Suchergebnisse

Promatrajući dramsko kazalište i igrani film kao dva autohtona, a međusobno unekoliko i konvergentna umjetnička fenomena, autor na paradigmatskoj i sintagmatskoj osi njihove strukture utvrđuje zajednički koordinalni sustav. Na diskurzivnim kvalitetama unutar toga sustava određuje potom razlike koje navode na razmatranje formae substantialis obaju medija.

Theatre as the confluence of the collective and private trauma in Erigon by Jordan PlevnešThe text problematizes the concept of national history and trauma in the play Erigon, written by the contemporary Macedonian playwright Jordan Plevneš. The starting point of the analysis are some peculiarities of Plevneš's poetics and of the theatrical conceptions of Antonin Artaud that are central to Erigon as well as the problem of the representation (and performance) of history in drama and theatre. In Erigon one can recognize the critique of eurocentrism and the European centres of power along with their influence on the forma­tion of political and historical processes in Macedonia and the Balkans in general. The main question concerns the societal role of political theatre and its power. Teatr jako ujście zbiorowej i prywatnej traumy w Erigonie Jordana PlevnešaTekst prezentuje koncepcję historii narodowej i traumy w sztuce Erigon autorstwa współ­czesnego macedońskiego dramatopisarza – Jordana Plevneša. Punktem wyjścia do analizy są cechy charakterystyczne poetyki Autora oraz koncepcje teatralne Antonina Artauda, które zajmują w Erigonie miejsce centralne, podobnie jak problem reprezentacji (i performansu) historii w dramacie i teatrze. W Erigonie rozpoznać można krytykę eurocentryzmu obecnego w politycznych i historycznych procesach w Macedonii, a także ogólnie na Bałkanach. Główne pytanie dotyczy roli teatru politycznego i jego siły oddziaływania na społeczeństwo.

Mada se bavljenje »pučkim« u kazališnim režijama Marina Carića uglavnom prepoznaje preko njegove dugogodišnje suradnje s Hvarskim pučkim kazalištem, u ovom ću se radu baviti tretmanom pučkog i popularnog, dotičući se fragmenata cjelokupnog redateljskog opusa Marina Carića. I u trenucima kada režira klasike domaće i svjetske dramske književnosti, Carić povezuje teatar i komunu, odnosno zajednicu. Na taj način posredno progovara o premošćivanju granica između popularnog i »elitnog«, o odnosu individualnog i kolektivnog, svjesnog i nesvjesnog, kulturalnog i političkog. ; In this paper I will talk about the treatment of folk theatre and popular theatre in the whole directing work of Marin Carić. When directing classics of local and international literature, Carić connects theatre and commune (community). In that way he speaks about crossing boundaries between popular and elitistic, about relationship between individually and collectively, conscious and unconscious, culture and politics.

This paper is giving an overview of the work of the Truth and Reconciliation Commission of South Africa through a thesis of congruence between its protocols and elements of theatrical performance. After an introductory survey of the historical context of apartheid, it offers an analysis of TRC's work through two roles it had – the role of a legal instrument, and the one of a tool for facing the past and producing the national historical narrative. This paper analyses the relation between theatrical and performative characteristics, and concepts of transitional and restorative justice; the influence of elements of performance is also studied in TRC's effect on creating national narratives, which are used to legitimate new legal and political order. ; Rad analizira djelovanje Komisije za istinu i pomirenje Južnoafričke Republike kroz tezu o kongruenciji između njenih protokola i elemenata kazališne predstave. Nakon uvodnog istraživanja povijesnog konteksta apartheida, rad nudi detaljnu analizu rada Komisije za istinu i pomirenje kroz ostvarivanje njezine dvije uloge – uloge pravnog instrumenta i uloge esencijalnog instrumenta za suočavanje s prošlošću te stvaranje nacionalne povijesne pripovijesti. Rad analizira odnos kazališnih i performativnih karakteristika i koncepata tranzicijske i restorativne pravde; utjecaj elemenata performansi proučava se i u učinku Komisije za istinu i pomirenje a na stvaranje nacionalnih narativa, koji se koriste za legitimiranje novog pravnog i političkog poretka.

