Ovaj rad se sastoji od pet poglavlja. U prvom poglavlju rad se bavi pregledom pojma neutralnosti, povijesnog razvoja instituta trajne neutralnosti, glavnih razlika između privremene i trajne neutralnosti te modusa osnivanja trajne neutralnosti na međunarodnom polju. U drugom poglavlju rada analiziraju se prava i dužnosti neutralnih država uz poseban naglasak na postojanje distinkcije između onih prava i dužnosti koje se odnose kako na trajno neutralne tako i na privremeno neutralne države te onih koji vrijede isključivo za trajno neutralne države. Fokus trećeg poglavlja sastoji se u obradi pitanja članstva u međunarodnim organizacijama, naročito analize problematike glede članstva trajno neutralnih država u organizacijama s ustrojenim sustavima kolektivne sigurnosti. U ovom poglavlju daje se pregled različitih reakcija i stajališta koje su pojedine trajno neutralne države zauzimale prilikom odlučivanja o pristupanju pojedinim međunarodnim organizacijama te se daje osvrt na njihov današnji položaj unutar međunarodne zajednice. Četvrto poglavlje prvenstveno se bavi Švicarskom, Austrijom i Maltom kao primjerima trajno neutralnih država. U ovom poglavlju analizira se povijesni kontekst stjecanja svojstva trajne neutralnosti, njegov razvoj, specifičnosti te prava i obveze koje vežu ove tri države. Konačno, u posljednjem petom poglavlju daje se osvrt na ulogu trajno neutralnih država u očuvanju mira i stabilnosti u međunarodnoj zajednici uslijed sve kompliciranijih odnosa između subjekata međunarodnog prava. ; This thesis consist of of five chapters. In the first chapter the thesis examines the concept of neutrality, the historical development of the institute of permanent neutrality, the main differences between temporary and permanent neutrality, and the mode of establishment of permanent neutrality in the international field. In the second chapter of the paper the rights and duties of neutral states are analyzed with special emphasis on the existence of a distinction between those rights and duties that apply to ...
Cilj je ovoga rada raščlaniti razloge koji ukazuju na potrebu donošenja kodificiranih pravila upravnoga postupka u pravu Unije te ocijeniti kvalitetu predloženih rješenja. U ovome radu najprije se nastoji odgovoriti na pitanje postoji li u Europskoj uniji potreba za kodificiranjem pravila upravnoga postupka. To se čini analizom nekih njezinih propisa, ali i stajališta iznesenih u znanstvenoj i stručnoj literaturi. Ukazuje se na dosadašnje "kodifikacijske neuspjehe" te se kratko prikazuje geneza donošenja i danas aktualnoga prijedloga Uredbe o otvorenoj, učinkovitoj i neovisnoj upravi Europske unije. Zatim se analiziraju ciljevi ovoga prijedloga propisa i u njemu sadržana rješenja. Ona se uspoređuju s aktualnim rješenjima sadržanima u hrvatskom pravnom sustavu i pravnim sustavima nekih država članica Unije, kako bi se utvrdilo hoće li eventualno usvajanje predložene uredbe u praksi zahtijevati značajnije odstupanje u radu institucija, tijela, ureda i agencija Unije od pravila vođenja upravnoga postupka uvriježenih u nacionalnim pravnim sustavima država članica. Time se ukazuje na neke prednosti, ali i nedostatke predloženoga teksta. Konačno, zaključuje se hoće li Unija eventualnom predloženom "kodifikacijom" stvoriti nove pravne režime ili će se zadovoljiti zakonskim utvrđenjem već postojećih pravila u okviru jednoga propisa. ; The aim of this paper is to analyse reasons pointing out the need to codify the rules for administrative procedure in EU law and to assess the quality of suggested solutions. Firstly, an attempt is made to answer the question of whether the European Union needs to codify rules of administrative procedure. This is done by analysing some of its regulations as well as the views purported in scientific and professional literature. The "codification failures" to date are pointed out and the genesis of passing the today still current proposed "Regulations on open, effective and independent European Union Administration". Then, the aims of this proposed regulation and its contained solutions are ...
