Polazeći od nekih ranijih rekonstrukcija nastanka sociologije u kojima se isticala izmiješanostmodernističkih i konzervativnih elemenata, pa čak i dominantnija prisutnost potonjih, u člankuse argumentira u prilog tezi da je sociologija bitno modernistički utemeljena. Pri tome je osobitoistaknuto kako je navodna bliskost rane sociologije s tezom konzervativaca o prvenstvu društvanad pojedincem dovedena u kontekst nastojanja da se novouspostavljena znanost o društvu isvojim predmetom proučavanja omeđi u odnosu na ostale društvene znanosti, a ne kako bi sesuprotstavilo modernističkoj vrijednosti individualizma. Prisutnost nekih elemenata ideologijamoderne – liberalizma, konzervativizma i socijalizma – u većoj ili manjoj mjeri prepoznaje se i udjelima istaknutih protagonista klasičnog razdoblja sociologije, ali je njihova osnovna intencijada izbjegnu spekulaciju i moraliziranje, te da primjenom vlastitih znanstvenih metoda pristupesvom predmetu izučavanja, društvu i društvenim promjenama. Osim znanstvenosti sociologijaje moderna znanost i zbog toga što razvoj društva vidi u okviru temeljnih dimenzija promjenainiciranih političkom i industrijskom revolucijom, dakle, daljnjim napretkom znanosti, industrijei političke demokracije. ; Starting from some earlier reconstructions of the emergence of sociology which emphasized themixture of modernist and conservative elements, and even the domination of the latter, in thisarticle we argue in favour of the idea that sociology is essentially modernist. Particular emphasisis given to how the supposed closeness of early sociology with the thesis of conservatives on theprecedence of society over the individual when brought into the context of the newly establishedscience of society and its subject of research is restricted in relation to other social sciences, andnot to oppose the modernist values of individualism. The presence of some elements of modernideologies – liberalism, conservatism and socialism – can be recognized more or less in the worksof the prominent leading names from the classical age of sociology, but their primary intentionwas to avoid speculation and moralization, and that by applying their own scientific methodsthey approach their subject of study, society and social changes. Sociology is a modernist sciencealso because it sees the development of society within the framework of the basic dimensions ofchanges initiated by the political and industrial revolution, and as such, the further progress ofscience, industry and political democracy.
Ovaj rad bavi se međuodnosom političkih preferencija i političkih orijentacija studenata i njihovih roditelja. Rad je teorijski organiziran u okvirima sociologije znanja s posebnim osvrtom na određene dimenzije političke socijalizacije kao dinamičnog procesa – konstantne dijalektike primarnih i sekundarnih socijalizacijskih aktera. U radu se istraživala važnost određenih aktera u životima studenata u formiranju njihovih političkih identiteta. Provedeno je istraživanje nad populacijom studenata Sveučilišta u Zagrebu. Uzorak je obuhvaćao 500 studenata s fokusom na ispunjenje kvota po spolu i području studijskog programa. Samo istraživanje polazilo je od tri osnovna istraživačka pitanja; (1) U kojoj mjeri i na koji su način povezane političke preferencije studenata i roditelja? (2) U kojoj mjeri su povezani političko ideološki stavovi (političke orijentacije) roditelja i studenata (u smislu lijevo/centar/desno)? (3) U kojoj mjeri su povezani politički stavovi (preferencije i orijentacija) studenata sa stavovima očeva te stavovima majka? Istraživanje je pokazalo kako su, u ponuđenim akterima, najveće značenje za formiranje političkog identiteta za studente i dalje imali njihovi roditelji. Potvrđena je i statistički značajna povezanost političke orijentacije studenata i one njihovih roditelja. U deskriptivnom smislu, veća usklađenost i političkih orijentacija i političkih preferencija vidljiva je na desnom političkom spektru nego li je to slučaj s lijevim političkim spektrom (iako i tamo postoji povezanost). ; This paper deals with the interrelation of political preferences and political orientations of students and their parents. The paper is theoretically organized within the sociology of knowledge with special reference to certain dimensions of political socialization as a dynamic process - the constant dialectic of primary and secondary socialization actors. The paper investigates the importance of certain stakeholders in the lives of students in the formation of their political identities. A survey was conducted on the student population of the University of Zagreb. The sample included 500 students with a focus on meeting quotas by gender and program of study. The research itself was based on three basic research questions; (1) To what extent and in what way are the political preferences of students and parents related? (2) To what extent are the political ideological attitudes (political orientations) of parents and students related (in terms of left-wing / center / right-wing)? (3) To what extent are the political attitudes (preferences and orientation) of students related to the attitudes of their fathers and mothers? The research showed that, among the offered stakeholders, the most influential in the formation of political identity for students were their parents. A statistically significant connection between the political orientation of students and that of their parents was also confirmed. In the descriptive analysis, greater alignment of both political orientations and political preferences is visible on the right political spectrum than is the case with the left political spectrum (although there is a connection there as well).
Antun i Stjepan Radić uvelike su utjecali na razvoj hrvatske povijesti jer su probudili narodnu svijest kod seljaka u hrvatskim zemljama i pretvorili ga u politički narod. Pri tome Antun Radić bio je znanstvenik koji je prikupio podatke i udario temelje hrvatske narodnosti i to uzimajući u prvo vrijeme za maticu Rusiju, tada jedinu slavensku državu. Stjepan Radić bio je svestraniji i poznavalac svjetske povijesti. Nadopunio je Antunove spoznaje rezultatima francuske politologije i sociologije djelujući neposredno u narodu. Njihovo zajedničko djelovanje ima više faza: djetinjstvo i srednjoškolsko doba kada je Antun mentor Stjepanu i sazrijevanje kada braća imaju različite interese, te Antun kroči putem produbljivanja poznavanja ruske književnosti i hrvatskoga jezika, a Stjepan se angažira na političkoj sceni protiv mađarona. U trećoj fazi Stjepan produljuje svoju politiku liberalnim spoznajama francuske politološke i sociološke škole, te je njegov odnos s bratom izjednačen. U četvrtom razdoblju obojica smatraju da se preko Sabora mogu izboriti za promjene u Hrvatskoj. Stjepan pritom ima više uspjeha. I na kraju, Stjepan ostaje voditi i dalje borbu za prava hrvatskoga naroda s time da u svoje ciljeve do smrti ugrađuje mnoge Antunove ideje. Braća su opet na istoj liniji kao u djetinjstvu. ; Antun and Stjepan Radić have greatly impacted Croatian history development, namely peasant's national awareness in all Croatian Lands, thus transforming them into political nation. Antun Radić was also a scientist who has collected data and made the foundations of Croatian nationhood (having in mind Russia, at that time the only Slavic State). Stjepan Radić was more versatile and knowledgeable of world history. He has supplemented Antun's findings with results of Franch political sciences and sociology, constantly working with the people. Their joint venture has several stages: childhood and adolescence, when Antun was a mentor to Stjepan; followed by a period of maturation when brothers have different interests – Antun was involved in Russian Literature and Croatian Language Studies, while Stjepan was politically engaged against Unionist party members (mađaroni). In the third stage, Stjepan deepens his politics with liberal knowledge (École libre des sciences politiques) and becomes equal to his brother. In the fourth stage, they both think that one can make changes in Croatia through Parliament. In doing so, Stjepan is more successful. At the end, Stjepan is left to lead the fight for the rights of Croatian people (until his death), while incorporating many of Antun's ideas in the national goals. Thereby, brothers have remained on the same side just as they were in childhood.
