Prema Zakonu o financijskom poslovanju neprofitne organizacije su dužne voditi financijske izvještaje koji prikazuju realnu sliku poslovanja te se predaju Ministarstvu financija. Cilj neprofitnih organizacija je ostvarenje javne dobiti, dok je kod profitnih organizacija cilj maksimiziranje profita. Najzastupljeniji oblik neprofitnih organizacija su Udruge. Udruga je oblik udruživanja više fizičkih osoba čiji je interes baziran na zaštiti zajedničkih vrijednosti. U ovom se završnom radu analiziralo financijsko poslovanje odabranih plesnih klubova koji imaju pravno ustrojstveni oblik Udruge. Na temelju analiziranja poslovanja plesnih klubova prethodnih godina može se pokušati odrediti razvoj i uspješnost budućeg poslovanja. Prilikom procjene budućeg poslovanja treba se uzeti u obzir više godina kako bi se dobila preciznija i adekvatnija vrijednost poslovanja. ; According to the financial operations of non-profit organizations are required to keep financial statement which shows the real image of the business and are submitted to the Ministry of Finance. The objective of non-profit organization is the realization of public benefit, while for-profit organization aim is to maximize the profit. The most common form of non-profit organizations is the association. The association is a form of association of natural persons whose interest is based on the protection of common values. This final work analyzes the financial performance of selected dance clubs that have a legal organizational form of the association. Based on analyzing the business of dance clubs in previous years. I will try to determine the development and success of future operations. When assessing future business it should be taken into account more years in order to obtain more precise and adequate value of the business.
Kozmopolitizam i imperij dijele dugu zajedničku povijest koja seže još u antička vremena. Kozmopolitizam kao ideju sigurno ne bismo poznavali da nije bilo političke organizacije poput imperija, a imperijalni oblik vladavine sigurno ne bio toliko uspješan da se kozmopolitizam nije barem djelomično nalazio u opravdanju i očuvanju niza imperijalnih projekata. Interes za ideju kozmopolitizma obnovljen je u posljednjih dvadeset godina pojavom globalizacijske teorije, a također se čini da je i imperij, bilo da je odobravan ili osporavan, u skorije vrijeme postao popularan organizacijski koncept u akademskim diskusijama o našem trenutnom globalnom političkom stanju. Uspostava mira i njegovo održanje u oba ova koncepta igraju značajnu ulogu, no je li uopće moguće razlučiti kozmopolitsko od imperijalnog shvaćanja mira te kako ove sličnosti (i razlike) utječu na razvitak današnjeg globalnog vladanja? ; Cosmopolitanism and empire share a long history together, dating back to Antiquity. We would certainly not know of cosmopolitan idea if political organization such as Empire did not exist, and the imperial form of government certainly would not be so successful if cosmopolitanism was not at least partially involved in the justification and preservation of the series of imperial projects. Interest in the cosmopolitan idea was renewed in the last twenty years with the appearance of globalization theory, but it also appears that empire, whether it is accepted or disputed, also became a popular organizational concept in academic discussions about our current global political situation. In both of those concepts the establishment of peace and its maintenance plays an important role, but is it even possible to distinguish between cosmopolitan and imperial understanding of peace, and how these similarities (and differences) affect the development of today's global governance?
