Suchergebnisse

After the industrial revolution seen as a modernization process, globalization has caused the greatest ideological – theoretical controversies. It is an objective and spontaneous process on the planet-wise scale, which covers a wide spectre of economic, political and cultural tendencies in the contemporary world. The consequences of the globalization are numerous. One of them is the Bologna Declaration which has initiated a thorough reform of the higher education in all countries of Europe. At the same time, the school reform at all levels has been continued, which in fact is not only a change of the schooling system, but also the replacement of the old, currently existing schools with schools featuring a new teaching organization, i.e. schools and classrooms of the 21st century. A significant place in these schools has been given to the inclusive education which foresees inclusion of children with special educational needs (i.e. individuals with minor development difficulties, as well as the gifted and other pupils, into all aspects of educational activities, lectures, extra-curricular, socially useful and cultural – public activities, in accordance with their individual potentials (cognitive, co native, social-moral, affective and psycho-motor) and the highest expected results of learning, creativity and teaching. Firstly, the inclusive education is significant both for children with learning difficulties and for the participation of their parents, as well as for children with normal development and their parents. It is also significant for the school itself, for the teachers and social environment within which the school operates. Secondly, up – to – date researches have indicated that the inclusive education has neither too great nor too significant contribution. On the other hand, its educational effectiveness is yet to be reviewed. The research in this study has been based on these assumptions. The Scale- SNOSIOKPG has comprised 157 teachers of class and subject teaching in the primary schools of the City of Nis. The data analyzed by factor analyses, t-test and variable analyses have shown a greater level of inclusiveness with class teachers than with subject teachers. ; Posle industrijske revolucije kao procesa modernizacije, najveće idejno-teorijske kontraverze izazvala je globalizacija. To je objektivan i spontan proces planetarnih razmera, koji se odnosi na širok spektar ekonomskih, političkih i kulturnih tendencija u savremenom svetu. Posledice globalizacije su brojne. Jedna od njih je i Bolonjska deklaracija, koja je prouzrokovala korenitu reformu visokog obrazovanja u svim zemljama Evrope. Istovremeno, nastavljena je i reforma školstva na svim nivoima, koja nije samo promena u sistemu školstva, već zamena starih, postojećih škola, školama sa novom organizacijom nastave, odnosno školama i razredima XXI veka. Značajno mesto u ovim školama dobija i inkluzivno obrazovanje koje podrazumeva uključivanje sve dece sa posebnim obrazovnim potrebama (tj. pojedince sa lakšim razvojnim teškoćama i darovite i sve ostale učenike u sve vidove vaspitno-obrazovnih aktivnosti, nastavnih, vannastavnih, društveno-korisnih i kulturno-javnih, prema njihovim individualnim potencijalima (kognitivnim, konativnim, socijalno-moralnim, afektivnim i psihomotornim) i maksimalno očekivanim ishodima učenja, kreiranja i poučavanja). S jedne strane, inkluzivno obrazovanje je značajno kako za decu sa smetnjama u učenju i učešću i njihove roditelje, tako i za decu koja imaju uobičajeni razvoj i njihove roditelje. Značajno je i za školu, za nastavnike i za društvenu sredinu u kojoj se škola nalazi. S druge strane, dosadašnja istraživanja su pokazala da inkluzivno obrazovanje nema ni preveliki ni značajni doprinos. Naprotiv, njegovu vaspitno-obrazovnu efikasnost treba preispitati. Polazeći od ovih pretpostavki rađeno je istraživanje prikazano u ovom radu. Skalerom – SNOŠIOKPG, obuhvaćeno je 157 nastavnika razredne i predmetne nastave osnovnih škola Grada Niša. Podaci obrađeni faktorskom analizom, t-testom i analizom varijance, pokazali su da je veći nivo inkluzivnosti kod nastavnika razredne u odnosu na nastavnike predmetne nastave.