RIJEČ UREDNIŠTVAZa tematiku i aktualnost ove rubrike Šumarskoga lista očito nije potrebno brinuti. Naime, svako malo mediji nam prenose vijesti o novim nesporazumima pa i sukobima šumarske struke i amaterskih udruga, koje si umišljaju da sve znaju o šumarstvu. Interesantno, primjerice u kirurgiju se ne petljaju! Tako ovih dana u Glasu Istre čitamo: Nastavlja se fajt oko Motovunske šume – Tartufari uzvraćaju udarac: Hrvatske šume ponašaju se kao feudalac! Šire o tome pisat ćemo na temelju egzaktnih podataka u jednoj od rubrika sljedećeg dvobroja Šumarskoga lista. Ovdje ćemo komentirati Zakon i ulogu Hrvatskih šuma d.o.o.Feudalizam je oblik društvenog odnosa koji je prevladavao u srednjem i dijelu novoga vijeka, ukinut 1848. godine, a feudalac je vlasnik zemljišta za kojega drugi rade. Da li su Hrvatske šume d.o.o. vlasnik zemljišta-šume i da li odgovaraju tome kriteriju? Za odgovor na ovo pitanje pozivamo se ponajprije na zakon, u ovome slučaju Zakon o šumama, koji u članku 2. (1) kaže: Šume i šumska zemljišta dobra su od interesa za Republiku Hrvatsku te imaju njezinu osobnu zaštitu, a u istom članku (3) Vlada Republike Hrvatske upravlja šumama i šumskim zemljištem u interesu Republike Hrvatske, prema u daljnjem tekstu navedenim načelima. Članak 3. (1) navodi: Šume i šumska zemljišta specifično su šumsko bogatstvo te s općekorisnim i gospodarskim funkcijama šuma uvjetuju poseban način planiranja, gospodarenja i korištenja na načelu održivog gospodarenja šumama. (2) Održivo gospodarenje šumama znači korištenje šuma i šumskog zemljišta na način, i u mjeri, koja održava njihovu bioraznolikost, produktivnost, kapacitet za regeneraciju, vitalnost i potencijal da trenutačno i ubuduće ispune odgovarajuće ekološke, gospodarske i društvene funkcije na lokalnoj, nacionalnoj i globalnoj razini te koja ne uzrokuje štetu drugim ekosustavima. Po tome načelu potrajnosti, hrvatskim šumama šumarska struka gospodari već više od 250 godina. Uz gospodarske funkcije šuma (proizvodnju drvnih sortimenata, proizvodnju šumskog reprodukcijskog materijala i proizvodnju nedrvnih šumskih proizvoda), treba imati na umu da ona osigurava i njene općekorisne funkcije navedene u članku 4. (1) do (9). Dakle, u gospodarenju s tim najsloženijim ekosustavom nema mjesta amaterizmu i interesnim skupinama! Žalosno je i nelogično, ali istinito, da je politika koja treba strogo zagovarati Zakon, češćesklonija njima nego struci. Imajući u vidu prethodno rečeno o šumi kao specifičnom šumskom bogatstvu, logično je da operativno njima može upravljati i gospodariti specifična pravna osoba koja posjeduje potrebnu infrastrukturu, opremu i posebice visoko stručne kadrove. Kada je riječ o visokostručnim kadrovima opetovano ističemo, kako se još u 19. stoljeću odlučilo da šumama trebaju upravljati i gospodariti fakultetski obrazovani stručnjaci, pa ističemo da je i šumarska fakultetska nastava u Hrvatskoj uspostavljena već 20. listopada 1898. godine. Stoga je logično da upravljanje i gospodarenje šumama Vlada Republike Hrvatske povjerava javnom šumoposjedniku Hrvatske šume d.o.o. čiji je osnivač. Članak 44. (1) propisuje: Javni šumoposjednik i Ustanova (kada se radi o zaštićenim šumama) dužni su osigurati zaštitu šuma i šumskih zemljišta u vlasništvu Republike Hrvatske od protupravnog prisvajanja, korištenja i drugih protupravnih radnji te provoditi šumski red. Iz svega je razvidno da je sve zakonom propisano i da su Hrvatske šume d. o. o. provoditelj Zakona o šumama, a nikako feudalac. No, kada raspravljamo o stanju u našoj Državi, počevši od društvenih odnosa, gospodarstva, pa sve do prevelikog uvoza "svega i svačega", svima su "puna usta" Pravne države, naravno samo kada to njima ide u prilog, a briga ih za opći interes.Uredništvo ; EDITORIALWe should never be concerned about the themes and topicality of this column of Forestry Journal. Every now and then the media reports on the latest misunderstandings and even conflicts between the forestry profession and amateur associations which imagine that they know everything about forestry. Interestingly, they never meddle in surgery, for example. The Voice of Istria recently wrote: The battle of the Motovun Forest continues - Truffle hunting people strike back: The company Croatian Forests Ltd behaves like a feudal lord! This topic will be dealt with more extensively on the basis of exact data in one of the columns of the next double issue of Forestry Journal.Feudalism is a form of social system that prevailed in the Middle and part of the New Age and was abolished in 1848. A feudal lord was a land owner who had other people working for him. Is the company Croatian Forests Ltd the owner of the land - forest and does it match these criteria? To answer these questions we should first consult the law, in this case the Forest Law. Article 2 (1) of the said Law states: Forests and forest land are natural goods of interest to the Republic of Croatia and enjoy its particular protection. In the same article (3) it is stated that the Government of the Republic of Croatia manages forests and forest land in the interest of the Republic of Croatia according to the principles listed further on. Article 3 (1) states: Forests and forest land constitute specific forest wealth and together with non-market and market forest functions dictate a particular manner of planning, management and usage according to the principles of sustainable forest management. (2) Sustainable management of forests means using forests and forest land in the manner and to the extent to which it maintains its biodiversity, productivity, regeneration capacity, vitality and potential to, now and in the future, fulfil the relevant ecological, economic and social functions locally, nationally and globally without inflicting harm to other ecosystems. The Croatian forestry profession has applied the principle of sustainability to Croatian forests for over 250 years. In addition to commercial forest functions (production of wood assortments, production of forest reproductive material and production of non-wood forest products), we should bear in mind that it also ensures its non-market functions listed in article 4 (1) to (9). Therefore, management of this most complex ecosystem excludes amateurism and interest groups! Sadly and illogically, but true, politics which should strictly enforce the Law, is more often inclined to them than to the profession. In view of what was said above about the forest as specific forest wealth, it is logical that it should operatively be managed by a specific legal entity which has the necessary infrastructure, equipment and highly skilled personnel in particular. As for highly skilled personnel, we repeatedly point out that it was decided no later than 19th century that forests should be managed by academically educated experts. Furthermore, the university forestry education in Croatia was established as early as 20th October 1898. It is logical, therefore, that the Government of the Republic of Croatia entrusted the company Croatian Forests Ltd, a public forest owner which it founded, with forest planning and management. Article 44 (1) states: The public forest owner and Institution (in case of protected forests) are obliged by law to ensure the protection of forests and forest land owned by the Republic of Croatia from unlawful appropriation, use and other illegal activities, as well as enforce the forest order. Clearly, everything is regulated by law: hence, the company Croatian Forests Ltd is the law enforcer and by no means a feudal lord. Yet, when we discuss the situation in our State, starting from social relations, economy and excessive import of "anything and everything", we all swear by the legal State, but only when it is in our favour, while public interest is of no concern whatsoever.Editorial Board
U tekstu se rastvara pojam "dekonstrukcije" administrativne države u SAD-u kao njen reprezentativni primjer. Polazeći od dominacije moderne administrativne države, puna slika suvremenog konstitucionalizma u SAD-u mora uključivati administrativni konstitucionalizam kao svekoliko razumijevanje i interpretaciju suvremene administrativne države i njene strukture od strane agencija i drugih aktivnih aktera upravnoga prava. Administrativni konstitucionalizam danas je jedan od najintenzivnije izučavanih predmeta istraživanja komparativnog ustavnog i upravnog prava. Razlog egzegeze ovoga pitanja nisu samo njegove različite dimenzije već i činjenica da on predstavlja glavni mehanizam kojim se danas elaborira i implementira ustavno značenje. ; This paper opens up the concept of "deconstruction "of administrative states in the USA as its representative example. Starting from the domination of a modern administrative state, the full picture of modern constitutionalism in the USA must include administrative constitutionalism as overall understanding and interpretation of a modern administrative state and its structure by agencies and other active participants in administrative law. Administrative constitutionalism is today one of the most intensively studied subjects of investigation of comparative constitutional and administrative law. The reason for exegesis of this issue is not only its various dimensions but also the fact that it represents the main mechanism which today elaborates and implements constitutional meaning.
