Globalizacijski procesi preobražavaju sve aspekte ljudskoga života. Sve veća povezanost i međuovisnost različitih dijelova suvremenoga svijeta očituje se putem novih i suvremenih potreba modernog društva. Globalizacija mijenja gospodarstvo, politiku, kulturu i društvo te postavlja svježe zahtjeve odgoju i obrazovanju. Povezivanje svjetskog tržišta potražuje standardizirane kompetencije i otvorenost za cjeloživotno učenje. Pedagogija kao društvena znanost prihvaća nove izazove te kreira moderan i suvremen odgoj i obrazovanje uključujući nove metode učenja obogaćene informacijsko-komunikacijskim tehnologijama te interkulturalnim vrijednostima i znanjima kao što je učenje stranih jezika. Ubrzani napredak globalnog društva iziskuje ustrajnu potrebu za stalnim i opetovanim usavršavanjem već stečenih kompetencija, ali i učenje novih. Konstantan razvoj i modernizacija odgojno-obrazovnog sustava imperativ je kojeg nameće suvremeno informacijsko i tehnološko društvo.
Sadržaj rada odnosi se na uvodni referat IAIE konferencije, koja je od 17. do 21. rujna 2013. godine održana u Zagrebu. Donosi kraći pregled interkulturalne tematike u području obrazovanja u Hrvatskoj u posljednjih pola stoljeća. Pritom se prije svega polazi od interkulturnog obrazovanja što se u svojim začecima javilo u Hrvatskoj sedamdesetih godina prošloga stoljeća s masovnim ekonomskim migracijama tzv. radnika na privremenom radu u inozemstvu, na prostorima bivše Jugoslavije, kojoj je pripadala i Hrvatska. Obrazovanje djece radnika migranata predstavljalo je tada velik problem kako za zemlje porijekla, tako i zemlje prijema. Zatim se daje pogled stručnog i znanstvenog istraživanja ove teme kroz uključivanje ustanova, timova i pojedinaca u izučavanje interkulturnog obrazovanja na sasvim drugačiji, nego dotadašnji, mahom politički, način. Nekoliko znanstvenih projekata hrvatskih sociologa i pedagoga osobito su pridonijeli rasvjetljavanju ove problematike u Hrvatskoj. Naravno da se tretman interkulturalizma ne gleda isključivo kroz migrantsku prizmu, nego općekulturnu i pedagošku problematiku uređenja, inoviranja i unapređenja školskoga sustava u Hrvatskoj. Takvo zadržavanje interkulturalizam na "domaćem prostoru" daje mu sasvim novu dimenziju i ulazi u nacionalni kurikulum obrazovanja u Hrvatskoj kao inovativni iskorak prema Europi i svijetu. ; The content of the work refers to the introductory paper IAIE conference, which is 17 to 21 September 2013, was held in Zagreb. Presents a brief overview of intercultural topics in the feld of education in Croatia in the last half century. Te frst and foremost is based on intercultural education which is in its infancy occurred in Croatia in the seventies with the mass economic migration so. Workers on temporary work abroad, in the former Yugoslavia, which belonged to Croatia. Education of children of migrant workers constitute such a big problem for the country of origin and the receiving country. Ten he gives a view of professional and scientifc research of this topic through the involvement of institutions, teams and individuals in the study of intercultural education in a different, but until then, mostly political, way. Several research projects Croatian sociologist and educator in particular have contributed to solving the problems of Croatia. Of course the treatment of inter-culturalism is not looking solely through the prism of the migrant, but general community and educational issues of planning, innovation and improvement of the school system in Croatia. Such retention of interculturalism on the "home area" gives it a whole new dimension and enters the national curriculum of education in Croatia as an innovative step forward toward Europe and the world. ; Der Inhalt der Arbeit bezieht sich auf die Einführungspapier IAIE Konferenz, die 17 bis 21 September 2013 wurde in Zagreb statt. Präsentiert einen kurzen Überblick über interkulturelle Temen im Bereich der Bildung in der letzten halben Jahrhundert in Kroatien. Die erste und wichtigste ist auf interkulturelle Bildung basiert, die in ihrer Kindheit so in Kroatien in den siebziger Jahren mit der Masse der Wirtschafsmigration aufgetreten. Die Arbeiter auf der Zeitarbeit im Ausland, im ehemaligen Jugoslawien, die nach Kroatien gehörte. Bildung der Kinder von Wanderarbeitern bilden so ein großes Problem für das Herkunfsland und Aufnahmeland. Dann gibt er einen Ausblick auf berufliche und wissenschafliche Forschung zu diesem Tema durch die Einbeziehung von Institutionen, Teams und Einzelpersonen in der Studie der interkulturellen Bildung in einem anderen, aber bis dahin, vor allem politische, Art und Weise. Mehrere Forschungsprojekte kroatische Soziologe und Pädagoge haben insbesondere auf die Lösung der Probleme von Kroatien beigetragen. Natürlich ist die Behandlung von Interkulturalität sucht nicht nur durch das Prisma des Migranten, sondern allgemeine Gemeinschaf und pädagogische Fragen der Planung, Innovation und Verbesserung des Schulsystems in Kroatien. Eine solche Speicherung von Interkulturalismus auf der "Heimat" gibt es eine ganz neue Dimension und in den nationalen Lehrplan der Ausbildung in Kroatien als innovativer Schritt nach vorn in Richtung Europa und der Welt.