Rasprave i istraživanja o europskoj dimenziji u obrazovanju godinama zauzimaju prostor u europskoj obrazovnoj politici te znanstvenom i stručnom prostoru, dok je u hrvatskom okruženju interes za navedenu temu znatno slabiji. Također, tema nije bila dovedena u vezu s radom školskih pedagoga kao što nije otvarano pitanje kompetencija za implementaciju ovoga koncepta u njihov svakodnevni rad. Temeljem rezultata nacionalnog istraživanja o kompetencijama školskih pedagoga, koje su uključivale i kompetencije europske dimenzije, u radu će biti izneseni rezultati istraživanja te prijedlozi i preporuke za implementaciju sadržaja ovoga koncepta u visokoškolsko obrazovanje i stručno usavršavanje. ; Discussions and research on the European dimension in education for years occupy space in European education policy and scientifc and professional area, while in the Croatian environment interest in this subject much weaker. Also, the topic was not correlated with the work of school pedagogues such has not opened the question of competence to implement this concept in their daily work. Based on the results of national research about the competence of school pedagogues, involving the competences of the European dimension, the work will be presented the results of studies and proposals and recommendations for the implementation of the contents of this concept in higher education and vocational training. ; Diskussionen und Forschung über die europäische Dimension im Bildungswesen seit Jahren besetzen Raum in der europäischen Bildungspolitik und der wissenschaflichen und beruflichen Bereich, während in der kroatischen Umgebung Interesse an diesem Tema viel schwächer. Außerdem wurde das Tema nicht mit der Arbeit der Schule PädagogInnen korreliert so hat die Frage der Zuständigkeit eröffnet dieses Konzept in ihrer täglichen Arbeit umzusetzen. Basierend auf den Ergebnissen der nationalen Forschung über die Kompetenz der Schulpädagoginnen, die Kompetenzen der europäischen Dimension beteiligt, wird die Arbeit, die Ergebnisse von Studien und Vorschläge und Empfehlungen für die Umsetzung der Inhalte dieses Konzepts im Bereich der Hochschulund Berufsbildung vorgestellt .
The author looks into the issue of how to strengthen the role of national parliaments in the process of accession to the EU. In that process, the national parliaments of the candidate countries can draw on the experience of the EU member countries, The intensification of the EU integration has resulted in the so called democratic deficit. This means that national parliaments have been losing control over an increasing portion of the regulatory issues which are being taken over by the EU executive bodies, primarily the European Commission & the Council of Ministers, whose decisions are not swayed by the political clout & the control mechanisms of the national or the European parliament. That is why the EU member countries have been developing new mechanisms that will strengthen their participatory & controlling competence versus the EU executive bodies. Such mechanisms are most developed in the parliaments of the Scandinavian countries, whose experience serves as a model to other parliaments. Also important are the emergence of some new mechanisms of cooperation with the European parliament as well as the establishment of a permanent inter-parliamentary cooperation. Among the latter, the Conference of Parliamentary Committees specialized for EU affairs stands out; the so-called COSAC (Conferance des Organes specialisees dans les affaires communautaires/Conference of the Community & European Affairs Committees of Parliaments of the EU) established in 1989. The author concludes that the candidate countries' parliaments should timely devise certain specialized & cooperative structures that will enable them to be on equal footing with their governments & the EU executive bodies in the process of decision making. 2 Tables, 3 Figures, 64 References. Adapted from the source document.
Neprofitne organizacije imaju značajnu ulogu u društvu jer djeluju ondje i u onom trenutku gdje država i tržište ne mogu ispuniti društvene potrebe. One potiču rast i razvoj društva te nastoje zadovoljiti interese i pojedinaca i javnosti bez namjere ostvarivanja profita. Upravo zato što imaju tako važnu ulogu u društvu javlja se interes za analizom njihove financijske održivosti koju ovaj rad pruža kroz analizu financijskih izvještaja istih s osvrtom na samo računovodstvo financiranja. Predmet analize su dvije neprofitne organizacije, Udruga za prirodu, okoliš i održivi razvoj Sunce te Udruga SOS Dječje selo Hrvatska. Na temelju financijskih izvještaja navedenih organizacija provodi se vertikalna i horizontalna analiza, izračunavaju odabrani pokazatelji neprofitnih organizacija, a potom se pomoću dobivenih rezultata iznosi zaključak o održivosti financiranja istih. Postavlja se pitanje jesu li prihodi ostvareni iz vlastitih izvora gore navedenih organizacija dostatni za njihovu financijsku održivost, ulažu li prikupljena sredstva na odgovarajući način, te koliko koristi svojim djelovanjem uistinu donose društvenoj zajednici. Rad daje teorijski uvod u pojmovno određenje, vrste, obilježja i specifičnosti neprofitnih organizacija, te regulatorni okvir unutar kojeg posluju, uz detaljnu razradu obilježja računovodstva, te načela sustava financijskog poslovanja. Ključan dio odnosi se na analizu računovodstva financiranja dviju odabranih organizacija, gdje se kroz temeljnu horizontalnu i vertikalnu analizu računa prihoda i rashoda, kao i bilance dolazi do ocjene održivosti financiranja promatranih organizacija koristeći se dodatno odabranim pokazateljima. Potvrđuje se glavna hipoteza rada, a to je da prihodi ostvareni iz vlastitih izvora odabranih analiziranih neprofitnih organizacija nisu dostatni za financijsku održivost istih. ; Non-profit organizations play a significant role in society because they operate at a time when the state and the market cannot meet all social needs. They stimulate the growth and ...
