Suchergebnisse

U ovom radu autorica piše o povratu židovske imovine u Hrvatskoj, od devedesetih godina 20. stoljeća do danas. Zbog nedorečenih zakona te sporosti hrvatskog sudstva pitanje povrata židovske imovine još uvijek nije riješeno, a uglavnom se aktualizira kada se netko od hrvatskih vlasti sastaje s nekim iz Izraela ili američke administracije. Prema sadašnjim aktualnim propisima jedina židovska imovina koju je moguće vratiti je ona oduzeta nakon 1945. godine, dok je imovina koja je oduzeta u vrijeme NDH ostala nedirnuta, odnosno "zaštićena" zakonima koji su doneseni još za vrijeme Jugoslavije. Sadašnji povrat oduzete imovine provodi se prema Zakonu o naknadi za imovinu, oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine, koji je stupio na snagu 1997. godine, pri čemu su pravo povrata ili naknade imali samo hrvatski državljani u prvom nasljednom redu. Zakon je dopunjen 2002., kada je odlučeno da i stranci imaju pravo povrata. Od 2002. godine očekuju se izmjene Zakona o naknadi, posebice one koje se tiču židovske imovine koja nema nasljednika, ali do danas nisu donesene. Točan broj zaprimljenih i riješenih zahtjeva još uvijek je neutvrđen. ; The author discusses the restitution of Jewish property in Croatia from the 1990s to the present. Due to vague laws and the sluggishness of the Croatian judiciary, the issue of the restitution of Jewish property has yet to be resolved. Generally, restitution only occurs when someone from the Croatian government meets with someone from Israel or the American administration. According to current regulations, the only Jewish property that can be returned is that confiscated after 1945, while property confiscated during the regime of the Independent State of Croatia has remained intact, i.e., "protected" by laws that were adopted at the time of the former Yugoslavia. The current restitution of property is being carried out according to the Law on the Restitution of Property Taken under the Yugoslav Communist Rule, which went into force in 1997, according to which only Croatian citizens and their direct heirs were eligible for restitution or compensation of property. The law was amended in 2002, when it was ruled that foreign claimants were entitled to restitution. Since 2002, amendments to this law have been anticipated, particularly regarding Jewish property in cases when there are no heirs, but nothing has been done so far. The precise numbers of claims received and resolved remain unclear.

