Designed as a defensive system against the Ottoman Empire, the Austrian military border was doubled by a sanitary cordon, which served as a defense shield against epidemics. In order for this system to function adequately, the border patrol troops that served the House of Habsburg also needed protection against the diseases that threatened the empire. The present study brings into discussion the health problems that border guards from the Banat region experienced, a topic that remains largely unaddressed in the existing literature. By building on original archival research and the specialized work of the epoch, this article traces the main conditions, the means of tackling diseases, the remedies that were specifically local or those found within the European repertoire. It also sheds light on the support that the administrative apparatus offered to the troops, namely medical care in its material form (hospitals, quarantines, pharmacies, medicine, monetary assistance) and human form (the personnel hired at the borders: military doctors, surgeons, midwives, veterinarians). This article concludes that the entire correspondence from the center directed at the local authorities in Banat and vice versa reflects in a unique and subtle way the level of medical knowledge of the time. ; Zamišljena kao obrambeni sustav protiv Osmanskog Carstva, austrijska vojna granica ud-vostručena je sanitarnim kordonom koji je služio kao obrambeni štit od epidemija. Da bi taj sustav mogao odgovarajuće funkcionirati, granične ophodne trupe koje su služile Habsbur-govcima trebale su i zaštitu od bolesti koje su prijetile carstvu. U ovom se istraživanju ras- pravlja o zdravstvenim problemima s kojima su se suočili graničari iz Banata, što je tema o kojoj se u velikoj mjeri nije raspravljalo u postojećoj literaturi. Temeljeći se na istraživanjima originalnih arhiva i specijaliziranih radova epohe, članak prikazuje glavne okolnosti, sred-stva za suzbijanje bolesti, lijekove koji su bili specifično lokalni ili one pronađene u europskom okrilju. Također baca svjetlo na potporu koju je administrativni aparat pružao trupama, naime medicinsku skrb u njezinu materijalnom obliku (bolnice, karantene, ljekarne, lijekovi, novčana pomoć) i njezinu ljudskom obliku (osoblje angažirano na granicama: vojni liječnici, kirurzi, primalje, veterinari). Ovim istraživanjem zaključujemo da cjelokupna koresponden-cija iz centra usmjerena na lokalne vlasti u Banatu i obrnuto odražava na jedinstven i sup-tilan način razinu medicinskog znanja toga vremena.
Soldiers of the Military Frontier fought numerous wars for the Habsburg Monarchy from the 16th to the 19th century. By the nature of their service they were susceptible to injuries and health difficulties that limited their ability to perform the service. The aim of this research was to analyse health conditions and most represented illnesses of Frontiersmen in the second part of the 19th century, as well as the Habsburg policy towards disabled soldiers and war invalids. The analysis is based on the case report and findings of the General Arbitration Commission of the Varaždin gen- eral command for the Đurđevac regiment in the military year 1860/61, kept in the Austrian State Archives. ; Vojnici Vojne krajine borili su se za Habsburšku Monarhiju u brojnim ratovima od 16. do 19. stoljeća. Po prirodi svoje službe bili su podložni ozljedama i zdravstvenim tegobama koje su ograničavale njihovo ispunjavanje službe. Cilj ovog istraživanja bila je analiza zdravstvenog stanja i najzastupljenijih bolesti u Graničara u drugoj polovici 19. stoljeća te habsburšku politiku prema vojnim invalidima i onesposobljenim vojnicima. Analiza se temelji na prikazima slučajeva i nalazi- ma Generalne arbitrarne komisije varaždinske generalkomande za Đurđevačku regimentu u vojnoj godini 1860./61., koji se čuvaju u Austrijskom državnom arhivu.