Gender and sexuality in the Croatian educational context occasionally resurface in the public discourse due to political instrumentalization but are largely neglected as a research topic. To address this absence, this paper presents original data on high-school and university experiences of queer persons collected in critically oriented research which examines social inequality of queer individuals in the Croatian educational institutions. Based on these data and drawing parallels with previous studies in an international context, the authors outline a theoretical approach that conceptualises gender and sexuality as interdependent social processes. Through showing how educational institutions actively marginalise persons of non-normative gender and sexual orientation, the authors point to the importance of conceptualising the everyday life of queer persons in education as a source of knowledge about these processes by highlighting the complex relationship between gender and sexuality – which authors do by establishing theoretical and methodological collaborations between sociology, queer theories as well as critical and institutional ethnography. The study's findings suggest that educational institutions have a mediating role in creating inequality based on gender and sexual differences since they function as spaces privileging heterosexuality and heteronormativity. This results in an ambivalent status of queer gender expressions and sexualities as they are simultaneously a subject of public negotiation and stigmatization and hidden in the private sphere of each person. (In)visibility and (non)acceptance of non-normative gender expressions and sexualities in the Croatian educational context imply a continuous process of managing one's identity between institutional and personal spheres of action. ; Teme roda i seksualnosti u obrazovnom kontekstu zbog političke instrumentalizacije povremeno su prisutne u javnom diskursu, ali su istraživački nedovoljno zastupljene. To osobito vrijedi za izvorna i kritički usmjerena istraživanja koja bi utvrdila kako obrazovne institucije u Hrvatskoj pridonose društvenoj nejednakosti queer osoba. Ovim se člankom pokušava nadomjestiti ta podzastupljenost teorijskom raspravom o konceptualizaciji roda i seksualnosti kao međuovisnih osobnih i društvenih procesa te prikazom rezultata istraživanja u kojem je taj pristup korišten. Kako dosadašnje spoznaje u međunarodnom kontekstu pokazuju, obrazovne institucije imaju aktivnu ulogu u procesima marginalizacije osoba nenormativne queer rodne i seksualne orijentacije, zato je nužno razumijevanje obrazovne svakodnevice kao izvora znanja o tim procesima kroz promišljanje isprepletenosti roda i seksualnosti. Ta isprepletenost u svrhu istraživanja društvene nejednakosti nastale na temelju rodne i seksualne različitosti mora teorijski i istraživački povezati sociologiju, queer teorije te kritičku i institucionalnu etnografiju. Na taj se način uspostavlja cjeloviti teorijski i metodološki pristup koji je korišten u istraživanju srednjoškolskog i visokoškolskog obrazovnog iskustva queer osoba u Hrvatskoj. Rezultati istraživanja pokazuju da obrazovne institucije imaju posredničku ulogu u stvaranju nejednakosti na temelju rodnih i seksualnih različitosti. Obrazovne su institucije ponajprije prostor koji privilegira heteroseksualnost i heteronormativnost, dok su queer izričaji roda i seksualnosti s jedne strane predmetom javnog označavanja i stigmatiziranja, a s druge strane predmetom prisiljavanja na privatnu i skrivenu sferu. Ne/vidljivost i ne/prihvaćanje nenormativnih rodnih izričaja i seksualnosti za queer osobe u hrvatskom obrazovnom kontekstu predstavlja trajan proces pregovaranja između institucionalnih i osobnih domena djelovanja.
Svrha diplomskog rada je učiniti pregled teorijskih djela i empirijskih istraživanja posvećenim zelenim političkim strankama i njihovim biračima te ispitati koje su sociodemografske odrednice, političke preferencije i sklonost postmaterijalističkim vrijednosti zelenih birača u Hrvatskoj. Glavna obilježja zelenih stranaka ukratko se mogu opisati kroz davanje prioriteta ekološkim problemima te želja za rješavanjem nejednakosti u društvu kroz borbu protiv spolne, seksualne i nacionalne diskriminacije te širenje socijalnih usluga države. Ključni čimbenici koji utječu na politički uspjeh zelenih političkih opcija su zastupljenost ekoloških pitanja u javnoj sferi, ekonomsko stanje države, institucionalni okviri provođenja izbora. Opisane su i regionalne razlike u Europi u uspjehu zelenih stranka te utjecaj postsocijalističkog nasljeđa i problema nastali nakon tranzicije zemalja u srednjoj i istočnoj Europi. Zelene stranke u Hrvatskoj tek nedavno ostvaruju veći politički uspjeh i reprezentaciju u Saboru, što je znatno otežalo provedbu analize na hrvatskim zelenim biračima. Provedene analize su pokazale da su ekološkim stavovima sklonije visokoobrazovane žene sklone lijevoj političkoj orijentaciji koje visoko vrednuju demokraciju i imaju blagu sklonost postmaterijalističkim vrijednostima. Također, političke preferencije su se pokazale znatno snažnijim prediktorom ekološke orijentacije i sklonosti zelenoj opciji nego sociodemografski čimbenici. Iako analize provedene na potencijalnim glasačima stranke Možemo!, zbog problema nedostatka podataka, nisu prigodne za generalizacije zbog malog broja uključenih prediktora i slabe moći objašnjavanja, pristupi u radu predstavljaju dobru osnovu za buduća istraživanja i ukazuju na područja koja je potrebno dodatno istražiti. ; The purpose of this master thesis is to review theoretical papers and empirical research dedicated to green political parties and their voters, but also to test what are the socio-demographic determinants, political preferences and values orientation of green ...
Ovaj diplomski rad bavi se razdobljem pozitivizma u Poljskoj koje je trajalo od 1863. do 1890. godine. U radu se opisuje društveno-politička situacija u Europi i njezin utjecaj na Poljsku koja je još 1795. bila podijeljena na austrijski, pruski i ruski dio. Objašnjavaju se zatim temeljni pojmovi programa poljskog pozitivizma. Osim društveno-političke scene, riječ je i o pozitivizmu u poljskoj književnosti, o vrstama književnosti kao što su tendenciozna i agitacijska književnost, te o cenzuri. Pozitivizam u sociologiji utemeljio je Auguste Comte u svome djelu "Zakon triju stadija". Poljski pozitivisti preuzeli su neke vrijednosti i prilagodili pozitivizam svojim potrebama. Promjene u Europi potaknule su politička previranja u Poljskoj: želju za asimilacijom Židova, ali i rast antisemitizma te emancipacija žena i seljaka. Prikazani su također problemi društvenih skupina koje nisu imale status poljskog plemstva. ; This graduate thesis deals with the period of positivism in Poland (1863 – 1890). The theisis addresses the socio-political situation in Europe and its impact in Poland, which was divided in 1795 into Austrian, Prussian and Russian part. The basic concepts of the Polish positivism program are explained. Apart from the socio-political scene, it is also about positivism in Polish literature, about types of literature such as tendentious and agitational literature, and about censorship. Positivism in sociology was founded by Auguste Comte in his work "The Law of the Three Stages". Polish positivists have taken on some values and adapted positivism to their needs. Changes in Europe have fueled political turmoil in Poland: the desire to assimilate Jews, but also the rise of anti-Semitism and the emancipation of women and peasants. Problems of social groups that did not have the status of Polish nobility are also presented.
Predmet ovog priloga je kraća empirijska analiza nekih sociološko-politikoloških značajki izbora u Bosni i Hercegovini, provedenih u novembru 1990. godine. U njegovom središtu je tzv. izborna geografija i posebno uvid u rezultate provedenih izbora, pomoću analize individualnih podataka. ; The paper gives a short empirical analysis of several sociological and political features of the Bosnia and Herzegovina elections held in November 1990. The main topic is the so-called »elections geography«, especially the interpretation of the results of the past elections, by means of the individual particularity analysis. Considering the elections to have been general, equal for all, direct and secret, we may say with certainty that these elections were the first free pluralistic elections in Bosnia and Hercegovina. Also, if we add that they were held in peace, similarly to those held in countries with a long parliamentary tradition, we may well conclude that they represent a historical step toward democracy. What makes them even more significant are the circumstances in which they were held The elections consisted of three levels. Organized at the same time were the presidential, parliamentary and local (community) elections by using a very complicated procedure — the mixed election model (a combination of the proportional model and the absolute and relative majority model). More than 2 300 000 voters had the opportunity to choose among a few thousand candidates supported by 15 political parties. They (voters) have chosen seven members of the Presidency, 240 members of Parliament in the two parliamentary houses and about 5000 representatives in 110 community parliaments. The winners were the three national parties (Party of Democratic Action, Serbian Democratic Party, Croatian Democratic Union). They won 84% of the representative mandates of Parliament. Even so, the question arises whether these elections were really democratic ones? The reason for this question lies in the apparent domination of »election irrationality« and in numerous deviations from long ago fixed election »rules« in the field of election sociology. Minor or almost no influence of programs and candidates on the political determination of voters is the best example for that The national and religious factors had absolute priority. Whether this will have decisive influence on the possible instability of the new government remains to be seen.