Rad iznosi djelomične nalaze istraživanja hrvatskog narodnjaštva, tj. etnonacionalizma kao religije (u smislu ljudskog izmišljanja svetog).* Praktični su problemi sljedeći: narodnjaštvo kao religija, koja među ostalim uključuje to da narod ima mogućnost i/ili sposobnost da se razvije u nositelja države i da treba to i da postane; posljedice narodnjaštva, a to su nedostižnost narodne demokracije, narodne privrede i narodnog sazrijevanja; vjere u narod, i to prvenstveno Katoličke crkve u Hrvatskoj kao uvjeta od 1961. do 1971. te prije i nakon toga, naročito nakon 1990. Teorijski su problemi, tj. neodgovarajuće znanstveno znanje o praktičnima, sljedeći: prvo, odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske o etničkim i vjerskim zajednicama; drugo, sustavna historija prava i države Hrvatske i Jugoslavije 1945.-1990.; treće, preobrazba komunizma i katolicizma u narodnjaštvo; četvrto i peto, društvena struktura i predstavljanje/zastupanje. Da bi se postigla opća svrha istraživačkog projekta, a to je upotreba razuma u javnim poslovima, istraživanje je provedeno u teorijsko-metodologijskom okviru integralne teorije prava i države koji uključuje prilagođenu Lasswellovu i McDougalovu političku analizu proširenu historijskim institucionalizmom i kritičkom teorijom prava. Glavna je hipoteza da je vjera u narod kao nositelja države izražena i ustanovljena odredbama Ustava RH da je RH nastala samoodređenjem naroda i/ili da je nacionalna država jednog ili više naroda; da je narod suveren; da pravo na državljanstvo RH imaju pripadnici određenog ili određenih naroda; da pripadnici određenog ili određenih naroda imaju posebna politička prava itd. Dopunska je hipoteza da je puku RH ili, pravno određenije, da je stanovnicima RH s biračkim pravom u RH smanjena vlast, a time i moć u odlučivanju o članstvu RH u transnacionalnim organizacijama, naime NATO-u i EU, te su oni sami svedeni na pravno neprepoznatljiv sastojak time što se u RH ne zna tko čini bilo puk bilo ustav. ; The paper reports partial findings of a research project into Croatian ethnonationalism (Croatian: narodnjaštvo) as a religion (in the sense of a human invention of the sacred). The practical problems are as follows: ethnonationalism as a religion, which implies inter alia that an ethnic community (Croatian: narod) has the potential and/or capacity to develop into, and ought to become, a substratum of the (nation-)state; consequences of ethnonationalism, which include the unattainability of ethnic democracy, ethnic economy and ethnic maturity; conditions of Croatian ethnonationalism, primarily the Catholic Church as a condition in 1961-1971, and also before and after the period, especially since 1990. The theoretical problems, i.e. inadequacies in scholarly knowledge of the practical problems, include inter alia Croatian Constitutional law, esp. jurisprudence of the Croatian Constitutional Court, on powers of ethnicities and disabilities of the people. To attain the general goal of the research project, which is the use of reason in public affairs, the research is carried out within the theoretical and methodological Framework of an integral theory of law and state which includes a modified Lasswell and McDougal's policy analysis expanded by historical institutionalism and critical theory. The paper attempts to demonstrate that there is strong evidence to support the following two chiefly descriptive hypotheses, which are ideal types and as such cannot be supported by conclusive evidence. The main hypothesis is that the faith in a narod as a substratum of the state is expressed and established by the provisions of the Croatian Constitution stating that the Republic of Croatia was created by the self-determination of a narod and/or is a nation-state of a narod, or of two or several narodi; a narod is sovereign; adherents of a narod have the right to Croatian nationality; adherents of a narod have special political rights, etc. The auxiliary hypothesis is that the people (Croatian: puk) or, juridically more precise, inhabitants of the Republic of Croatia with the right to vote have lost a part of their power to decide on the membership of the Republic of Croatia in transnational organisations, namely, NATO and EU, and have been reduced to a legally unrecognizable entity by virtue of the fact that in the Republic of Croatia it is not known what makes either its people or its constitution.