The efforts of the formal system of government to achieve social reintegration of chronic offenders is reflected, inter alia, through the application of a large number of educational and training retrain and therapeutic treatment in penal institutions. However, they still do not give the desired results. So, in this paper we analyze the results of studies that investigate effects of various forms of forensic treatment on the criminal re-offend. It was found that, in this context, it is important to determine whether the offender has a psychological predisposition toward antisocial behaviour, and whether deviations are present which do not have the character of mental illness, but have the impact on stubbornly chronically maintaining delinquency. Based on the results of empirical data from the relevant studies and practical experiences of forensic therapeutic experts, it was found that some forms of treatment, including training for development social skills, life skills, and empathy, for certain categories of violent offenders, not only does not lead to the expected reduction of violence, but even at first glance, paradoxical result, as many as five times more frequent criminal recovery, compared to the same category of offenders who are not covered by treatment. When this tendency is particularly worrying that in these cases the victims are subjected to insidious attacks against and become more vulnerable because they are representatives of the criminal justice system misled the attackers to make treatment safer. The paper points out the possible reasons for such negative outcomes of treatment and is located contraindicated category form of forensic psychotherapy to the riskiest psychological profile. It was estimated that the usual methods of psychotherapy and mental needs advisory applied in clinical trials in patients unsuitable for delinquent population. It was concluded that any rehabilitation treatment must be designed in accordance with psychological characteristics of the target group and each individual delinquents. Beside that, it is necessary to ensure the continued education of representatives of the judiciary in this area, as order to prevent damage due to indiscriminate referral of offenders to treatment contraindicated. ; Nastojanja formalnog sistema države da ostvari socijalnu reintegraciju hroničnih delinkvenata očituje se između ostalog i kroz primenu velikog broja edukativno-prevaspitnih treninga i terapijskih tretmana u penalnim ustanovama. Oni, međutim, još uvek ne daju željene rezultate, te su u ovom radu analizirani nalazi studija koje su se bavile istraživanjima efekata različitih vidova tretmana na kriminalni povrat. Utvrđeno je da je u tom kontekstu važno ustanoviti da li postoji psihološka predispozicija delinkventa ka antisocijalnom ponašanju, kao i to da li su prisutne devijacije koje nemaju karakter duševnog oboljenja, a utiču na to da se delinkvencija tvrdokorno održava. Na bazi rezultata empirijske građe iz relevantnih studija i iskustava stručnjaka u praktičnom forenzičkom terapijskom radu, ustanovljeno je da neki vidovi tretmana, uključujući i treninge za razvoj socijalnih i životnih veština i za razvijanje empatičnosti, kod pojedinih kategorija violentnih prestupnika, ne samo da ne dovode do očekivane redukcije nasilja, nego pak,na prvi pogled, paradoksalno rezultuju, čak pet puta češćim kriminalnim povratom, u poređenju sa istom kategorijom delinkvenata koji nisu obuhvaćeni tretmanom. Pri tom posebno zabrinjava tendencija da su u tim slučajevima žrtve izložene još podmuklijim atacima i da postaju vulnerabilnije jer su od strane predstavnika krivično-pravnog sistema dovedene u zabludu da će napadače tretman učiniti bezopasnijim. U radu je ukazano na moguće razloge ovakvih negativnih ishoda tretmana i locirana je kategorija kontraindikovanih formi forenzičkih psihoterapija za najrizičnije psihološke profile. Ocenjeno je da su uobičajene metode psihoterapijskog i savetodavno pedagoškog rada koje se primenjuju u kliničkim uslovima na pacijentima, neprikladne za delinkventnu populaciju. Zaključeno je da svaki rehabilitacioni tretman mora biti koncipiran u skladu sa psihološkim karakteristikama ciljne grupe i svakog pojedinačnog delinkvanta. Takođe je potrebno obezbediti kontinuiranu edukaciju predstavnika pravosudnih funkcija u ovom području, kako bi se prevenirale štete zbog neselektivnog upućivanja prestupnika na kontraindikovan tretman.

Theme of the article is the role of volunteers and volunteer organizations in the process of reducing re-offending and preventing crime. The main observation of the article is that commitment of volunteers could have far-reaching effects in combating crime in general. Author points out the advantages and disadvantages of engaging volunteers in supporting the convicted persons, while knowing that the fact that volunteers are not obliged to follow strict rules in their work could cause some problems. In Serbia there are no volunteer organizations that are primarily involved in helping offenders to reintegrate, so the author states the example of well known British voluntary organization: National Association for the Care and Resettlement of Offenders (NACRO) as an institution that future Serbian volunteer organizations could look up to. NACRO helps ex-offenders, while simultaneously taking a series of activities directed primarily towards youth in order to prevent the occurrence of criminal conduct. ; Tema članka je uloga volontera i volonterskih organizacija u suzbijanju povrata u krivičnopravnom smislu, ali i kriminaliteta uopšteno. Autor uočava da bi civilni sektor mogao pružiti značajan doprinos na ovom polju. No, istovremeno ukazuje kako na prednosti, tako i na mane angažovanja volontera u pružanju raznovrsnih vidova podrške osuđenim licima, imajući u vidu da su u pitanju lica koja ne raspolažu znanjima i veštinama formalno obrazovanih kadrova. U Srbiji nema volonterskih organizacija koje se prevashodno bave problematikom povratka osuđivanih lica u normalne društvene tokove, pa autor ilustruje mehanizme i načine rada takvih organizacija kroz primer britanske dobrotvorne ustanove NACRO. Naime, NACRO pomaže bivšim prestupnicima, ali istovremeno obavlja i niz aktivnosti usmerenih prvenstveno prema mladima u cilju sprečavanja budućeg kriminalnog ponašanja.