Predmet istraživanja ovog rada su modernizacijski razvojni procesi u gradu Splitu i uloga ekoloških stavova i percepcija urbanog okoliša u tim procesima. Rad je utemeljen na kombiniranom pristupu proizašlom iz sociologije okoliša i modernizacijskih teorija. Osnovni je postulat suvremene ekološke sociologije, proizašao iz tradicije "nove ekološke paradigme", da se društvo i okoliš ispituju u interakciji, s povratnim vezama između obje razine. Istraživanje se djelomično temeljilo na ovom pristupu, s obzirom da mu je cilj ispitati na koji se način odnose sociokulturne determinante ekoloških stavova i kvaliteta urbanog okoliša. Ovako orijentirano istraživanje ne zadovoljava strogi Durkheimov postulat o tumačenju društvenih činjenica (isključivo) drugim društvenim činjenicama, ali je usklađen s proširenom istraživačkom paradigmom sociologije okoliša koja teži eksplikaciji međusobnih odnosa društvene i okolišne razine. Drugi dio konceptualnog utemeljenja rada odnosi se na teorijske pristupe koji ekološke orijentacije smještaju u širu sociokulturnu matricu društvenih odnosa. U ovoj su tradiciji posebno prominentna tri pristupa: teorija društva rizika, teorija refleksivne modernizacije i Inglehartova teorija modernizacije. Iz ovih su pristupa proizašle brojne studije o odnosu bogatstva, postmaterijalističkih vrijednosnih orijentacija i okolišnih stavova, koje su se odvijale ili na makro razini nacionalnih država ili na mikro razini individualnih stavova. U posljednjih desetak godina istraživanja proizašla iz ove tradicije bilježe veliki napredak zbog konceptualnih poboljšanja, uz koje slijede i važne metodološke inovacije. U skladu s odgovarajućim nacrtima, istraživanja se provode na individualnoj razini, ali se analiziraju i na individualnoj i na agregiranoj razini, što je urodilo sadržajno bogatijim zaključcima nego studije koje su se zadržale na (odvojenoj) mikro ili makro jedinici analize. U radu opisano istraživanje potaknuto je idejom da se istraživanja odnosa okoliša i stavova moraju baviti i entitetima koji se nalaze između ovih dviju razina. Kao odgovarajuća prostorna mezo-razina nametnuo se prostor opsega srednje velikog grada, a kao reprezentativni primjer ovakvog područja izabran je grad Split. Kvaliteta urbanog okoliša je identificirana kao čimbenik koji je od neposrednog značaja za svakodnevni život stanovnika Splita te se očekuje da će imati moderirajući utjecaj na ekološke stavove, uz prije spomenute sociokulturne čimbenike koji proizlaze iz teorija modernizacije. Cilj je istraživanja bio na odgovarajući način izmjeriti kvalitetu urbanog okoliša i potom utvrditi postoji li interakcija između ekoloških stavova, postmaterijalizma i kvalitete okoliša na individualnoj razini, razini gradske četvrti i razini grada Splita. Istraživanjem provedenim na uzorku građanki i građana Splita utvrđeno je da nema empirijske podrške za tezu o prevlasti sociokulturnih determinanti ekoloških stavova u razvijenim društvima. Raširenost ekoloških orijentacija može se bolje objasniti tezom o njihovom općem prihvaćanju među stanovnicima Splita, u skladu s hipotezom o globalizaciji brige za okoliš. Empirijski uočene varijacije u ekološkim stavovima su više povezane sa sociodemografskim karakteristikama i partikularnim elementima modernizacijskog procesa poput političkog sudjelovanja nego sa širokim konceptom postmaterijalizma. Vezu između ekoloških stavova i modernizacijskih tendencija u gradu Splitu moderira kvaliteta okoliša, čiji je utjecaj na navedenu povezanost analiziran na razini gradskih zona. Istraživanje je pokazalo da u različitim zonama grada postoje bitno različiti obrasci povezanosti percepcije okoliša i ekoloških stavova. U pojedinim je dijelovima grada ova povezanost negativna, a u nekim pozitivna, što implicira da se s razlikama u kvaliteti okoliša pojedinih dijelova grada fundamentalno mijenja i struktura ekoloških stavova. Znanstveni je doprinos provedenog istraživanja detaljni opis strukture ekoloških stavova te utvrđivanje obrazaca veza između ekoloških stavova i (post)modernizacijskih vrijednosti, sociodemografskih varijabli i dodatnih čimbenika poput političke participacije na razini grada Splita. Nalaz da u pojedinim dijelovima grada na ekološke stavove djeluju percepcije okoliša u različitim smjerovima i intenzitetima ne bi bilo moguće utvrditi korištenjem samo uobičajenih - mikro ili makro - analitičkih razina i bez ciljanog prikupljanja podataka na razini urbane cjeline. ; Subject of this thesis are the modernization processes in the city of Split, in the context of environmental attitudes and the perception of urban environment in those processes. The thesis is based on the hybrid approach stemming from the environmental sociology and the modernization theories. Furthermore, it is based on the basic assumption of the modern environmental sociology, that society and the environment should be researched interactively, taking into account the links among both levels. The research was partly based on such approach, as its goal was to describe the links between sociocultural determinants of the environmental attitudes and the urban environmental quality. Such research does not fulfill the strict Durkheim's proposal on the explanations of the social facts using (exclusively) other social facts. It is in line, however, with the extended research paradigm of the environmental sociology which aims to make explicit the interrelations between the social and the environmental aspects. The second part of the conceptualization deals with the theoretical approaches which place the ecological orientations into the wider matrix of the social relations. In this tradition, we find three especially prominent approaches: risk society theory, reflexive modernization theory and Ronald Inglehart's version of modernization theory. Many studies analyzing the interrelations between wealth, postmaterialist values and environmental attitudes were based upon these approaches; they were however based either on the macro level of nation states or the micro level of individuals. In the last ten years, conceptual and methodological advances have been made in the environmental attitudes research. In accordance with the appropriate research designs, data has been collected at the individual level, but they are analyzed simultaneously both on the individual and the aggregated level. This has led to the richer conclusions than have been possible in the studies which dealt with the data analyzed separately on the micro and the macro level. The research design described in the following thesis has been motivated by the need to study entities beyond micro and macro levels. Thus, meso level unit in the form of a middle-sized city of Split was chosen. Urban environmental quality was identified as an important factor in the day-to-day lives of the citizens of Split. It is expected that the environmental quality will have a moderating effect in the link between the sociocultural factors and environmental attitudes. Research goal was thus to measure appropriately urban environmental quality and then determine the extent of the interaction between the environmental attitudes, postmaterialism and environmental quality on the 3 levels: individual-, neighborhood- and city-level. Research results, based on the sample of citizens of Split, indicate that there is no empirical support for the hypothesis of sociocultural factors being the most important predictor of environmental attitudes in the developed societies. Variations in environmental orientations are better explained using the globalization hypothesis. In other words, those variations are more closely linked with sociodemographic variables and some particular modernization elements such as political participation, than with a broad postmaterialism concept. The association between the environmental attitudes and the modernization tendencies in Split is moderated by the environmental quality, which was analyzed at the city-zones level. Study results show that there are markedly different patterns of association among the environmental quality perception and the environmental attitudes. The association is negative in some parts of the city, while it is positive in others, implying that differences in environmental quality fundamentally change the structure of environmental attitudes. Scientific contribution of the study is twofold. First, the structure of environmental attitudes is described in detail. Second, the associations in the city of Split among the environmental attitudes, (post)modernization values, sociodemographic variables and additional factors like political participation are disentangled. The main finding - that the perception of environmental quality affects environmental attitudes differently in various city zones - could not be established using only traditional (micro and macro) levels of analysis and without data gathered at the level of the urban settlement.