It is well known that all educational policies promote inclusion as the major idea in a contemporary system of education. Inclusive education allows children with and without disabilities to attend the same age-appropriate classes at their local school, with additional, individually tailored support if needed. However, large equity gaps in education access and outcomes still exist between groups of children, because some marginalized groups of children experience shockingly low rates of access and learning. Children with disabilities are still faced with a lot of challenges in realizing their right to education and they are one of the most marginalized and excluded groups in education. The Croatian laws clearly indicate that disabled children have the right to an inclusive education and that schools have to provide conditions which lead to successful education of all children. A question arises, however, regarding the level at which the Law is implemented in educational practice, due to the fact that it is unknown whether the conditions for its proper implementation exist in Croatian schools. Some results of the research which was conducted in the frame of the project "Evidence-based early educational interventions" are presented in this paper. The main goals of the research are (1) to determine areas in which students with disabilities need additional support and (2) to analyse differences in the perceived inclusive dimension of the quality of educational processes, from the perspective of teachers as well as from the perspective of students, in five mainstream Croatian primary schools. The research was conducted on a sample of 97 students with disabilities and 97 of their peers without disabilities. Students and their teachers filled in two Questionnaires about students' behaviours that were developed for the purpose of the Project (the Questionnaire for students and the Questionnaire for teachers). The results suggested that students with disabilities have a need for additional support in the educational process, as well as support in developing appropriate relationships with peers. However, they do not reach the expected level of socialization and academic success, which indicates that the policy of inclusion is still not well implemented into educational practice. Different reasons for such results and suggestions for overcoming this situation are discussed. ; Dobro je poznato da sve obrazovne politike promoviraju inkluziju kao glavnu ideju svakog suvremenog obrazovnog sustava. Inkluzivno obrazovanje omogućuje djeci s teškoćama i bez njih da zajedno uče u istim razredima, u skladu sa svojom dobi, uz dodatnu, individualno prilagođenu podršku djeci koja je trebaju. Međutim, u obrazovanju još uvijek postoje velike nejednakosti u pristupačnosti obrazovanja i ishodima učenja nekih skupina djece, budući da postoje marginalizirane skupine koja doživljavaju izuzetno nisku razinu pristupačnosti obrazovanja i kvalitete učenja. Djeca s teškoćama još su uvijek suočena s mnogim izazovima u ostvarivanju svog prava na obrazovanje i ona u tom smislu predstavljaju jednu od najmarginaliziranijih i isključenih skupina. U hrvatskom je zakonodavstvu jasno naglašeno da djeca s teškoćama imaju pravo na inkluzivno obrazovanje i da su škole dužne osigurati uvjete koji vode uspješnom obrazovanju sve djece. Pitanje se, međutim, postavlja u odnosu na razinu u kojoj se zakon provodi u odgojno-obrazovnoj praksi, budući da je nepoznato postoje li uvjeti za njegovu primjerenu primjenu u hrvatskim školama. U ovom je radu prikazan dio rezultata istraživanja koje je provedeno u sklopu projekta "Rane odgojno-obrazovne intervencije temeljene na pokazateljima uspješnosti". Osnovni ciljevi istraživanja su (1) utvrditi područja u kojima učenici s teškoćama trebaju dodatnu podršku i (2) analizirati razlike u doživljenoj inkluzivnoj dimenziji kvalitete obrazovnog procesa iz perspektive učitelja i iz perspektive učenika, u pet hrvatskih redovnih osnovnih škola. Istraživanje je provedeno na uzorku od 97 učenika s teškoćama i njihovih 97 standardno razvijenih vršnjaka. Učenici i njihovi učitelji ispunili su dva upitnika o ponašanju učenika koji su razvijeni za potrebe projekta (Upitnik za učenike i Upitnik za učitelje). Rezultati pokazuju da učenici s teškoćama imaju potrebu za dodatnom podrškom u obrazovnom procesu, ali i za podrškom u razvoju primjerenih odnosa s vršnjacima. Međutim, oni ne postižu očekivanu razinu socijalizacije i akademskog uspjeha, što pokazuje da se inkluzivna politika još uvijek nedovoljno dobro implementira u obrazovnu praksu. Autori raspravljaju o različitim razlozima dobivenih rezultata i mogućim načinima prevladavanja uočenog nesuglasja.