U radu se analizira koncepcija etnografskog filma iz rakursa dviju institucija s početka 20. stoljeća: Etnološkog seminara pri Filozofskom fakultetu zagrebačkog Sveučilišta i Škole narodnog zdravlja. Pritom se poseban naglasak u analizi stavlja na etnografičnost filmskih proizvoda dviju različitih institucija koje u svojim filmovima direktno i indirektno reprezentiraju kulturu sela. Raznolika filmska produkcija, nerijetko nekritički svedena pod zajednički nazivnik etnografskog filma, preispitat će se analizom filmskog sadržaja te problematiziranjem naknadnih preispisivanja njihova značenja i recepcije u onodobnom društveno-političkom kontekstu. ; This paper analyses the concept of ethnographic film from the position of two institutions from the beginning of the 20th century: Ethnological Seminar at the Faculty of Humanities and Social Sciences of the University of Zagreb and the School of Public Health. This analysis explains the importance of ethnographic qualities of films made by these two different institutions that (in)directly represent the culture of the village. Diverse film production, very often uncritically brought under the common denominator of ethnographic film, will be reassessed by analysing the content of the film and discussing additional rewritings of their meaning and reception in the social and political context of the time.
Procjenjuje se da u Europi oko 10 % odraslih osoba (75 milijuna) ima početni stupanj kronične bubrežne bolesti. Kod velikog broja pacijenata bubrežna bolest otkrije se tek u uznapredovalom stupnju, često praćenom komplikacijama i drugim bolestima koje uvelike umanjuju kvalitetu pacijentova života te povećavaju smrtnost i troškove liječenja. Učestalost primjene pojedinih metoda nadomjesnog bubrežnog liječenja razlikuje se između europskih država, no sveobuhvatni podaci o učinku tih metoda manjkavi su ili nedostupni. Projekt EU-a EDITH ima za cilj istražiti čimbenike koji utječu na odabir metoda nadomjesnog bubrežnog liječenja u državama Europske unije (EU) te analizirati ishode liječenja i troškove za svaku od pojedinih metoda, kako bi se mogao usporediti njihov učinak na pacijente i zdravstvene sustave. Praćenje zdravstvenog stanja primatelja presatka i ishoda transplantacije kao najučinkovitije metode nadomjesnog bubrežnog liječenja planira se provesti uspostavom nacionalnih i zajedničkog Europskog registra. Za pouzdanu procjenu rizika povezanog s darovanjem bubrega potrebno je dugoročno i sveobuhvatno praćenje zdravstvenog stanja (živih) darovatelja bubrežnog presatka kroz jedinstveni registar na (nacionalnoj) i europskoj razini. Sveobuhvatna analiza i usporedba učinka pojedinih metoda nadomjesnog bubrežnog liječenja, u pogledu uspješnosti odnosno ishoda, kao i troškova liječenja, preduvjet su za kreiranje učinkovitih strategija i održivih javno-zdravstvenih politika na nacionalnoj i/ili razini EU-a. Očekuje se da će rezultati ovog projekta dati snažan poticaj široj stručnoj zajednici, nadležnim tijelima i pacijentima za zajedničko djelovanje u cilju unapređenja preventivnih mjera te ujednačavanja dostupnosti optimalnih modaliteta liječenja bubrežnih pacijenata na razini EU-a. ; In Europe, early stages of chronic kidney disease (CKD) are present in nearly 10% of adult persons (75 million). In most of the patients, however, CKD is discovered at an advanced stage, often leading to complications and comorbidity ...
Metilj Fascioloides magna parazitira u pseudocisti u jetrenom parenhimu konačnih nositelja u koje se ubraja i jelen obični. Pseudociste su produkt organizma nositelja, a namijenjene su ograničavanju kretanja metilja. Iako ga ograničavaju u kretanju, pseudociste (osim u nositelja tipa slijepa ulica) ne ubijaju metilja, već on u njima nalazi povoljne uvjete za 30 život. Cilj ovoga istraživanja je utvrditi raspodjelu pseudocista po trećinama jetara jelena običnoga. Ukupno su prikupljene 143 jetre i razdijeljene na tri jednaka dijela, pri čemu je, promatrajući sa strane ošita, lijevu trećinu sačinjavao lijevi jetreni režanj, srednju trećinu kvadratni, repasti i dorzalni dio lijevog režnja, a desnu trećinu desni režanj i kaudolateralni dio kvadratnog režnja. Utvrđene pseudociste pripisivane su odgovarajućoj trećini. Statistički znakovito veći broj pseudocista (n=655) nalazi se u srednjoj u odnosu na lijevu (p = .00009) i desnu trećinu (p= .00001). Razlika u broju pseudocista između lijeve (n=321) i desne trećine (n=277) nije statistički znakovita (p= .3492). Usporedba jetara s najvećim brojem pseudocista u srednjoj trećini u odnosu na one s najvećim brojem u lijevoj i desnoj trećini bila je statistički znakovita. Usporedba jetara s najvećim brojem pseudocista u lijevoj i desnoj trećini nije statistički znakovita, ali je vjerojatnost nalaza jetara s najvećim brojem pseudocista u lijevoj trećini 1,73 puta viša u odnosu na one u desnoj (OR=1,73 (CI 95% .7850 do 3.8036)). I u slučajevima u kojima nalazimo 10 ili više pseudocista u jednoj od trećina slijedi isti obrazac. Rezultati istraživanja ukazuju da srednja trećina jetara pruža najkvalitetnije uvjete za život metilja. ; Digenean trematode Fascioloides magna parasitizes in the pseudocysts within the liver parenchyma of the final hosts. Red deer is also classified as final host. As product of the host's organism pseudocysts are formed in order to prevent further migration of flukes. Though they prevent its migration, pseudocysts do not kill flukes (except in the case ...
