Suchergebnisse

Nacionalno gospodarstvo svoj razvoj zasniva na uspješnosti poduzetništva. U tu uspješnost utkano je sve iskustvo nacije kao i sposobnost materijalizacije raspoloživih resursa te njena efikasnost, kroz proizvod ili uslugu realiziranu na tržištu. Usvojenost poduzetničke kompetencije glavni je indikator, ali i ograničavajući faktor povećanja uspješnosti postojećih gospodarskih subjekata kao i stvaranja novih iz poslovne prilike te ukupne nacionalne gospodarske efikasnosti. Ljudski potencijali cijele društvene zajednice na odgovarajući način participiraju u stvaranju nacionalnog gospodarskog rezultata. Upravo zato je nužno sustavno stvoriti uvjete za razvoj poduzetnosti svakog pojedinca kroz sustav cjeloživotnog učenja i to već od najranije životne dobi. Strategija učenja za poduzetništvo daje sustavna rješenja i definira nositelje i sunositelje provedbenih Mjera iz Akcijskog plana. Nacionalna koordinacija E4E - obrazovanja za poduzetništvo kao međuresorno tijelo Vlade Republike Hrvatske je zaduženo za provedbu i implementaciju Strategije i Akcijskog plana. ; The development of national economy is based on the success of entrepreneurship. The overall national experience as well as the ability to materialize available resources and its efficiency, in the form of market products or services, is mirrored in that success. The level of entrepreneurial competence is the main indicator but also the limiting factor in the increase of the success of existing and the creation of new businesses from business opportunities, and also in the overall national economic efficiency. Human resources of the entire community participate adequately in the creation of national economic results. Therefore it is necessary to start at an early age with systematic creation of conditions for the development of individual entrepreneurial competence through a system of lifelong education. National Coordination E4E - Education for Entrepreneurship, as the Interdepartmental Working Body of the Government of the Republic of Croatia, is responsible for enforcing and implementing the Strategy and the Action Plan.

Dvojno državljanstvo postalo je bitna tema demokratske teorije i politike građanstva. Mnoge države s velikim useljeništvom dopuštaju ga ili toleriraju, a mnoge druge vode aktivnu politiku prema zadržavanju ili davanju državljanstva pripadnicima svoje iseljeničke zajednice u svijetu, tzv. dijaspori. Posebnu je važnost dvojno državljanstvo zadobilo u politici građanstva nekih država u srednjoj i jugoistočnoj Europi (Mađarska, Rumunjska, Srbija, Hrvatska) prema pripadnicima svojih manjina u susjednim državama kojima im je omogućeno nerezidentno državljanstvo. Dvojno državljanstvo smatra se posebnim pravom pripadnika manjina – sredstvom zaštite njihovih ljudskih prava te očuvanja nacionalnog identiteta, a takvu intenciju podupiru i europske institucije. U radu se analiziraju specifičnosti politika građanstva u državama s tim tipom dvojnog državljanstva, njihova zasnovanost na etničkom shvaćanju nacije i djelovanju političkih aktera koji ga održavaju, te utjecaj na politike prema manjinama i njihov položaj. ; Dual citizenship has become an important issue of democratic theory and politics of citizenship. Many countries with large immigration permit or tolerate it, and many others lead an active policy of retaining or granting citizenship to members of their community in the world, so-called Diaspora. The dual citizenship has gained particular importance in citizenship policies of some countries in Central and Southeastern Europe (Hungary, Romania, Serbia, Croatia) towards the members of their minority in the neighboring countries where they are allowed non-resident citizenship. Dual citizenship is considered a special right of minorities - a means of protection of their human rights and the preservation of national identity, and this intention is supported by European institutions. This paper analyzes the specificities of citizenship policies in countries with this type of dual citizenship, their dependence on the ethnic understanding of the nation and the work of political actors which are maintaining such understanding, as well as the impact on policy towards minorities and their position.

