Suchergebnisse

Contemporary constitutional and political debates have for quite some time toyed with the concept of republican monarchy as a model which is becoming the common denominator of both presidential and parliamentary as well as mixed systems. Namely, the contemporary democratic state, regardless of its constitutional structure underlying it, has been asserting one of its aspects by which presidential, parliamentary and hybrid regimes have been regaining the efficacy they forfeited in the late 1930s. In that respect, elected monarchs; i.e. republican monarchies are characteristic for old as well as new democracies. In the text, the author gives the reasons for the emergence of republican monarchy, its forms, advantages, disadvantages, and offshoots. (SOI : PM: S. 46)

Contemporary constitutional & political debates have for quite some time toyed with the concept of republican monarchy as a model that is becoming the common denominator of both presidential & parliamentary as well as mixed systems. Namely, the contemporary democratic state, regardless of its constitutional structure underlying it, has been asserting one of its aspects by which presidential, parliamentary, & hybrid regimes have been regaining the efficacy they forfeited in the late 1930s. In that respect, elected monarchs, ie, republican monarchies are characteristic for old as well as new democracies. In the text, the author gives the reasons for the emergence of republican monarchy, its forms, advantages, disadvantages, & offshoots. Adapted from the source document.

Pismo ruskog feldmaršala Miniha austrijskom knezu Lobkovicu (Lobkoviču) je dokument koji ilustruje nezadovoljstvo Rusije slabašnim otporom Austrije Turskoj , kad je Habsburška monarhija nakon poraza kod Grocke 22. jula 1739. ustupila Turskom carstvu sjevernu Srbiju sa Beogradom.
Dokument (koji objavljujemo u prevodu na srpski jezik) danas se čuva u CGADA (Centralьnый gosudarstvennый arhiv drevnih aktov,tureckie dela) u Moskvi.

Članak analizira uzroke koji su doveli do stvaranja socijalističkog Radničkog vijeća u Rijeci (Fiume) 1918. godine i prikazuje biografije osoba spomenutih među trideset i jednim članom vijeća. Polazeći od nacionalnih historiografija koje uglavnom ne spominju ovu radničku organizaciju, pokazujem kako radničko-klasna identifikacija, shvaćena politički, ne smije biti izostavljena iz povijesnog razmatranja. Osporavajući klasične nacionalne narative, članak naglašava kako socijalisti nisu bili anacionalna snaga. Socijalisti su smatrali nacionalnu identifikaciju stvarnim faktorom, ali nisu smatrali nužnim prigrliti nacionalnu državu kao politički oblik. Također, smjernice djelovanja Radničkog vijeća svjedoče uključivanju socijalista unutar lokalnog riječkog Habsburškog društva. Stoga socijalistička aktivnost pokazuje kako multinacionalno iskustvo Habsburške monarhije nije bilo zaboravljeno 1918 godine. Međutim, to iskustvo je bilo oživljeno i preoblikovano u drugačijim oblicima poput zahtjeva za uzdizanje Rijeke na nivo nezavisne republike. Nadalje, biografije radnika pokazuju kako nakon kratkog postojanja Radničko vijeća, njegovi članovi prate različite političke staze. Ipak pored političkog pristupanja talijanskom nacionalizmu, fašizmu ili političkoj pasivizaciji, u nekim osobama opstojala je ljevičarska orijentacija. Još jedan prilog važnosti istraživanja kontinuiteta klasne identifikacije. ; The article analyses the causes behind the creation of the socialist Workers' Council in Rijeka (Fiume) in 1918 and presents biographies of figures mentioned among its' thirty-one members. Starting from a historiography that generally omitted references to this workers organization, I show that working-class identification, understood politically, has not to be omitted from historical considerations. By contesting typical national narratives, the article emphasize that socialists were not an unnational force. Socialists considered national identification a realistic factor without endorsing nation-state as a political option. Additionally, the Workers' council directions testify socialists' inclusion inside the local Fiumian Habsburg society. Thus, socialists' activity demonstrates that the multinational experience of the Habsburg monarchy was not forgotten in 1918. Yet, it was revived and reshaped in other forms such as the request for establishing Fiume as an independent republic. Further, workers' biographies show that following Workers' council short experience various political trajectories were taken. Besides political affliations with Italian nationalism, fascism or political passivity, in some individual persisted a left-wing orientation. Another contribution on the importance of researching the continuity of class identification.