Kao rezultat izbora 2005. Pravo i pravda (PIS) postaje dominantna stranka u poljskom parlamentu s dominantnom braćom Kaczyński na čelu. Od 2007. do 2015. je oporbena politička sila, a onda 2015. uvjerljivom većinom i u donjem i u gornjem domu parlamenta opet dolazi na vlast. PiS je radikalna stranka desne orijentacije ili desnog centra. Zbog svojih je radikalnih stavova često spominjan kao uzrok slabijeg razvoja Poljske i njenog slabog međunarodnog položaja. U radu se konzervativna vlast te stranke prikazuje s obzirom na neovisnost rada sudova, slobodu medija i zaštitu ljudskih prava i sloboda. Status zaštite ljudskih prava i stupanj demokracije utjecao je na odnos EU prema Poljskoj, a nacionalizam PiS-a na odnos Poljske prema EU, Rusiji, Njemačkoj i ukupnoj međunarodnoj zajednici. ; As a result of the 2005 election, the Law and Justice party (abbreviated as PiS in Polish for Prawo i Sprawiedliwość) became the dominant party in the Polish parliament under the leadership of the Kaczyński brothers, Lech and Jaroslaw. From 2007 to 2015, PiS was a force in its role as the political opposition. It came to power again in 2015 after winning persuasive majorities in the Lower and Upper Houses. PiS is a radical party of right or center-right orientation. Because of its radical positions, it often is mentioned as a cause of Poland's weaker national development and international status. This work discusses the party's conservative government with regard to the relationship between legislative and judicial authorities, freedom of the media, and the protection of human rights. Poland's state of human rights protection and its degree of democracy has influenced its relationship with the EU. PiS's nationalism also has had an impact on Poland's relations with the EU, Russia, Germany, and the larger international community.
With the publication of the work "Potential GNP: its measurement and significance" (Okun, 1962), the concept of Okun's law became an important part of global macroeconomic issues. The empirically determined connection between the national product and unemployment, which is manifested through Okun's law, belongs to a fundamental part of economic empiricism. Gross domestic product and unemployment are among the main macroeconomic variables that reflect the movement of a country's economy. The countries we observe in this paper went through a transition period in the 1990s, namely a period of great economic, institutional and economic changes. Precisely because of these changes, we are interested in comparing the Slovak and Croatian economies and testing Okun's law. The aim of this paper is to show whether Okun's law is valid for Croatia and Slovakia, or whether there is a correlation between the observed variables for these countries. The final purpose of the paper is to show whether there are similarities between the two observed economies when it comes to Okun's law. We will show this similarity based on the analysis of data for the period from 2000 to 2018 using vector autoregression. The results of the research have been presented at the end of the paper and they are related to the implications of economic policy in the sphere of the labour market that directly affect economic growth and development. ; Objavom djela "Potential GNP: its measurement and significance" (Okun, 1962) koncept Okunova zakona postaje važan dio globalne makroekonomske problematike. Empirijski utvrđena povezanost nacionalnog proizvoda i nezaposlenosti koja se očituje kroz Okunov zakon temeljnim dijelom pripada ekonomskoj empiriji. Bruto domaći proizvod i nezaposlenost su među glavnim makroekonomskim varijablama koje prikazuju kretanje gospodarstva jedne zemlje. Zemlje koje promatramo u ovome radu su 90-ih godina prošlog stoljeća prošle kroz tranzicijsko razdoblje odnosno razdoblje velikih gospodarskih, institucionalnih i gospodarskih promjena. Upravo zbog tih promjena zanimljiva nam je usporedba slovačkoga i hrvatskoga gospodarstva te testiranje Okunova zakona. Cilj ovoga rada je prikazati vrijedi li Okunov zakon za Hrvatsku i Slovačku, odnosno postoji li međusobna povezanost promatranih varijabli za te zemlje. Svrha rada je prikazati postoje li sličnosti između dva promatrana gospodarstva kada je u pitanju Okunov zakon. Ta sličnost će se prikazati na temelju analize podataka za razdoblje od 2000. do 2018. godine primjenom vektorske autoregresije. Na kraju rada prikazani su rezultati istraživanja te su povezani s implikacijama ekonomske politike u sferi tržišta rada koje izravno utječu na ekonomski rast i razvoj.