Predmet istraživanja ovog rada su modernizacijski razvojni procesi u gradu Splitu i uloga ekoloških stavova i percepcija urbanog okoliša u tim procesima. Rad je utemeljen na kombiniranom pristupu proizašlom iz sociologije okoliša i modernizacijskih teorija. Osnovni je postulat suvremene ekološke sociologije, proizašao iz tradicije "nove ekološke paradigme", da se društvo i okoliš ispituju u interakciji, s povratnim vezama između obje razine. Istraživanje se djelomično temeljilo na ovom pristupu, s obzirom da mu je cilj ispitati na koji se način odnose sociokulturne determinante ekoloških stavova i kvaliteta urbanog okoliša. Ovako orijentirano istraživanje ne zadovoljava strogi Durkheimov postulat o tumačenju društvenih činjenica (isključivo) drugim društvenim činjenicama, ali je usklađen s proširenom istraživačkom paradigmom sociologije okoliša koja teži eksplikaciji međusobnih odnosa društvene i okolišne razine. Drugi dio konceptualnog utemeljenja rada odnosi se na teorijske pristupe koji ekološke orijentacije smještaju u širu sociokulturnu matricu društvenih odnosa. U ovoj su tradiciji posebno prominentna tri pristupa: teorija društva rizika, teorija refleksivne modernizacije i Inglehartova teorija modernizacije. Iz ovih su pristupa proizašle brojne studije o odnosu bogatstva, postmaterijalističkih vrijednosnih orijentacija i okolišnih stavova, koje su se odvijale ili na makro razini nacionalnih država ili na mikro razini individualnih stavova. U posljednjih desetak godina istraživanja proizašla iz ove tradicije bilježe veliki napredak zbog konceptualnih poboljšanja, uz koje slijede i važne metodološke inovacije. U skladu s odgovarajućim nacrtima, istraživanja se provode na individualnoj razini, ali se analiziraju i na individualnoj i na agregiranoj razini, što je urodilo sadržajno bogatijim zaključcima nego studije koje su se zadržale na (odvojenoj) mikro ili makro jedinici analize. U radu opisano istraživanje potaknuto je idejom da se istraživanja odnosa okoliša i stavova moraju baviti i entitetima koji se nalaze između ovih dviju razina. Kao odgovarajuća prostorna mezo-razina nametnuo se prostor opsega srednje velikog grada, a kao reprezentativni primjer ovakvog područja izabran je grad Split. Kvaliteta urbanog okoliša je identificirana kao čimbenik koji je od neposrednog značaja za svakodnevni život stanovnika Splita te se očekuje da će imati moderirajući utjecaj na ekološke stavove, uz prije spomenute sociokulturne čimbenike koji proizlaze iz teorija modernizacije. Cilj je istraživanja bio na odgovarajući način izmjeriti kvalitetu urbanog okoliša i potom utvrditi postoji li interakcija između ekoloških stavova, postmaterijalizma i kvalitete okoliša na individualnoj razini, razini gradske četvrti i razini grada Splita. Istraživanjem provedenim na uzorku građanki i građana Splita utvrđeno je da nema empirijske podrške za tezu o prevlasti sociokulturnih determinanti ekoloških stavova u razvijenim društvima. Raširenost ekoloških orijentacija može se bolje objasniti tezom o njihovom općem prihvaćanju među stanovnicima Splita, u skladu s hipotezom o globalizaciji brige za okoliš. Empirijski uočene varijacije u ekološkim stavovima su više povezane sa sociodemografskim karakteristikama i partikularnim elementima modernizacijskog procesa poput političkog sudjelovanja nego sa širokim konceptom postmaterijalizma. Vezu između ekoloških stavova i modernizacijskih tendencija u gradu Splitu moderira kvaliteta okoliša, čiji je utjecaj na navedenu povezanost analiziran na razini gradskih zona. Istraživanje je pokazalo da u različitim zonama grada postoje bitno različiti obrasci povezanosti percepcije okoliša i ekoloških stavova. U pojedinim je dijelovima grada ova povezanost negativna, a u nekim pozitivna, što implicira da se s razlikama u kvaliteti okoliša pojedinih dijelova grada fundamentalno mijenja i struktura ekoloških stavova. Znanstveni je doprinos provedenog istraživanja detaljni opis strukture ekoloških stavova te utvrđivanje obrazaca veza između ekoloških stavova i (post)modernizacijskih vrijednosti, sociodemografskih varijabli i dodatnih čimbenika poput političke participacije na razini grada Splita. Nalaz da u pojedinim dijelovima grada na ekološke stavove djeluju percepcije okoliša u različitim smjerovima i intenzitetima ne bi bilo moguće utvrditi korištenjem samo uobičajenih - mikro ili makro - analitičkih razina i bez ciljanog prikupljanja podataka na razini urbane cjeline. ; Subject of this thesis are the modernization processes in the city of Split, in the context of environmental attitudes and the perception of urban environment in those processes. The thesis is based on the hybrid approach stemming from the environmental sociology and the modernization theories. Furthermore, it is based on the basic assumption of the modern environmental sociology, that society and the environment should be researched interactively, taking into account the links among both levels. The research was partly based on such approach, as its goal was to describe the links between sociocultural determinants of the environmental attitudes and the urban environmental quality. Such research does not fulfill the strict Durkheim's proposal on the explanations of the social facts using (exclusively) other social facts. It is in line, however, with the extended research paradigm of the environmental sociology which aims to make explicit the interrelations between the social and the environmental aspects. The second part of the conceptualization deals with the theoretical approaches which place the ecological orientations into the wider matrix of the social relations. In this tradition, we find three especially prominent approaches: risk society theory, reflexive modernization theory and Ronald Inglehart's version of modernization theory. Many studies analyzing the interrelations between wealth, postmaterialist values and environmental attitudes were based upon these approaches; they were however based either on the macro level of nation states or the micro level of individuals. In the last ten years, conceptual and methodological advances have been made in the environmental attitudes research. In accordance with the appropriate research designs, data has been collected at the individual level, but they are analyzed simultaneously both on the individual and the aggregated level. This has led to the richer conclusions than have been possible in the studies which dealt with the data analyzed separately on the micro and the macro level. The research design described in the following thesis has been motivated by the need to study entities beyond micro and macro levels. Thus, meso level unit in the form of a middle-sized city of Split was chosen. Urban environmental quality was identified as an important factor in the day-to-day lives of the citizens of Split. It is expected that the environmental quality will have a moderating effect in the link between the sociocultural factors and environmental attitudes. Research goal was thus to measure appropriately urban environmental quality and then determine the extent of the interaction between the environmental attitudes, postmaterialism and environmental quality on the 3 levels: individual-, neighborhood- and city-level. Research results, based on the sample of citizens of Split, indicate that there is no empirical support for the hypothesis of sociocultural factors being the most important predictor of environmental attitudes in the developed societies. Variations in environmental orientations are better explained using the globalization hypothesis. In other words, those variations are more closely linked with sociodemographic variables and some particular modernization elements such as political participation, than with a broad postmaterialism concept. The association between the environmental attitudes and the modernization tendencies in Split is moderated by the environmental quality, which was analyzed at the city-zones level. Study results show that there are markedly different patterns of association among the environmental quality perception and the environmental attitudes. The association is negative in some parts of the city, while it is positive in others, implying that differences in environmental quality fundamentally change the structure of environmental attitudes. Scientific contribution of the study is twofold. First, the structure of environmental attitudes is described in detail. Second, the associations in the city of Split among the environmental attitudes, (post)modernization values, sociodemographic variables and additional factors like political participation are disentangled. The main finding - that the perception of environmental quality affects environmental attitudes differently in various city zones - could not be established using only traditional (micro and macro) levels of analysis and without data gathered at the level of the urban settlement.