Polazište ovog članka je u tvrdnji da doktrina narodnog samoodređenja i dalje ostaje jedna od najparadoksalnijih, najkontroverznijih, ali istodobno i najuspješnijih doktrina, koja i dalje u velikoj mjeri doprinosi oblikovanju postojećeg međunarodnog sustava nacionalnih država. U članku se tvrdi da je ta doktrina, čija je namjera bila da sačuva mir i ljudsko dostojanstvo, uvijek bila u samom srcu mnogih sukoba. Ovaj članak analizira paradokse i kontroverze koji su sadržani u toj doktrini, počevši od napetosti između univerzalnosti doktrine narodnog samoodređenja s jedne, i posebnosti nekog konkretnog zahtjeva za narodno samoodređenje neke nacionalne grupe s druge strane. Ti paradoksi i kontroverze odnose se na širok spektar pitanja: od političkih izazova i pitanja legitimnosti same nacionalne države, koja se na taj način stvara, do činjenice da je doktrina narodnog samoodređenja zapravo stvar međunarodne politike, a ne tek puko unutarnje, tj. nacionalno pitanje. Ne odbacujemo samu doktrinu samoodređenja, nego zaključujemo – u zadnjem (devetom) paradoksu – da se njena uspješnost ili neuspješnost ne smije mjeriti brojem država koje su nastale na taj način, nego u kojoj je mjeri ona uspješna u pretvaranju postojećih država u "sigurne kuće" za sve jasnije definirane nacionalne grupe. ; This article's point of departure is that the national self-determination doctrine remains one of the most paradoxical, contested, but successful doctrines which has largely contributed to the shape of our existing international system of nation-states. It argues that the doctrine which is intended to safeguard peace and human dignity is and always has been at the heart of many conflicts. Starting with the tension between the universality of the national self-determination doctrine and the particularity of the national group whose interests it promotes, the article explores other paradoxes contained within this doctrine. They range from political and legitimacy challenges to the very nation-state it creates, through the violations of human rights contrary to its very meaning, to the fact that national self-determination doctrine, far from being a national issue, is actually an international affair. While not rejecting the doctrine, the paper concludes with the final (ninth) paradox that perhaps the success of this doctrine should not be measured by how many states it can produce, but how it can make the existing states a safe home for more self-differentiating national groups.

O modelu "nacionalne kulture" Geerta Hofstedea raspravlja se u ovom članku s tri aspekta. Sa sociološkog aspekta, model je izraz interesa multinacionalnih korporacija u eri globalizacije za uklanjanjem kulturnih prepreka poslovanju, koje su uspostavili modeli značenja kulture u sklopu carstava i nacija-država, preferirajući oštre distinkcije i fundamentalnu neusporedivost kultura. Drugi aspekt rasprave je metodološki, gdje se upozorava na problem odnosa između empirijskih varijacija i tipičnosti u Hofstedeovu modelu, budući da on zanemaruje promjenjivost i proturječja u kulturnom obrascu. I treći aspekt, pedagoški, odnosi se na pitanje može li se ili na koji način model upotrijebiti kao predložak za izradu odgojno-obrazovnog kurikuluma, odnosno pedagoški preporučljivog vrijednosno-normativnog obrasca orijentacije (učenika), u demokratskom i pluralističkom, ali i sve više tržišno povezanom i neizvjesnom svijetu. ; Geert Hofstede's model of "national culture" is discussed from three aspects. From the sociological aspect, the model represents the expression of multinational companies' interests for the removal of cultural barriers to business in the era of globalization, the barriers established by the models of importance of culture within empires and nation-states, preferring strict distinctions and fundamental incomparability of cultures. The second aspect of the discussion is methodological, pointing to the problem of relationship between empirical variations and typicalnesses in Hofstede's model, since it does not sufficiently allow for variability and discrepancies in cultural pattern. The third, educational aspect, considers the question whether it is or how is it possible to use this model as a sample for an educational curriculum, i.e. pedagogically recommendable value-normative pattern of students' orientation in the world which is democratic and pluralistic, but at the same time more and more market-united and uncertain. ; Über das Modell der "nationalen Kultur" von Geert Hofstede wird in diesem Artikel unter drei Gesichtspunkten gesprochen. Aus soziologischer Sicht kommen in diesem Modell Interessen multinationaler Konzerne zum Ausdruck, in der Zeit der Globalisierung kulturelle Barrieren für ihre Geschäftstätigkeit zu beseitigen, die durch Bedeutungsmodelle der Kultur im Rahmen der Weltreiche und nationalen Staaten aufgebaut wurden, indem sie scharfe Trennungslinien und grundsätzliche Unvergleichbarkeit von Kulturen bevorzugten. Der zweite Aspekt der Diskussion ist methodologischer Natur. Dabei wird das Verhältnis zwischen empirischen Varianten und dem Idealtyp in Hofstedes Modell kritisch überprüft, da es ungenügend die Veränderlichkeit und Widersprüchlichkeit von Kulturmustern berücksichtigt. Der dritte, pädagogische Gesichtspunkt bezieht sich auf die Frage, ob und wie dieses Modell als Vorlage für die Ausarbeitung eines Bildungs- und Erziehungskurrikulums bzw. eines pädagogisch vertretbaren normativen Wertmusters zur Orientierung von Schülern in einer demokratischen und pluralen, jedoch wirtschaftlich immer mehr vernetzten und unsicheren Welt benutzt werden kann.