U prvom dijelu članka prikazuju se pogledi na amatersko i pučko kazalište izneseni u knjigama Lj. Marakovića (Pučka pozornica, 1929.) te A. Freudenreicha (Gluma, 1934. i Kazalište za narod, 1940.). Ističe se Marakovićevo ustrajavanje na razdvajanju amaterskoga od profesionalnog kazališta, a Freudenreichovo na njihovu nadopunjavanju, kao i stav obojice da je etička (u Marakovića i vjerska) sastavnica pučkog kazališta važnija od estetičke. U drugom dijelu analiziraju se dva pučka igrokaza N. Škrabe, Za kunu nade i Isus u snack-baru, u kojima autor problematizira ugroženost pojedinca i zajednice, napose obitelji, u tranzicijskom razdoblju te na tragu Marakovićeva i Freudenreichova viđenja pučkoga kazališta poziva na povratak tradicionalnim vrijednostima, prije svega na odbacivanje i socijalističkoga i liberalno kapitalističkoga materijalizma, a obnovu zajedništva, solidarnosti i vjere. ; The first section of this essay deals with ideas of popular theatre and/or theatre for the people as conceived by two Croatian authors, theatre and literary critic Ljubomir Maraković, in the book Pučka pozornica (People's Stage, 1929), and architect and theatre director Aleksandar Freudenreich, in books Gluma (Acting, 1934) and Kazalište za narod (Theatre for the People, 1940). While Maraković insists on differences between nonprofessional and professional theatre, and on »believing people«, mostly rural, as the target audience of nonprofessional theatre, Freudenreich argues in favour of cooperation between nonprofessional and professional theatre, and lower, both rural and urban, classes as targeted audience for united »theatre for the people«. Ethical component of that sort of theatre is for Maraković, as well as for Freudenreich, fare more important than aesthetical one. The second section is focused two representative theatre pieces by playwright and theatre director Nino Škrabe (Jastrebarsko, 1947): melodrama Za kunu nade (Hope for a Penny) and Christmas play Isus u snack-baru (Jesus in a Snack-bar). In both plays Škrabe problematizes destruction of traditional values in Croatia in the time of, as he puts it, »deceptive and shameful transition« and »wild, vulgar capitalism«. His focus is on negative effects of economic and political changes on traditional lower-class family, and on love, faith and solidarity as the only way of resistance and preservation of the traditional human values.

Am Beispiel der Aufführung des Stückes "Rose is a rose is a rose is a rose" am ZKM (Zagrebačko kazalište mladih) in Zagreb 2010 und mit Seitenblicken auf den Theatertext "Prizori s jabukom" (Szenen mit Apfel, 2009), wird hier der Postdramatik Ivana Sajkos nachgegangen. Sajko verwendet den vor allem durch den Frankfurter Theaterwissenschaftler Hans-Thies Lehmann etablierten Begriff des "Postdramatischen Theaters" in der Selbstbeschreibung ihrer Theaterarbeit, ohne diesen dogmatisch im Sinne einer vollständigen Überwindung des Dramatischen zu verstehen. Isotonie und Stimme (Lautlichkeit) näher erfasst und zugleich vor dem Hintergrund der nach-jugoslawischen Gesellschaften gelesen werden. Die Wirksamkeit von Sajkos Theater auf der theatron-Achse - jener Achse, die zwischen Bühne und Zuschauerraum verläuft - soll ausgewiesen und am Beispiel der genannten Stücke die Frage nach dem Politischen des Postdramatischen Theaters diskutiert werden. Im nach jugoslawischen Raum scheint gerade das Politische des zeitgenössischen Theaters, das sich in konkreten Aufführungssituationen in physischer Anwesenheit eines Publikums 'materialisiert', besondere Bedeutung für die Nachkriegsgesellschaften und deren Vergangenheitsbewältigung zu erlangen.