e-Glasovanje u radu je definirano prema Oostveen i Besselaar (2004:61) koji definiraju internet glasovanje (ili elektroničko glasovanje, online glasovanje) kao "način glasovanja koji koristi enkripciju kako bi omogućio glasaču sigurno i tajno glasovanje putem interneta". Ovaj oblik glasovanja prije svega je praktičan zbog toga što omogućuje glasovanje bez odlaska na tradicionalno biralište, a obzirom da se odvija putem interneta, neki autori predviđaju mogućnost veće izlaznosti i političke participacije mladih kao dobne skupine koja se svakodnevno koristi računalnom tehnologijom i internetom (Mellon et al., 2016) i pokazuje relativno nisku razinu izlaznosti na političke izbore (Allan et al., 2012; Dictson i Ray, 2000 prema Besselaar i Oostveen, 2004). Cilj rada je na uzorku od 133 ispitanika u dobi od 18-25 godina kvantitativno tj. putem online ankete i koristeći teorijsku podlogu Modela prihvaćanja novih tehnologija, Teorije difuzije inovacija, Ujedinjene teorije prihvaćanja i korištenja tehnologija te nekih modela povjerenja i sigurnosti ispitati faktore koji utječu na namjeru korištenja sustava e-glasovanja. Rezultati istraživanja pokazuju da su faktori koji utječu na namjeru korištenja sustava e-glasovanja povjerenje u vladu i internet, točnost, povjerljivost, vjerojatnost napada na sustav, percipirana korisnost i očekivana učinkovitost. Nalazi o mogućnosti veće participacije mladih u slučaju uvođenja e-glasovanja nisu statistički značajni. ; e-Voting (or electronic voting, online voting) is defined by Oostveen and Besselaar (2004: 61) as a "voting manner that uses encryption to enable the voter to securely and secretly vote via the internet." This form of voting is first and foremost practical because it allows voting without going to the traditional polling station, and considering that it is obtained via the internet, some authors anticipate the possibility of greater turnout and political participation of young people as an age group which uses computer technology and the internet on a daily basis ...
Rad smjera pokazati značaj i relevantnost poststrukturalnog pogleda na ekonomiju kako trasiranjem sada već općih konceptualnih mjesta tog pristupa tako i prakticiranjem te teorijske pozicije u konkretnoj analizi zaduženosti financijskog sustava. Kratkotrajna i lokalizirana, ali značajna tradicija poststrukturalnog problematiziranja kategorije ekonomije ovdje se prezentira preko tri ključne discipline – governmentality studies, ekonomske sociologije i međunarodne političke ekonomije. Nakon opisa dometa i ograničenja tih disciplina ulazimo u drugi dio rada gdje analiziramo aparaturu standardifikacije i validacije kreditnog rizika kod banaka, točnije Basel kapitalne uvjete i prakse sekuritizacije. Pružanjem genealogije tih tehnika interpretiramo domenu financija kao diskurzivni prostor (re)artikuliran preko skupa normaliziranih mehanizama i praksi koji zajednički tvore racionalnost vladanja. Na taj način ukazujemo na važnost performativnih, simboličkih, relacijskih, decentriranih i kontingentnih momenata u kritičkom poimanju (financijske) ekonomije, odnosno pokazujemo da kritika ekonomije ne mora nužno biti organizirana i provedena kroz matricu kapital – klasa – ideologija. ; This paper aims to demonstrate the significance and relevance of the poststructural gaze towards the economy by both tracing the conceptual commonplaces of this approach as well as practicing this theoretical position in the concrete analysis of indebtedness of the financial system. A brief and localized, but nonetheless significant tradition of the poststructural problematizing of the category of economy is here presented through three key disciplines: governmentality studies, economic sociology and international political economy. After portraying the contributions and limitations of those disciplines, the second part of the paper analyzes the apparatus of standardification and validification of credit risk within banks, namely the Basel Capital Accord and practices of securitisation. By offering a genealogy of those techniques, we interpret finance as a discursive space (re)articulated through an aggregate of normalized mechanisms and practices which collectively form a rationality of governance. In this way, we point out the importance of performative, symbolic, relational, decentered and contingent moments in the critical conception of (financial) economy, as well as show that the critique of economy does not necessarily have to be organized and conducted through the capital – class – ideology matrix.
Ovaj rad bavi se analizom položaja Makedonije koja kroz kritičke leće europskog odnosno eurocentričnog pogleda i geopolitičku kontekstualnost na području Balkana ima značajke subdrugosti. Uzimajući u obzir dosege postkolonijalnih teorija i moguću primjenu određenih koncepata (drugost, hibridnost, mimikrija, ambivalencija, egzotizacija, samokolonizacija, itd.) u analizi položaja Makedonije kao dijela postsocijalističkog prostora, rad posebno istražuje načine na koji se tijekom zadnja dva desetljeća uspostavlja i održava identitetska razlika Makedonije u odnosu na europski prostor i druge države Balkana. Posebni fokus je stavljen na istraživanje suvremenih diskurzivnih praksi kojima se Europska unija koristi pri održavanju identitetske razlike Republike Makedonije pri čemu se historijska diskurzivna analiza (Wodak, 2011) pokazala prikladnom metodom. U tom cilju napravljena je analiza medijskih članaka s Internet stranica EUObserver i EURACTIV za vrijeme političke krize (od listopada 2016. do lipnja 2017.) uslijed nepriznavanja rezultata parlamentarnih izbora u Makedoniji. Ovaj rad donosi zaključak o paralelnom koloniziranju Makedonije kroz proces europeizacije, i to putem delegitimiranja identitetskih značajki njezinog nacionalnog identiteta od strane Europske unije i od strane njezinih susjeda. Zaključno, analizom se došlo do dvije razine europskog pogleda – prva je definirana problemima vezanima za proces pristupanja Makedonije Europskoj uniji, dok je druga definirana diskursom o nedostatku demokratičnosti kao zalogom dugoročne drugosti. ; This paper deals with the analysis of the position of Macedonia, which displays characteristics of subalternity through the critical lens of a European or Eurocentric view and geopolitical contextuality in the Balkans. Taking into account the scope of postcolonial theories and possible applications of its particular concepts (subalternity, hybridity, mimicry, ambivalence, exoticisation, self-colonisation, etc.) in the analysis of the position of Macedonia as a part of a post-socialist space, the main focus of the paper is the research of ways in which the identity difference of Macedonia in relation to Europe and other Balkan states during the last two decades is established and maintained. Special focus is placed on the research of modern discursive practices which the European Union uses in the reproduction of identity differences of Macedonia, where historical discursive analysis (Wodak, 2011) proved as an appropriate method. Analysis of media articles from the EUobserver and EURACTIV websites during the political crisis (October 2016 to June 2017) due to recognition of parliamentary election results in Macedonia has been conducted. This paper offers conclusions about the parallel colonisation of Macedonia through the process of Europeanisation, by means of delegitimizing identity characteristics of its national identity by the European Union and its neighbours. In conclusion, the analysis reached two European worldviews – the first is defined by problems related to the process of entering the European Union, while the other is defined by a discourse about the lack of democracy as collateral for long-term subalternity even after entering the EU.