Rad se bavi položajem žena u kaznenim ustanovama. U njegovom prvom delu ukazano je na podatke koji govore o porastu broja žena lišenih slobode u poslednjim decenijama i rezultatima istraživanja o posledicama takve kaznene politike. U drugom delu izložena su saznanja do kojih su autori došli zahvaljujući prilici da komuniciraju sa bivšom osuđenicom koja je kaznu izdržavala u Kazneno-popravnom zavodu za žene u Požarevcu. Sa njom su, posle dokumentacione analize podataka o njenoj krivičnoj stvari, obavili seriju razgovora, kojima joj je pružena mogućnost da kroz polustrukturisani intervju vođen 'licem u lice' iznese svoje traumatsko iskustvo boravka u kaznenoj ustanovi. Ono je brižljivo i autentično zabeleženo i kasnije podvrgnuto analizi sadržaja, kako bi se utvrdile sve svesne i nesvesne poruke osobe B. Iako su se autori trudili da ne naprave grešku i iz pojedinačnog iskustva jedne (doduše netipične) osuđenice izvedu opšte zaključke o kaznenom sistemu u kome se tako često i olako poseže za kaznom zatvora, čini se da, uzimajući u obzir i saznanja do kojih su došli istraživači u drugim delovima sveta, sve ukazuje da je taj sistem teško može ostvariti ciljeve koje mu društvo postavlja. Očito je da on umesto omogućavanja resocijalizacije osuđenih lica, ovima nameće pasivno potčinjavanje, razvijajući kod njih dvoličnost, paranoidne stavove i specifičnu mortifikaciju identiteta. Stoga i ne treba da začudi visoka stopa penitencijarnog povrata sa kojim se moderne države suočavaju. ; This paper offers an analysis of the position of women in penitentiary institutions. The authors firstly explicate data on the increase in number of incarcerated women in Serbia in the last decades, and clarify the results of the research related to the effects of such penal policy. The second part of the paper contains information obtained on the account of the opportunity to communicate with a female ex-inmate of the Penal Correctional Institution in Požarevac, Serbia. After a thorough documentary analysis of her case records, a series of semi-structured interviews with the former inmate were performed 'face to face', allowing her to put across a traumatic experience of her stay in the penal facility. This account was carefully and accurately noted down and later subjected to content analysis, in order to determine both cognizant and subliminal messages of the interviewee. The authors made an effort to avoid the mistake of generalization, and tried not to make wide-ranging conclusions regarding the existing penal system based on the experiences of one (though atypical) incarcerated person. However, and taking into account the conclusions of other researchers arrived at in other parts of the world, it may be inferred that a penal system which easily resorts to imprisonment as a form of punishment, hardly can achieve the goals put before it by the society. It is obvious that, instead of their re-socialization, a tough penal system imposes passive submission on the convicted individuals, and pushes them toward hypocrisy, paranoid attitudes and mortification of identity. For this reason, one should not be puzzled by the high rates of penitentiary recidivism in contemporary societies.

U članku se analiziraju kritike usmjerene prema Republici Hrvatskoj koje su dolazile iz međunarodne zajednice u razdoblju od završetka operacije Oluja 1995. do kraja 1999. Pojam međunarodna zajednica shvaćen je kao paradigmatski okvir unutar kojega se formira stanoviti dominantni narativ. Analizirana su izvješća koja su objavljivale različite institucije: OESS, Human Rights Watch, američki State Department. Uz to,
analizirana je arhiva novina New York Times u predmetnom razdoblju kao primjer sukreatora javnog narativa. Članak je podijeljen prema temama kritike koje su uočene u istraženim izvorima: položaj Srba i povrat izbjeglica, ljudska i manjinska prava, medijske slobode, manjkavosti demokracije i provedba Daytonskog sporazuma.