Kazališna umjetnost uživa brojne posebnosti, a jedna od takvih posebno-
sti očituje se i u uređenju radnih odnosa, koji ne mogu biti postavljeni u
pravni okvir tzv. "klasičnog radnog odnosa", već zbog svoje dinamičnosti
i specifičnosti radni odnosi kazališnih umjetnika, posebice onih zaposlen-
ih u javnim kazalištima, moraju imati posebni sui generis status. U radu
autor prvotno daje pregled novog kazališnog zakonodavstva u Republici
Hrvatskoj, te nadalje analizira nova zakonska rješenja i posebnosti ugov-
ora o radu u kazališnoj djelatnosti u odnosu na raniju regulativu u ovom
području,koja analiza uključuje i pripadajuće provedbene propise. Autor
daje konačno svoj kritički osvrt na nova zakonska uređenja instituta pred-
stavnika radnika u kazališnom vijeću kao organu poslodavca s određenim
prijedlozima de lege ferenda.
Ključne riječi: Zakon o kazalištima, javno kazalište, kazališni umjetnik,
kazališni radnik, radni odnos, audicija, ugovor o radu, kazališno vijeće

Polazeći od pretpostavke da se hrvatska kazališta između dva svjetska rata u kreiranju dramskoga repertoara nisu vodila samo umjetničkim nego i političkim obzirima, autor u članku analizira inozemne i srpske drame s temom Prvoga svjetskog rata koje su se u međuraću izvodile u tri hrvatska kazališta (u Zagrebu, Osijeku i Splitu) da bi odgovorio na pitanja kako je taj rat u tom razdoblju predstavljan hrvatskoj javnosti te kako je hrvatska javnost posredovanjem kazališne kritike reagirala na takvo njegovo predstavljanje. ; In this paper, the author approaches Croatian theatres as places of memory, and the foreign and Serbian war dramas performed in them as the contents of the Croatian culture of memory regarding World War I. Drawing upon the extant research on Croatian memory of World War I, based on examining the Croatian literary heritage, according to which the predominant Croatian memory was presented in Miroslav Krleža's war cycle, the author has attempted to answer the question, how did these non-Croatian war dramas on the repertoire of Croatian theatres correspond to the stated Croatian relationship towards World War I according to their contents, frequency of performance, and public reactions to them (as seen through theatre reviews)? In this sense, the author has identified three groups of non-Croatian war dramas: British (American) and French, which were characterised by prominent pacifism; Czechoslovak, which were anti-Austrian and contained a note of Czech nationalism; and Serbian, which nurtured the Serbian victory culture, but also criticised post-war Serbian society. Analysing these dramas, the author has concluded that Serbian war dramas enjoyed the strongest 'institutional support', but were also the least popular with the Croatian public. Czechoslovak war dramas received the least 'institutional support', but were the most popular among the Croatian public. Based on this analysis, the author has concluded that the Czechoslovak dramas had the most in common with the predominant Croatian memory of World War I in the interwar period; even though they did not receive much 'institutional support', they were the closest to the Croatian memory of the war in the given circumstances.

Glazba kakva se njegovala u ranijoj prošlosti prvog europskog komunalnog kazališta, Teotra forskega – u vremenu od njegova osnutka 1612. do privremenog zatvaranja 1888. (radi obnove dovršene dvanaest godina poslije) – do danas je ostala potpuno nepoznatim aspektom kulturne povijesti grada Hvara. Rasvjetljavanje ondašnje prakse i uloge javnog, svjetovnog muziciranja uvelike je otežano nedostatkom relevantnih arhivskih izvora, ponajprije notnih, koji bi eksplicite osvjedočili glazbeni, odnosno glazbeno-scenski repertoar, što su ga hvarskoj publici i posjetiteljima mogli predstavljati ponajprije gostujući talijanski glazbenici i operne družine, ali i lokalni glazbenici koji su se okupljali u vokalno-instrumentalne ansamble. Glazbenu praksu u krugu Hvarskoga kazališta posredno stoga sugeriraju do sada malobrojni, ali raznorodni (novo)otkriveni arhivski izvori, počevši od popisa danas izgubljenih notnih izdanja svjetovne (i crkvene) glazbe, dostupnih u Hvaru sredinom 17. stoljeća, preko zabilježbi pokojeg suvremenika o (glazbenim) priredbama u 18. stoljeću, pa do sačuvanih libreta, ponajprije talijanskih opera 19. stoljeća, što se danas čuvaju u Muzeju hvarske baštine. Na njihovu će se temelju u ovome radu ponuditi prvi pokušaj rekonstrukcije glazbene prakse i repertoara u hvarskom teatru unutar šireg vremenskog i društveno-političkog okvira, obilježenog u Hvaru najprije mletačkom, zatim kratkotrajnom francuskom, a potom i austrijskom vlašću, ponajviše kao poticaj za daljnja istraživanja ovog zanemarenog ali značajnog segmenta hvarske glazbene i uopće kulturne prošlosti. ; The music nurtured in the earlier past of the first European community theatre, i.e. the Theatre of Hvar – from the time of its establishment in 1612 to its temporary closure in 1888 (due to renovation finished twelve years later) – until today, has remained an entirely unfamiliar aspect of cultural history of the town of Hvar. Illuminating its practice of the time and the role of the public, secular music-making has been severely hindered by the lack of relevant archival sources, primarily of sheet music which would explicitly testify the musical, i.e. music and stage repertoire, that might have been represented to the audience of Hvar and its visitors by the guest Italian musicians and opera companies, as well as the local musicians gathered into vocal and musical ensembles. The musical practice within the theatre of Hvar has so far been represented by merely few, but diverse (newly) discovered archival sources, starting from the list of today lost sheet music publications of secular (and church) music, available in Hvar in the mid-17th century through the annotations made by contemporaries on (music) events in the 18th century, as well as preserved librettos, primarily of 19th century Italian operas, today preserved at the Hvar Heritage Museum. They were used as a foundation for this paper, which is a first attempt at a reconstruction of the musical practice and repertoire of the Hvar theatre within a wider chronological and social and political frame, characterised by the Venetian at first, then briefly French, and finally Austrian rule, mostly as an incentive for further research of this neglected but significant segment of Hvar's musical and cultural history.

