Suchergebnisse

Autori se u naknadnom komentaru osvrću na teorijske i metodološke nedostatke svoje ranije objavljene studije o dobi i biračkom ponašanju u Hrvatskoj. Na teorijskoj razini ističu nedovoljnu razrađenost konceptualnog okvira i izostanak smještanja studije u odnosu na druga relevantna istraživanja koja se bave političkom socijalizacijom, političkom identifikacijom i društveno-političkim rascjepima. Na metodološkoj razini ističu probleme nedovoljne transparentnosti u prezentaciji rezultata testova multikolinearnosti i faktorske analize te u koncipiranju međuodnosa, operacionalizaciji i mjerenju varijabli poput dobi, obrazovanja, autoritarnosti, konzervativizma i populizma. Skromno zaključujući kako njihov rad ipak pridonosi napretku razumijevanja odnosa dobi i biračkoga ponašanja, autori pozivaju na buduća longitudinalna istraživanja koja bi mogla više reći o eventualnoj promjeni u intenzitetu utjecaja rascjepa na dobne kohorte. Njihov znanstveni autodafe kojim priznaju nedovoljnu komparativnu utemeljenost prethodnog istraživanja, konceptualnu i empirijsku, sažet je u pluralizaciji odabrane naslovne metafore kojom se ti izgubljeni akademski dječaci vraćaju putu akademske zrelosti pa dijete u vremenu postaje djecom u vremenu.

Istraživanju napuštene djece u Dubrovniku pristupilo se u dva smjera: opisan je nastanak i razvoj institucionalnog okvira i rekonstruirani su pojedinačni i skupni životopisi nahoda. Tko su bili štićenici Hospitala milosrđa, na koji su način ulazili u sustav skrbi i što se s njima događalo, pitanja su na koja se nastojalo odgovoriti. Na temelju ostavina, matica i drugih izvora istražen je također i društveni položaj nahoda odrasle dobi i propitana višestruka uloga javnih karitativnih ustanova. U knjizi se izmjenjuju pogled izbliza, kojemu je u žarištu pojedinac odabran zbog neobičnosti slučaja bogata pojedinostima i pogled iz daljine kada se primjerice istražuje broj i kretanje smrtnosti napuštene djece kao društvene skupine. Dubrovački nahodi svojim često prekratkim životima svjedoče o nasilju i milosrđu, o ulozi države u karitativnoj skrbi, o vezama između sela i grada, o dojiljama i seoskim župnicima, o soldatima i obrtnicima, o vlasteli, i nude mnoštvo priča koje, ponekad bogate detaljima a ponekad šture, otkrivaju zaboravljene epizode iz povijesti stanovništva Dubrovnika i okolice.

Obilježja verbalne komunikacije, neverbalne komunikacije i pragmatike u velikoj su mjeri određena kulturom i socijalnim očekivanjima pojedinog društva. Procjena komunikacijskih obilježja važna je u dijagnostici brojnih razvojnih poremećaja, posebice poremećaja iz spektra autizma, te se u posljednje vrijeme sve više ističe potreba kulturnog prilagođavanja ljestvica za probir i dijagnostiku poremećaja iz spektra autizma. Cilj ovog rada bio je ispitati obilježja verbalne komunikacije, neverbalne komunikacije i pragmatike hrvatske djece predškolske dobi (petogodišnjaka i šestogodišnjaka) urednog razvoja, te ih sagledati i kodirati na način kako to čini Opservacijski protokol za dijagnostiku poremećaja iz spektra autizma Autism Diagnostic Observation Schedule (ADOS-2; modul 3). Rezultati su pokazali da hrvatska djeca pokazuju uglavnom očekivana obilježja verbalne komunikacije (obilježja jezične proizvodnje i govora), no da pokazuju različitosti od očekivanih ponašanja u neverbalnoj komunikaciji, i, u znatnoj mjeri, obilježjima pragmatike. Razlike su najviše uočene u količini spontane uporabe gesta i svim varijablama pragmatike koje u obzir uzimaju količinu inicijative u komunikaciji (primjerice, spontano traženje ili davanje informacija). Primjerice, samo 15% djece u uzorku je tražilo informacije onom učestalošću koja se procjenjuje "urednom" prema kodovima protokola ADOS-2. Premda su među djecom uočene znatne individualne razlike, količina "odstupajućih" ponašanja u obilježjima neverbalne komunikacije i pragmatike navodi na potrebu preispitivanja zadanih kodova i prilagođavanja kriterija različitim kulturama.

Pediatric medical decision making has been a matter of discussion for the last few decades. Generally, the currently prevailing viewpoints are that the children's wishes should be heard and that children should be allowed to participate in medical decision-making according to their development. Those discussions do not only touch on ethical, legal and political matters, but are also based on empirical research. There are no simple answers to those large issues, especially the age limit at which children can be considered capable of giving informed consent. In that context, a balance needs to be struck between the protection of children's interests and the respect for their "developing autonomy". The first part of this article outlines the principle of autonomy that informed consent is based on, whereas the second part focuses on two concepts: that of parental permission and of assent of the child, both of which are well-known in the contemporary medico-legal realm. The term "assent" is commonly used in cases when individuals are not legally allowed to give informed consent but are capable of taking part in the process of medical decision-making. In the third part of the paper, three Croatian legal acts were analyzed in a context of the informed consent of the child: the Protection of Patient's Rights Act, the Family Act and the Civil Obligations Act. The fact that several legal regulations, in particular the Protection of Patient's Rights Act, the Family Act and the Civil Obligations Act, must be used in parallel when it comes to the issue of informed consent of a child, can be, legally speaking, quite confusing. Thus, such regulation may leave some doubts and difficulties in the immediate application, especially with regard to emergency medical interventions. In this regard, perhaps the fact of adopting a special law on the consent of children to medical procedures could be considered, or at least the provision within the Family Act or the Protection of Patient's Rights Act, which uniformly summarizes all the ...

DO CHILDREN WHO LIVE IN POVERTY HAVE EQUAL ACCESS TO EDUCATION? ABSTRACT Growing up in poverty bears numerous risks for children which may have different consequences on their growth and development and affect their adult age. Education is one of key parameters of breaking the cycle of poverty, but educational and social policies still do not recognise to a sufficient extent the importance of investing in targeted measures and services which are directed towards overcoming the barriers these children are faced with. Although according to the Constitution of the Republic of Croatia education should be free and accessible to all, different research and status review of the accessibility of services and other aspects related to educational processes clearly indicate numerous aspects which require substantial material resources. In that sense children who live in poverty are extremely disadvantaged which puts them in an unequal position in comparison with their peers in the education system. The paper presents some obstacles that the children who live in poverty are faced with which additionally contribute to social differences in the education system. Introduction of accessible and universal services and measures into the system of education would contribute to a fairer position of the children of lower socio-economic status and enable their equal participation with other children. Key words: child poverty; right to education; educational inequalities; barriers to education