Članak prikazuje recentne studije o novcu kao pravnom fenomenu, putem čijeg kreiranja različiti "stakeholderi" uređuju raspodjelu resursa i odnose između pojedinih dijelova društva. U ovoj koncepciji novac formira tržište, a ne obratno. Na primjeru "slobodnog kovanja" karakterističnog za Englesku od 12. do 14. stoljeća analizira se dilema nominalizam – metalizam, te tri ograničenja robnog novca u kojima se očituje Greshamov zakon, odnosno kontroverza likvidnosti. U članku se ne analizira na koje proturječnosti nailazi nominalistička politika novca. Pokazuje se da se ni u suvremenoj koncepciji robnog novca, eksplicitnoj u Hayekovoj studiji The Denationalization of Money, zbog proturječja likvidnosti ne može – u kreiranju i održanju novčanog sustava – izbjeći uloga društvenih, izvantržišnih faktora, uz ostalo i prava. Kako mnogi autori zaključuju da je i zajednička europska valuta koncipirana po uzoru na zlatni standard (robni novac), slijedi da i uspjeh njezina dizajna i funkcioniranja ne može biti prepušten samo tržišnom mehanizmu, nego ovisi o društvenoj, političkoj i pravnoj potpori. ; The paper describes money as a legal phenomenon, which means that stakeholders use money to allocate resources and manage social relations. In this understanding money creates markets and not vice versa. The system of money creation called free minting, which was common in England from the 12th to the 14th century, is described. Three constraints of commodity money are explained and the nominalism – metalism dilemma is analysed. The focus of the analysis is on Gresham's law and the problem of liquidity of commodity money. The similarity between medieval commodity money and a modern concept of commodity money in the book The Denationalization of Money by Friedrich von Hayek is shown. The conclusion is that the market mechanism cannot solve the problem of liquidity without social agents not included in the market exchange. Since the common European currency is to some degree similar to the gold standard, the same conclusion works for the euro.
Glavni je problem priopćenja vanjska politika Republike Hrvatske (RH) u vezi s Ustavom BiH jer nedovoljno pridonosi rješavanju društvenih, političkih, ekonomskih, kulturnih itd. slabosti Bosne i Hercegovine (BiH) koje mogu i trebaju biti rješavane unutar prava. Ta je politika nedovoljno uspješna jer nije državna, nego strančarska. Matica politike je narodnjačka, tj. etnička. Alternativa zanemaruje činjenicu da je RH, kao stranka Daytonskoga mirovnog sporazuma, čiji je dio Ustav BiH, internacionalnim pravom ovlaštena zahtijevati od drugih stranaka, uključujući BiH, da poštuju i primijene Sporazum. Sporedni je problem priopćenja nedostatna znanstvena spoznaja glavnog problema. Posljedica je pomanjkanja interesa pravnih znanstvenika u RH i previda pravnih slabosti politike. Temeljna je svrha priopćenja priprema istraživačkog projekta unutar integralne pravne znanosti dopunjene izvornom pravnom dogmatikom i prilagođenom pravnopolitičkom analizom. Hipoteze, koje su dijelom ispitane, pripisuju politiku uvjetima te predviđaju razvoj problema ako se politika ne promijeni i ako se prromijeni u skladu s prijedlogom izloženim u priopćenju. ; The paper deals with the main problem of the Republic of Croatia's foreign policy on the Constitution of Bosnia and Herzegovina, which fails to alleviate the social (political, economic, cultural, etc.) inadequacies of Bosnia and Herzegovina that can and ought to be solved within the limits of the law. It is of meagre success because it is a policy of political parties rather than of a nation-state. The mainstream policy is ethnicist. Its alternative ignores the fact that the Republic of Croatia, as a party to the Dayton Peace Agreement, whose part is the Constitution of Bosnia and Herzegovina, is by international law entitled to demand other parties, including Bosnia and Herzegovina, to observe and change the Agreement. The subordinate problem is a paucity of knowledge provided by legal scholars in the Republic of Croatia about the main problem. The knowledge deficit is a consequence of the lack of interest in the policy and oversight of its legal ramifications. The principal goal of the paper is the preparation of a research-project within integral legal scholarship supplemented by original legal dogmatics and adjusted policy analysis. The principal hypotheses are that the past policy can be ascribed to Croatian institutions (legalistic order, ethnic state, parochial studies) and their environment (dependence on foreign powers, pre-political and pre-legal conditions of the Croatian population); and that the same policy, even in a stable environment, should be expected to facilitate threats to the very existence of Bosnia and Hercegovina and Bosnian Croats, thus greatly endangering the Republic of Croatia. On the assumption that the environment, as well as the institutions and doctrines improve, the paper proposes a state policy as an alternative to past partisanship, with a view of re-instituting Bosnia and Hercegovina as a functional nation-state, establishing local and cultural autonomy, and retaining the constitution-making power of each major ethnic community in Bosnia and Hercegovina. The expected consequences are the strengthening of Bosnia and Hercegovina, Bosnian Croats, and the Republic of Croatia, in line with the values and principles of the inquiry.
