede's model of "national culture" is discussed from three aspects. From the sociological aspect, the model represents the expression of multinational companies' interests for the removal of cultural barriers to business in the era of globalization, the barriers established by the models of importance of culture within empires and nation-states, preferring strict distinctions and fundamental incomparability of cultures. The second aspect of the discussion is methodological, pointing to the problem of relationship between empirical variations and typicalnesses in Hofstede's model, since it does not sufficiently allow for variability and discrepancies in cultural pattern. The third, educational aspect, considers the question whether it is or how is it possible to use this model as a sample for an educational curriculum, i.e. pedagogically recommendable value-normative pattern of students' orientation in the world which is democratic and pluralistic, but at the same time more and more market-united and uncertain. ; Über das Modell der "nationalen Kultur" von Geert Hofstede wird in diesem Artikel unter drei Gesichtspunkten gesprochen. Aus soziologischer Sicht kommen in diesem Modell Interessen multinationaler Konzerne zum Ausdruck, in der Zeit der Globalisierung kulturelle Barrieren für ihre Geschäftstätigkeit zu beseitigen, die durch Bedeutungsmodelle der Kultur im Rahmen der Weltreiche und nationalen Staaten aufgebaut wurden, indem sie scharfe Trennungslinien und grundsätzliche Unvergleichbarkeit von Kulturen bevorzugten. Der zweite Aspekt der Diskussion ist methodologischer Natur. Dabei wird das Verhältnis zwischen empirischen Varianten und dem Idealtyp in Hofstedes Modell kritisch überprüft, da es ungenügend die Veränderlichkeit und Widersprüchlichkeit von Kulturmustern berücksichtigt. Der dritte, pädagogische Gesichtspunkt bezieht sich auf die Frage, ob und wie dieses Modell als Vorlage für die Ausarbeitung eines Bildungs- und Erziehungskurrikulums bzw. eines pädagogisch vertretbaren normativen Wertmusters zur Orientierung von Schülern in einer demokratischen und pluralen, jedoch wirtschaftlich immer mehr vernetzten und unsicheren Welt benutzt werden kann.

Formålet med denne artikel er at give et aktuelt billede - baseret på for- holdene i 1993-94 - af udenlandsk TV´s rolle i Danmark gennem en kvantitativ beskrivelse af "TV-landskabet" og udbudet og forbruget af TV, totalt, fordelt på programkategorier og på national oprindelse. Artiklen er i helt overvejende grad faktuel. I Sepstrups "Udenlandsk TV" (1995) forsøges resultaterne relateret til periodens mediepolitik og ak- tuelle kulturpolitiske problemstillinger, mens der her alene er tale om en begrænset påpegning af resultater, der er specielt relevante for aktuelle kultur- og TV-politiske problemstillinger.

Cilj istraživanja bio je ispitati stavove srednjoškolskih učenika, njihovih roditelja i profesora o nekim europskim vrijednostima. Prihvaćenost pojedinih europskih vrijednosti ispitana je s obzirom na spol, dob, vrstu srednje škole koju pohađaju učenici, školsku spremu roditelja, regionalnu i nacionalnu pripadnost ispitanika. Uzorak čini 2143 učenika srednjih škola, 1027 roditelja srednjoškolaca te 181 profesor. Na temelju dobivenih rezultata može se zaključiti da postoji statistički značajna razlika među učenicima s obzirom na regionalnu pripadnost u stupnju prihvaćanja europskih vrijednosti. Najviši stupanj prihvaćanja iskazuju učenici Primorsko-goranske županije, koji se značajno razlikuju u stupnju prihvaćanja europskih vrijednosti od svojih vršnjaka iz Istarske županije. Učenici starije dobi pokazuju viši stupanj prihvaćanja europskih vrijednosti za razliku od mlađih učenika. Isto tako, srednjoškolke pokazuju viši stupanj prihvaćanja europskih vrijednosti u odnosu na svoje muške kolege. Postoji statistički značajna razlika između roditelja muškog i ženskog spola u stupnju prihvaćanja europskih vrednota u korist muških ispitanika, koji pokazuju viši stupanj prihvaćanja europskih vrednota od ženskih ispitanika. Na kraju, dobiveni rezultati pokazuju da ne postoji statistički značajna razlika u stupnju prihvaćanja europskih vrijednosti s obzirom na spol, dob i nacionalnu pripadnost profesora srednjih škola. ; The aim of this study was to examine the attitudes of high school students, their parents and teachers towards some European values. The acceptance of certain European values was examined in relation to subjects' gender, age, type of high school, parents' education, regional and national affiliation. The sample comprised 2143 high school students, 1027 high school students' parents and 181 teachers. The results show the statistically significant difference in the degree of acceptance of European values between students of different regional affinity. Students from the Primorsko-goranska county show the highest level of acceptance, which is statistically different from the one obtained in their peer group from Istarska county. The degree of acceptance is higher in the group of older female students in comparison with younger male students. Furthermore, female high school students show higher degree of acceptance then their male peers. There is a statistically significant difference in the acceptance of European values between male and female parents: male parents show higher acceptance of those values in comparison with female parents. Finally, the results showed no statistically significant difference in the degree of acceptance of European values in regard to gender, age and national affiliation of high school teachers. ; Die Untersuchung hatte zum Ziel, die Einstellungen von Mittelschülern, deren Eltern und Lehrern zu einigen europäischen Werten zu überprüfen. Die Akzeptanz einzelner europäischer Werte wurde im Hinblick auf Geschlecht und Alter der Mittelschüler, Art der von ihnen besuchten Mitelschule, Schulausbildung der Eltern, regionale und ethnische Zugehörigkeit der Befragten untersucht. Befragt wurden 2143 Mittelschüler, 1027 Eltern von Mittelschülern und 181 Lehrer. Auf Grund der gewonnenen Ergebnisse kann gefolgert werden, dass der Grad der Akzeptanz europäischer Werte unter den Schülern eine statistisch bedeutende Abweichung im Hinblick auf deren regionale Zugehörigkeit aufweist. Die größte Akzeptanz äußerten die Schüler aus dem Kroatischen Küstenland (Hrvatsko primorje), deren positive Einstellungen sich bedeutend von den Einstellungen ihrer Altersgenossen aus Istrien unterscheiden. Die Schülerinnen höherer Altersstufen äußerten eine höhere Akzeptanz europäischer Werte als die jüngeren Schüler. Gleichermaßen zeigen die Mittelschülerinnen einen höheren Zustimmungsgrad als deren männliche Kollegen. Es gibt einen statistisch bedeutsamen Unterschied zwischen den Eltern männlichen und weiblichen Geschlechts im Hinblick auf deren Akzeptieren von europäischen Werten zugunsten der männlichen Befragten, die einen höheren Grad der Akzeptanz europäischer Werte aufweisen als die weiblichen Befragten. Darüber hinaus lassen die gewonnenen Ergebnisse den Schluss zu, dass es keinen statistisch bedeutenden Unterschied im Grad der Annehmbarkeit europäischer Werte gibt im Hinblick auf Geschlecht, Alter und ethnische Zugehörigkeit der Mittelschullehrer.