Pedagoški diskurs u području prevencije ovisničkog ponašanja usmjeren je k poticanju razvoja samopoštovanja, samopouzdanja i pozitivnog identiteta djeteta. Te se kvalitete smatraju «prvom zonom obrane» djeteta od različitih nepovoljnih utjecaja i mogućim oblikom prevencije autoagresivnih i socijalno neprihvatljivih oblika ponašanja. Takvo stajalište odražava shvaćanje djeteta kao racionalne i razborite osobe koja je u stanju reflektirati o svojem iskustvu i ponašanju te iziskuje odgoj temeljen na kvalitetnim odnosima i uvažavajućoj, recipročnoj komunikaciji. Riječ je o odgoju koji se distancira od prisiljavanja i bilo koje vrste pokoravanja djece, a oslanja na osnaživanje samoregulacijskih potencijala i autonomije djece. Za to je potrebna pretvorba odgojno-obrazovne ustanove u mjesto humanog i demokratičnog življenja, odgoja i učenja, što najčešće iziskuje kompleksnu promjenu na razini njezine cjelokupne kulture. ; Pedagogical discourse in the domain of addiction prevention is aimed at encouraging the development of self-respect, self-confidence and positive identity in a child. These qualities are considered to be the first 'line of defence' against various negative influences and a possible form of prevention of autoaggressive and socially unacceptable forms of behaviour. This view is reflected in the perception of children as rational and reasonable persons who are capable of reflecting on their experiences and behaviour, and calls for an education based on good relationships and caring, reciprocal communication. This is an approach to education that distances itself from coercion or any kind of subjugation of children, and relies on strengthening the self-regulatory potentials and autonomy of children. This requires a transformation of an educational institution into a place of humane and democratic life, education and learning, which in most cases calls for a complex change on the level of its culture as a whole.
Čovjek je neodvojiv od ostaloga stvorenja bez kojega se ne može misliti. Na ovu goruću problematiku upućuju brojni pokreti, građanske inicijative kao i političke stranke koje u svoje statute ugrađuju brigu za okoliš i odgovorno ponašanje. Rad polazi od suvremene antropologije koja predstavlja temelj krivoga razumijevanja stvorenoga svijeta, odnosno opasnost od izrabljivanja njegovih potencijala. Naime, sve je pogubnija novovjekovna koncepcija koja je izrodila dogmatičnu ideju antropocentrizma. Ugrozu predstavlja i ideja biocentrizma koja krči put do praktična ostvarenja ravnopravnosti svih oblika života. Toliko potrebno ekološko obraćenje treba uključiti opću solidarnost kao i integralnu ekologiju u kojoj Franjo Asiški može poslužiti kao zaštitnik i svjedok. Obnovljeni bioetički edukacijski sustav pak ne smije isključiti duhovno umijeće vladanja. Valja graditi globalnu ekološku pismenost koja će osobito naglasiti djelovanje čovjeka na životnu sredinu u različitim fazama i dimenzijama. ; A man is inseparable from the other creature without which it is impossible to think. This burning issue is pointed out by many movements, civil initiatives as well as political parties which incorporate care for the environment and responsible behavior into their statutes. The paper starts with the contemporary anthropology which represents the foundation of the wrong understanding of the created world or danger from exploitation of its potentials. Namely, modern conception that created a dogmatic idea of anthropocentrism is becoming more ruinous. The idea of biocentrism, which clears the way to practical realization of all forms of life equalities, also represents a danger. That much-needed ecological conversion should include general solidarity as well as integral ecology in which Francis of Assisi can serve as a protector and witness. Renewed bioethical educational system cannot exclude spiritual art of behavior. Global ecological literacy should be built in order to emphasize the effect of a man on the environment in different phases and dimensions.