Svrha je rada upozoriti na osobitu važnost suradnje država u borbi protiv krijumčarenja migranata morem, napose u prostoru izvan područja suverenosti obalnih država. U radu se stoga objašnjava međunarodnopravni okvir za aktivnosti država u borbi protiv krijumčarenja migranata morem. Pritom je naglasak stavljen na jurisdikciju država za provođenje prisilnih mjera protiv brodova kojima se krijumčare migranti. Izlaganje polazi od općih pravila koja uređuju jurisdikciju država na otvorenom moru, a danas su kodificirana u Konvenciji Ujedinjenih naroda o pravu mora iz 1982. Potom je fokus usmjeren na posebna pravila u vezi s krijumčarenjem migranata na moru sadržanima u Protokolu protiv krijumčarenja migranata kopnom, morem i zrakom, prihvaćenu uz Konvenciju UN-a protiv transnacionalnog organiziranog kriminaliteta iz 2000., gdje je u čl. 7. Protokola podcrtana upravo dužnost suradnje država stranaka "na sprječavanju i suzbijanju krijumčarenja migranata morem, u skladu s međunarodnim pravom mora". Protokol protiv krijumčarenja migranata u svome članku 17., štoviše, potiče države ugovornice na "sklapanje dvostranih ili regionalnih sporazuma ili operativnih dogovora ili suglasnosti" radi njegove bolje implementacije. U tom su smislu prikazani i evaluirani oblici bilateralne i multilateralne regionalne suradnje država s naglaskom na Mediteran, uzimajući napose u obzir suradnju država članica Europske unije preko Agencije za europsku graničnu i obalnu stražu (Frontex). K tomu, dan je osvrt na Rezoluciju Vijeća sigurnosti UN-a br. 2240 (2015) koja državama članicama UN-a daje izvanredne jurisdikcijske ovlasti na otvorenom moru pred obalama Libije, a služi kao pravni temelj za djelovanje mornaričke operacije EU-a EUNAVFOR Med "Sophia" u okviru Zajedničke sigurnosne i obrambene politike. ; The aim of the paper is to highlight the particular importance of interstate cooperation in combating migrant smuggling by sea, notably in waters beyond the sovereignty of coastal states. In explaining the international legal framework for the activities of states in combating migrant smuggling by sea, emphasis is put on the jurisdiction of states to take enforcement measures against vessels that are engaged in migrant smuggling. First, the general rules concerning the jurisdiction of states on the high seas are discussed, which are codified today in the United Nations Convention on the Law of the Sea of 1982. Thereafter, the focus is on the special rules regarding migrant smuggling by sea, as comprised in the Protocol against the Smuggling of Migrants by Land, Sea and Air of 2000, supplementing the United Nations Convention against Transnational Organized Crime. Article 7 of the Protocol indeed emphasizes the duty of states parties to "cooperate to the fullest extent possible to prevent and suppress the smuggling of migrants by sea, in accordance with the international law of the sea." Article 17 of the Migrant Smuggling Protocol furthermore encourages states parties to "consider the conclusion of bilateral or regional agreements or operational arrangements or understandings" with a view to enhancing the Protocol's implementation. In that respect the paper examines and evaluates forms of bilateral and regional cooperation between states with an emphasis on the Mediterranean, and especially considers the cooperation between the member states of the European Union via the European Border and Coast Guard Agency (Frontex). In addition, the UN Security Council Resolution 2240 (2015) is analyzed, since it grants the UN member states exceptional jurisdictional powers on the high seas off the Libyan coast and serves as the legal basis for the activities of EUNAVOR Med Sophia, an EU naval operation in the framework of the Common Security and Defence Policy.
Uz temeljna ustavna načela vladavine prava i podjele vlasti, načelo kolektivne i pojedinačne ministarske odgovornosti jamac je demokratskog legitimiteta uprave, koji leži u neprekinutom lancu delegacije i odgovornosti od birača prema parlamentu, od parlamenta do ministra te od ministra kroz sve razine uprave do razine najbliže građanima. U ovom radu razmatra se ustavnopravna osnovanost demokratskog legitimiteta neovisnih regulatornih tijela, s posebnim osvrtom na načelo ministarske odgovornosti. Poredbeno se obrađuju primjeri iz europskih država, gdje neovisnost regulatornih tijela ne zadire u temeljna ustavna načela. Zaključno se nastoji utvrditi u kojoj mjeri formalno utvrđena politička neovisnost jamči takvu neovisnost u materijalnom smislu te se razmatraju neke od najutjecajnijih teorija koje o svrsi osnivanja neovisnih regulatornih tijela nudi politička znanost. ; In addition to the fundamental constitutional principles of the rule of law and separation of powers, the principle of collective and individual ministerial responsibility is the guarantee of the democratic legitimacy of administration that lies in the unbroken chains of delegation and accountability from voters to Parliament, from Parliament to the minister, and from the minister through all levels of administration, to the level closest to citizens. This paper examines the theoretical constructions of the democratic legitimacy of independent regulatory authorities from the constitutionalist point of view, with particular reference to the principle of ministerial responsibility. It further discusses comparative examples from European countries where the independence of the regulatory authorities does not violate fundamental constitutional principles. In conclusion, this paper seeks to determine the extent to which formally established political independence guarantees such independence in the material sense, bearing in mind some of the most influential theories on the purpose of the establishment of independent regulatory authorities
Opisuje se oblikovanje sustava informacijskog zakonodavstva u kojem je novi Zakon o tajnosti podataka četvrti dio, pored Zakona o pravu na pristup informacijama, Zakona o zaštiti osobnih podataka i Zakon o medijima. Naglašavaju se temeljne novine, kao i pitanje prevođenja stupnjeva tajnosti prema prethodnim propisima u one prema novom Zakonu. Razmatraju se određene dileme u provedbi novog Zakona, od kojih su neke povezane s kaznenim pravom, a neke s pravom na pristup informacijama javnog sektora. Zanimljivi su postupovni problemi u vezi s testom razmjernosti. Autor upozorava na neusklađenost propisa, nedostatne nadzorne kapacitete, mogućnosti zloporabe propisa o tajnosti podataka, te na potrebu terminološkog i drugog preciziranja pravnih propisa. ; Design of the system of information legislation is described. The new Law on Data Confidentiality is the fourth part of this system, along with the Law on the Access to Public Sector Information, Law on Personal Data Protection, and Media Act. Basic novelties in the Law are stressed, such as the issue of transitional regulation about levels of confidentiality. There are a few dilemmas with regard to implementation of the new Law. Some of them are connected with criminal law, and some with the issue of access to public sector information. An interesting procedural problem is connected with the test of proportionality. The author warns about the gaps in legal regulation, lack of control capacity, possibilities of misusing legal regulation on data confidentiality, and the necessity of terminological and other clarifications in legal regulation.