Mapire enables one to navigate historical maps of the Habsburg Empire. The name Mapire came from the words Map and Empire, implying the very essence of the portal. The main goal of the portal, as its creators say, is to create an international collaboration to make this content available to the world in a common interface using latest GIS features. Mapire has been created in collaboration between the following institutes: • Austrian State Archives as the owner of the first and second military surveys • Hungarian National Archives as the owner of Hungarian cadastral maps • Croatian State Archives as the owner of Croatian cadastral maps • Hungarian War Archives as the owner of the third military survey • City Archives of Budapest as the owner of the maps of Budapest • Arcanum Adatbázis Kft as the developer and operator of the project • Department of Geophysics and Space Science, ELTE as the scientific background ; Internetski portal Mapire korisnicima omogućuje pregledavanje starih karata Habsburške Monarhije. Naziv Mapire nastao je sintezom riječi karta (eng. map) i carstvo (eng. empire) čime se može naslutiti sadržaj portala. Glavni cilj portala je, kako kažu i njegovi kreatori, stvoriti međunarodnu suradnju kako bi se taj materijal ponudio u obliku jednostavnog sučelja potkrijepljenog suvremenim GIS rješenjima. Internetski portal Mapire nastao je suradnjom sljedećih institucija: • Austrijski državni arhiv kao vlasnik karata prve i druge vojne izmjere • Mađarski nacionalni arhiv kao vlasnik katastarskih planova Mađarske • Hrvatski državni arhiv kao vlasnik kopija katastarskih planova Hrvatske • Mađarski vojni arhiv kao vlasnik karata treće vojne izmjere • Gradski arhiv grada Budimpešte kao vlasnik povijesnih karata Budimpešte • Arcanum Adatbázis Kft kao izvođač projekta • Department of Geophysics and Space Science, ELTE kao znanstvena podrška projektu

Austro-Ugarska monarhija nastaje kao rezultat kompromisaAustrije i Ugarske 1867. godine, nakon niza neuspelih ustavnih reformi uHabzburškoj monarhiji. Karakterisala ju je izuzetna etnička i religijska šarolikost.Ukupnu poulaciju od 51.3 milona stanovnika sačinjavalo je 7 religijskihgrupa i 12 demografskih i etničkih grupa.Rad razmatra položaj slovenskih etničkih zajednica u okviru Austro-Ugarske – Hrvata, Srba u Bosni i Hercegovini, Čeha u Bohemiji i Moravskoj,Poljaka u Galiciji i Bukovini, Ukrajinaca u Galiciji i Slovenaca.Uskraćivanje osnovnih ljudskih prava pripadnicima navedenih etničkih zajednicabio je jedan od uzroka slabljena Austro-Ugarske monarhije.

Promatrajući habsburšku obrazovnu politiku prema mađarskom i hrvatskom plemstvu 1760-ih kroz perspektivu bečkog suda, autorica analizira pokušaje bečkog dvora da nadvlada suprotstavljene interese tradicionalnih struktura vlasti i protomoderne države. Kako je Habsburška Monarhija preuzimala kontrolu nad obrazovanjem u drugoj polovici 18. stoljeća, obrazovanje se usmjeravalo na sadržaje koji favoriziraju interese vladarskog suverena te pokušaji "političkog discipliniranja" postaju sastavni dio nastavnog materijala. Te su tendencije postale osobito istaknute u reformi pravnog obrazovanja kroz koje se tada definiraju odnosi između vladara i staleža, između države i njezinih stanovnika, kao i prava i obveze političkih subjekata, s naglaskom na značenje javnog dobra, blagostanja i potreba vremena. Obrazovna politika bečkog dvora u 1760-ima predstavljala je preokret u povijesti pravnog obrazovanja u Mađarskoj i Hrvatskoj, kao i razdoblje utvrđivanja novih obrazovnih standarda za javne službenike. ; Examining the Habsburg educational policy towards the Hungarian and Croatian nobility in the 1760s through the perspective of the Vienna Court the author analyses the Court's attempts to overcome conflicting interests of the traditional structures of the estates and the proto-modern state. With the Vienna Court assuming control over education in the second half of the 18th century, tendencies began to appear focusing education on contents that favour the interests of the ruler's sovereignty and attempts to 'politically discipline' become a constituent part of teaching material. These tendencies became especially prominent in the reform of legal education through which relations between the ruler and the estates, between the state and its inhabitants as well as the rights and obligations of political subjects were defined, with emphasis on the meaning of public good, prosperity and necessities of time. The Vienna Court's education policy in the 1760s presented a turnabout in the history of legal education in Hungary and Croatia and a period of assertion of new educational standards for public servants.