The influence of Roman culture on today's civilization, including education, is immeasurable. The modern education system is inconceivable without Roman foundations, which range from Latin as the root of modern scientific terminology to the content of contemporary curricula having many similarities with Roman education. Daily life and practical tasks played an important role in ancient Rome, and the importance of acquiring competences that can be described as expertise, professionalism, and the ability to apply knowledge is emphasised nowadays. The contemporary curriculum is focused on the practical and this is where we find a link to Roman education, which puts practicality and usefulness to the forefront. In this paper, we provide an overview of the history of Roman education by linking it to the modern education system, with an emphasis on formal, non-formal, and informal education and learning. We consider the need to develop programmes which emphasise the practical in primary, secondary, and higher education, the need to strengthen the entrepreneurial competences of students, develop trainings and education for entrepreneurship through formal, non-formal, and informal education and learning, encourage entrepreneurial education in the national context, and transform traditional schools and universities to entrepreneurial ones. ; Utjecaj je rimske kulture na današnju civilizaciju, pa tako i obrazovanje, nemjerljiv. Suvremeni sustav odgoja i obrazovanja nezamisliv je bez rimskih temelja, počevši od suvremene znanstvene terminologije utemeljene velikim dijelom u latinskom jeziku, do samog sadržaja suvremenog kurikula u kojem pronalazimo brojne sličnosti s rimskim odgojem i obrazovanjem. U starorimskom su odgoju svakodnevni život i praktični zadaci imali važnu ulogu, kao što je danas naglašena važnost stjecanja kompetencija koje se mogu opisati upravo kao stručnost, profesionalnost i sposobnost primjene stečenoga znanja. Iz suvremenog kurikula iščitava se usmjerenost prema praktičnom i tu pronalazimo poveznicu s rimskim odgojem, koji je prije svega ono praktično i korisno stavljao u prvi plan. U ovom ćemo radu pružiti pregled povijesti rimskog odgoja i obrazovanja povezujući ga sa suvremenim sustavom obrazovanja, uz naglasak na formalno, neformalno i informalno obrazovanje i učenje. Razmatra se potreba razvoja programa s naglaskom na praktično u osnovnom, srednjem i visokom školstvu, potreba jačanja poduzetničkih kompetencija učenika i studenata, osposobljavanje i obrazovanje za poduzetništvo putem formalnog, neformalnog i informalnog obrazovanja i učenja, poticanje poduzetničkog obrazovanja u nacionalnom kontekstu, transformacije škola i sveučilišta iz tradicionalnih u poduzetničke.
Ideja menadžmenta ima u stanovitom smislu univerzalno značenje zbog čega se primjena te ideje široko rasprostranila, a našla je mjesto i u institucijama odgoja i obrazovanja, i to najviše kao organizacijski menadžment, menadžment ljudskih potencijala, menadžment razina (1. najviša — ciljevi, dugoročno planiranje i organizacija, 2. srednja — kontrola operativnih postupaka i programi potpore ciljevima, 3. najniža — interpretacija ciljeva, politika programa), strategijski menadžment (dugoročno), i menadžment funkcija (koliko funkcija toliko menadžment programa). Menadžerske funkcije odnose se na ono što valja postići, a to su najčeπće planovi, strategije, dobra organizacija, kvalitetno vođenje i uspješna kontrola. Slijedi da se na pedagoški menadžment može gledati kao na upravljanje mrežom i hijerarhijom sustava (vrtić, grupa — škola, razred). Posebnost vođenja i upravljanja odgajatelja, razrednika i nastavnika može se razmatrati kao pedagoška uloga odgajatelja u vođenju i upravljanju, pedagoška uloga razrednika u vođenju i upravljanju, administrativni poslovi, planiranje i programiranje rada voditelja tima (razrednika), pripremanje i vođenje sjednica vijeća, suradnja s ostalim članovima vijeća, suradnja s roditeljima i sl. ; The idea of management in a certain way has a universal meaning, causing the wide spreading of this idea, which also found its place in the educational institutions, primarily as organizational management, human resources management, levels management (1. the highest level — objectives, long-term planning and organization; 2. the intermediate level — the control of operative procedures and objective supporting programs; 3. the lowest level — objectives interpretation, program policy), strategic management (long-term) and