This paper presents the results of the research aimed at exploring teachers' views on the two-year implementation of the legally prescribed activities in the field of inclusive education. Research participants were 145 class teachers from 20 primary schools in the central and suburban parts of the City of Belgrade. A questionnaire created for this research was used to collect the data with the purpose of gaining insight into teachers' opinions on the changes that had occurred in this field, their roles in inclusive education and qualifications for this process, their understanding of the individual education plan, the support provided by the school, and the most frequent obstacles teachers encounter and the manner they overcome them. More than a half of the teachers are of the opinion that there have been no significant changes in inclusive education practice. Likewise, more than a half of the teachers did not attend the organized training for inclusive education and think that they are not qualified for this process. Previous experience of working with children with disabilities and the training provided in seminars had a positive effect on teachers' perception of their own qualifications for inclusive education. In teachers' opinion, the key barriers for inclusive education are to be found in those segments of the education system that are under the direct jurisdiction of the Ministry of Education rather than their own or of the schools they work in. Further development of inclusive education in our country should be focused on the improvement of relevant teachers' competencies. In addition to developing pedagogical expertise, this would also entail raising awareness of personal responsibility for the effectiveness of inclusive education. ; U radu su prikazani rezultati istraživanja čiji je cilj bio ispitivanje mišljenja učitelja o dvogodišnjoj realizaciji zakonski predviđenih aktivnosti na polju inkluzivnog obrazovanja. U istraživanju je učestvovalo 145 učitelja iz 20 osnovnih škola sa uže i šire teritorije Beograda. Primenjen je upitnik koji su autori konstruisali za potrebe ovog istraživanja. Upitnik je sadržao pitanja kojima smo želeli da dobijemo uvid u mišljenja učitelja o promenama koje su se dogodile u ovoj oblasti, njihovim ulogama u inkluzivnom obrazovanju i osposobljenosti za ovaj proces, shvatanjima individualnog obrazovnog plana, podršci koju dobijaju u okviru škole kao i o najčešćim preprekama i načinima njihovog rešavanja. Rezultati istraživanja pokazuju da više od polovine učitelja smatra da od uvođenja zakonske regulative nije došlo do značajnijih promena u praksi inkluzivnog obrazovanja. Više od polovine učitelja nije prošlo organizovanu obuku za inkluzivno obrazovanje i smatra da nije osposobljeno za ovaj proces. Na percepcije učitelja o vlastitoj osposobljenosti pozitivno utiču prethodno iskustvo u radu sa decom sa smetnjama u razvoju i obuka koju su prošli putem seminara. Ključne prepreke za inkluzivno obrazovanje učitelji vide u onim elementima obrazovnog sistema koji su u direktnoj nadležnosti Ministarstva, a ne njih samih i škola u kojima rade. Dalji razvoj inkluzivnog obrazovanja u našoj zemlji treba da bude usmeren na bolju obučenost nastavnika za rad sa decom sa smetnjama u razvoju, što bi pored stručnih znanja podrazumevalo i podizanje svesti o ličnoj odgovornosti za uspešnu realizaciju ovog procesa.