U nekim slučajevima, državna, regionalna i lokalna uprava ne prepoznaju baštinu kao nešto važno. Zato je važno imati razvijeno civilno društvo koje može preuzeti tu ulogu. U ovom diplomskom radu obrađuje se tematika civilnog društva te upravljanja baštinom. U uvodnom dijelu rada opisan je pojam baštine te civilno društvo i organizacije civilnog društva koje su njegov integralni dio. U glavnom dijelu rada analizira se povijesni razvoj dviju zaklada iz Ujedinjenog Kraljevstva, a to su: National Trust for Places of Historic Interest or Natural Beauty i English Heritage. Prikazano je kako su se te zaklade razvile u vrlo velike organizacije koje danas imaju značajnu ulogu pri zaštiti i upravljanju baštinom te pri kreiranju raznih kulturnih politika. Prikazana je njihova vrlo duga povijest djelovanja, kao i izuzetni rezultati te različita iskustava na polju upravljanja baštinom u raznim povijesnim kontekstima. U završnom dijelu rada ukratko je prikazan i povijesni razvoj udruge Društvo prijatelja dubrovačke starine iz Republike Hrvatske koja ima iskustvo od gotovo sedam desetljeća na području zaštite i upravljanja baštinom na dubrovačkom području. Glavni zaključak rada je da je najveće postignuće ovih triju entiteta civilnog društva, zasigurno, uspješno zaustavljanje propadanja mnogih baštinskih resursa koji su sačuvani za buduće generacije. ; In some cases, state, regional and local authorities do not recognize heritage as something of importance. Therefore, it is important to have a highly developed civil society that is capable to take on that role. The main subjects of this master's thesis are civil society and heritage management. In the introductory part of the paper the notion of heritage is depicted. Also, civil society and the organizations that are their integral part are described. The main part of the paper analyses historical development of two charities from the United Kingdom. These are: National Trust for Places of Historic Interest or Natural Beauty, and English Heritage. It is described how small ...

U Helsinkiju je u razdoblju od 18. do 20. 10. 2017. godine održan 131. sastanak nacionalnih delegata u EuroSDR-u (Euro Spatial Data Research). EuroSDR je znanstvena organizacija osnovana 1954. godine. U početku se primarno bavila istraživanjem u području fotogrametrije, a u kasnijem razdoblju i ostalim područjima vezanima za istraživanje geoprostornih podataka. Danas ima 18 članica i sve su države članice Europske unije. ; From 18 to 20 October 2017, the 131st Euro Spatial Data Research National Delegates' meeting took place in Helsinki. EuroSDR is a scientific organisation founded in 1954. At first, it was concerned with research in the area of photogrammetry, but more recently has also dealt with areas connected with researching geospatial data. Today, it has 18 members, all members of the European Union.

U Helsinkiju je u razdoblju od 18. do 20. 10. 2017. godine održan 131. sastanak nacionalnih delegata u EuroSDR-u (Euro Spatial Data Research). EuroSDR je znanstvena organizacija osnovana 1954. godine. U početku se primarno bavila istraživanjem u području fotogrametrije, a u kasnijem razdoblju i ostalim područjima vezanima za istraživanje geoprostornih podataka. Danas ima 18 članica i sve su države članice Europske unije. ; From 18 to 20 October 2017, the 131st Euro Spatial Data Research National Delegates' meeting took place in Helsinki. EuroSDR is a scientific organisation founded in 1954. At first, it was concerned with research in the area of photogrammetry, but more recently has also dealt with areas connected with researching geospatial data. Today, it has 18 members, all members of the European Union.