function management (the number of functions corresponding to the number of management programs). The management functions concern the purposes to be achieved, which are usually plans, strategies, good organization, quality leadership and successful control. Therefore, it follows that the educational management can be viewed as management of the system network and hierarchy (kindergarten, group — school, class). The specificity of leadership and management in case of kindergarten teachers, form-masters and teachers can be discussed as the pedagogical role of the kindergarten teacher in the leadership and management, the pedagogical role of the form-master in the leadership and management, administrative work, the team leader's (form-master's) work planning and programming, preparation and chairing of teaching-staff conferences, cooperation with other teaching-staff members, cooperation with parents, etc. ; Die Idee des Menagements hat im gewissen Sinne eine universelle Bedeutung, weshalb die Anwendung dieser Idee weit verbreitet ist und ihren Platz auch in den Bildungs-und Erziehungsanstalten fand. Dabei handelt es sich meistens um Organisationsmanagement, Management von menschlichen Potenzialen, Management von Ebenen (1. höchste — Ziele, langfristige Planung und Organisation, 2. mittlere — Kontrolle der Operatiomalisierungsverfahren und Programme zur Unterstützung der Zielsetzungen, 3. niedrigste — Interpretation von Zielsetzungen, Programmpolitk), strategisches Management (langfristig) und funktionales Menagement (für jede Funktion ein Managementprogramm). Die Funktionen des Managements beziehen sich auf das zu Erreichende, und das sind am häufigsten Pläne, Strategien, gute Organisation, gute Leitung und erfolgreiche Kontrolle. Daraus folgert, dass das pädagogische Management als eine Art der Verwaltung von Netzen und hierarchisch aufgebauten Systemen (Kindergarten, Gruppe — Schule, Klasse) betrachtet werden kann. Die Besonderheit der Führungs-und Leitungsrolle von Erziehern, Klassenlehrern und Lehrern kann unter verschiedenen Gesichtspunkten besprochen werden: pädagogische Erzieherrolle in der Leitung und Verwaltung, pädagogische Klassenlehrerrolle in der Leitung und Verwaltung, administrative Aufgaben, Planung und Programmierung der Arbeit von Teamleitern (Klassenlerern), Planung und Leitung von Sitzungen der Lehrerkonferrenz, Mitarbeit mit anderen Mitgliedern der Lehrerkonferrenz, Mitarbeit mit den Eltern usw.
U radu je provedena povijesno-filozofska rekonstrukcija Leibnizove obrazovne teorije. U uvodu se navode egzegetski problemi koji se tiču lociranja Leibnizove »filozofije obrazovanja« unutar šireg korpusa njegovih djela i iznalaženja adekvatnog teorijskog okvira unutar kojega je moguće kontekstualizirati i rekonstruirati Leibnizove misli o obrazovanju. Potom je pokazano da nam taj okvir pruža Leibnizova praktična filozofija, tj. njegove ideje o optimalnoj državi i općem dobru. Analizirane su ključne teze Leibnizove etike i političke filozofije u cilju otkrivanja pozadine ideje o respublica optima i objašnjeno je kakvo bi obrazovanje, slijedeći Leibniza, trebalo biti da bi omogućilo usavršavanje pojedinca i društva te doprinijelo ostvarenju općeg dobra. Na kraju, tvrdi se da je Leibniz u okviru svojega obrazovnog projekta artikulirao prosvjetiteljsku ideju koja je progresivnija od obrazovnih ideja filozofa koje obično asociramo s prosvjetiteljstvom osamnaestog stoljeća. ; This paper presents a historical-philosophical reconstruction of Leibniz's theory of education. In the introduction, I point out the exegetical problems involved in locating Leibniz's "philosophy of education" within the broader corpus of his works and in uncovering an appropriate theoretical framework within which it is possible to contextualise and reconstruct Leibniz's thought on education. It is then shown that this framework is provided by Leibniz's practical philosophy, i.e. his ideas about the optimal state and the common good. I analyse the key theses of Leibniz's ethics and political philosophy to uncover the background of the idea of the respublica optima and explain how education, in Leibniz's view, should enable the perfection of the individual and society and contribute to the realisation of the common good. Finally, it is argued that in his educational project Leibniz articulated an idea of the Enlightenment that is far more progressive than the educational ideas of the philosophers we usually associate with the eighteenth-century ...
