Suchergebnisse

Bolje javne politike mogu voditi većem životnom standardu i povjerenju u javne institucije. Svrha ovog članka je pružiti konceptualni okvir ideje donošenja javnih politika temeljem dokaza kao polazišta pri odlučivanju o javnim politikama. Temeljni problem odlučivanja donositelja javnih politika je neizvjesnost o budućem učinku javne politike, a neizvjesnost je teorijski moguće analizirati tzv. von Neumann-Morgenstern teorijom korisnosti. U primjeni teorije korisnosti, donošenje javnih politika temeljem dokaza ima potencijal pospješiti odlučivanje. Člankom je opisana hijerarhija dokaza (razina 1, 2 i 3) o učinkovitosti javnih politika te su pruženi primjeri više evaluacija JP - dokaza razine 1 u Republici Hrvatskoj. Nadalje, provedeno je anketno ispitivanje stručnjaka za javne financije o evaluaciji JP u Republici Hrvatskoj i pružena su dva pronalaska, prvo, praksa evaluacija JP je sporadična, i drugo, na preddiplomskoj, diplomskoj ili doktorskoj razini osam javnih sveučilišta, ekonomiste i politologe se ne poučava kolegij vezan uz mikroekonometrijske evaluacije JP (dokaz razina 1). Iskoraci u praksi evaluacije JP mogu voditi povećanju životnog standarda i povećanju povjerenja u javne institucije, međutim, da bi se to ostvarilo, prije svega treba postojati veća potražnja za evaluacijama, a zatim je potrebno i obrazovati stručnjake koji mogu proizvesti evaluacije JP prema međunarodnim standardima.

Javne su politike, kao višedimenzionalan i izrazito kompleksan fenomen, nužno multidisciplinaran predmet istraživanja. Cilj je rada istražiti što je specifično politološko znanje o javnim politikama, odnosno koji je jedinstveni doprinos politologa izučavanju i upravljanju javnim politikama u svrhe profiliranja te mlade politološke discipline u Jugoistočnoj Europi. Rad je nastao kao rezultat pregleda temeljnih udžbenika javnih politika u svijetu i regiji, te literature o metodologiji i pristupima istraživanju u društvenim znanostima i politologiji. Kreće se od određivanja što su javne politike i što je politički aspekt javnih politika. Propituju se pristupi istraživanju javnih politika (policy studije). Zatim se identificiraju vrste profesionalne uporabe tih istraživanja (policy analize). Ključna je pretpostavka kako je politologija prvenstveno kompetentna za analizu aktera stvaranja politika. Osnovni je nalaz da temelj profesionalnog profiliranja politologa u javnim politikama, s obzirom da jedini rabe istraživačku perspektivu usmjerenu na aktere, reprezentativnost i legitimnost stvaranja politika, može biti jedan oblik participatorne policy analize. ; Public policies, as a multi-dimensional and highly complex phenomenon, necessarily make a multidisciplinary research subject. The aim of this paper is to examine what is specific political science knowledge about public policy, and what is the unique contribution of political scientists to policy research and governance to enhance consolidating this young discipline in Southeastern Europe. This paper is a result of a review of policy textbooks in Southeastern Europe and worldwide, and literature on approaches and methodologies in social sciences and political science. It starts with determining public polices and their political aspect. Then it explores approaches of policy studies. Finally, it identifies types of professional policy research or policy analysis. The key assumption is that political science is primarily competent to analyze policy actors. The main finding of the paper is that the basis of political scientist professionalization in policy research, given that they are best in actor-centered research, and issues of representativeness and legitimacy of policy-making, can be a form of participatory policy analysis.

The article brings up the basic issues of comparative public policy, a separate research orientation in contemporary political science. First, the principal works that have defined this research discipline are looked into. The contributions of two subdisciplines of contemporary political science -- public policy & political economy -- are highlighted. The second part of the article investigates the fundamental methodological issues, synthesized into two basic dilemmas: what should be understood under the term government activity, & how it is possible to measure this performance. The author is of the opinion that most works from the field of comparative public policy are largely devoted to the comparison of governments' financial activities, which are the easiest to measure due to a broad accessibility of the data on public expenditure, public sector growth, unemployment, etc. Referring to the Canadian author Louis Imbeau, the author stresses the need for a broader understanding of comparative public policy that would include those comparisons that do not exclusively rely on governments' financial activities. 2 Tables, 34 References. Adapted from the source document.

Pojam policy središnji je pojam u praksi, jednako kao i u analizi javnog upravljanja, no rijetko kad je predmet velike teorijske pozornosti. On čini dio pretpostavljenoga svijeta stvari u kojem se neupitno pretpostavlja da je javno upravljanje koherentan, hijerarhijski i instrumentaliziran proces, a da je policy oblik izbora na temelju vlasti. Takvo predstavljanje upravljanja predmet je empirijskih i teorijskih kritika u kojima se vladavina u mnogo većoj mjeri prikazuje kao oblik strukturirane interakcije. No te kritike ne uspijevaju potkopati snagu dominantnoga prikaza policyja kao izbora na temelju vlasti. Stoga je središnje pitanje analize i prakse javnih politika pitanje odnosa tih dvaju suprotstavljenih prikaza. Za policy se tvrdi da kao polje proučavanja pripada političkoj znanosti, no u njegovu proučavanju ona se nadmeće s ekonomijom. Različiti dijelovi ekonomije i političke znanosti mobiliziraju se u analizi politika, pri čemu svaka od tih znanosti daje specifi čan doprinos oblikovanju analize procesa policyja. Instrumentalizirano oblikovanje policyja i njegove evaluacije dominantan su oblik glavnoga tijeka američkoga pristupa literaturi o policyju, no taj se pristup dovodi u pitanje sve većim usmjeravanjem pozornosti na specifičnosti organizacije i na tumačenje značenja pojma policy. Objedinjavanje takvih različitih pristupa u jedan zajednički pristup osnažuje analizu politika, no istodobno zahtijeva preispitivanje pretpostavki o mjestu javnih politika u procesu upravljanja. ; The concept of policy is a central element in both the practice and the analysis of governing, but it is rarely subject to much theoretical scrutiny. It forms part of an assumptive world in which it is taken for granted that governing is a coherent, hierarchical and instrumental process, and that policy is a pattern of authorised choice. This presentation of governing is subject to both empirical and theoretical critiques, which present government rather in terms of structured interaction. But these critiques do not appear to ...

U radu se razmatra odnos javnih politika i modernog koncepta upravljanja (governance). Izraz upravljanje u osnovi označuje nov oblik veze politike, uprave i društva, koji se više ne zasniva na isključivoj dominaciji sfere politike u odnosu prema upravi i horizontalnoj sferi društva. Različiti pristupi javnim politikama na različit način postavljaju problem tih triju sfera, no neovisno o načinima postizanja koherentnosti između njih, sve ih karakterizira nadomješćivanje tradicionalnog pristupa ostvarivanja kolektivnih ciljeva zasnovanog na načelu »zapovijedaj i nadziraj« načelom pregovaranja različitih sektora i razina. ; The author discusses the relations between public policies and the modern concept of governance. It is emphasised that the term governance actually designates a new form of relations between politics, public administration, and society, which are not based on the exclusive dominance of politics over public administration and the horizontal sphere of society any more. Different approaches to public policies put the issue of these three spheres into different perspectives. Notwithstanding the manners of achieving coherence between them, they are all characterised by supplementing the traditional approach of obtaining collective objectives, based on the »order and supervise« principle, with the principle of negotiating between different sectors and levels.