U radu se razmatra doprinos inkluzivnog obrazovanja i njegovi potencijalni efekti na razvoj celokupnog društva, obrazovnih institucija i pojedinaca. Ukazuje se na ključne pozitivne promene u društvu koje se opredelilo za sprovođenje inkluzivnog obrazovanja: (a) unapređivanje zakonske regulative u pravcu obezbeđivanja dostupnosti, pravednosti i jednakosti u ostvarivanju prava dece i odraslih sa teškoćama u razvoju; (b) povezivanje i saradnja različitih društvenih sistema i institucija i (v) finansijska dobrobit koja se ostvaruje korišćenjem dostupnih resursa redovnih obrazovnih institucija za obrazovanje dece sa teškoćama u razvoju. Naglašavaju se značajne promene koje se usled realizacije inkluzivnog obrazovanja dešavaju unutar obrazovnih institucija, a koje pored unapređivanja obrazovne politike i kulture škola obuhvataju i promene na nivou nastavne i vannastavne prakse. Promene na nivou obrazovnih institucija razmatraju se i iz perspektive ključnih aktera i koristi koje oni imaju od realizacije inkluzivnog obrazovanja. Naglašava se potencijal koji inkluzivno obrazovanje, kao prirodno okruženje, ima za razvoj i učenje dece sa teškoćama u razvoju i otkrivanje njihovih očuvanih sposobnosti. Ukazuje se na važnost ovakvog okruženja za podsticanje tolerancije, uvažavanja različitosti i empatičnosti kod ostale dece u odeljenju. Poseban osvrt dat je na promene koje se odnose na nastavnika i njegovu praksu, kako na nivou stavova i pedagoških uverenja, tako i u domenu novih znanja i kompеtencija. Kvalitet realizacije inkluzivnog obrazovanja i njegovi potencijalni efekti na razvoj društva, obrazovnih institucija i pojedinaca razmotreni su kroz prizmu različitih prepreka, problema i otežavajućih okolnosti. ; The paper deliberates positive effects of inclusive education and its potential influence on development of entire society, educational institutions and individuals. It indicates key positive changes in the society which opted for inclusive education: (a) improvement of legislation towards providing availability, fairness and equality for children and adults with disabilities in exercising their rights; (b) networking and cooperation between different social systems and institutions; (c) financial benefit gained by using the available resources provided by the regular educational institutions for education of children with disabilities. It stresses the important changes that occur inside the educational institutions due to inclusive education which, in addition to improving educational policy and mind-set in schools, include changes in curricular and extra-curricular practices. The changes in educational institutions are also deliberated from the standpoint of key participants and their benefits from inclusive education. It stresses the potential which the inclusive education, as natural environment, has in development and learning of children with disabilities and in revealing their preserved abilities. It points to importance of such environment in nurturing tolerance, respect for diversity and empathy in other children in the classroom. A special emphasis is put on the changes that concern teachers and their practice, both in their attitudes and pedagogical beliefs and in the domain of new skills and competences. The quality of implementation of inclusive education and its potential effects on development of society, educational institutions and individuals are deliberated through the prism of various obstacles, problems and difficulties. ; Zbornik rezimea / 24. Međunarodna naučna konferencija "Pedagoška istraživanja i školska praksa ; Book of abstracts / 24th International Scientific Conference "Educational Research and School Practice"

This paper provides an overview of the foundations for the idea of inclusive education. The key arguments in favour of inclusion do not exclusively pertain to education, but involve significant ethical and social factors as well. A review of different definitions of this concept is given. Attempts to describe the concept of inclusion and inclusive education comprise different and often opposed standpoints, making this idea controversial. Inclusion simultaneously refers to social and educational values, as well as to personal values of an individual. Inclusive education is discussed as a concept, movement, theory, philosophy, process, educational practice, and educational policy. There is still considerable disagreement over the understanding of certain terms, which, in practice, leads to some misunderstandings and discrepancies. The paper focuses on key characteristics and principles underlying this concept of education. The key principles are defined based on the ideas about children's rights, equality, and quality of education. ; U radu je dat osvrt na osnovna ishodišta na osnovu kojih je nastala ideja o inkluzivnom obrazovanju. Ključna argumentacija koja podržava inkluziju nije isključivo obrazovne prirode već uključuje i značajne etičke i socijalne faktore. Dat je pregled različitih definicija ovog pojma. U pokušajima određenja pojma inkluzije i inkluzivnog obrazovanja postoje različita, često suprotstavljena stajališta, što ovu ideju čini kontroverznom. Inkluzija se istovremeno odnosi na društvene i obrazovne vrednosti, ali i na individualne vrednosti pojedinca. O inkluzivnom obrazovanju se govori kao o konceptu, pokretu, teoriji, filozofiji, procesu, obrazovnoj praksi, obrazovnoj politici. U domenu razumevanja pojedinih termina postoji još uvek značajna neusaglašenost koja na praktičnom planu proizvodi određena nerazumevanja i protivrečnosti. Ukazano je na ključne karakteristike i principe koji stoje u osnovi ovog koncepta obrazovanja. Ključni principi su definisani na osnovu ideja o dečijim pravima, jednakosti i kvalitetu obrazovanja.