Prema preporukama Svjetske zdravstvene organizacije, agencije za lijekove osnovane su u većini država svijeta, a na tlu EU-a postoji i krovna Europska agencija za lijekove (engl. European Medicines Agency – EMA). Agencije usko surađuju s nositeljima odobrenja za stavljanje lijekova u promet u sklopu farmakovigilancijskog sustava. Obje institucije prate sigurnosni profil lijekova tijekom kliničkih ispitivanja i postmarketinške faze te izmjenjuju podatke o važnim pojedinačnim prijavama sumnje na nuspojave, ali i periodičke sinteze svih podataka prikupljenih u određenom razdoblju. Nositelj odobrenja dužan je pisati i predavati periodička izvješća o neškodljivosti lijeka (engl. Periodic Safety Update Report – PSUR), što se u EU-u zbiva prema zadanom rasporedu pa su EMA-i dostupne sve najnovije prikupljene sigurnosne informacije o pojedinom lijeku. Nacionalne agencije i EMA, koje predstavlja Povjerenstvo za ocjenu rizika na području farmakovigilancije (engl. Pharmacovigilance Risk Assessment Committee – PRAC), zajednički raspravljaju o signalima i sigurnosnim pitanjima vezanim uz omjer koristi i rizika od primjene lijeka, što katkad uključuje i arbitražne postupke (referrals) koji služe usuglašavanju o nužnim mjerama koje će biti poduzete u svim zemljama članicama jednako (npr. promjena informacija o lijeku). Nacionalne agencije putem svojih web-portala pružaju zdravstvenim djelatnicima odobrene i aktualne informacije o lijekovima kao što su Sažeci opisa svojstava lijeka, Upute o lijeku i mjere minimizacije rizika (npr., pisma zdravstvenim radnicima). Inspekcije na području farmakovigilancije koje provode agencije nad nositeljima odobrenja pregledavaju prostore, dokumentaciju, arhivu, Glavni spis o farmakovigilancijskom sustavu (engl. Pharmacovigilance System Master File – PSMF) i ispunjavanje obveza osoba odgovornih za farmakovigilanciju. ; Following regulatory recommendations from the World Health Organisation, all governments are responsible for the establishment of national medicines regulatory authorities (agencies). In the European Union (EU), national agencies closely collaborate with the European Medicines Agency (EMA). Agencies continue to cooperate with Marketing Authorisation Holders (MAHs) during the clinical research and postmarketing phase of a drug's life cycle. Information gathered from reported adverse drug reactions are interchanged between them. Periodic safety update reports (PSURs) in the EU are written and submitted by all MAHs according to a timetable brought by EMA. PSUR assessment is therefore comprehensive since it is done on up-to-date safety data collected for the particular drug. European national agencies and EMA, represented by Pharmacovigilance Risk Assessment Committee (PRAC), discuss various drug safety signals and issues in a procedure known as referral in order to make recommendations for a harmonised position across the EU (e.g. change of the product information). Web portals are tools widely used by the national agencies for communication with healthcare professionals. Up-to-date safety information and approved Summaries of Product's Characteristics (SPCs), Patient's Information Leaflets (PILs), and risk minimisation measures (such as Dear Healthcare Professional Communication, DHPC) are published there. Pharmacovigilance inspections are mostly focused on fulfilment of the requirements of premises, documentation, archives, Pharmacovigilance System Master File (PSMF) and compliance of the Qualified Person for Pharmacovigilance (QPPV).