Alternativni načini rješavanja sporova danas su prepoznati kao dobrodošlo sredstvo za ublažavanje međustranačke napetosti, ubrzanja postupka, kao i smanjenja parničnih troškova. Europska je komisija usvojila niz mjera koje predviđaju primjenu određenog oblika izvansudskih načina rješavanja sporova. U Republici Hrvatskoj cjeloviti pravni okvir za nesmetano odvijanje alternativnih načina rješavanja sporova prvi put je izrađen 2003. godine, kada je donesen Zakon o mirenju. Osim tim Zakonom, mirenje, kao postupak koji prethodi parnici, u Republici Hrvatskoj predviđa i niz drugih zakona, a neki od njih propisuju i obvezatnost njegove provedbe. Međutim, iako je postojanje pozitivnih iskustava stranaka postupkom mirenja značajno, programi dobrovoljnog mirenja i dalje pokazuju nisku stopu njegove iskorištenosti. S druge strane, iako obvezno mirenje može biti korisno, prema njemu se iznose i značajne kritike, stoga je cilj ovog rada istražiti u kojim će to slučajevima prethodna provedba postupka mirenja biti obvezatna te može li jedno takvo obvezivanje, s obzirom na svrhu samog postupka mirenja, uopće biti u skladu s pravom na pristup sudu. ; Alternative dispute resolutions are perceived as a useful means for mitigating inter-party tensions, speeding up the procedures and reducing litigation costs. The European Commission has adopted a series of measures aimed at implementation of a particular form of non-judicial means of dispute resolution. Comprehensive legal framework for stable functioning of alternative dispute resolution in the Republic of Croatia was created in 2003 when the new Mediation Act was passed. In addition to this law, dispute resolution as a procedure that precedes the trial is regulated by a number of other laws, some of them stipulating its obligatory enforcement. The rate of the cases solved in voluntary mediation in Croatia is still low. There is no doubt that mandatory mediation may be useful but on the other hand the question arises if rules on mandatory mediation have the capacity to prevent equitable access to justice. The primary aim of this paper is to examine different legal situations in which mediation is mandatory and ratio which stands behind it. The author will also analyse the extent to which rules on mandatory mediation are in accordance with the right of access to court. ; Alternative Weisen der Konfliktlösung sind heute als willkommene Mittel zur Milderung der Animosität zwischen den Parteien, zur Beschleunigung des Verfahrens und Verminderung von Verfahrenskosten erkannt. Europäische Kommission hat eine Reihe von Maßnahmen getroffen, die die Anwendung einer bestimmten Form der außergerichtlichen Lösung von Streitigkeiten anordnen. Zum ersten Mal wurde in der Republik Kroatien ein einheitlicher Rechtsrahmen für ungestörte Entwicklung der alternativen Weisen von Konfliktlösung im Jahr 2003 geschaffen, als das Mediationsgesetz erlassen wurde. Als einem Gerichtsverfahren vorläufendes Prozess wurde die Mediation außer von diesem Gesetz auch durch eine Reihe anderer Gesetze in der Republik Kroatien vorgesehen. In einigen dieser Gesetze wird auch die Verbindlichkeit der Durchführung des Mediationsprozesses geregelt. Obwohl positive Erfahrungen der Parteien in Bezug auf das Mediationsverfahren beträchtlich sind, weist die Analyse von Programmen der freiwilligen Mediation noch immer auf eine niedrige Stufe ihrer Nutzung hin. Andererseits wird die verbindliche Mediation trotz ihrer Nützlichkeit auch heftig kritisiert. Aus diesem Grunde ist das Ziel dieser Arbeit, zu untersuchen, in welchen Fällen die vorläufige Durchführung des Mediationsverfahrens verbindlich sein sollte und ob die Verbindlichkeit mit Rücksicht auf den Zweck des Mediationsprozesses mit dem Recht auf Beitritt zum Gericht überhaupt im Einklang steht.