Rad se bavi promenama granica Niške eparhije od 16. veka do 1834. godine. U centar pažnje je stavljen uticaj političkih prilika na eparhijsko prostiranje mitropolije sa sedištem u Nišu. Rad je napisan na osnovu literature i arhivskegrađe srpskog porekla. ; During the Ottoman rule Eparchy of Niš repeatedly changed their borders. Until the first half of the 16th century spread to surrounding of Leskovac, at the end of the century in its composition is first temporarily and then eventually included the Eparchy of Bela Crkva (Toplica).Until the beginning of 18th century borders of Eparchy of Niš coincided with the Ottoman administrative units Saniak of Kruševac (Sanjak of Alaca Hisar), and Kadiluk of Niš. After Treaty of Passarowitz 1718. Eparchy has lost a Paraćinparish in the north, in favor of Habzbugs Kingdom of Serbia, but it has regained after Treaty of Belgrade 1739. Because of anarchy in the Ottoman Empire, during the first three decades of the 19th century Eparchy temporarily lost parish of Izmornik in be hoof of Eparchy of Raška and Prizren. The boundaries of Eparchy of Niš were temporarily extended to the southeast between 1815 and 1821 beaocouse of abolition of Nisevacka metropolitante. During the First Serbian Uprising 1806-1813. Eparchy of Niš lost areas that were under the control of Serbs (Kruševac, Koznik, Paraćin, Aleksinac and Ražanj), but they recovered after the collapse of the First Serbian Uprising. Once you have these areas from 1833 to 1834. annexed to the Principality of Serbia, after the agreement of the Ecumenical Patriarchate and the Metropolitanate of Belgrade,all the parishes that have been under Serbian rule were excluded from under the Metropolitan in Niš.

U članku se autor bavi koncepcijom upravne centralizacije koju je razvio Aleksis de Tokvil, uglavnom u svojim poznim radovima. Iako je u nekim delovima neutemeljena, Tokvilova centralna teza o obrazovanju posebnog francuskog obrasca centralizacije u osamnaestovekovnoj monarhiji i njegovom perpetuiranju u demokratskim režimima 19. veka izgleda i danas validna. Autor veruje da Tokvilov model može biti koristan u istraživanju savremenih trendova centralizacije, posebno u postkomunističkim i samo površno demokratizovanim društvima poput Srbije. ; In the article the author is dealing with the conception of administrative centralization developed by Alexis de Tocqueville, mostly in his last writings. Although inaccurate in some points, Tocqueville's central thesis on the shaping of specific French pattern of centralization in 18th century monarchy and its perpetuation in democratic regimes of 19th century seems to be still valid. The author believes that Tocqueville's model could be useful in the investigation of contemporary trends of centralization, especially in post-communist and only superficially democratic countries like Serbia.