Long-standing gaps of teachers' academic qualifications persist despite changes and developments of educational policies the government has continually been making. The gaps eventually result in a gradual decrease in the quality of vocational school graduates, which has recently caused grave national concern. The decrease is evident in Indonesian vocational students' lack of competitive spirit and skills in the national labor market. In an attempt to find a creative and effective solution to this problem, this paper seeks to explore and describe the educational policies and the implementation of standards by vocational subjects teachers in a developing country and those in a developed county, hoping that it will help vocational school graduates acquire professional qualifications. Using a critical ethnography, in-depth analyses on the professors' commentaries reveal that it is common in most universities in both countries to select vocational teachers by following educational policies in order to establish reliable criteria for qualified teachers in the future. This teacher certification program seems to have positively influenced the welfare of teachers in both countries, but other daring innovations in improving skills and qualifications of teachers are still a great need. ; Dugogodišnji propusti u akademskim kvalifikacijama nastavnika ne nestaju usprkos promjenama i unaprjeđenju obrazovne politike koju vlada stalno izrađuje. Ti propusti u konačnici rezultiraju postupnim smanjenjem kvalitete učenika strukovnih škola, što u posljednje vrijeme izaziva ozbiljnu zabrinutost na nacionalnoj razini. To smanjenje kvalitete manifestira se u činjenici da indonezijski učenici nemaju natjecateljski duh ni vještine na domaćem tržištu rada. S ciljem pronalaska kreativnog i učinkovitog rješenja tog problema, ovaj rad pokušava istražiti i opisati obrazovne politike i provedbu obrazovnih standarda od strukovnih nastavnika u zemlji u razvoju i u razvijenoj zemlji, u nadi da će to pomoći učenicima koji završe strukovne škole u stjecanju stručnih kvalifikacija. Primjenom kritičke etnografije, detaljne analize komentara profesora otkrivaju da je na većini sveučilišta u objema državama uobičajena praksa pri odabiru strukovnih nastavnika ta da se poštuje obrazovna politika kako bi se uspostavili pouzdani kriteriji za kvalificirane nastavnike u budućnosti. Čini se da takav program licenciranja nastavnika ima pozitivan utjecaj na dobrobit nastavnika u objema državama, no još uvijek postoji velika potreba za ostalim smjelim inovacijama bitnima za razvoj vještina i kvalifikacija nastavnika.
U ovome radu analiziramo primjere računalnoga nazivlja prikupljene iz hrvatskih sveučilišnih nastavnih materijala izdanih od 2001. do 2015. godine preporučenih studentima na preddiplomskom i diplomskom studiju računarstva na jednome hrvatskom sveučilištu. Prikupljeni korpus uključuje hrvatske prevedenice, samostalne neologizme, ali i one praćene engleskom istovrijednicom, zatim prevedenice engleskih metaforičkih izraza, hibridne izraze bez prijevoda, ortografski, fonološki/fonetski i morfološki prilagođene anglizme i one koji se uklapaju u hrvatski sustav bez prilagodbe, višerječne hrvatske nazive s jednorječnim engleskim i one sa složenom engleskom istovrijednicom. Neki od engleskih izraza u tekstu grafički su istaknuti kurzivom ili masnim slovima, a neki nisu. Cilj analize bio je opisati jezične prakse u nastavnim materijalima, utvrditi kakav je odnos autorâ prema stručnim nazivima iz engleskoga i hrvatskoga jezika u znanstveno-pedagoškome stilu te postoji li nekakav obrazac koji autori slijede pri pisanju nastavnih materijala. Nakon provedene analize primjećujemo nedostatak dosljednosti i sustavnog pristupa u pisanju materijala, odmak od normi hrvatskoga standardnog jezika te pribjegavanje neprilagođenim ili neznatno prilagođenim engleskim nazivima koji često imaju prednost pred hrvatskima. Smatramo da bi planiranje korpusa te bolje upravljanje terminologijom, procesima prilagodbe i integracije u okviru suvremenije jezične politike mogli unijeti stabilnost u znanstveni funkcionalni stil hrvatskoga jezika nužnu njegovim korisnicima. ; This paper analyzes examples of ICT terminology sampled from Croatian university textbooks and educational materials published from the year 2001 to 2015 and recommended for undergraduate and graduate students at Croatian universities. The collection includes: Croatian calques; standalone neologisms and those followed by an English equivalent; translated English metaphorical expressions; hybrids without translations; orthographically, phonologically/phonetically and morphologically adapted Anglicisms and those which can be integrated into the Croatian standard without any adaptation; and multi-word Croatian equivalents with single-word English and with multi-word English equivalents. Some of the English expressions were italicized or bolded and some not. The aim of our analysis was to describe current practices in writing educational materials, to establish the nature of the university materials authors' relation towards English and Croatian expressions, and to find out if there was some pattern in the use of Croatian and English ICT terms which the authors had followed. During the analysis, we observed a lack of consistent and systematic approach to the creation of materials, a shift from the norms of the standard Croatian language and resorting to non-adapted or slightly adapted English terms which seem to be often favored over the Croatian ones. We are of the opinion that corpus planning and better management of terminology, adaptation and integration processes within a more modern language policy framework could bring much needed stability to the Croatian scientific and pedagogical register.