Hrvatska obrazovna politika inkluzivna je i usmjerena na promicanje inkluzivnih vrijednosti u zajednici. Učiteljska uvjerenja i stavovi prema inkluzivnom obrazovanju ključni su za uspješno obrazovanje učenika s teškoćama u redovnim razredima. U radu se polazi od hipoteze da učitelji smatraju da inkluzivno obrazovanje podjednako doprinosi razvoju učenika s teškoćama i njihovih tipičnih vršnjaka te da se učitelji međusobno razlikuju u odnosu na neka socio-demografska obilježja. U istraživanju su sudjelovala 274 učitelja iz dvije županije u Republici Hrvatskoj. Korišten je preveden i prilagođen upitnik Učiteljskih uvjerenja o inkluziji učenika s teškoćama (Teachers' Opinions about the Inclusion of Children with Moderate to Severe Special Needs in General Education Settings (Linn i Coelho da Silva, 2014). Značajnom redukcijom varijabli dobivena je skala učiteljskih uvjerenja o vrijednostima inkluzivnog obrazovanja, dobrih metrijskih karakteristika, koja sadrži 2 faktora: (1) Inkluzivno obrazovanje doprinosi razvoju tipičnih učenika i (2) Inkluzivno obrazovanje doprinosi razvoju učenika s teškoćama. Učitelji se slažu da inkluzivno obrazovanje doprinosi razvoju tipičnih učenika, a djelomično se slažu da doprinosi i razvoju učenika s teškoćama. Viša razina slaganja glede tvrdnje da inkluzivno obrazovanje doprinosi razvoju tipičnih učenika prisutna je kod mlađih učitelja s višom razinom obrazovanja, dok učitelji koji su slušali kolegij o inkluzivnom obrazovanju tijekom inicijalnog obrazovanja u većoj mjeri smatraju da inkluzivno obrazovanje doprinosi i razvoju učenika s teškoćama. Upravo uvjerenje da inkluzivno obrazovanje doprinosi razvoju inkluzivnih vrijednosti kod svih učenika te da učenici s teškoćama mogu akademski i socio-emocionalno napredovati u redovnim razredima, snažno određuje spremnost učitelja za korištenje prilagodbi u poučavanju učenika s teškoćama i razvijanje inkluzivnog razrednog ozračja. Uz razvoj kompetencija za poučavanje u inkluzivnoj nastavi, neophodno je i oblikovanje takvih uvjerenja u učitelja koja promoviraju inkluzivne vrijednosti.