Autor u članku analizira Europski kvalifi kacijski okvir kao važan komunikacijski i regulatorni instrument usklađivanja obrazovnih politika, te odnos hrvatske obrazovne politike prema ovoj inicijativi. Autor ovaj proces smješta unutar Lisabonske strategije s posebnim naglaskom na policy prostor, proces i glavne aktere. Pri tome polazi od različitih određenja europeizacije i važnosti policy mreža. Uvođenje Europskog kvalifi kacijskog okvira analizira kao dio procesa europeizacije nacionalne obrazovne politike. Na kraju daje prikaz osnovnih obilježja kvalifi kacijskog okvira i osnovna obilježja hrvatske obrazovne politike koja se očituju tijekom provedbe ove inicijative. ; In the article, the author analyses the European Qualifi cation Framework as an important communication and regulatory instrument of harmonising education policies, and the relation of Croatian education policy to this initiative. He places this process within the Lisbon Strategy with a special emphasis on the policy area, process and main actors. In doing so, the author proceeds from diff erent defi nitions of Europeanisation and the importance of policy networks. The introduction of the European Qualifi cation Framework is analysed as part of the Europeanisation process of national education policy. Finally, he outlines some fundamental characteristics of the Qualifi cation Framework and the basic features of Croatian education policy manifested during the implementation of this initiative.

Regionalizam nastaje kao težnja i otpor periferije prema centru države. Obilježava ga decentralizacija, unikatnost i demokratičnost. U Istri se, tijekom devedesetih godina u procesu nastajanja raznih političkih opcija na razini države, osniva Istarski demokratski sabor. U svojoj programskoj deklaraciji, između ostalog, zalaže se za višestranački sustav, regionalizam, dvojezičnost, decentralizaciju, antifašizam. Na referendumu za samostalnost Hrvatske građani Istre su imali izlaznost veću od 80%, a za samostalnost se opredijelilo oko 90% onih koji su glasovali na razini županije. Nadalje, analizom triju popisa stanovništva (1991., 2001., 2011.) dolazi se do zaključka da broj regionalno opredijeljenih korelira s naputcima Istarskog demokratskog sabora. Na popisu stanovništva iz 1991. godine čak 18,2% stanovništva se izjasnilo kao regionalci, dok se deset godina kasnije samo 4,3% tako izjašnjava. Kad se uzme u obzir i popis iz 2011. godine (ponovo se povećava broj regionalaca na 12,1%) vidi se da se radi o promjenjivoj stavci. U odnosima između vodeće regionalne opcije i vladajuće Hrvatske demokratske zajednice dogodio se niz sukoba i razmjena mišljenja od devedesetih do danas, što zapravo i ne začuđuje, budući da svaka regionalna opcija i postoji upravo iz razloga jer je nezadovoljna centralnom opcijom u svojoj državi. ; Regionalism emerges as the aspiration and resistance of the periphery towards the center of the state. It is characterized by decentralization, uniqueness and democracy. In Istria, during the 1990s, in the process of creating various political options at the state level, the Istrian Democratic Parliament was established. In its program declaration, among other things, it advocates a multi-party system, regionalism, bilingualism, decentralization, anti-fascism. In the referendum for Croatian independence, the citizens of Istria had a turnout of more than 80%, and about 90% of those who voted at the county level opted for independence. Furthermore, the analysis of the three censuses (1991, 2001, ...

Regionalizam nastaje kao težnja i otpor periferije prema centru države. Obilježava ga decentralizacija, unikatnost i demokratičnost. U Istri se, tijekom devedesetih godina u procesu nastajanja raznih političkih opcija na razini države, osniva Istarski demokratski sabor. U svojoj programskoj deklaraciji, između ostalog, zalaže se za višestranački sustav, regionalizam, dvojezičnost, decentralizaciju, antifašizam. Na referendumu za samostalnost Hrvatske građani Istre su imali izlaznost veću od 80%, a za samostalnost se opredijelilo oko 90% onih koji su glasovali na razini županije. Nadalje, analizom triju popisa stanovništva (1991., 2001., 2011.) dolazi se do zaključka da broj regionalno opredijeljenih korelira s naputcima Istarskog demokratskog sabora. Na popisu stanovništva iz 1991. godine čak 18,2% stanovništva se izjasnilo kao regionalci, dok se deset godina kasnije samo 4,3% tako izjašnjava. Kad se uzme u obzir i popis iz 2011. godine (ponovo se povećava broj regionalaca na 12,1%) vidi se da se radi o promjenjivoj stavci. U odnosima između vodeće regionalne opcije i vladajuće Hrvatske demokratske zajednice dogodio se niz sukoba i razmjena mišljenja od devedesetih do danas, što zapravo i ne začuđuje, budući da svaka regionalna opcija i postoji upravo iz razloga jer je nezadovoljna centralnom opcijom u svojoj državi. ; Regionalism emerges as the aspiration and resistance of the periphery towards the center of the state. It is characterized by decentralization, uniqueness and democracy. In Istria, during the 1990s, in the process of creating various political options at the state level, the Istrian Democratic Parliament was established. In its program declaration, among other things, it advocates a multi-party system, regionalism, bilingualism, decentralization, anti-fascism. In the referendum for Croatian independence, the citizens of Istria had a turnout of more than 80%, and about 90% of those who voted at the county level opted for independence. Furthermore, the analysis of the three censuses (1991, 2001, ...