Kontinuirano ulaganje u obrazovanje je ključni čimbenik gospodarskog rasta i razvoja. Ulaganje u obrazovanje je investicija sa povratima od ulaganja te sa višestrukim pozitivnim učincima na privatnoj i društvenoj razini. Ostvarene zarade na tržištu rada predstavljaju privatne povrate od ulaganja u obrazovanje i njihovo mjerenje je u središtu znanstvene literature. Temeljni cilj ovog rada je analizirati suvremene teorijske i metodološke pristupe mjerenju povrata od ulaganja u obrazovanje, pri tom analizirajući metodologiju mjerenja, korištene pokazatelje i izvore podataka u mjerenjima povrata. Znanstveni doprinos ovog rada temelji se na sažetom i kritičkom prikazu znanstvene literature i trendova u ovom području, s osvrtom na dosad korištenu metodologiju i pokazatelje u mjerenjima povratima od ulaganja u obrazovanje.

Financijsko trenje kao poveznica povrata financijskog kapitala, tj. povrata kapitala i imovine, troška kapitala koji plaćaju poduzeća i iznosa koji ulagači zarađuju od financijskih zahtjeva, u ekonomskoj se teoriji rijetko koristi i uvodi u politiku financijske analize, uglavnom monetarnih vlasti. Dosadašnja istraživanja o tome ukazala su na potrebu uvođenja takvih modela u financijsku analizu, uglavnom radi ispitivanja potrebe za povećanjem priljeva raspoloživoga kapitala po prihvatljivim stopama. U ovome radu predložen je drugačiji pristup ovom problemu, tj. na uzorku financijskih podataka za pet poslovnih godina pedeset srednjih hrvatskih poduzeća, primjenom modela temeljenih na ANFIS-u, analiziran je utjecaj financijskog trenja na razvojni potencijal poduzeća. U definiciji modela korištene su varijable povrat imovine (ROA), povrat na kapital (ROE), koeficijent vlastitog financiranja, faktor zaduženosti i EBITDA marža. Provedena analiza može poslužiti poduzetnicima u pronalaženju optimalnih omjera financijske poluge za održivo poslovanje okrenuto razvojnim strategijama, ali i kreatorima politike u definiranju potrebe za subvencioniranjem kamatnih stopa na poslovne zajmove. ; Financial friction as a link between the return on financial capital, i.e. return on capital and assets, the cost of capital paid by companies, and the amount that investors earn from financial requirements, is rarely used in economic theory and introduced into financial analysis policy, mainly by monetary authorities. Previous research on this topic has indicated the need to introduce such models in financial analysis, mainly for the purpose of examining the need to increase available capital inflows at acceptable rates. This paper proposes a different approach to this problem, i.e. on the sample of financial data for 5 business years of 50 medium-sized Croatian companies, using models based on ANFIS, the impact of financial friction on the development potential of companies has been analysed. In the definition of the model, the variables such as return on assets (ROA), return on equity (ROE), equity ratio, indebtedness ratio and EBITDA margin were used. The conducted analysis can serve entrepreneurs in finding the optimal ratio of financial leverage for sustainable business focused on development strategies, but also policy makers in defining the need to subsidize interest rates on business loans.

U članku se prikazuje osjećajni svijet ženskih i muških likova u djelima Petera Handkea u izmijenjenoj životnoj situaciji a nakon šoka kao vrhunca njihove preopterećenosti nametnutim društvenim obrascima mišljenja i ponašanja. Prekid s dotadašnjim životom, koji simbolizira bijeg ili rastanak od partnera, ujedno je početak potrage za izgubljenom samosviješču, slobodom uopće. U skučenom prostoru djelovanja muški likovi, kao nosioci radnje u većini Handkeovih radova, bore se između ambivalentnog stanja samoće, nesigurnosti i straha s jedne strane i euforične čežnje za zajedništvom sa ženom kao objekta muškarčeve seksualne požude s druge. Ženski likovi nalaže se u podložnoj ulozi i nastoje raskinuti s patrijarhalnim sistemom podjela uloga. Nesretnim i zaplašenim protagonistima-gubitnicima uspijeva da u bijegu od samih sebe i u potrazi za pravim ja povrate izgubljeni integritet i individualnost koje je društvo svojim normama ugrozilo i gotovo razorilo.