The paper reports partial findings of a research project into Croatian ethnonationalism (Croatian: narodnjastvo) as a religion (in the sense of a human invention of the sacred). The practical problems are as follows: ethnonationalism as a religion, which implies inter alia that an ethnic community (Croatian: narod) has the potential and/or capability to develop into, and ought to become, the substratum of a (nation-)state; consequences of ethnonationalism, which include the unattainability of ethnic democracy, ethnic economy and ethnic maturity; conditions of Croatian ethnonationalism, primarily the Catholic Church as a condition in 1961-71, and also before and after the period, especially since 1990. Theoretical problems, i.e. inadequacies in scholarly knowledge of the practical problems, include the following: firstly, Croatian Constitutional Court jurisprudence on ethnic and religious communities; secondly, systematic history of law and state in Croatia and Yugoslavia 1945-90; thirdly, transformation of both communism and catholicism into ethnonationalism; fourthly and fifthly, social structure and representation/agency. To attain the general goal of the research project, which is the use of reason in public affairs, the research is carried out within the theoretical and methodological framework of an integral theory of law and state which includes a modified Lasswell and McDougal's policy analysis expanded by historical institutionalism and critical theory. The subject-matter are the following features of Catholicism as an institutionalized religion, especially in Croatia 1961-71: (1) law, i.e. (1.1) sources of law; (1.2) internal law (organs, members, means); (1.3) external law (relations with the state and non-Catholics); (2) the Church and economy; (3) the Church and nation; (4) Catholicism on theory and practice. The hypotheses (which are ideal-types and as such cannot be either verified or falsified conclusively) are that ethnonationalism in Croatia is a consequence of, inter alia, the following beliefs maintained by the Catholic Church in Croatia in the 1960s and to a significant degree later on: 1. the only acceptable relationship between the Church and the state is the partnership of two legally equal public orders over the same subjects within which the Church has the exclusive power to regulate matrimonial and other family relations, and the power to control education in public schools; 2. peasant family is the basic organic human community; 3. the subjects to the ecclesiastical -- originally feudal -- power tied in fact to land make the ethnic community (Croatian: narod), which is united with the clergy into the Christian community (Croatian: krscanski narod); 4. since fundamental truths are accessible by theology only, and practice is an application of theory, practical knowledge, especially on the appropriate relationship between the Church and the state, is valid only if in accord with Church teaching. The evidence presented in the paper supports to a significant degree the hypotheses. The research findings contribute to the solution of all the theoretical problems, providing major contributions to the second and the third: the most probable reason why the Catholic Church in Croatia was rather silent in the Yugoslav and Croatian Spring 1961-71 and quite vocal since the 1990 is the Croatian Church's allegiance in matters of Church and state more to the First than to the Second Vatican council (which abandoned the Church's "divine" right to be co-sovereign with the state, exposing the "right" as a human invention of the sacred); the Church's ethnonationalism, which facilitates the political partnership of the Church and the state and ensures the dominant position of the clergy within the Church, has coincided with the interest of Yugoslav communists to retain their might and power by a metamorphosis, with the Church's assistance honoured by a concordat, into Croatian ethnonationalists, who, as newly born capitalists, have appropriated the greater part of the former socialist property and continue appropriating the greater part of present public goods. Adapted from the source document.