Početak razvoja Kliničkoga bolničkog centra u Osijeku vezanje uz Huttler Kohlhoffer Monspergerovu zakladnu bolnicu, osnovanu 1874. godine, koja je tada bila najmodernija bolnica na jugoistoku Europe. Naredbom Vlade 1895. godine postaje "Sveobća i javna Huttler Kohlhoffer-Monspergerova zakladna bolnica pod Zemaljskom upravom u Osieku". U vrijeme Prvoga svjetskog rata Zakladna bolnica skrbi o ranjenima i bolesnima. Poslije Prvoga svjetskog rata otvaraju se novi bolnički odjeli. Osim Kirurgije i Interne medicine, novi su odjeli Oftalmologija, Otorinolaringologija, Dermatovenerologija, Epidemiološkohigijenski zavod i Dispanzer za tuberkulozu. Daljnji razvoj prekinuo je Drugi svjetski rat. U teškim prilikama razvijen je poseban način medicinskoga rada, osobito u pogledu zbrinjavanja ranjenika i bolesnika, poduzimanja protuepidemijskih mjera, medicinskog opskrbljivanja i si. Nakon Drugoga svjetskog rata obnavlja se Opća bolnica Osijek i započinje moderan ustroj kao temelj razvoja buduće kliničke bolnice. U razdoblju 1980. - 1990. godine provode se stručna usavršavanja na svim područjima, objavljuju se brojni znanstveni i stručni radovi, razvija izdavačka djelatnost, što pridonosi stvaranju obrazovno nastavne djelatnosti i znanstveno-istraživačkoga rada. Posebno treba istaknuti razdoblje Domovinskoga rata u kojem je bolnica časno izvršila sve svoje zadaće u liječenju ranjenih i bolesnih. Stoga joj je dodijeljena nagrada "Medicina . Godine 1992. stekla je naslov Klinička bolnica Osijek. Daljnjim razvojem, izgradnjom, opremanjem i napredovanjem djelatnika u znanstvena, nastavna, znanstveno nastavna i stručna zvanja, 2009. godine postaje Klinički bolnički centar. Klinike i odjeli Kliničkoga bolničkog centra u Osijeku nastavna su baza Medicinskoga fakulteta Sveučilišta J. J. Strossmayera u Osijeku. ; Beginnings of the University Hospital Centre in Osijek were related to Huttler Kohlhoffer Monsperger Foundation Hospital, which was founded in 1874 and was the most modern hospital in the south-east Europe at the time. By the Government legislation in 1895 it became "General and public Huttler Kohlhoffer Monsperger Foundation Hospital under Country's management in Osiek". Foundation hospital was taking care of the wounded and sick during the World War 1. New hospital departments were opened after the World War I. Apart from Surgery and Internal Department; new departments were Ophthalmology, Otorhinolaryngology, Dermatovenereology, Epidemiological and Hygienic Institute and Tuberculosis Clinic. Further development was interrupted by the World War II. A special way of performing medical work developed in those hard times, especially regarding taking care of the wounded and sick, taking epidemic precaution measures, medical supplying, etc. After the World War II General Hospital Osijek was renovated and modern organization began, which was a basis for development of the future university hospital. In the period 1980 - 1990 professional educations in all areas were implemented, many scientific and professional papers were published, publishing developed, what contributed to creating educational and teaching activities, as well as scientific and research work. Period of the War for Croatian Independence, in which the hospital honourably performed all its duties regarding treating wounded and sick, especially needs to be pointed out. For those activities it was rewarded with "Medicine" reward. In 1992 it became University Hospital Osijek. By further development, construction, and equipment and by promoting its employees to scientific, teaching, scientific teaching and professional titles, it became University Hospital Centre in 2009. Clinics and Departments of the University Hospital Centre in Osijek are the teaching base of the Faculty of Medicine, Josip Juraj Strossmayer University of Osijek.
