Search results

Predmet ovog rada jest pravo na branitelja, i to pravo na branitelja na teret države (formalna obrana siromašnih okrivljenika) kao njegov element te kako proizlazi iz Direktive (EU) 2016/1919 Europskog parlamenta i Vijeća od 26. listopada 2016. o pravnoj pomoći za osumnjičenike i okrivljenike u kaznenom postupku i za tražene osobe u postupku na temelju europskog uhidbenog naloga i Direktive 2013/48/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 22. listopada 2013. o pravu na pristup odvjetniku u kaznenom postupku i u postupku na temelju europskog uhidbenog naloga te o pravu na obavješćivanje treće strane u slučaju oduzimanja slobode i na komunikaciju s trećim osobama i konzularnim tijelima tijekom trajanja oduzimanja slobode. Kroz analizu mjerodavne prakse Europskog suda za ljudska prava cilj je pokazati u kojoj mjeri praksa pristupa branitelju i hrvatsko odvjetništvo odgovaraju zahtjevima direktiva. Spomenuta praktična implementacija direktiva o pravu na pristup branitelju i pravnoj pomoći u hrvatskom odvjetništvu predstavlja posebni dio rada. U tom se dijelu rada analiziraju obveze koje iz direktiva proizlaze za odvjetništvo, a poseban se naglasak stavlja na cjeloživotno obrazovanje odvjetnika, njihovu organizaciju putem braniteljskih lista unutar odvjetničkih zborova, kao i na učinkovit sustav disciplinske odgovornosti odvjetnika. ; The subject of this paper is the right to a lawyer, specifically, a lawyer financed by the state (formal defence of persons lacking sufficient means), as regulated by Directive (EU) 2016/1919 of the European Parliament and of the Council of 26 October 2016 on legal aid for suspects and accused persons in criminal proceedings and for requested persons in European arrest warrant proceedings, and by Directive 2013/48/EU of the European Parliament and of the Council of 22 October 2013 on the right of access to a lawyer in criminal proceedings and in European arrest warrant proceedings, and on the right to have a third party informed upon deprivation of liberty and to communicate with third persons and with consular authorities while deprived of liberty. By analysing the relevant jurisprudence of the European Court of Human Rights, we aim to demonstrate the degree of compliance of the Croatian lawyers` approach with the Directives. The practical implementation of the mentioned Directives is a specific part of this work. In this respect, we analyse the obligations for lawyers stemming from the directives, with an emphasis on the education of lawyers, their organisation via specific lists, as well as an effective system of disciplinary responsibility.

This article addresses some theoretical and practical problems concerning coordination between the EPPO and national prosecuting authorities, seen from the Croatian perspective. Since investigations of the EPPO will be conducted according to national law, their efficiency will depend on the efficiency of national legal systems, but also on the efficiency of the EPPO's coordination with national authorities. There are two basic principles that regulate coordination between the EPPO and competent national prosecuting authorities: the principle of shared competence and the principle of sincere cooperation, meaning that the EPPO and national prosecuting authorities should work together and with the same goals, which implies mutual trust, loyalty and intense communication. Still, the EPPO exercises priority competence, which is reflected in its right of evocation. The analysis of some challenges to the system of shared competence and sincere cooperation, considered from the perspective of current Croatian criminal procedure legislation, shows that the complementarity principle may be a useful tool in regulating coordination between the EPPO and Croatian prosecuting authorities in specific situations where the EPPO must decide whether to use the right of evocation, although existing language barriers may reduce its practical utility. ; U članku se razmatraju određeni teorijski i praktični problemi vezani uz koordinaciju između Ureda EJT-a i nacionalnih tijela kaznenog progona promatrani iz hrvatske perspektive. Budući da će se istrage Ureda EJT-a provoditi prema nacionalnom pravu, njihova učinkovitost ovisit će o učinkovitosti nacionalnih pravnih sustava, ali i o učinkovitosti koordinacije Ureda EJT-a s nacionalnim vlastima. Dva osnovna načela reguliraju koordinaciju između Ureda EJT-a i nadležnih nacionalnih tijela kaznenog progona: načelo podijeljene nadležnosti i načelo lojalne suradnje, koja zahtijevaju da Ured EJT-a i nacionalna tužiteljstva rade zajedno i s istim ciljevima, što podrazumijeva međusobno povjerenje, lojalnost i intenzivnu komunikaciju. Ipak, u odnosu na nacionalna tijela kaznenog progona, Ured EJT-a ima prvenstvenu nadležnost, koja se odražava kroz njegovo pravo evokacije. U članku se ističe nekoliko problema koje je moguće očekivati u koordinaciji Ureda EJT-a i državnog odvjetništva kao nacionalnog tijela kaznenog progona u kontekstu prava evokacije Ureda EJT-a te se traži odgovor na pitanje bi li primjena načela komplementarnosti pomogla u njihovu rješavanju. Analiza je najprije obuhvatila problematiku koordinacije delegiranih europskih tužitelja s domaćom policijom, potom problematiku koordinacije Ureda EJT-a i državnog odvjetništva s obzirom na propisane rokove za provođenje istrage i podizanje optužnice te problematiku vezanu uz utvrđivanje iznosa štete financijskim interesima Europske unije, koji je ključni element u odlučivanju o tom hoće li Ured EJT-a koristiti svoje pravo evokacije, odnosno određeni predmet uputiti hrvatskom državnom odvjetništvu kao nadležnom nacionalnom tijelu, ili to neće učiniti. Provedena analiza pokazuje da načelo komplementarnosti može biti koristan alat u reguliranju koordinacije između EPPO-a i hrvatskog državnog odvjetništva kada Ured EJT-a mora odlučiti hoće li koristiti svoje pravo evokacije, premda bi postojeće jezične prepreke mogle umanjiti njegovu praktičnu korisnost.