Belgium can be determined as consociational and ethnical-federative parliamentary monarchy. Political system of Nelgium is included in the collection of those systems-processes which are characterized with the high level of complexity, atypicality and contradictoriness. Belgium post-war history is the typical example of the slow and inevitable conversion, i.e. devolution of the unitary into the federal state. The essence of devolution process makes the political institutionalization of the cultural, lingual and ethnically heterogeny parts. The paper is divided into three parts. In the first part of his work, the author presents the basic theoretical facts of consociation and consensual democracy. The other part of the paper deals with the historical conditions of occurrence and development of the contemporary consociative system of Belgium. In the third part of the work, the focus of author's attention is on the contemporary political processes, i.e. institutional crisis and increasingly present tendency of state dissolution. ; Konsocijacioni federalizam na belgijski način često se ocenjuje kao prelazna faza ka definitivnom razdvajanju Flamanaca i Valonaca, dva naroda koja žive pod istim krovom, ali se sve češće gledaju popreko. Dva naroda praktično već imaju svoje države - Flamanci na severu, Valonci na jugu. U osnovi flamansko-valonskog razlaza, odnosno belgijsko-belgijskog nesporazuma, ne stoje samo različiti jezici i pripadnost različitim evropskim kulturama, već mnogo dublje ekonomsko-socijalne razlike. Svi sadašnji ekonomski pokazatelji govore da su standard, obim proizvodnje i investicije - svi atributi koji karakterišu stanje jedne nacije - znatno viši u Flandriji, koja se polako odvaja od valonskog juga. Disolucija Belgije deluje praktično nezamislivo, jer ime ove zemlje odmah asocira na Evropsku uniju, a ova na saradnju, kompromis i integracije. Prosto zvuči nemoguće da bi međunarodna zajednica dozvolila nestanak Belgije. Međutim, ukoliko ne dođe do raspada Belgije sada, taj scenario moguć je u bliskoj budućnosti. Flamanski nacionalizam postaje sve snažniji. Zato bi trebalo ozbiljno potražiti što racionalnije rešenje, kao što bi na primer bilo davanje nezavisnosti regionima, a Briselu, kao prestonici Evropske unije, dati status 'slobodnog grada'.

Establishing the Austrian military border in Transylvania was not only a military, but also a political, economic and, up to a point, religious decision, taken by the Crown near the end of a long and costly war, under specific circumstances and events taking place in the province. It was also probably the main reason why Empress Maria Theresa was remembered by several generations of Transylvanians, and remains one of the most celebrated acts of her reign according to Romanian historical writing. This paper seeks to provide a synthetic overview of the topic, based on both the international (mainly German and Austrian) and the Romanian historical literature, given the highly limited accessibility of the latter in terms of language and range of dissemination. It opens with short introductory historiographical considerations, followed by a presentation of the prerequisites and reasons for the border regiments' creation, alongside the main steps in the establishment process. The second part provides a short analysis of the mutual benefits brought about by the military border for both the empire and the locals, as well as the difficulties and resistance encountered during the establishment, along with the short- and medium-term social implications. ; Utemeljenje transilvanijskih vojnokrajiških pukovnija nije bila samo vojna već i politička, ekonomska te do određene mjere i vjerska odluka koju je Bečki dvor donio potkraj dugog i skupog Sedmogodišnjeg rata (1756. – 1763.) i to pod specifičnim uvjetima i događajima koji su se događali u Transilvaniji. Ovo utemljenje vojnog sustava i pukovnija je vrlo vjerojatno glavni razlog zašto je carica Marija Terezija upamćena od strane nekoliko generacija stanovnika Transilvanije, a također ova caričina odluka pripada prema rumunjskoj historiografiji među najpoznatije i najhvaljenije poteze njezine vladavine. Sintetski pregled navedene teme u radu se temelji na relevantnim radovima rumunjske historiografije koju autor obilato upotpunjuje, obzirom na ograničenost šireg korištenja iste od strane povjesničara poradi jezika i slabe diseminacije, najrelevantnijim radovima međunarodne (uglavnom njemačke i austrijske) historiografije. U radu se nakon kratkog uvoda i osvrta na spomenute relevantne historiografske radove, prikazuje kronološkim slijedom razvoj preduvjeta i razloga za stvaranje transilvanijskih krajiških pukovnija s osvrtom na glavne korake tog procesa. Drugi dio rada donosi kratku analizu obostranih koristi i beneficija koje su, kako za Habsburšku Monarhiju i Bečki dvor tako i za lokalno stanovništvo Transilvanije, proizašle iz uspostave vojnokrajiških pukovnija. Dodatno, donosi se i prikaz poteškoća te otpora s kojima su se vlasti susretale prilikom utemeljenja navedenih pukovnija zajedno s osvrtom na kratkoročne i srednjoročne implikacije uspostave ove vojne organizacije na društvo.