The context of today's debates about social policies is marked by the negative effects of the economic crisis and new social risks. There is a need for re-designing of the welfare state, which should take into account the new changes and trends, including demographic changes, changes in the labour market and family structure. As a possible answer to the aforementioned social changes and new social risks, especially in the EU countries, a concept of social investment is developing. The paper presents the characteristics of social investment, the way in which it appears in European strategic documents and refers to the criticism of the concept. Social investment is a new concept which in its essence implies a double return on investment: financial return on invested capital on the one hand and the achievement of positive social returns on the other. It is focused on the future; on support of the children and families, work activation and coping with new social risks throughout the life cycle. The authors have analyzed, using the data that show the long-term changes in the structure of social costs in European countries, to what extent has the concept 'come to life' in the European area. The analysis shows that, for now, there is no significant shift in European welfare states towards social investment, with the exception of the Scandinavian countries, and therefore we cannot speak about its achievements and effectiveness. The concept of social investment for now remains a normative platform and an ambiguous policy attempt for reconciling economic and social logic of the welfare state in new conditions. Nevertheless, social investment is becoming a part of social policy and it remains to be seen how much will it be further encouraged as an attempt to respond to new social risks and a possible way of re-thinking the welfare state. ; Kontekst današnjih rasprava o socijalnim politikama obilježen je negativnim učincima ekonomske krize te novim socijalnim rizicima. Postoji potreba za redizajniranjem socijalne države koja bi trebala uzeti u obzir nove izazove i trendove, uključujući demografske, promjene na tržištu rada i obiteljskoj strukturi. Kao mogući odgovor na navedene promjene i izazove novih socijalnih rizika, posebice u zemljama EU-a, javlja se koncept socijalnog ulaganja. Rad prikazuje i analizira koncept socijalnih investicija, njegov razvoj i ukorijenjenost u europskom prostoru. Prikazuju se odrednice socijalnog ulaganja i kako se koncept pojavljuje u europskim strateškim dokumentima te se osvrće na kritike koncepta. Socijalno ulaganje je nov koncept koji u svojoj suštini implicira dvostruki povrat ulaganja: financijski povrat investiranog kapitala i ostvarenje pozitivnog socijalnog povrata. On je fokusiran na budućnost; na podršku djeci i obitelji, radnu aktivaciju i borbu s novim socijalnih rizicima u cijelom životnom ciklusu. Analizira se, koristeći podatke koji prikazuju dugoročne promjene u strukturi socijalnih troškova europskih zemalja, koliko je koncept »zaživio« u europskom prostoru. Analiza pokazuje da se za sada ne može govoriti o zaokretu europskih socijalnih država prema socijalnom ulaganju. Izuzetak su skandinavske zemlje gdje je koncept socijalnih investicija već u velikoj mjeri zaživio kako pokazuju podaci. Koncept socijalnog ulaganja za sada ostaje više određena normativna platforma politika za balansiranje ekonomske i socijalne logike socijalne države u novim uvjetima. Međutim, očito je da koncept socijalnog ulaganja postaje dijelom socijalnih politika i ostaje vidjeti kako će se razvijati u budućnosti kao pokušaj novog promišljanja i načina djelovanja socijalne države.