Dugotrajnost sukoba na Kosovu dovela je do posebne brige Europske unije o tome pitanju, konkretno njezina posebnog djelovanja na čitavom području zapadnog Balkana s težnjom potpune europeizacije toga prostora i njegova približavanja europskim integracijama. Razdoblje od 80-ih godina 20. stoljeća za Kosovo je predstavljalo svojevrsnu prekretnicu s obzirom na to da su izmijenjene ustavne mogućnosti u tadašnjoj državi davale mogućnost osamostaljenja i uspostave kosovske države. Shvaćanje cjelokupne kosovske problematike potrebno je sagledati i iz povijesnog aspekta te uloge međunarodne zajednice. Općenito, kosovska država nastala je uglavnom na podlozi međunarodnog djelovanja čime su postavljeni temelji za uspostavu suvremene europske države, pri čemu su osobito važni Ahtisaarijev plan te Rezolucija 1244 iz 1999. godine iz koje svoje djelovanje izvodi i Europska unija. Do danas, Kosovo je prošlo tri razdoblja – ono političkih nemira do 90-ih godina 20. stoljeća, razdoblje intenzivnog djelovanja međunarodne zajednice do prvog desetljeća 21. stoljeća te razdoblje Europske unije koje još traje, odnosno tek počinje s obzirom na to da je Kosovo potpisalo Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju. Europska unija ima značajan utjecaj na daljnji razvoj kosovske države glede vladavine prava, uspostave demokratskih standarda te jačanja transparentne vlasti. Profilirajući se kao važan globalni čimbenik mira i stabilnosti, rezultati Europske unije na Kosovu vidljivi su kroz misiju EULEX-a te djelovanje Visokog predstavnika Europske unije na Kosovu, kao i svih ostalih institucija Europske unije. Na izmaku drugog desetljeća ovog stoljeća ponovno jača utjecaj Sjedinjenih Američkih Država na Kosovu koje nikada nisu ni izgubile interes za uspostavu mira i stabilnosti na ovom području. Upravo zbog toga, zajedničko djelovanje Sjedinjenih Američkih Država i Europske unije jedini je put ka konačnom rješavanju komplementarnog kosovskog pitanja. ; The protracted conflict in Kosovo has led to the European Union's special concern on the ...
Rad pručava politike razvojne pomoći kao instrumente moći za postizanje vanjskopolitičkih ciljeva koji koriste u prvom redu državama-inicijatoricama. Rad se fokusira na dvije velike europske zemlje: Francusku Republiku i Saveznu Republiku Njemačke, koje su ujedno gospodarski i politički najmoćnije zemlje članice Europske unije. Promjenom paradigme, iz one u kojoj najveću korist od politika razvojne pomoći imaju slabije razvijene zemlje u paradigmu kako dugoročno najveću korist imaju upravo zemlje koje su inicijatorice istih, rad pokazuje da starije, veće te politički i ekonomski moćnije države članice Europske unije koriste politike razvojne pomoći prema slabije razvijenim članicama, prema zemljama kandidatkinjama te ostalim zemljama, kako bi promovirale vlastiti interes i ostvarile ciljeve svoje vanjske politike. Konačno, pokazujući vezu između politika razvojne pomoći i širenja utjecaja i moći Francuske i Njemačke, rad stvora pretpostavke za novo objašnjenje odnosa moći u međunarodnom okruženju. ; The dissertation examines how the development aid policy, both in the context of national budgets and European Structural and Investment Funds, is being used as an instrument for achieving foreign policy objectives, and it is in this sense primarily beneficial for countriesdonators. Dissertation is focussed on two main European Union member states: the Republic of France and Federal Republic of Germany. By changing the paradigm from the one in which the least developed countries have the most benefit from development aid policy to the paradigm that, on the long-term, greatest benefits precisely have the countries that are the initiators of the same development aid, dissertation argues that older, bigger, politically and economically more powerful European Union member states use development policies assisting less developed members, candidate and other countries to promote their own interests and achieve goals of their foreign policy. In attempt to demonstrate the influence of France and Germany through development ...