Inclusive education has been gaining increasing attention from governments throughout the world. Croatia and Poland, two European Union members that ratified the Convention on the Rights of Persons with Disabilities, have been working on issues related to improving the quality of education of children with special educational needs. The aim of this article was to explore the attitudes of Croatian and Polish elementary education teachers towards inclusion of these children in regular classes. The sample consisted of 98 elementary education teachers from Croatia (N=50) and Poland (N=48). A diagnostic survey based on the Teacher Attitudes Toward Inclusion Scale (TATIS) (Cullen, Gregory, & Noto, 2010) was used. The instrument allows measurement of three main components of attitudes: teacher perceptions of students with mild to moderate disabilities (POS), their beliefs about the efficacy of inclusion (BEI), perceptions of professional roles and functions (PRF), as well as their general attitudes towards inclusion. We found that Polish teachers received significantly higher scores on two subscales: POS and BEI. We also found that age and place of living influenced the attitudes of teachers in the two groups. Implications for practice are discussed. ; Inkluzivno obrazovanje privlači sve više pozornosti vlada diljem svijeta. Hrvatska i Poljska, kao članice Europske unije i zemlje koje su ratificirale Konvenciju o ljudskim pravima osoba s invaliditetom, posvećuju pozornost pitanjima povezanim s poboljšanjem kvalitete obrazovanja djece s posebnim odgojno-obrazovnim potrebama. Cilj je ovoga rada bio ispitati stavove hrvatskih i poljskih učitelja primarnog prema inkluzivnom obrazovanju spomenute skupine djece u redovitim osnovnoškolskim razredima.Uzorak se sastojao od 98 učitelja primarnog obrazovanja iz Hrvatske (N=50) i Poljske (N=48). U istraživanju je korišten dijagnostički upitnik sa skalom učiteljskih stavova prema inkluziji (TATIS) (Cullen, Gregory i Noto, 2010). Instrumentom su mjerene tri glavne sastavnice stavova: učiteljska percepcija učenika s blažim do umjerenim teškoćama (POS), njihova uvjerenja povezana s učinkovitošću inkluzije (BEI) i percepcija profesionalne uloge i funkcije (PRF) kao i opći učiteljski stavovi o inkluziji. Uočeno je da su poljski učitelji iskazali značajno više vrijednosti na dvjema subskalama: POS i BEI. Nadalje je uočena povezanost dobi i mjesta življenja učitelja s njihovim stavovima u objema promatranim skupinama. U radu se raspravlja o implikacijama navedenoga za obrazovnu praksu.

Despite considerable theoretical and policy promotion of parent-teacher partnerships in inclusive settings, pre-service teachers in Croatia generally receive little preparation for involving parents. The aims of this study were to examine parental perception of parent-teacher partnerships and to establish the relation between parents' socio-demographic characteristics and length of their child's attendance of preschool. A total of 271 parents of early childhood and preschool age children participated in this study. The Scale of parental perception of parent-teacher partnerships was designed for the purpose of this study. Three dimensions were obtained from the factor analysis. Those are: attitude toward reciprocity in partnerships (α = .93; N=14; M=5.48), experience of teachers' support in parenthood (α = .92; N=6; M=3.84), and receptivity to taking advice in upbringing (α = .73; N=4; M=5.38). Parents perceived that partnerships with teachers are at a relatively high level. They differ in their capacity to develop and maintain partnerships with teachers because of their level of education, length of their child's attendance of preschool, and frequency of attending parent-teacher meetings. Investing in high-quality communication and creating confidence between parents and teachers should be the main goals of preschool institutions. ; Unatoč znatnoj teorijskoj i političkoj promociji koncepta partnerstva u inkluzivnim okruženjima, hrvatski se odgojitelji oskudno osposobljavaju za partnersko uključivanje roditelja. Cilj rada je ispitati roditeljsku percepciju partnerskih odnosa s odgajateljima te utvrditi postoji li povezanost sa socio-demografskim značajkama roditelja i duljinom djetetova pohađanja vrtića. U istraživanju je sudjelovao 271 roditelj djece rane i predškolske dobi. Konstruirana je Skala roditeljske percepcije kvalitetnih partnerskih odnosa. Faktorskom analizom dobivene su tri dimenzije: stav o uzajamnosti u partnerstvu (α = .93; N=14; M=5.48), iskustvo da su odgojitelji pružili podršku u roditeljstvu (α = .92; N=6; M=3.84) i prihvaćanje savjeta odgojitelja u odgoju djeteta (α = .73; N=4; M=5.38). Roditelji percipiraju kako je partnerstvo s odgojiteljima na relativno visokoj razini i razlikuju se u svojim kapacitetima da razviju i održe partnerstvo s odgojiteljima u odnosu na razinu obrazovanja roditelja, duljinu djetetova pohađanja vrtića i učestalost roditeljskog prisustvovanja individualnim informacijama o djetetu. Ulaganje u kvalitetnu komunikaciju i stvaranje povjerenja između roditelja i odgojitelja trebalo bi biti glavni cilj u predškolskim ustanovama.