Suvremeni pristupi određenju zdravlja već su dugo pod utjecajem shvaćanja koji ga opisuju kao stanje potpunog tjelesnog, duševnog i socijalnog blagostanja, a ne samo odsustva bolesti. Naročito osjetljive društvene skupine poput obitelji, djece i mladih, ali i brojne specifične kategorije stanovništva poput izbjeglica, siromašnih, etničkih, seksualnih ili rasnih manjinskih skupina pogođene su dodatno u zajednicama u kojima žive upravo putem utjecaja koji prema njima vrše članovi te iste zajednice. Zbog toga su se tijekom posljednjih desetljeća u teoriji i praksi različitih profesija koje se bave zdravljem stanovništva (kao što su to medicina, socijalni rad, psihologija i druge) razvili pristupi i modeli koji zdravlju pristupaju unutar paradigme razvoja zajednice i promocije zdravlja. Time su na neki način zajednica i koncept zdravlja postali nerazdvojivo povezani. Zdravlje u zajednici predstavlja sposobnost zajednice da stvori i uspješno koristi resurse s ciljem podrške dobrobiti i kvalitete života zajednice. Razvoj zajednice odnosi se na proces njegovanja osjećaja zajednice, jačanja socijalnih veza među ljudima, podizanja kohezije s ciljem postizanja harmonične, podržavajuće, i za život poticajne i zanimljive okoline ljudima. On se zasniva na razvoju resursa u zajednici koji se mogu između ostalog pronaći u grupama za samopomoć, sustavu socijalne podrške ili razvoju sustava koji jačaju sudjelovanje građana u usmjeravanju i oblikovanju zdravstvenih prioriteta. Promocija zdravlja u zajednici predstavlja konceptualni okvir koji naglašava primarnu prevenciju i perspektivu utemeljenu na suradnji sa stanovništvom, a na nju se može gledati kao na filozofiju, proces, projekt ili ishod. Razvoj zajednice i promocija zdravlja u zajednici sadrže fundamentalno vjerovanje da ljudi mogu identificirati i rješavati svoje probleme. S tim ciljem razvijeni su brojni modeli rada u zajednici od kojih su neki postavljeni ideal-tipski, a neki su proizašli iz prakse rada stručnjaka diljem svijeta. U radu su prikazane neke ključne odrednice koncepata razvoja zajednice i promocije zdravlja, obilježja konteksta u kojima se procesi razvoja zajednice i promocije zdravlja odvijaju, specifičnosti pojedinih modela rada, njihovih ključnih vrijednosnih odrednica i njihovi ciljevi. Zaključno, istaknuto je kako razvoj zajednice i promocija zdravlja u zajednici predstavljaju suštinski aspekt suvremene prakse i politike zdravlja te kako se koristeći zajednicu kao ishodišnu točku svojih intervencija mogu postići značajni uspjesi u unapređenju položaja različitih, osobito ranjivih, društvenih skupina te ujedno utjecati na smanjenje financijskih troškova povezanih s postizanjem tog cilja. ; Modern approaches to health determination have been influenced since long time ago by the notions that describe it as a state of complete physical, mental and social well-being,and not just the absence of illness. Particularly vulnerable social groups such as families, children and young people, as well as many specific categories of the population such as refugees, poor people, ethnic, sexual or racial minority groups are additionally affected in the communities in which they live by the influence exerted on them by members of that same community. As a result, approaches and models have evolved in the theory and practice of different professions dealing with population health (such as medicine, social work, psychology, etc.) within the last decades, within the paradigm of community development and health promotion. In this way, the community and the concept of health became inseparable. Community health is the ability of a community to create and successfully use resources to support the well-being and quality of life of the community. Community development refers to the process of fostering a sense of community, strengthening social ties between people, raising cohesion with the aim of achieving a harmonious, supportive, and stimulating and engaging environment for people. It builds on the development of community resources that can be found, among other things, in self-help groups, the social