U radu se analiziraju posljedice obrazovne segregacije i postojeće mjere obrazovne integracije djece romske nacionalne manjine koje se provode u Hrvatskoj. Mjere se sagledavaju s aspekta njihovog doprinosa ravnopravnoj participaciji romske djece u obrazovanju i uspješnom završetku školovanja. Kao mogući odgovor na brojne izazove u obrazovanju i uključivanju romske djece, opisuje se koncept magnet škole kao sveobuhvatni model obrazovne politike i prakse koji je nastao upravo s ciljem obrazovne desegregacije učenika iz manjinskih skupina te poboljšanjem učeničkih postignuća kroz podizanje kvalitete podučavanja i okruženja za učenje. Posebna prednost ovog modela ogleda se u unapređivanju kvalitete obrazovanja za svu djecu budući da se njime artikulirano promiče kvaliteta, jednakost i akademska uspješnost za svu djecu. S obzirom na to da se radi o američkom modelu, razmatraju se mogućnosti implementacije modela u hrvatski obrazovni sustav uvažavajući smjernice uspješnih magnet-škola. ; This paper analyses the consequences of educational segregation and existing measures of educational integration of Roma children in Croatia. The measures are viewed from the aspect of their contribution to equal participation of Roma children and successful completion of schooling. As a possible response to numerous challenges in the education and inclusion of Roma children, the concept of magnet school is described as a comprehensive model of educational policies and practice which has been developed to integrate minority group students and improve student achievement through raising the quality of the teaching and learning environment. A special advantage of this model reflects in improving the quality of education for all children since it articulates the quality, equity and academic success of all children. Given that this is an American model, the possibilities of model implementation in the Croatian education system are considered, taking into account the guidelines for successful magnet schools.
This paper presents the results obtained in an investigation of the role of heritage in current education regulations as a vehicle for the formation of citizens. The analysis was conducted on the Spanish state education regulations and their implementation in the Autonomous Region of Andalusia corresponding to the stages of pre-primary and primary education. A qualitative, descriptive-interpretative method was used. It was based on document analyses. To this end, a system of categories was prepared, organized into subcategories, variables and descriptors. From the results, there stands out the need to continue working on incorporating heritage into the formation of global citizens. For this, it is essential to build an integrated curriculum structured on the basis of "relevant socio-environmental problems". ; U ovom se radu prikazuju rezultati istraživanja o ulozi kulturne baštine u obrazovanju građana u sklopu aktualnoga obrazovnog zakonodavstva. Provedena je analiza državnih obrazovnih propisa u Španjolskoj i njihove provedbe u Autonomnoj zajednici Andaluziji, u predprimarnom i primarnom obrazovanju. Korištena je kvalitativna, deskriptivno-interpretativna metoda, a istraživanje je temeljeno na analizi dokumenata. U skladu s tim, pripremljen je niz kategorija podijeljenih u podkategorije, varijable i deskriptore. U rezultatima se ističe potreba nastavka rada na uključivanju kulturne baštine u globalno građansko obrazovanje, za što je neophodno izraditi integrirani kurikul koji se temelji na "relevantnim socio-ekološkim problemima".