Domovina je s jedne strane prirodna činjenica, a s druge strane nije gotova datost nego politička zadaća. Mi sami sebe tek u slobodi podižemo i stvaramo svoju domovinu. Autorica odabire dva književna predloška koji tematiziraju domovinu i lutkarski su uprizoreni u Kazalištu lutaka Zadar: Pionir Grujo Vladimira Nazora (1952.) i Gradovanje Tahira Mujičića (1986.). Predstave imaju različitu poetiku i nastaju u različitom kontekstu i unutar samog Kazališta lutaka Zadar ali i političkih prilika u Hrvatskoj. Lutkarska igra Pionir Grujo bila je na repertoaru Kazališta lutaka Zadar već u njegovoj prvoj godini djelovanja. Nastaje u doba socrealizma i kako bi izbjegao klišeje tadašnje književnosti, Nazor priču o Pioniru Gruji postavlja između mitologije i stvarnosti. Aktualna tema, izgradnja domovine, konkretizirana je u gradnji pruge Šamac – Sarajevo. Lutkarska igra Gradovanje nastaje u doba kada je lutkarstvo u Zadru bilo već afirmirano i spremno na neobične priče i inscenacije. Gradovanje nastaje u doba prosvijećenog ili dekadentnog socijalizma kada se Tahir Mujičić morao poslužiti bajkom kako bi predstavio svoje viđenje domovine. ; On the one hand a homeland is a natural fact, but on the other hand it is not something finished and given but a political task. Only in freedom can we raise and create our homeland. The author is choosing two literary templates which thematize a homeland and were staged as puppet show in the Zadar Puppet Theatre: Pioneer Grujo from Vladimir Nazor (1952.) and Towning from Tahir Mujičić (1986.). Those puppet shows have different poetics and are born in different contexts of Zadar Puppet Theatre but also in different political circumstances of Croatia as a whole. Puppet show Pionir Grujo was on the repertoire of Zadar Puppet Theatre already in its first active year. It appeared in the age of socialist realism so, to avoid literary clichés of that time, Nazor placed the story between mythology and reality. Actual theme, the creation of homeland, is concretized in the construction of railway Šamac-Sarajevo. Puppet show Towning appeared when a puppetry in Zadar had already been established and ready for unusual stories and staging. It was in the age of enlightened or decadent socialism when Tahir Mujičić was compelled to get use of a fairytale to represent its vision of homeland.