support system, or the development of systems that enhance citizen participation in directing and shaping health priorities. Community health promotion is a conceptual framework that emphasizes primary prevention and a community-based perspective, and can be viewed as a philosophy, process, project or outcome. Community development and community health promotion contain the fundamental belief that people can identify and solve their problems. To this end, a number of community-based work models have been developed, some of which are ideally-typed and some derived from the practice of professionals around the world. The paper presents some key determinants of the concepts of community development and health promotion, the characteristics of the contexts in which the processes of community development and health promotion take place, the specifics of particular models of work, their key values and their goals. In conclusion, it was emphasized that community development and promotion of community health are an essential aspect of contemporary health practices and policies, and that using the community as a starting point for their interventions can achieve significant success in promoting the position of diverse, especially vulnerable, social groups and at the same time reducing financial costs associated with achieving that goal.
Rad donosi podatke o Samueleu Mayländeru (1866. – 1925.), socijalističkom vođi kasnohabsburške Rijeke, i njegovoj obitelji. Mayländeri su bili podrijetlom židovi iz jugozapadne Ugarske, doseljeni u Rijeku krajem 19. stoljeća. Doseljeni Mayländeri uspješno seintegriraju i asimiliraju u riječko i sjevernojadransko građansko društvo, neki udajom za pripadnike građanskih obitelji i obraćenjem na katoličku vjeroispovijest, a drugi uspješnim poslovnim karijerama. Zbog pomanjkanja primarne građe teško je dati odgovor na jezične prakse među pripadnicima obitelji. Ipak, iz objavljenih nekrologa u riječkim novinama, dokumentacije iz gimnazijskih dana i bračnih veza može se zaključiti kako je obitelj bila višejezična. Istraživanje je biografije samoga Samuelea Mayländera problematično jer, također, ne posjedujemo građu iz koje možemo neposredno razabrati njegove političke, nacionalne ili vjerske preferencije. Svakako, Samuele Mayländer bio je socijalističkoga opredjeljenja, kasnije i prvi predsjednik Komunističke partije Rijeka, ali i ličnost koja je bila pod utjecajem dominantne riječke talijanske kulturne paradigme. Studij medicine u Beču, javna angažiranost i politička aktivnost ukazuju na Mayländerova opredjeljenja, ali, kao i ugarsko židovsko obiteljsko podrijetlo, i na njegovu višejezičnost. Na kraju, rad prati biografske podatke o Pavlu Kirchenknopfu, metalurškom radniku rodom iz Ugarske, koji početkom 20. stoljeća doseljava u Pulu i kasnije s obitelji u Rijeku. U Rijeci je Pavle Kirchenknopf označen kao socijalistički, odnosno komunistički aktivist i takav zapamćen od lokalne historiografije. Biografija Pavla Kirchenknopfa korisna je za propitkivanje spoznaja o osobama radničkoga podrijetla i pitanja njihovih jezičnih praksi. Prema sporadičnoj građi, iz matičnih knjiga rođenih u Puli i migracijama Kirchenknopfa može se pretpostaviti kako se obitelj služila s više jezika. Zaključno, rad ukazuje na to kako pored pitanja višejezičnosti, socijalne i ekonomske teškoće trebaju biti uzete u obzir u društvenim i kulturnim povijestima sjevernoga Jadrana u kasnohabsburškom razdoblju, teškoće koje ostaju u pozadini idealiziranjem višejezičnoga habsburškog svijeta. ; The article provides data on Samuele Mayländer (1866–1925), socialist leader in late Habsburg Fiume/Rijeka, and his family. The Mayländer family were Jews from southwestern Hungary who had settled in Rijeka at the end of the nineteenth century. Following their move, the Mayländers successfully integrated and assimilated into the bourgeois society of Fiume/Rijeka and the northern Adriatic, some marrying members of bourgeois families and converting to Roman Catholicism, others having successful professional careers. The lack of primary sources makes it difficult to delineate