Gender and sexuality in the Croatian educational context occasionally resurface in the public discourse due to political instrumentalization but are largely neglected as a research topic. To address this absence, this paper presents original data on high-school and university experiences of queer persons collected in critically oriented research which examines social inequality of queer individuals in the Croatian educational institutions. Based on these data and drawing parallels with previous studies in an international context, the authors outline a theoretical approach that conceptualises gender and sexuality as interdependent social processes. Through showing how educational institutions actively marginalise persons of non-normative gender and sexual orientation, the authors point to the importance of conceptualising the everyday life of queer persons in education as a source of knowledge about these processes by highlighting the complex relationship between gender and sexuality – which authors do by establishing theoretical and methodological collaborations between sociology, queer theories as well as critical and institutional ethnography. The study's findings suggest that educational institutions have a mediating role in creating inequality based on gender and sexual differences since they function as spaces privileging heterosexuality and heteronormativity. This results in an ambivalent status of queer gender expressions and sexualities as they are simultaneously a subject of public negotiation and stigmatization and hidden in the private sphere of each person. (In)visibility and (non)acceptance of non-normative gender expressions and sexualities in the Croatian educational context imply a continuous process of managing one's identity between institutional and personal spheres of action. ; Teme roda i seksualnosti u obrazovnom kontekstu zbog političke instrumentalizacije povremeno su prisutne u javnom diskursu, ali su istraživački nedovoljno zastupljene. To osobito vrijedi za izvorna i kritički usmjerena istraživanja koja bi utvrdila kako obrazovne institucije u Hrvatskoj pridonose društvenoj nejednakosti queer osoba. Ovim se člankom pokušava nadomjestiti ta podzastupljenost teorijskom raspravom o konceptualizaciji roda i seksualnosti kao međuovisnih osobnih i društvenih procesa te prikazom rezultata istraživanja u kojem je taj pristup korišten. Kako dosadašnje spoznaje u međunarodnom kontekstu pokazuju, obrazovne institucije imaju aktivnu ulogu u procesima marginalizacije osoba nenormativne queer rodne i seksualne orijentacije, zato je nužno razumijevanje obrazovne svakodnevice kao izvora znanja o tim procesima kroz promišljanje isprepletenosti roda i seksualnosti. Ta isprepletenost u svrhu istraživanja društvene nejednakosti nastale na temelju rodne i seksualne različitosti mora teorijski i istraživački povezati sociologiju, queer teorije te kritičku i institucionalnu etnografiju. Na taj se način uspostavlja cjeloviti teorijski i metodološki pristup koji je korišten u istraživanju srednjoškolskog i visokoškolskog obrazovnog iskustva queer osoba u Hrvatskoj. Rezultati istraživanja pokazuju da obrazovne institucije imaju posredničku ulogu u stvaranju nejednakosti na temelju rodnih i seksualnih različitosti. Obrazovne su institucije ponajprije prostor koji privilegira heteroseksualnost i heteronormativnost, dok su queer izričaji roda i seksualnosti s jedne strane predmetom javnog označavanja i stigmatiziranja, a s druge strane predmetom prisiljavanja na privatnu i skrivenu sferu. Ne/vidljivost i ne/prihvaćanje nenormativnih rodnih izričaja i seksualnosti za queer osobe u hrvatskom obrazovnom kontekstu predstavlja trajan proces pregovaranja između institucionalnih i osobnih domena djelovanja.
Uključenost obrazovnih institucija u poduzetništvo, na razini osnovnoškolskog i srednjoškolskog obrazovanja, do sada se nije sistematično proučavala u znanstvenoj literaturi, iako se decentralizacija i autonomija odgojno-obrazovnih ustanova naglašava kao značajan dio obrazovne politike, još od 1980-ih. U ovom se radu iznose rezultati empirijske analize poduzetničke orijentacije škola u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini, kao i njihovih ravnatelja/ica. Djelovanje poduzetničke orijentacije utvrđuje se u odnosu na osobno zadovoljstvo ravnatelja/ica poslom, percipirani doprinos društvu i društvenu ulogu ravnateljskog posla. Rezultati istraživanja pokazuju da su poduzetnička orijentacija škola i ravnatelja/ica u Hrvatskoj i BiH usko povezani. Poduzetni ravnatelji/ce su i zadovoljniji sa svojim poslom te osjećaju višu razinu doprinosa društvu. Međutim, isto se ne odnosi i na njihov percipirani društveni status, što bi se moglo pripisati intrinzičnoj motivaciji, pri čemu takav zaključak treba potvrditi budućim istraživanjima. Rezultati ovog rada pokazuju da se poduzetnička orijentacija škola i ravnatelja/ica može smatrati korisnim deskriptorima individualnog i institucionalnog ponašanja u obrazovnim sustavima u jugoistočnoj Europi. ; The entrepreneurial involvement of educational institutions at the elementary and the secondary educational levels has not been systematically analyzed in the existing body of literature, although the decentralization and autonomy of educational institutions have been emphasized in educational policies since the 1980s. This study provides an empirical analysis of the entrepreneurial orientation, as related to the schools in Croatia and Bosnia & Herzegovina and their principals. The influence of this orientation is analyzed from the perspectives of principals' personal job satisfaction, perceived contribution to the society and the perception of the social role/influence of principalship. The empirical findings show that the entrepreneurial orientation of schools and their principals in Croatia and B&H are closely inter-related. More enterprising principals are also more satisfied with their jobs, and they feel to be contributing to the society more. However, the same does not apply to their perceived social standing/status, which could be attributed to their intrinsic motivation, but such a conclusion needs to be verified by further research. The results of this study show that the entrepreneurial orientation(s) of schools and school principals should be considered as useful descriptors of individual and institutional behaviour in the educational systems of South-East Europe.