Nakon rata 1859. Habsburška Monarhija je došla u tešku krizu unutrašnjeg državnog uređenja zbog akutnih nacionalnih problema, koju će razriješiti cijepanjem u dualističko uređenje 1867. U međuvremenu postojale su razne kombinacije oko preuređenja Monarhije. Listopadska diploma iz I860, pružala je razloge za pretpostavke da je bečki vladajući vrh voljan pristati na rasprave o eventualnom feđeralističkom uređenju države, premda je odmah bilo jasno da se ipak pomišlja samo na dopuštanje administrativnih samouprava sa samostalnošću ograničenom uglavnom na školska i kulturna područja. Veljačkim patentom iz 1861. dalo se do znanja da se ni takva što neće provesti u austrijskom dijelu Carevine, gdje će se uspostaviti centralizam, ali da se zemljama ugarskog dijela daje prilika za izjašnjavanje o svom odnosu prema austrijskom dijelu. Kvaternik je u Saboru 1861. pokušavao privoljeti narodne zastupnike da se postave na stanovište načelnog insistiranja na samostalnosti Hrvatske, pa predlaže da Sabor iskaže svoju samostalnost tako što će ponuditi "hrvatskom kralju" u Beču prijedlog o uređenju točno određenih i ograničenih poslova zajedničkih svima u Carevini. U tom smislu je sam sastavio prijedlog u formi hrvatskog ustava. S Ugarskom trebao bi se uspostaviti obrambeni savez, radi zajedničke obrane od centralističkih i germanizatorskih pretenzija Beča. Većina je zastupnika ocijenila Kvatemikov prijedlog nerealnim.Kvatemik promatra novonastalu situaciju u

Istraživanjem se nastojalo utvrditi kako su nizozemski kartografi prve polovice osamnaestoga stoljeća prikazivali Slavoniju. Premda je Nizozemska bila poznati centar kartografske produkcije, prije svega u 16. i 17. stoljeću, slabije je poznato kako su nizozemski kartografi prikazivali prostor hrvatskih zemalja. S obzirom na to da su raspolagali s manje praktičnoga znanja o jugoistočnoeuropskoj pograničnoj regiji poput Slavonije, ovo je istraživanje usmjereno na ispitivanje načina i opsega primjene specifičnih kartografskih dosega te tradicije, odnosno na propitivanje posljedica nedostatka provjerljivih informacija o prostoru kojim su se bavili u svojim radovima. Stoga su u ovoj transdisciplinarnoj analizi izabrane nizozemske karte i uspoređene s habsburškima, koje su se temeljile na preciznijim terenskim podatcima iz Slavonije ili čak rezultatima izmjera vojnih inženjera. Dodatna komparacija s kartama francuskih kartografa, koji su jednako kao i Nizozemci bili "daleki", odnosno politički manje zainteresirani za prostor Slavonije, uključena je u istraživanje s ciljem stvaranja šire slike prostora. ; This study seeks to find out in what ways the Dutch cartographers of the first half of the eighteenth century depicted the region of Slavonia. Although it is generally known that the Low Countries represented the centre of cartography especially in the sixteenth and seventeenth centuries, little attention has been paid to the Dutch cartographic tradition of the eighteenth century in relation to the Croatian lands. Since the Dutch had less practical knowledge about the Southeastern European bordering region of Slavonia, this research reveals how their cartographers adhered to their original cartographic tradition and how they dealt with the deficiency of direct verifiable information, especially regarding significant cartographic changes of the time. This transdisciplinary analysis thus compares selected Dutch and Habsburg maps, the latter being based on more accurate information and even military engineers' surveys of ...