Politika izolacionizma koju su Sjedinjene Američke Države vodile sve do sredine 20. stoljeća naglo se izmjenila nakon napada Japanaca na Pearl Harbor. Krajem 1941. godine SAD su se aktivno uključile u Drugi svjetski rat. Prije toga su u ratu sudjelovali neaktivno, odnosno kroz razne programe kojima su Europi slali materijalnu i financijsku pomoć. Uskoro su slijedili sastanci i mirovne konferencije saveznika – Sjedinjenih Američkih Država, Sovjetskog Saveza i Velike Britanije, koji su se borili protiv sila Trojnog pakta. Na konferencijama se raspravljalo o budućnosti nakon Drugog svjetskog rata. Izmeu ostalog, dogovoreno je osnivanje organizacije Ujedinjeni narodi, koja će u budućnosti brinuti za sigurnost i mir u svijetu. Velike nesuglasice izmeu Saveznika sa zapada i Sovjetskog Saveza rezultirale su zahladnjenjem odnosa i započeo je period Hladnog rata. Hladni rat označava krizno razdoblje izmeu dva bloka u kojem su se velike sile svijeta natjecale u naoružanju i borbi za interesna područja. Usporedno s početkom Hladnog rata u Europi započinje integracija europskih zemalja. Najveći utjecaj na to imale su upravo Sjedinjene Američke Države koje su od kraja rata pomagale europskim državama u obnovi i razvoju. Novom američkom politikom, nazvanom Trumanova doktrina, političari Sjedinjenih Američkih Država odlučnije su se krenuli boriti protiv sovjetskog ekspanzionizma. Marshallovim planom ponudili su Europljanima ogromnu količinu novca kako bi se uz gospodarstvo, podigao i demokratski standard zemalja. Američkim poticajem, 1949. godine osnovan je Sjevernoatlantski savez koji je u slučaju rata trebao štiti europske zemlje od Sovjetskog Saveza i njihovih satelita. Time je započelo čvršće vezanje Sjedinjenih Američkih Država i europskih zemalja te je označilo direktan ulaz Amerikanaca u europsku politiku. ; Political isolationism which was led by the United States before the middle of 20th century, significantly changed after Japanese attack on Pearl Harbor. At the end of 1941. year, United States joined the World War ...
Pravo na samoodređenje naroda jedno je od najspornijih pojmova u međunarodnome javnom pravu. Jednako tako, taj je pojam ne samo pravni već i filozofski, politološki, sociološki i povlači za sobom razna pitanja i reperkusije. Zbog toga se njegovoj analizi treba pristupiti detaljno, postupno i interdisciplinarno kako bi se sagledali razni važni aspekti toga pojma koji dovode do odgovora na pitanje je li samoodređenje naroda princip ili pravo i koga se tiče, je li to pravo jus cogens de facto i de iure ili je uvjetovano i ograničeno drugim pravilima suvremenoga međunarodnopravog poretka. Tu se prije svega misli na kogentnu zabranu narušavanja teritorijalnoga integriteta postojećih država te ugrožavanja međunarodnoga mira i stabilnosti proklamiranih još u Povelji Ujedinjenih naroda. To povlači za sobom razmatranje načela uti possidetis i njegovih korijena i obveznosti primjene, jednako kao i secesije kao najčešće posljedice afirmativnoga ostvarivanja prava na samoodređenje naroda. Također se na to nadovezuje i pitanje disolucije država, najčešće federalnih, za koju se treba proanalizirati ima li ona materijalne razlike s obzirom na secesiju koja također nije izrijekom ni dopuštena ni zabranjena. Autor sve te povezane pojave i pojmove interpretira kroz nama najbliže poznat slučaj, i dalje nedavnoga, raspada bivše Jugoslavije koja je bila moderni presedan za federalne države, a ima odjeka i u aktualnim zbivanjima poput onih u Ukrajini i Španjolskoj. Da bi se imao još potpuniji dojam o povezanosti prava, politike i raznih interesa, progovara se i o konstitutivnosti naroda, manjinama i njihovim pravima na osnovi raznih dokumenata i mišljenja teoretičara te i o državotvornosti i državnom priznanju za koje jednako tako nema konsenzusa o tome je li ono konstitutivni ili deklaratorni akt trećih država i međunarodne zajednice. Da bi se izbjegao najgori mogući scenarij, a to je onaj prihvaćanja pravnoga "statusa quo", treba kroz otvoreno raspravljanje i davanje prijedloga de lege ferenda precizirati pravnu problematiku kako se ne bi političkim i javnim diverzijama ili distrakcijama prikrivali interesi koji su ili suprotni duhu Ujedinjenih naroda ili su, s druge strane, legitimno suprotstavljeni jedni drugima. ; The right to self-determination of peoples is one of the most controversial concepts in public international law. Also, this concept is not only legal, but also philosophical, and also pertains to political science, sociology and entails various issues and repercussions. Therefore, its analysis should be approached in detail, gradually and with an interdisciplinary approach in order to comprehend the various important aspects of the concept that leads toward the answer to the following question - Is the self- determination of peoples a principle or a right and what else in involved here? Is this right jus cogens de facto and de jure or is it conditioned by the organic other rules of contemporary international order? This primarily refers to the cogent ban of breaching the territorial integrity of existing states and jeopardizing international peace and stability as proclaimed in the Charter of the United Nations. This entails a consideration of the principle of uti possidetis and its roots, as well as secession, the most common consequence of the affirmative exercising of the right to self-determination of peoples. Also on the continuation and dissolution of states, mostly federal, which is necessary for an analysis whether or not there are any material differences in relation to secession, which is also neither permitted nor prohibited. The author here will interpret our closest known case (one still recent) the breakup of the former Yugoslavia, which was a modern precedent for a federal state and has reverberation in current events like those in the Ukraine. In order to have a more complete impression of law, policy and various interests will also make mention of the constitutionality of peoples, minorities and their rights through a variety of documents and the opinions of scholars and also concepts concerning the nation and state recognition. There is no consensus whether it is a constitutive or declaratory act by third countries and the international community. In order to avoid a worst case scenario, the acceptance of the legal "status quo", it should be openly debated in order to avoid political and public diversions or distractions that hide interests which are either contrary to the spirit of the United Nations or, on the other hand, legitimately opposed to each other. ; Il diritto di autodeterminazione dei popoli è uno dei termini più discussi del diritto internazionale pubblico. Inoltre, questo termine non è soltanto giuridico, ma anche filosofico, politico, sociologico e lega a sé varie polemiche e ripercussioni. È per questo che l'approccio all'analisi del termine dev'essere dettagliato, graduale ed interdisciplinare affinché si possano osservare i vari aspetti del termine che portano alla risposta del quesito se l'autodeterminazione nazionale è un principio o un diritto e relativo a chi, se è un diritto jus cogens de facto e de iure o se è condizionato e limitato da altre norme del diritto internazionale contemporaneo. Qui si parla in primis del divieto cogente di lesione dell'integrità territoriale e della pace internazionale e della stabilità proclamati persino nella Dichiarazione delle Nazioni Unite. Il tutto suppone l'osservazione del principio uti possidetis, delle sue radici e dell'obbligo d'implementazione, come anche della secessione, conseguenza più frequente della realizzazione affermativa del diritto di autodeterminazione dei popoli. Inoltre, ciò è relativo al fenomeno della dissoluzione degli stati, soprattutto federali, per i quali è doveroso analizzare la presenza di distinzioni materiali riguardanti la secessione, la quale di per sé non è esplicitamente né opzionale né vietata. L'autore interpreta i relativi fenomeni e termini per mezzo del caso a noi più vicino e più familiare, la dissoluzione dell'ex Jugoslavia, la quale è stata un precedente moderno per gli stati federali, e che ha ripercussioni anche nei casi attuali dell'Ucraina e della Catalonia in Spagna. Con lo scopo di cristalizzare il legame fra il diritto, la politica e i vari interessi, si parla anche della costitutività dei popoli, delle minoranze e dei loro diritti in base ai molti documenti e alle opinioni degli analitici, ed infine della creazione e del riconoscimento di uno stato, per i quali nemmeno prevale un consenso se si tratta di un atto costituente o declaratorio da parte di terzi e della comunità internazionale. Al fine di evitare degli esiti catastrofici, ossia l'interiorizzazione dello "status quo" a livello giuridico, è opportuno discutere in maniera aperta per precisare la problematica legislativa ed evidenziare gli interessi contrari allo spirito delle Nazione Unite o semplicemente giustificatamente opposti.