Social entrepreneurs create value. Global problems such as poverty have been heightened by the economic crisis lately and continue to affect the lives of many people all over the world and bring a great deal of interest to the social economy. Social entrepreneurship is an important determinant of the social economy and describes a set of exceptional behaviors. This paper analyzes the notion, perception, and degree of social-economic development with an emphasis on social entrepreneurship in the selected countries of the European Union and Croatia. The analysis encompasses the concept and development of selected older members of the European Union and relies on post-socialist countries at the same time as the newest members of the European Union. By analyzing the facts it is trying to prove that the social economy and social entrepreneurship are more developed and more fragmented in the older and more developed countries of the European Union. Further evidence of this fact is the level of employment in the social economy in the European Union, where the post-socialist countries lag behind the more developed countries of the European Union. ; Društveni poduzetnici stvaraju vrijednost. Globalni problemi poput siromaštva u posljednje su vrijeme intenzivirani uslijed gospodarske krize te i dalje imaju velik utjecaj na život mnogih ljudi diljem svijeta i predstavljaju velik interes društvenoj ekonomiji. Društveno poduzetništvo je važna odrednica društvene ekonomije i opisuje skup iznimnih ponašanja. Ovaj rad analizira pojam, percepciju i stupanj društveno-gospodarskog razvoja s naglaskom na društveno poduzetništvo u odabranim zemljama Europske unije i u Hrvatskoj. Analiza obuhvaća koncept i razvoj odabranih starijih članica Europske unije i oslanja se na postsocijalističke zemlje, kao najmlađe članice Europske unije. Analiziranjem činjenica članak pokušava dokazati da su društvena ekonomija i društveno poduzetništvo razvijeniji i rascjepkaniji u starijim i razvijenijim zemljama članicama Europske unije. Dodatni dokaz ...
Sovjetsko-afganistanski rat vodio se od 1979. do 1989. godine na prostoru Središnje i Južne Azije, u državi Afganistan. Započeo je intervencijom sovjetske vojske u Afganistanu ubrzo nakon što je Narodna demokratska partija Afganistana preuzela vlast u zemlji. Prvotni sovjetski cilj bio je stabilizirati političku situaciju u zemlji i omogućiti vladajućoj komunističkoj stranci neometano obnašanje vlasti. Tradicionalno afganistansko društvo pobunilo se prvo protiv vlade u Kabulu, a zatim se oružano suprotstavilo i sovjetskoj vojsci čime je započeo desetogodišnji krvavi rat u Afganistanu. Afganistanski pokret otpora sačinjavale su brojne mudžahedinske frakcije koje su osim protiv vlade u Kabulu i Sovjeta, ratovale i međusobno u borbi za poslijeratnu vlast u zemlji. Budući da se rat odvijao u vremenu Hladnog rata, on je poprimio šire geopolitičko značenje i u njega su se involvirale sve tadašnje svjetske i regionalne sile, uključujući i najvećeg hladnoratovskog neprijatelja SSSR-a, Sjedinjene Američke Države. Pomoć je mudžahedinima upućivana prvenstveno iz susjednog Pakistana, koji je i sam imao regionalni interes postaviti na vlast u Kabulu sebi prihvatljivu vladu. U nešto manjoj mjeri pokretu otpora pomoć je pristizala iz Narodne Republike Kine i Islamske Republike Irana, tako da se može reći kako su sve susjedne države Afganistana bile uključene u ratna zbivanja. Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija na diplomatskom se polju uključila u traženje mirnog rješenja za završetak sukoba, a svoju je geopolitičku važnost crpila kao jedna od predvodnica Pokreta nesvrstanih zemalja. Sovjetska vojska bila je sasvim nepripremljena za gerilski tip rata kakav su mudžahedini vodili i uskoro se našla u pat poziciji¸ gdje se konačna pobjeda činila sve manje vjerojatnom. Dolaskom Mihaila Gorbačova na vlast u SSSR-u mijenja se vanjskopolitički kurs Moskve, pa su se sukladno tomu počela tražiti rješenja za napuštanje Afganistana i okončanje rata. Sovjetska vojska iz Afganistana se povukla početkom 1989. godine, no rat se u ...