U ovom se radu govori o životu i djelovanju Zadranina Edgarda Maddalene (1856.-1929.), koji je za života bio poznat kao najpoznatiji svjetski goldonofil. Već u ranom djetinjstvu pokazuje sklonost za književnost, čitajući Goldouijeve Memoria, i za kazalište uključivanjem u rad zadarske amaterske dramske družine "Paravia". Kasnije se kao student i profesor u Beču i u Italiji posvećuje Goldoniju neumorno sakupljajući njegova djela, kritike, podatke o životu i prijevode, pa je postao poznat u svijetu po najkompletnijoj zbirci djela i općenito materijala i podataka vezanih uz život velikog venecijanskog komediografa. Slijedeći pozitivističke tendencije literarnih studija, a obogaćujući ih i moralnim i psihološkim analizama, Maddalena i sam piše brojne studije i Članke u kojima dolazi do novih saznanja o Goldonijevu životu, djelima, izvorima, uspjesima u Italiji i u svijetu, o vezama s drugim književnicima, te o recepciji Goldonijevih djela na istočnoj obali Jadrana. Uz to on je i autor nekoliko zanimljivih studija o njemačkoj književnosti i prevoditelj radova o Goldoniju te dramskih djela nekih njemačkih pisaca među kojima je i Schiller. Poseban interes pokazao je za Dalmaciju pišući radove o istaknutim književnicima i intelektualcima koji su stvarali na talijanskom jeziku. Premda je veći dio života proveo izvan Zadra, on je dao svoj doprinos kulturnom životu rodnoga grada javljajući se brojnim prilozima u zadarskom listu Il Dalmata i časopisu La Rivista Dalmática, a svojim ukupnim djelovanjem, u Beču i Italiji, pridonosi da Zadar bude prisutan i poznat u kulturnom životu Europe na kraju 19. i početku 20. stoljeća.

This paper explores the development of popular music and its relationship to the political situation in Croatia and Yugoslavia from 1945 to 1991, and how global musical trends were used to construct and reinvent Croatian and Yugoslav cultural and political identities. It begins with a discussion of the suppression of patriotic music in the early decades of socialist Yugoslavia, when the regime attempted to create a supranational culture that would unify Yugoslavia's constituent nations. It then analyses the national cultural revival in Croatia in the late 1960s that prompted a political movement known as the Croatian Spring, when the pop singer Vice Vukov incorporated Croatian patriotic themes into his songs. In the years following the crushing of the Croatian Spring in 1971, Croatian nationalism was again suppressed in politics and music, and because of this stifling of political opposition Croatia was dubbed "the silent republic." For the rest of the 1970s the political function of pop and rock music was reflected in its glorification of Yugoslavia and its leader, Josip Broz Tito. However, after the death of Tito in 1980, New Wave rock bands such as Prljavo kazalište began to criticise aspects of the Yugoslav system and indicated a new turn towards nationalist politics in Croatia. This study concludes with a dicussion of popular music and nationalism in Croatia from 1990 to 1991, and it highlights the dilemma that Croatia's liberal democracy has since faced in dealing with the phenomenon of extreme nationalist music, especially that performed by the singer Thompson.

Neprofitne organizacije pripadaju neprofitnom sektoru, koji se još naziva i treći sektor. Prema svom postojanju mogu biti vladine i nevladine neprofitne organizacije. Misija njihova postojanja nije osnivanje profita, već rješavanje društvenih problema te pružanje usluga društvu. Cilj ovog rada je analiza neprofitnih organizacija u Republici Hrvatskoj, utvrđivanje razlike između vladinih i nevladinih neprofitnih organizacija te istražiti u kolikoj mjeri neprofitne organizacije u svom radu koriste neprofitni menadžment i marketing. Istraživanje je provedeno na primjeru dvije neprofitne organizacije koje djeluju u Republici Hrvatskoj, a čije područje djelovanja je kultura. Analizirane neprofitne organizacije su Udruga KultAkt te ustanova Gradsko kazalište Požega. Neke od utvrđenih razlika između neprofitnih organizacija koje se razlikuju po vlasništvu su financiranje, korištenje fundraisingom te prisustvo volontera u organizaciji. ; Nonprofit organizations belong to the nonprofit sector, also called the third sector. According to their existence, they can be governmental and non-governmental nonprofit organizations. Mission of their existence are not establishing profit, but solving social problems and providing services to the society. The aim of this paper is to analyze the non-profit organizations in the Republic of Croatia, to identify the differences between governmental and non-governmental nonprofit organizations and also investigate does nonprofit organizations use nonprofit management and marketing in their work. The research was conducted by the example of two nonprofit organizations operating in the Republic of Croatia, whose field of activity is culture. The analyzed nonprofit organizations are the Association KultAkt and the institution Town Theater Požega. Some of identified distinctions between nonprofit organizations that differ in ownership are financing, fundraising and presence of volunteers in the organization.