Ympäristökysymys ja aseveliakseli on tutkimus suomalaisen kaupunkiympäristön politisoitumisesta. Väitöskirja vastaa kysymykseen miten ympäristöstä tuli politiikkaa? piirtämällä tarkan kuvan neljästä ympäristön politisoitumisen vuosikymmenestä 1960-luvulta lähtien, kasvukonsensuksesta ympäristökiistoihin. Tamperelaisia ympäristökiistoja ja paikallista politiikkaa käytetään teoksessa laboratoriona, jossa tiivistyy laajempia suomalaisen lähihistorian muutostrendejä. Paikallisten ympäristöongelmien synty kietoutuu muuttuvan yhteiskunnan arvostuksiin ja puhetapoihin sekä sukupolvien välisiin jännitteisiin. Erityisesti teos analysoi jännitteitä, joita voimistuva ympäristöliikehdintä synnytti haastaessaan Tampereella pitkään vaikuttaneen valtakoalition, ns. aseveliakselin, paikallisen hallintatavan. Ympäristökysymys ja aseveliakseli sukeltaa ympäristön politisoitumiseen viiden tamperelaisen tapauksen kautta: 1. Pyynikin moottoritiehanke (1959 - 1974) 2. Näsijärven saastuminen ja vedenoton siirtäminen Roineeseen (1960 - 1972) 3. Kauppahallin virastotalon purkamiseen liittynyt kiista (1972 - 1983) 4. Epilän kivihiilivoimalahankkeeseen liittynyt kiista (1981 - 1984) 5. Tampellan alueen kaavoituskiista (1989 - 1995) Tapaukset kertovat ympäristöongelmien yhteiskunnallisesta muotoutumisesta ja oman aikansa toiveista, tavoitteista ja ristiriidoista. Ympäristön pilaantumisen ja -suojelun nousu yhteiskunnalliseksi kysymykseksi liittyy kiinteästi Suomen ja Tampereen sodanjälkeiseen kehitykseen ja vaurastumiseen, jonka kääntöpuolena ympäristöhaittoja voidaan pitää. Useamman paikallisen tapaustutkimuksen yhdistäminen paikallisen hallintatavan analyysiin tuo uuden näkökulman ympäristöongelmien ja paikallisen poliittisen kulttuurin historiallisen rakentumiseen. Ympäristöongelmia käsitellään yhteiskunnallisina ongelmina, joille toimijoiden väliset jännitteet ja määrittelykamppailut sekä erilaisten vaatimusten esittäminen ovat ominaisia. Politisoitumisen analyysissä tukeudutaan sosiologi Pierre Bourdieun ja politiikantutkija Kari Palosen käsitteisiin. Politisoitumisen käsitteellä ei viitata puoluepolitiikkaan, vaan pikemminkin vakiintuneiden ajatus- ja toimintamallien kyseenalaistumiseen. Tutkimus etenee teoreettisten ja metodologisten lähtökohtien kautta tapaustutkimuksiin, joiden lomassa taustoitetaan ympäristöliikehdinnän historiaa paikallisella tasolla. Tapausten jälkeen käsitellään paikallisen hallintatavan teoreettista näkökulmaa ja paikallisen hallinnan historiallisia muotoja Tampereella. Ympäristön politisoituminen tapahtui Tampereella vaiheittain. Ensimmäiset ympäristöliikehdinnän merkit näkyivät Tampereella ns. ympäristöherätyksen myötä 1960- ja 70-luvun taitteessa. Ympäristöliikkeen jakautuminen oikeisto-vasemmisto -ulottuvuudella kuitenkin jarrutti ympäristöjärjestöjen kasvua 1970-luvun puolivälissä. Vuosikymmenen lopulta lähtien alkoi uusi ympäristöprotestien vaihe. Jännite suoraviivaisen johtajakeskeisen hallintavan ja uusien, rauhan aikana kasvaneiden sukupolvien edustajien kuten vihreän liikkeen välillä kävi ilmeiseksi paikallisissa ympäristökiistoissa 1980-luvun alusta alkaen. Tämä jännite huipentui tutkimuksen viimeisessä tapauksessa, Tampellan kiistassa 1980- ja 90-lukujen taitteessa. Sosiaalidemokraattien ja Kokoomuksen muodostaman kunnallispolitiikan valtakoalition, aseveliakselin, näkökulmasta ympäristöprotestit näyttäytyivät vastustuksena, ei uutena yhteiskunnallisena kysymyksenä. Väitämme, että tämä johtui sekä aseveliakselin historiallisesti muodostuneista arvostuksista ja suhtautumistavoista että tamperelaisen politiikan kentän jakautumisesta aseveliakselikoalition ja sen vastustajien välillä. Nämä tekijät vaikeuttivat ympäristökysymysten nostamista paikallisen päätöksenteon piiriin ja supistivat ympäristöliikehdinnän toimintatilaa. Ympäristön politisoituminen ilmeni Tampereella useammalla ulottuvuudella, joista ensimmäisenä voi pitää ympäristöherätyksen synnyttämää uutta tulkintakehystä. Se antoi kaikupohjaa paikallisille ympäristön muuttamista politisoiville vaatimuksille. Luonto politisoitui ympäristöksi ja ympäristö politisoitui yhteiskunnalliseksi protestiksi ja kritiikiksi, joka ilmeni vaatimuksina paikallisissa ympäristökiistoissa. Toiseksi politisoiminen liittyi yksittäisten ympäristön muutoksia koskevien suunnitelmien kyseenalaistamiseen. Tätä tapahtui Tampereella 1970-luvulta alkaen ja selvemmin 1980-luvun ympäristökiistoissa. Määrittelykamppailut koskivat esim. Kauppahallin virastotalon tapauksessa paitsi talon purkusuunnitelmia, myös talon esteettistä arvoa kaupunkimaisemassa. Tampereen kasvoja voimakkaasti muuttanut modernisaatiokehitys ei enää näyttänytkään väistämättömältä. Samalla voidaan puhua myös laajemmasta kaupunkimaiseman muutosten kyseenalaistumisesta. Ympäristöherätys ja yksittäiset tapahtumat kuten Verkatehtaan purkaminen 1970-luvun lopulla muuttivat tamperelaisten tapaa katsoa kaupunkiaan. Kolmanneksi kiistoissa nousi esiin tiedon ja asiantuntemuksen politiikka. Tiedon politiikka ilmeni selvästi 1980-luvun kiistoissa, joissa (tieteellisen) tiedon ja asiantuntijuuden rooli kyseenalaistui. Kauppahallin virastotalon kiistassa kyseenalaistettiin rakennusten huonokuntoisuuden kriteerit. Epilän voimalakiistassa politisoitui asiantuntijoiden tuottama tieto voimalavaihtoehtojen edullisuudesta. Tampellan kiistassa kriisiytyi kaupunkisuunnittelijoiden asiantuntemus ja rooli yleisen edun vaalijoina. Neljäs politisoitumisen ulottuvuus koskee yksittäisten kysymysten toimintavaihtoehtojen kyseenalaistamisen laajenemista koskemaan koko paikallista hallintatapaa ja paikallista poliittista kulttuuria. Selvimmin yksittäiseksi hallintatavan kyseenalaistumisen tapaukseksi muodostui tutkimuksessamme Tampellan tapaus, jossa suuret rakentamissuunnitelmat ja paikallisten poliittisten eliittien toimintamallit joutuivat ennen näkemättömän kritiikin kohteeksi. Paikallinen hallintatapa ei kyseenalaistunut vain ympäristökysymysten vaikutuksesta, mutta ympäristökonfliktit näyttäytyvät kiinnostavina teollisuuskaupungin perinteiden rapautumista ilmentävinä tapahtumina. Viidenneksi ympäristön politisoituminen kosketti laajemmin kaupungin habitusta kaupunkimaiseman, paikallisen perinteen ja itseymmärryksen tasoilla. Kyse ei ole vain ympäristökohteista vaan laajemmin paikallisesta kulttuurista ja identiteetistä. Paikalliset ympäristöliikkeet toimivat kuten yhteiskunnallisilta kaupunkiliikkeiltä voidaan odottaa: ne synnyttivät konflikteja ja muuttivat osaltaan kaupungin merkityksiä. Kaupungin habituksen muutokseen liittyy selvästi perinteisen tamperelaisen ns. savupiipputeollisuuden hiipuminen. Jälkiteollistuvan kaupungin ympäristökonfliktit olivat sekä tämän yhteiskunnallisen murroksen indikaattoreita että sen katalysaattoreita. Teollisuuskaupungin traditioiden kyseenalaistuminen voidaan nähdä osana laajempaa yksinkertaisen modernin projektin kritiikkiä. Tutkimus perustuu laajaan asiakirja- ja lehtiaineistoon sekä ympäristökiistojen ytimessä vaikuttaneiden kansalaisaktivistien ja paikallisten päättäjien haastatteluihin. Paikallisen historian kuvauksessa on käytetty sekundaarilähteitä ja haastatteluja, tapaustutkimukset perustuvat pääasiassa lehti -ja asiakirja-aineistoihin ja haastatteluihin. Tapausten käännekohtia on lisäksi analysoitu määrällisellä sisällönerittelyllä sekä diskurssi -ja argumentaatioanalyysin keinoin. ; ENVIRONMENTAL ISSUES AND THE "BROTHERS IN ARMS AXIS" POLITICISATION OF THE ENVIRONMENT IN TAMPERE FROM 1959 TO 1995 This study examines the politicisation of the environment in the context of one Finnish locality, Tampere. It is a study on the politics of the environment, i.e. the historical developments and contestations that preceded the institutionalisation of environmental policy. The politics of the environment is examined at the local level in the context of the tension between the rise of environmentalism and the traditions of local politics and governance. The locality of Tampere, thus provides a laboratory for understanding how environmentalism took place and what kind of tensions