language use among members of the family. However, through quoted obituaries in Rijeka's newspapers, data of the local gymnasium, and marriages, it can be concluded that the family was multilingual. Research on Samuele Mayländer's biography in particular is problematic since, again, there are no primary sources to understand his national, religious, or political preferences. However, it is clear that Samuele was a dedicated socialist. Later in life, he was the first president of Fiume/Rijeka's communist party, but also someone under the influence of Fiume/ Rijeka's dominant Italian cultural paradigm. His medical studies in Vienna, his public engagement and political activities, display Mayländer's sympathies, but also his Hungarian Jewish family background, his multilingualism. Finally, the article follows the biographic data of Paolo Kirchenknopf, a metal worker from Hungary who, at the beginning of the twentieth century, emigrated to Pula, and with his family later moved to Fiume/Rijeka. In Fiume/Rijeka, Kirchenknopf is marked as a socialist – more precisely as a communist activist – and is remembered as such in local historiography. The biography of Kirchenknopf is useful in that it allows one to gain knowledge about figures from working-class backgrounds and their linguistic practices. Based on various, scattered sources – from records of birth in Pula and Kirchenknopf's migrations – it can be estimated that this family used more than one language. In conclusion, the article points out how, aside from the question of multilingualism, social and economic difficulties have to be taken into account in the social and cultural histories of the northern Adriatic in the late Habsburg period – difficulties that remain in the background by idealizing the multilinguistic Habsburg world. ; Il saggio offre notizie su Samuele Mayländer (1866–1925) leader socialista della Fiume tardo asburgica e sulla sua famiglia. I Mayländer erano ebrei originari dall'Ungheria sudoccidentale, immigrati a Fiume verso la fine del 19 secolo. Gli immigrati Mayländer si integrano e assimilano con successo nella società borghese fiumana e nord adriatica alcuni sposandosi con membri di famiglie borghesi e convertendosi al cattolicesimo, altri intraprendendo carriere di successo. Causa la mancanza di fonti primarie è difficile desumere le pratiche linguistiche dei membri della famiglia. Tramite necrologi pubblicati nei giornali fiumani, documenti del periodo ginnasiale e i matrimoni, è possibile desumere che la famiglia era plurilinguistica. La ricerca sulla biografia di Samuele Mayländer è pure problematica perché non possediamo documentazione che possa in modo diretto farci desumere le sue preferenze politiche, nazionali, religiose o politiche. Certamente, Samuele Mayländer si considerava socialista, successivamente fu primo presidente del Partito comunista di Fiume, ma anche una personalità influenzata dal paradigma culturale italiano fiumano. Lo studio di medicina a Vienna, l'impegno pubblico e l'attività politica, dimostrano le simpatie del Mayländer ma, come le sue origini famigliari ebraiche ungheresi, anche il suo plurilinguismo. Infine, l'articolo segue i dati biografici su Paolo Kirchenkopf, operaio metallurgico originario dall'Ungheria che all'inizio del 20 secolo emigra a Pola e di seguito, con la famiglia, a Fiume. A Fiume Paolo Kirchenkopf è etichettato come attivista socialista ossia comunista e come tale ricordato dalla locale storiografia. La biografia di Paolo Kirchenkopf è utile per conoscere le biografie delle persone di estrazione operaia e la questione della loro passi linguistica. In base a documentazione sporadica, libri di nascita di Pola e le migrazioni dei Kirchenknopf, si può ipotizzare che la famiglia si serviva di più lingue. In conclusione, il lavoro indica come accanto alla questione del plurilinguismo le difficoltà sociali ed economiche devono essere prese in considerazione nelle storie sociali e culturali dell'alto Adriatico nel tardo periodo asburgico, difficoltà che rimangonoi sullo sfondo dell'idealizzato mondo plurilinguistico asburgico.