Izvještavanje poduzeća je jedan od glavnih mehanizama korporativnoga upravljanja. Postavlja se pitanje kako obilježja poduzeća utječu na razinu dobrovoljnoga objavljivanja. Cilj rada je istražiti smjer i jakost povezanosti između profitabilnosti i zaduženosti poduzeća te razine i kvalitete dobrovoljno objavljenih informacija. Pregled dosadašnjih istraživanja je pokazao da su istraživači došli do različitih zaključaka o povezanosti između navedenih varijabli. Međutim, može se očekivati da su poduzeća sklonija dobrovoljno objavljivati informacije koje im idu u prilog, odnosno izbjegavati informacije koje im mogu naštetiti. Zato se polazi od pretpostavki da profitabilnija poduzeća objavljuju više dobrovoljnih informacija s namjerom privlačenja investitora, kao i da zaduženija poduzeća objavljuju manje dobrovoljnih informacija. Istraživanje je provedeno na uzorku 40 srednjih i velikih poduzeća registriranih u Republici Hrvatskoj uz primjenu regresijske analize. Zavisna varijabla je indeks dobrovoljnoga objavljivanja, koji se sastoji od 50 stavki i konstruiran je na temelju prethodnih istraživanja uz modifikaciju na temelju analize sadržaja godišnjih izvješća i ostalih javno objavljenih nefinancijskih izvještaja za 2017. godinu. Glavne nezavisne varijable su povrat na kapital i koeficijent zaduženosti, uz koje su uvrštene kontrolne varijable u obliku veličine poduzeća te vrste revizorskoga društva. Rezultati su pokazali da je smjer povezanosti između zavisne varijable i glavnih nezavisnih varijabli u skladu s postavljenim hipotezama. Drugim riječima, uočena je pozitivna povezanost između povrata na kapital i indeksa objavljivanja, odnosno negativna povezanost između koeficijenta zaduženosti i indeksa objavljivanja. Međutim, povezanost nije statistički značajna uz razinu značajnosti od 5 %. Iako nisu prihvaćene istraživačke hipoteze, provedeno istraživanje je pokazalo da poduzeća u Hrvatskoj shvaćaju važnost transparentnoga izvještavanja. Ograničenje istraživanja sastoji se u djelomično subjektivnom pristupu prilikom analize sadržaja izvještaja i izračunavanja indeksa objavljivanja. Prostor za poboljšanje u budućim istraživanjima ogleda se u povećanju uzorka poduzeća i broju nezavisnih varijabli u regresijskom modelu.

Abstract: Wood is the main material for paper production and with high costs of raw material paper mills are searching for other materials for paper production. With a higher demand for paper, waste paper is being used more and more as the main material for paper production. To be able to use waste paper in paper production we must pulp it, remove all contaminants and deink. In paper recycling plants a huge problem is waste water due to the high water consumption. Waste water from paper recycling is treated in different ways then reused in the recycling process. Croatia's waste paper recovery rate is one of the lowest in the European union and in 2010 was only 3,97 kg per person. Improving the recovery rate could be done by introducing new technologies in waste paper collection i.e. modern trucks for waste paper collection. ; Drvo je glavna sirovina za proizvodnju papira, te s visokim troškovima ulazne sirovine, tvornice papira su u potrazi za drugim materijalima za proizvodnju papira. S povećanjem potražnje papira, otpadni papir se sve više i više koristi kao glavna sirovina u proizvodnji novog papira. Kako bi se otpadni papir mogao koristiti u proizvodnji potrebno ga je provesti u pulpu te odstraniti sve nečistoće i tintu. Zbog velike potrošnje vode u postrojenjima za reciklažu papira veliki problem je otpadna voda. Ona se pročišćava na razne načine te se ponovno koristi u procesu recikliranja. Povrat otpadnog papira u Hrvatskoj je praktično na najnižoj razini u Europskoj Uniji, a 2010. godine iznosio je samo 3,97 kg po osobi. Unapređenje povrata starog papira moglo bi biti poboljšano uvođenjem novih tehnologija u prikupljanju otpadnog papira npr. suvremenijim kamionima za njegovo sakupljanje.