it caused. Theoretically the study draws on both sociology and political science. The theoretical frame is set by combining Kari Palonen s terminology of politics and Pierre Bourdieu s theory of action. Politicisation is a central notion in the study. It is understood as a process of questioning the rules of the game, i.e. claiming something to be playable and contingent. In Bourdieu s terms this implies a process of questioning the givenness of the doxa and provoking orthodox arguments from the political elite. Politicisation may take place at different scales, from the local disputes to broader patterns of governance and political culture. The central research question was the following: ·How has the environment become politicised at the local level? This question was divided into the following questions: ·What events have contributed to the politicisation of the environment? ·What kinds of disputes and actor coalitions emerged in these events? ·How did the patterns of local governance influence the definition of environmental problems? And, vice versa, how did the environmental problems effect local governance? ·What was the role of environmental movements in the politicisation of the environment? The research was carried out in the form of five case studies, all in the same locality, touching on different aspects of environmental issues, and covering the temporal scope of the study, from the 1960s to the 1990s. The cases studied were the following: 1. The Pyynikki highway construction plan (1959-1974) 2. The pollution of lake Näsijärvi by a local pulp plant and the moving the municipal water intake to lake Roine (1960-1972) 3. The dispute over the planned demolition of the old Jugendstil Office block in the city center (1972-1983) 4. The dispute over the plan to build a coal power plant in Epilä (1981-1984) 5. The conflict over the planning of the Tampella industrial area in the city center (1989-1995) The cases cover the time from the pre-history of environmentalism, i.e. when the environment was still a non-issue, through the rise of environmentalism (the so called environmental awakening ) to the institutionalisation of environmental issues in the 1990s. The research data comprised sources on local history including archives and official documents, newspaper materials and 35 interviews of local actors. Methodologically, the study was structured in relation to different levels: 1) in the context of local history (secondary sources on local history and interviews), 2) the case studies using thick description out of which, 3) detailed instances of discourse analysis, especially argumentation (or claims-making ) were extracted. Environmental problems were studied in a contextual constructivist frame as social problems constructed in processes of claims-making, involving argumentation and discursive struggle. Local environmental movements were studied as urban social movements whose activities affect the collective production of the city while being aimed at contesting and challenging the prevailing social order. The local movements in Tampere were key actors in politicising the environment, contributing to a change whereby previously undisputed environmental change and related social practices were no longer seen as inevitable or normal. Movements created new meanings not only for their participants, but for the larger community, also extending beyond the time frame of their most active presence. Since the late 1960s, the rise of environmentalism became manifest through locally based movements and organizations. The purely scientific orientations of local conservationist associations were challenged by more socially and politically oriented civic activities and associations. An important milestone was the founding of Pirkanmaa nature conservation association in 1969. Since 1970, environmentalism gathered momentum with rapidly growing membership figures and local initiatives. It soon suffered, however, from ideological divisions in the mid-1970s, as the radical left-wing students took over the nature conservation association. The divisions started to recede when the Koijärvi bird lake conflict (in Forssa) marked the rise of the Finnish green movement. This had its effect in Tampere as well: the ideological divisions between right- and leftwing environmentalists were reconciled in the early 1980s, which marked the beginning of an active period of environmental contestation. The emergence of the Finnish Green movement in the 1980s made such contestation increasingly visible at the local level. In Tampere, the first greens were elected in the local council in 1984. During the different disputes beginning from the 1970s, but especially in the 1980s, environmental protest challenged local political traditions and political culture, especially the traditions of the local governance. In Tampere, the scene of local politics in Tampere had virtually ever since the Second World War been dominated by a particular, unofficial institutional arrangement, which was commonly known as the brothers-in-arms axis. Adopted in the mid-1950s, the notion referred to the co-operation between the conservative National Coalition party and the Social Democrats in local politics and municipal government. This coalition was held together through a shared habitus based on wartime experiences and held a promise of welfare. The brothers-in-arms axis became an important player in local politics in the 1960s when the central figures of the coalition gained important position in city government. The study examines both the processes that enabled the stabilization of this co-operation into a local growth regime and those that have, especially since the 1980s, contributed to its weakening. The politicisation of the environment was a novelty in the modernist political landscape of Tampere. In the eyes of the governing coalition, however, environmental protest was perceived as mere opposition, not as a new issue on the agenda. We argue that this was due to the local traditions of an industrial city, divided between left and right and a political sphere divided between the brothers-in-arms coalition and the communists, which allowed little space for new social movements. Environmental protest, however, was not the only factor to challenge the regime. The regime was also weakened through the loosening of ideological division s between the left and the right, as the communists had gradually lost political ground. The politicisation of the environment gathered momentum in the late 1970s when the growth of Tampere had slowed down and when there was a growing discrepancy between the mode of governance and its increasingly postindustrial social environment. This tension, and the inertia of the closed style of governance, became visible in the Tampella dispute in 1989, the biggest local environmental conflict to date. The politicization of the environment took place at different levels. It happened both at the level of individual disputes as alternatives were demanded to the straightforward mode of local planning, but it also expanded into a broader critique of local governance. Furthermore, we argue that the politicisation of the environment was not only an agent-driven phenomenon, since it depended on the cultural resonance of claims presented in local disputes. The study allows us to indicate critical events in the politicization of the environment. These were events sine qua non, i.e. events that set the stage and sensitized local actors for future contestations. The demolition of the old broadcloth factory (Verkatehdas) in 1976 and the dispute over Tampella were critical events in this sense. The former was retained in the memory of then activists-to-be and the latter both signaled the crisis of the closed-style decision-making and served to stabilize the local greens as a credible political alternative. Finally, the contestations, together with the restructuration of the locality, resulted in altering the modern industrial habitus of the city.