Posljednjih desetljeća, diljem svijeta, u inim industrijama, može se uočiti sve veća uporaba tradicijskih imena i simbola na komercijalnim proizvodima. Osobito često dolazi do korištenja urođeničkih imena i simbola na komercijalnim proizvodima neurođenika u državama u kojima su veće urođeničke zajednice kao što su SAD, Kanada, Australija i Novi Zeland. Takva praksa urođenicima nije prihvatljiva - ili zbog toga što je uvredljiva ili što iskorištava, a katkad i narušava njihov ugled. Osobito neprihvatljivom praksom urođenici smatraju kad neurođenici prisvajaju urođeničke oznake. Cilj je rada ispitati obuhvaća li konvencionalni sustav žigovnoga prava mehanizme čijom se primjenom može osigurati zaštita od neprimjerne uporabe tradicijskih oznaka. Radi ostvarenja navedenoga cilja, analiziraju se međunarodni i europski izvori iz područja žigovnoga prava, ali i specifična nacionalna rješenja. Istraživanje je pokazalo kako konvencionalni sustavi žigovnoga prava samo u iznimnim situacijama tradicionalnim oznakama mogu osigurati zaštitu od zloupotreba. Zbog toga pojedine države (u kojima su urođeničke zajednice brojnije, a javne politike usmjerene na zaštitu urođenika) različitim intervencijama u konvencionalne sustave žigovnoga prava nastoje povećati učinkovitost u borbi protiv uvredljive uporabe urođeničkih oznaka. Prikazuje se kako je na Novom Zelandu uveden koncept kulturološke uvrede kao apsolutnoga razloga za odbijanje registracije žiga, dok su u Kanadi uvedene, tzv. službene oznake kao posebne vrste žiga, te se razmatra doseg takvih intervencija i mogu li takvi primjeri biti relevantni za Europsku uniju. Analizira se kakve se slične intervencije u konvencionalni sustav žigovnoga prava primjenjuju u Europskoj uniji kako bi se osigurala zaštita od neprimjerene uporabe europskih autohtonih i tradicijskih oznaka. ; Since few decades ago, the use of traditional insignias on commercial products has been increasing, across the globe. In particular, the use of indigenous insignias on commercial products of non-indigenous ...
Članak nastoji rasvijetliti tendencije suvremene etizacije u različitim područjima života, od gospodarstva i tehnike do znanosti i politike, s posebnim naglaskom na pravnu domenu. Ključno je pitanje: kako se danas masovno nabujala etizacija svijeta života odnosi prema načelu odvajanja prava i morala te prema vladavini prava kao minimuma morala u društvu? Teoretsko je polazište za ovo razmatranje Thomasiusova podjela naravnoga prava na honestum, decorum i iustum te Kantova dihotomija metafizičkih temelja nauka o pravu i kreposti u Metafizici ćudoređa. Taj je okvir upravo vrhunac prosvjetiteljskih nastojanja za strogim odvajanjem sfere zakonitosti i moralnosti. Postavlja se u tom sklopu pitanje, potkopavaju li suvremene etičke tendencije prosvjetiteljsko naslijeđe zaštite ljudskih prava. Na temelju takva dihotomna modela dalje se raščlanjuje utjecaj nedavne ekspanzije profesionalnih, medicinskih, znanstvenih, poslovnih i drugih oblika etike, masovno uspostavljanje etičkih povjerenstava, politička korektnost i djelovanje javnoga mnijenja na okvir ljudskih temeljnih sloboda. Za ilustraciju prikazana su dva ogledna primjera iz Hrvatske – normativni nedostaci etičkoga kodeksa i zloporaba etičkoga tijela u političke svrhe. U zaključku se obrazlaže kako suvremena etizacija može donijeti dobre plodove promicanjem ćudorednih pitanja i pravne zaštite. Međutim, ona ne smije prekoračivati granice i potkopavati vladavinu prava. Razdvajanje morala i prava znatna je baština demokratske ustavne države. Neobuzdana i preobilna etizacija raznih sfera, međutim, može biti pogubna za dobro uređenje i blagostanje u suvremenom, sve više pluralističkom i multikulturnom društvu. Primjerenije je stoga da o pravu sude nepristrani sudci i neovisni sudovi, držeći se u pravorijeku stoljećima izborenih i utvrđenih mjerila pravednosti; oni to zacijelo čine znatno pravednije nego što bi to činili provizorni etički odbori i ad hoc imenovani povjerenici. Etika se može baviti unutarnjom stranom djelovanja i moralnim maksimama. No, etičke maksime nisu uvijek vezane uz izvanjsku pravnu prisilu. O toj bitnoj razlici, koju bi svako društvo trebalo pažljivo razgraničiti i propisati, ovisi u bitnome ostvarenje ljudske slobode u njezinoj punini. ; This paper seeks to shed light on the trends of contemporary ethicisation in various areas of life, from business and technology to science and politics, with special emphasis on the legal domain. The key question is: how does nowadays immensely enlarged ethicisation of the lifeworld relate to the principle of separating legality from morality and the rule of law as the minimum of moral in the society? Theoretical framework for this analysis is Thomasius' division of natural law into honestum, decorum and iustum, as well as Kant's dichotomy of the metaphysical foundations of the doctrine of law and virtue in the Metaphysics of Morals. This framework represents the pinnacle of the demand of the Enlightenment era for a separation of the spheres of legality and morality. The question is raised as to whether contemporary ethical tendencies undermine the legacy of the Enlightenment regarding the protection of the human rights. Based on this dichotomous model, the impact of the recent expansion of professional, medical, scientific, business and other forms of ethics, the massive establishment of ethics committees, political correctness, and the mediation of public opinion on the framework of human fundamental freedoms is further elaborated. By way of illustration, two exemplary case studies from Croatia are presented—the normative flaws of a code of ethics and the misuse of an ethical body for political purposes. The conclusion elaborates how contemporary ethicisation can produce good results by promoting legal issues and legal protection. However, it should not exceed the limits and undermine the rule of law. The separation of morality and law is an important legacy of the democratic constitutional state. The unbridled and extensive ethicisation of various