Neprofitne organizacije pripadaju neprofitnom sektoru, koji se još naziva i treći sektor. Prema svom postojanju mogu biti vladine i nevladine neprofitne organizacije. Misija njihova postojanja nije osnivanje profita, već rješavanje društvenih problema te pružanje usluga društvu. Cilj ovog rada je analiza neprofitnih organizacija u Republici Hrvatskoj, utvrđivanje razlike između vladinih i nevladinih neprofitnih organizacija te istražiti u kolikoj mjeri neprofitne organizacije u svom radu koriste neprofitni menadžment i marketing. Istraživanje je provedeno na primjeru dvije neprofitne organizacije koje djeluju u Republici Hrvatskoj, a čije područje djelovanja je kultura. Analizirane neprofitne organizacije su Udruga KultAkt te ustanova Gradsko kazalište Požega. Neke od utvrđenih razlika između neprofitnih organizacija koje se razlikuju po vlasništvu su financiranje, korištenje fundraisingom te prisustvo volontera u organizaciji. ; Nonprofit organizations belong to the nonprofit sector, also called the third sector. According to their existence, they can be governmental and non-governmental nonprofit organizations. Mission of their existence are not establishing profit, but solving social problems and providing services to the society. The aim of this paper is to analyze the non-profit organizations in the Republic of Croatia, to identify the differences between governmental and non-governmental nonprofit organizations and also investigate does nonprofit organizations use nonprofit management and marketing in their work. The research was conducted by the example of two nonprofit organizations operating in the Republic of Croatia, whose field of activity is culture. The analyzed nonprofit organizations are the Association KultAkt and the institution Town Theater Požega. Some of identified distinctions between nonprofit organizations that differ in ownership are financing, fundraising and presence of volunteers in the organization.

Početak rudarske proizvodnje u srednjovjekovnoj bosanskoj državi, koji se vremenski poklapa s oskudicom plemenitih metala, posebno srebra, u zapadnoj Evropi stvorio je preduvjete razvoja trgovine s kojom dolazi do pojave gradova. Sve je to utjecalo na, kako ekonomske tako i socijalne, promjene u srednjovjekovnoj bosanskoj državi, koje su bile u čvrstoj vezi s primorskim gradovima ina koje su Bosna i Hum bili orijentirani, kako na ekonomskom tako i na kulturnom planu. Ekonomsko- -socijalna gibanja, promjene i strujanjia imale su osjetne refleksije i na kulturne prilike u Bosni i Humu nairočito u XIV i XV stoljeću. Tamoš- nje stanovništvo pod utjecajem primorskih gradova, naročito Dubrovnika, doživljava preobražaj u kulturnom pogledu. Naročito se te promjene uočavaju u gradskim naseljima gdje jednim stanovitim brojem žive i djeluju i ljudi iz primorskih gradova koji otuda donose osobine tamošnje kulture. Zahvaljujući u prvom redu geografskom položaju Bosna i Hum su došli u bliski dodir s tri područja osobenih crta u kulturi. Bio je to utjecaj najprije mediteranskog područja, predstavljenog u kulturi primor- skih gradova Dubrovnika, Splita, Trogira, Zadra, Šibenika i Omiša, sred- njoevropskoga preko Hrvatske i Ugarske i binzaintskoga preko srpskog teritorija. Utjecaj primorskih gradova ogledao se u, moglo bi se reći, svim porama kulturnog života, od oblačenja, preko uređenja kuća i kućnog inventara pa do viteško-dvorjanskih službi i zvanja. Utjecaji te vrste osjećaju se i u pojavi i uključivanju bosansko-humskih građana i plem- stva u viteško-đvorjanske redove. Utjecaji se osjećaju i u pismenosti (te kulturno-zabavnom životu (kazalište i druge zabavne igre).