Introduction. This study focuses on the relevance of inclusion for students with autism spectrum disorder (ASD) in the regular classroom. This issue has achieved international recognition with recommendations in most countries that students should be given the same opportunities as those without disabilities. The case of Jordanian teachers in Amman is selected in this study. Objectives. It specifically aims at investigating the teachers' perspectives on inclusion of students with ASD in Jordanian regular classrooms. Methods. The issue is evaluated using a qualitative study design where nine teachers were interviewed virtually. Results. The findings indicated the need for better training and skills development in specific aspects and needs of students with ASD. Providing teachers with training as well as materials and financial support is necessary for supporting inclusive learning. The teachers also report significant limitations in how inclusion of ASD students is supported in Jordan. The perspectives towards inclusion of ASD students in Jordan show that they have low confidence and self-esteem in dealing with these students and organizing inclusive classrooms due to inadequate training and experience. Conclusion. The findings of this study indicate the need for policymakers in Jordan to consider providing specific training to their general education teachers. ; Uvod: Ova studija je fokusirana na znacaj ukljucivanja ucenika s poremecajem iz spektra autizma (PSA) u redovna odeljenja. Ovo pitanje je steklo medunarodno priznanje s preporukama vecine zemalja da ovim ucenicima treba pruziti iste mogucnosti kao i onima bez ometenosti. Za ovo istrazivanje odabran je slucaj jordanskih ucitelja u Amanu. Cilj: Cilj istrazivanja bio je da se ispita stanoviste nastavnika o ukljucivanju ucenika sa PSA u redovna odeljenja u Jordanu. Metode: Problem je ispitan primenom studije kvalitativnog dizajna, gdje je virtualno intervjuisano devet nastavnika. Rezultati: Nalazi su ukazali na potrebu za boljom obukom i razvojem vestina o odredenim aspektima i potrebama ucenika sa PSA. Obezbedivanje obuke za nastavnike, kao i materijane i finansijske podrske neophodni su za podrzavanje inkluzivnog ucenja. Nastavnici su takode izvestili o znacajnim ogranicenjima u pogledu nacina na koji se podrzava inkluzija ucenika sa PSA u Jordanu. Kada je rec o inkluziji ucenika sa PSA u Jordanu, njihovi nastavnici, zbog neadekvatne obuke i nedovoljnog iskustva, imaju manjak samopouzdanja i nisko vrednuju vlastite sposobnosti za rad sa ovim ucenicima i organizovanje inkluzivnog razreda. Zakljucak: Nalazi ove studije ukazuju na potrebu da kreatori politike u Jordanu razmotre mogucnost pruzanja posebne obuke svojim nastavnicima specijalne edukacije. ; publishedVersion

It is well known that all educational policies promote inclusion as the major idea in a contemporary system of education. Inclusive education allows children with and without disabilities to attend the same age-appropriate classes at their local school, with additional, individually tailored support if needed. However, large equity gaps in education access and outcomes still exist between groups of children, because some marginalized groups of children experience shockingly low rates of access and learning. Children with disabilities are still faced with a lot of challenges in realizing their right to education and they are one of the most marginalized and excluded groups in education. The Croatian laws clearly indicate that disabled children have the right to an inclusive education and that schools have to provide conditions which lead to successful education of all children. A question arises, however, regarding the level at which the Law is implemented