spheres, though, can be devastating to good order and well-being in the contemporary increasingly pluralistic and multicultural society. Therefore, the impartial tribunals should judge by the centuries-old and established standards of justice; they do it more equitably than the provisional ethical committees and the ad hoc appointed commissioners would. Ethics may continue to deal with the inner side of action and maxims. Nevertheless, the ethical maxims are not always bound to external compulsion. The full realisation of human freedom depends on this essential distinction, which every society should carefully determine and regulate. ; Cet article vise à faire la lumière sur les tendances de l'éthisation contemporaine dans divers domaines de la vie : des affaires et technologie à la science et politique, en mettant un accent particulier sur le domaine juridique. La question clé est la suivante : quel est le rapport entre l'éthisation contemporaine du monde de la vie, massivement accrue, avec le principe de la séparation entre le droit et la morale et la primauté du droit en tant que minimum de morale ? La présupposition de départ pour cette réflexion est la division par Thomasius de la loi naturelle en honestum, decorum et iustum, ainsi que la dichotomie par Kant des fondements métaphysiques de la doctrine du droit et de la vertu dans la Métaphysique des Mœurs, ledit cadre représentant le comble de l'exigence des Lumières pour une séparation stricte entre les sphères de la légalité et de la moralité. La question se pose de savoir si les tendances éthiques contemporaines nuisent l'héritage des Lumières de la protection des droits de l'homme. Sur la base de ce modèle dichotomique, une analyse plus profonde est fournie ayant pour but de démontrer l'impact de l'expansion récente des formes de l'éthique professionnelle, médicale, scientifique, des affaires et autres, de la mise en place massive des comités d'éthique, de la rectitude politique et de la médiation de l'opinion publique. A titre d'illustration, deux études sur des cas exemplaires en Croatie sont ici traitées: les faiblesses normatives d'un code d'éthique et l'abus d'un organe éthique à des fins politiques. En conclusion, il est montré que l'éthisation contemporaine peut porter ses fruits en promouvant les questions morales et la protection juridique. Cependant, elle ne doit pas dépasser les limites de le régime du droit et le nuire. La séparation entre la morale et le droit est un héritage important de l'Etat constitutionnel démocratique. L'éthisation effrénée et étendue à divers domaines peut néanmoins être dévastatrice pour le bon ordre et le bien-être dans la société contemporaine de plus en plus pluraliste et multiculturelle. Par conséquent, les juges impartiaux et les tribunaux indépendants devraient juger selon les normes de la justice séculaires et bien établies ; ils le font de manière plus équitable que le feraient le comité d'éthique provisoire ou les commissaires nommés ad hoc. L'éthique peut continuer à traiter du côté intérieur des actions et des maximes. Néanmoins, les maximes éthiques ne sont pas toujours liées à la contrainte juridique extérieure. De cette distinction essentielle, que chaque société devrait déterminer et réglementer avec soin, dépend avant tout la réalisation de la liberté humaine dans sa plénitude. ; Dieser Aufsatz versucht, die Tendenzen der zeitgenössischen Ethisierung in verschiedenen Bereichen des Lebens, von der Wirtschaft und Technik bis hin zur Wissenschaft und Politik, unter besonderer Berücksichtigung der Rechtsdomäne, zu beleuchten. Die Schlüsselfrage lautet: Wie verhält sich die heutige massiv angewachsene Ethisierung der Lebenswelt zum Grundsatz der Trennung von Legalität und Moralität sowie zum rechtsstaatlichen Postulat des Rechts als des Minimums der Moral in der Gesellschaft? Als Rahmen für die Untersuchung dient die Aufteilung des Naturrechts in honestum, decorum und iustum bei Thomasius, ferner Kants Dichotomie der metaphysischen Anfangsgründe der Rechts- und Tugendlehre in der Metaphysik der Sitten, wo als Höhepunkt die aufklärerische Forderung nach einer strengen Scheidung der Sphäre der Legalität von der Moralität untermauert wurde. Es wird die Frage erörtert, ob zeitgenössische Ethisierungstendenzen das aufklärerische Erbe der Verteidigung der Menschenrechte untergraben. Ausgehend von diesem dichotomischen Modell wird erörtert, welche Auswirkungen die jüngere Ausweitung der Ethik im Berufsleben, in Medizin, Wissenschaft, Geschäftsbeziehungen sowie sonstige Formen der Ethik, ferner die massiven Gründungen von Ethikkommissionen, die politische Korrektheit und die öffentliche Meinungsbildung auf den Rahmen der menschlichen Grundfreiheiten haben. Zur Veranschaulichung werden zwei Fallbeispiele aus Kroatien angeführt: die normativen Mängel eines Ethikkodexes und der Missbrauch eines ethischen Gremiums zu politischen Zwecken. Abschließend wird festgestellt, dass die zeitgenössische Ethisierung gute Früchte tragen kann, sofern sie die Rechtsfragen und den Rechtsschutz fördert. Aber sie darf dabei nicht die Grenzen überschreiten und den Rechtsstaat untergraben. Die Trennung von Moral und Recht ist ein wichtiges Erbe des demokratischen Rechtsstaates. Die ungezügelte und extensive Ethisierung verschiedener Sphären kann indessen für die gute Ordnung und das Wohlleben in der heutzutage immer ausgeprägteren pluralistischen und multikulturellen Gesellschaft verheerend sein. Daher mögen lieber unparteiische Richter und unabhängige Gerichtshöfe nach den in vielen Jahrhunderten errungenen und bewährten Maßstäben der Gerechtigkeit urteilen; sie tun dies gerechter, als es provisorische Ethikkomitees und ad hoc ernannte Beauftrage je tun würden. Die Ethik mag sich weiter mit dem inneren Bereich des Handelns und den Maximen befassen. Die ethischen Maximen sind aber dem äußeren Zwang nicht immer verpflichtet. Von dieser wesentlichen Unterscheidung, die jede Gesellschaft sorgfältig bestimmen und reglementieren sollte, hängt die Verwirklichung der Menschenfreiheit in ihrer Fülle ab.