Abstract: Wood is the main material for paper production and with high costs of raw material paper mills are searching for other materials for paper production. With a higher demand for paper, waste paper is being used more and more as the main material for paper production. To be able to use waste paper in paper production we must pulp it, remove all contaminants and deink. In paper recycling plants a huge problem is waste water due to the high water consumption. Waste water from paper recycling is treated in different ways then reused in the recycling process. Croatia's waste paper recovery rate is one of the lowest in the European union and in 2010 was only 3,97 kg per person. Improving the recovery rate could be done by introducing new technologies in waste paper collection i.e. modern trucks for waste paper collection. ; Drvo je glavna sirovina za proizvodnju papira, te s visokim troškovima ulazne sirovine, tvornice papira su u potrazi za drugim materijalima za proizvodnju papira. S povećanjem potražnje papira, otpadni papir se sve više i više koristi kao glavna sirovina u proizvodnji novog papira. Kako bi se otpadni papir mogao koristiti u proizvodnji potrebno ga je provesti u pulpu te odstraniti sve nečistoće i tintu. Zbog velike potrošnje vode u postrojenjima za reciklažu papira veliki problem je otpadna voda. Ona se pročišćava na razne načine te se ponovno koristi u procesu recikliranja. Povrat otpadnog papira u Hrvatskoj je praktično na najnižoj razini u Europskoj Uniji, a 2010. godine iznosio je samo 3,97 kg po osobi. Unapređenje povrata starog papira moglo bi biti poboljšano uvođenjem novih tehnologija u prikupljanju otpadnog papira npr. suvremenijim kamionima za njegovo sakupljanje.

Cilj ovog rada je modelirati i prognozirati volatilnost sektorskih indeksa na Zagrebačkoj burzi, odnosno na hrvatskom tržištu kapitala korištenjem multivarijatnog generaliziranog autoregresivnog uvjetnog heteroskedastičnog (MGARCH) modela sukladno dvjema pretpostavkama o uvjetnim distribucijama povrata, odnosno Gaussovoj (normalnoj) i Studentovoj t-distribuciji te ustanoviti jesu li navedene distribucije primjerene prilikom opisa distribucije povrata sektorskih indeksa na Zagrebačkoj burzi. Prilikom donošenja odluka o ulaganjima, investitori uzimaju u obzir očekivani profit (povrat) i rizik od ulaganja, a pritom im pomažu analize vezane uz različite mjere rizika poput volatilnosti povrata, koeficijenata korelacije povrata itd. Dnevni podaci o povratima sektorskih indeksa Zagrebačke burze analizirani su u razdoblju od 2013. do 2021. godine, a obuhvaćaju sektor industrijske proizvodnje, građevinarstva, proizvodnje i prerade hrane te turizma. Za potrebe analize u radu, MGARCH je korišten kako bi se procijenili dinamički uvjetni korelacijski (DCC-GARCH) modeli. Izračunate bezuvjetne volatilnosti upućuju na veću stabilnost sektora turizma u odnosu na ostale sektore dok bezuvjetni korelacijski koeficijenti ukazuju na neznatnu jačinu povezanosti između sektora te na mogućnost ostvarivanja diverzifikacijskih efekata prilikom ulaganja. Uvjetne volatilnosti povrata sektorskih indeksa kreću se blisko, osim sektora građevinarstva čija se volatilnost tijekom vremena povećava ukazujući na rastuću prisutnost rizika u tom sektoru. Nadalje, primjetan je trend porasta uvjetne korelacije povrata posebice u odnosima u kojima je uključen sektor turizam sugerirajući na sve veću povezanost ostalih sektora s tim sektorom. Ta je povezanost pogotovo izražena između sektora turizam te sektora proizvodnje i prerade hrane. Usporedbe modela ukazuju da je MGARCH model temeljen na Studentovoj t-distribuciji primjereniji prilikom opisa distribucije povrata sektorskih indeksa u odnosu na model temeljen na Gaussovoj distribuciji. Ograničenja provedene analize ogledaju se u relativno kratkom vremenskom razdoblju procjene modela i specifičnosti vezanih uz tržište kapitala Republike Hrvatske u odnosu na razvijena tržišta.