We are witnesses to the increasing spreading of knowledge in all fields of scholarship and life itself. This has placed a burden on education at all levels. It has created a gap between possibilities and aspirations, which has in turn resulted in dysfunctional knowledge and dissatisfaction of pupils, teachers and parents. The objective of the Croatian National Education Standard (CNES) is to resolve these problems. The CNES is a comprehensive approach to the educational process and encompasses the objectives of education and learning, educational content, proposed instruction methods, expected outcomes of teaching, instruction and the teaching environment. The overall objective here is to educate and prepare younger generations for getting their bearings under unpredictable future circumstances, for a knowledge-based economy and society. A large number of experts from the relevant higher educational and scholarly institutions and practicing teachers from throughout Croatia participated in the development of the CNES. The task of the CNES in the field of geography is to disburden pupils and to develop knowledge, skills and habits, and to train and socialize individuals, in compliance with the value system of the European Union. The CNES in geography has been presented, as in all subjects of the natural science group, through lecture topics. The structure of topics is tabular, with 13 parameters that indicate objectives of the CNES. An analysis of the CNES clearly shows that teaching geography is inconceivable without maps, because complex spatial reality cannot be perceived without corresponding knowledge, ability and habits from the field of cartography. The map, with its universal nature (cartographic symbols), is an irreplaceable lecture aid to educate and socialize pupils. Implementation of the CNES commenced in 2005 in an experimental 5% (49) of Croatia's schools. Implementation of CNES requires additional education of geography teachers, which has been conceived by means of seminars in several phases. ; Svjedoci smo sve većeg povećavanja koli-čine znanja u svim područjima znanosti i života. To je opterećivalo naše obrazovanje na svim stupnjevima. Nastao je raskorak između mogućnosti i htijenja, što je rezultiralo nefunkcionalnim znanjima i nezadovoljstvom kako učenika, tako učitelja i roditelja. Te probleme trebao bi razriješiti Hrvatski nacionalni obrazovni standard - HNOS. Hrvatski nacionalni obrazovni standard je cjeloviti pristup obrazovnom procesu i uključuje ciljeve odgoja i obrazovanja, odgojno-obrazovne sadržaje, prijedloge metoda poučavanja, očekivane ishode učenja i poučavanja te nastavno okružje. Sve je to u cilju obrazovanja i pripreme mladih naraštaja za snalaženje u nepredvidivim budućim okolnostima, za gospodarstvo i društvo temeljeno na znanju. Na izradi HNOS-a radio je velik broj stručnjaka iz relevantnih visokoškolskih ustanova i znanstvenih institucija, učitelja praktičara iz cijele Hrvatske. Zadaća je HNOS-a rasterećenje učenika i razvijanje znanja, vještina i navika te odgoj i socijalizacija pojedinca, u skladu s vrijednosnim sustavom EU. HNOS iz geografije prezentiran je, kao i u svim nastavnim predmetima prirodne skupine, kroz nastavne teme. Ustrojstvo tema je tabelarno, s 13 odrednica koje upućuju na ciljeve HNOS-a. Analizom HNOS-a razvidno je da je nastava geografije nezamisliva bez geografske karte jer je složenu prostornu stvarnost nemoguće spoznati bez odgovarajućih znanja, sposobnosti i navika iz područja kartografije. Karta je svojom univerzalnošću (kartografski znakovi) jedinstveno sredstvo za odgoj i socijalizaciju učenika. HNOS se počeo provoditi u 2005. godini u oko 5% (49) hrvatskih škola. Za provedbu HNOS-a potrebna je dodatna edukacija učitelja geografije, a ona je osmišljena putem seminara u nekoliko faza.Ključne riječi