in educational practice, due to the fact that it is unknown whether the conditions for its proper implementation exist in Croatian schools. Some results of the research which was conducted in the frame of the project "Evidence-based early educational interventions" are presented in this paper. The main goals of the research are (1) to determine areas in which students with disabilities need additional support and (2) to analyse differences in the perceived inclusive dimension of the quality of educational processes, from the perspective of teachers as well as from the perspective of students, in five mainstream Croatian primary schools. The research was conducted on a sample of 97 students with disabilities and 97 of their peers without disabilities. Students and their teachers filled in two Questionnaires about students' behaviours that were developed for the purpose of the Project (the Questionnaire for students and the Questionnaire for teachers). The results suggested that students with disabilities have a need for additional support in the educational process, as well as support in developing appropriate relationships with peers. However, they do not reach the expected level of socialization and academic success, which indicates that the policy of inclusion is still not well implemented into educational practice. Different reasons for such results and suggestions for overcoming this situation are discussed. ; Dobro je poznato da sve obrazovne politike promoviraju inkluziju kao glavnu ideju svakog suvremenog obrazovnog sustava. Inkluzivno obrazovanje omogućuje djeci s teškoćama i bez njih da zajedno uče u istim razredima, u skladu sa svojom dobi, uz dodatnu, individualno prilagođenu podršku djeci koja je trebaju. Međutim, u obrazovanju još uvijek postoje velike nejednakosti u pristupačnosti obrazovanja i ishodima učenja nekih skupina djece, budući da postoje marginalizirane skupine koja doživljavaju izuzetno nisku razinu pristupačnosti obrazovanja i kvalitete učenja. Djeca s teškoćama još su uvijek suočena s mnogim izazovima u ostvarivanju svog prava na obrazovanje i ona u tom smislu predstavljaju jednu od najmarginaliziranijih i isključenih skupina. U hrvatskom je zakonodavstvu jasno naglašeno da djeca s teškoćama imaju pravo na inkluzivno obrazovanje i da su škole dužne osigurati uvjete koji vode uspješnom obrazovanju sve djece. Pitanje se, međutim, postavlja u odnosu na razinu u kojoj se zakon provodi u odgojno-obrazovnoj praksi, budući da je nepoznato postoje li uvjeti za njegovu primjerenu primjenu u hrvatskim školama. U ovom je radu prikazan dio rezultata istraživanja koje je provedeno u sklopu projekta "Rane odgojno-obrazovne intervencije temeljene na pokazateljima uspješnosti". Osnovni ciljevi istraživanja su (1) utvrditi područja u kojima učenici s teškoćama trebaju dodatnu podršku i (2) analizirati razlike u doživljenoj inkluzivnoj dimenziji kvalitete obrazovnog procesa iz perspektive učitelja i iz perspektive učenika, u pet hrvatskih redovnih osnovnih škola. Istraživanje je provedeno na uzorku od 97 učenika s teškoćama i njihovih 97 standardno razvijenih vršnjaka. Učenici i njihovi učitelji ispunili su dva upitnika o ponašanju učenika koji su razvijeni za potrebe projekta (Upitnik za učenike i Upitnik za učitelje). Rezultati pokazuju da učenici s teškoćama imaju potrebu za dodatnom podrškom u obrazovnom procesu, ali i za podrškom u razvoju primjerenih odnosa s vršnjacima. Međutim, oni ne postižu očekivanu razinu socijalizacije i akademskog uspjeha, što pokazuje da se inkluzivna politika još uvijek nedovoljno dobro implementira u obrazovnu praksu. Autori raspravljaju o različitim razlozima dobivenih rezultata i mogućim načinima prevladavanja uočenog nesuglasja.