Ovaj rad temelji se na analizi studije slučaja Republike Cipra o pokušajima rješavanja problema i europeizaciji samog otoka. Ciparski problem predstavlja jedan od dugovječnijih pokušaja provedbe mirovnog sporazuma između dvije etničke zajednice – ciparskih Grka i ciparskih Turaka. Od turske invazije na otok 1974. godine zaoštrili su se dodatno odnosi između sukobljenih strana. Velika Britanija, Turska i Grčka postale su jamci mira i sigurnosti te glavni pregovarači u rješavanju problema. Početkom pristupnih pregovora s Europskom unijom i ona službeno postaje umiješana u situaciju na otoku te provođenje europeizacije je označilo novu fazu razvoja otoka. Iako postoje brojna rješenja problema niti jedna strana ne pristaje na uvjete koji ne idu njima u korist. Najuspješnije rješenje do sada je održavanje statusa quo koje jamči mir i sigurnost objema stranama. Analizom dokumenata i literature nastoji se objasniti interes velikih svjetskih sila i Europske unije na Republiku Cipar te kakav je to utjecaj ostavilo u međunarodnoj zajednici i propalim diplomatskim pokušajima. ; This paper is based on an analysis of Cyprus as a case study on attempts to solve problems and the Europeanization of the island. Cyprus problem is one of the long-standing attempts of implementation of the peace agreement between two ethnic communities – Greek Cypriots and Turkish Cypriots. Since the Turkish invasion of the island in 1974, relations between the conflict parties have intensified. The United Kingdom, Turkey, and Greece have become guarantors of peace and security and have been the main negotiators in solving the problem. With the start of accession negotiations with the European Union, it officially becomes involved in the situation on the island and the implementation of Europeanization marks a new phase of island development. Although there are numerous solutions, neither side has agreed to the terms that will benefit them. The most successful solution so far is to maintain the status quo that guarantees peace and security for both ...
Pitanje osiguravanja kvalitete u obrazovanju po prvi je puta postavljeno unatrag nekoliko desetljeća. Od tada pa sve do danas nude se raznovrsne definicije ovog pojma, a ovaj rad nastoji pronaći i stvoriti jednu koja će biti sveobuhvatna. Javna politika osiguravanja kvalitete u prostoru visokog obrazovanja temelji se na pet osnovnih strukturalnih elemenata, konkretno, riječ je o osiguravanju kvalitete od strane visokoškolskih institucija, osiguravanju kvalitete od strane agencija i nadležnih tijela, europskim i nacionalnim zakonodavnim okvirima, aktualnim standardima i modelima koji se primjenjuju u svrhu usklađivanja sustava kvalitete te o europskom i nacionalnom kontkstu u koji valja smjestiti osiguravanje KVO. Diplomski rad također opisuje svaki od navedenih elemenata te nastoji prikazati njihove jedinstvene karakteristike. Analiziranje KVO na razini Republike Hrvatske i Europske unije dio je rada koji nudi konkretne podatke i pokazatelje smjera kretanja navedenog fenomena što ga čini izrazito relevantnim i zanimljivim za područje obrazovne politike. Atraktivne teme koje bivaju predmetom rasprave ovog rada jesu društveni kontekst osiguravanja KVO, dionici koji imaju interes za sudjelovanje u postupku osiguravanja kvalitete u visokom obrazovanju, važnost i uloga postojanja sustava osiguravanja KVO te njegove prednosti, prikaz svrhe i načina rada nacionalnih i međunarodnih tijela zaduženih za provođenje osiguravanja KVO te preporuke za njezin razvoj i unaprjeđenje. ; The issue of quality assurance in education was posed for the first time a few decades back. From that point in time until today, various definitions of this concept were offered, so this thesis seeks to find and create one integrated definition. Public quality assurance policy in the area of higher education is based on five basic structural elements, i.e. quality assurance by higher education institutions, quality assurance by agencies and competent bodies, European and national legislative frameworks, current standards and models that apply in ...