Za uspešno ostvarivanje inkluzivne politike i prakse važnu ulogu ima adekvatna pripremljenost nastavnika za rad u inkluzivnim uslovima. U radu se ukazuje na iskustva drugih zemalja u obrazovanju nastavnika i njihovoj pripremljenosti za rad u inkluzivnoj školi. Empirijsko istraživanje sprovedeno je s ciljem da se utvrdi kako nastavnici u Srbiji procenjuju vlastitu pripremljenost za rad s decom sa smetnjama u razvoju, kao i kakva je, prema njihovom mišljenju, uloga inicijalnog obrazovanja u osposobljavanju za rad u inkluzivnim uslovima. Uzorak je obuhvatio 212 nastavnika razredne i predmetne nastave iz pet osnovnih škola sa teritorije grada Beograda. Za prikupljanje podataka korišćen je instrument koji predstavlja kombinaciju pitanja anketnog tipa i deskriptivne skale. Rezultati istraživanja pokazuju da većina nastavnika procenjuje da nije adekvatno osposobljena za rad s decom sa smetnjama u razvoju, kao i da inicijalno obrazovanje nije mnogo doprinelo njihovoj pripremljenosti za rad u tom domenu. Ne postoje statistički značajne razlike između nastavnika razredne i predmetne nastave u proceni vlastite pripremljenosti, ali su one registrovane u procenama doprinosa inicijalnog obrazovanja njihovoj osposobljenosti za rad s decom sa smetnjama u razvoju. U radu se analiziraju predlozi o tome šta se može učiniti kako bi se obezbedila bolja pripremljenost nastavnika za inkluzivnu praksu. ; Adequate teacher training for work in inclusive conditions is essential for successful realization of inclusive politics and practice. The paper presents the experiences of other countries in teacher education and teachers' preparedness for work in inclusive school. The empirical research was conducted to see how teachers in Serbia evaluate their preparedness for work with children with developmental difficulties, what is the role of teacher initial education in training for work in inclusive conditions. The sample included 212 class and subject teachers from five elementary schools in Belgrade. To gather data we used an instrument with a combination of survey-type questions and a descriptive scale. The results show that the majority of the teachers assess that they are not adequately trained for work with children with developmental difficulties, and that their initial teacher training did not increase their preparedness for work in that domain. There are no significant differences between class teachers and subject teachers in their evaluation of their own preparedness for work with children with developmental difficulties. The discussion of the article is dedicated to the possibilities of improving initial teacher training in order to provide better teacher preparedness inclusive practice.

U radu se istražuje povezanost nekih čimbenika povezanih s educiranošću učitelja za poučavanje učenika s teškoćama i učiteljske samoefikasnosti za inkluzivno poučavanje. Cilj je istraživanja definirati latentnu strukturu obilježja učitelja povezanih s njihovom educiranosti za poučavanje učenika s teškoćama tijekom inicijalnog obrazovanja i kroz programe stručnog usavršavanja nakon studija. Ispitivanjem je obuhvaćeno 177 učitelja u Istarskoj županiji. Kao mjerni instrument korištena je subskala samoefikasnosti za inkluzivno poučavanje koja je sastavni dio Upitnika samoefikasnosti za inkluzivnu praksu. U obradi podataka korištene su jednosmjerna i multivarijatna analiza varijance i diskriminacijska analiza. Rezultati ukazuju na postojanje statistički značajnih razlika u samopercipiranoj samoefikasnosti za inkluzivno poučavanje između skupina učitelja s obzirom na razlike u njihovu inicijalnom obrazovanju i sudjelovanju u programima stručnog usavršavanja. Istraživanje je pokazalo da učitelji koji su se educirali za rad s učenicima s teškoćama kroz tri i više kolegija pokazuju najvišu razinu samoefikasnosti za inkluzivnu praksu. Također učitelji koji su pohađali 20 i više sati programa stručnog usavršavanja usmjerenog na rad s učenicima s teškoćama pokazali su višu razinu samoefikasnosti za inkluzivnu praksu u usporedbi s učiteljima koji su pohađali do 20 sati takvog usavršavanja ili ga uopće nisu pohađali. Diskriminacijska analiza pokazala je postojanje dviju diskriminacijskih funkcija koje značajno razlikuju ispitanike s obzirom na broj kolegija povezanih s inkluzivnim obrazovanjem koje su pohađali tijekom inicijalnog obrazovanja te broj sati stručnog usavršavanja za poučavanje učenika s teškoćama na kojem su sudjelovali nakon studija.