Pitanje osiguravanja kvalitete u obrazovanju po prvi je puta postavljeno unatrag nekoliko desetljeća. Od tada pa sve do danas nude se raznovrsne definicije ovog pojma, a ovaj rad nastoji pronaći i stvoriti jednu koja će biti sveobuhvatna. Javna politika osiguravanja kvalitete u prostoru visokog obrazovanja temelji se na pet osnovnih strukturalnih elemenata, konkretno, riječ je o osiguravanju kvalitete od strane visokoškolskih institucija, osiguravanju kvalitete od strane agencija i nadležnih tijela, europskim i nacionalnim zakonodavnim okvirima, aktualnim standardima i modelima koji se primjenjuju u svrhu usklađivanja sustava kvalitete te o europskom i nacionalnom kontkstu u koji valja smjestiti osiguravanje KVO. Diplomski rad također opisuje svaki od navedenih elemenata te nastoji prikazati njihove jedinstvene karakteristike. Analiziranje KVO na razini Republike Hrvatske i Europske unije dio je rada koji nudi konkretne podatke i pokazatelje smjera kretanja navedenog fenomena što ga čini izrazito relevantnim i zanimljivim za područje obrazovne politike. Atraktivne teme koje bivaju predmetom rasprave ovog rada jesu društveni kontekst osiguravanja KVO, dionici koji imaju interes za sudjelovanje u postupku osiguravanja kvalitete u visokom obrazovanju, važnost i uloga postojanja sustava osiguravanja KVO te njegove prednosti, prikaz svrhe i načina rada nacionalnih i međunarodnih tijela zaduženih za provođenje osiguravanja KVO te preporuke za njezin razvoj i unaprjeđenje. ; The issue of quality assurance in education was posed for the first time a few decades back. From that point in time until today, various definitions of this concept were offered, so this thesis seeks to find and create one integrated definition. Public quality assurance policy in the area of higher education is based on five basic structural elements, i.e. quality assurance by higher education institutions, quality assurance by agencies and competent bodies, European and national legislative frameworks, current standards and models that apply in ...
Europska dimenzija u obrazovanju tema je kojom su se kreatori europskih obrazovnih politika intenzivnije počeli baviti 70-ih godina prošlog stoljeća, dok je interes među hrvatskim znanstveno-istraživačkim krugovima privukla unazad dva desetljeća, a posebice ulaskom Hrvatske u Europsku uniju. Teorijski dio rada donosi sažeti prikaz tijeka razvoja Europske unije i njezinih institucija te razvoja koncepta europske dimenzije u obrazovanju kroz inicijative Europske unije. Iako s teorijskog gledišta pojmovno određenje europske dimenzije predstavlja svojevrstan izazov, može se reći da europsku dimenziju u obrazovanju određuju specifična znanja i vještine koje obrazovanje treba pružiti učenicima kako bi osvijestili i prihvatili prednosti i izazove života u Europskoj uniji. U ovom radu pod indikatorima europske dimenzije u obrazovanju smatraju se (europske) vrijednosti, europsko građanstvo i identitet, višejezičnost i mobilnost te razvoj znanja, vještina i stavova "o Europi, u Europi i za Europu". U istraživanju o stavovima i viđenju Europske unije i europske dimenzije u obrazovanju provedenom među populacijom školskih pedagoga u Hrvatskoj, rezultati su pokazali da se pedagozi smatraju osrednje informiranima te jednako tako osrednje kompetentnima za raspravu i uključivanje sadržaja europske dimenzije obrazovanja u svoj rad. Ipak, pedagozi prepoznaju školu kao značajno mjesto za postizanje zadanih ciljeva europske dimenzije u obrazovanju. ; The European dimension in education is a topic with which the creators of the European education policies became concerned during the 1970s, while it caught the interest of the Croatian scientific and research community two decades ago, and especially after Croatian accession to the European Union. The theoretical part of this paper comprises of a brief overview of the development of the European Union and its institutions and the development of the concept of the European dimension in education through the initiative of the European Union. Although from a theoretical point of view the ...
