Suchergebnisse

The paper analyses the typology of capitalism in Croatia. The Croatian form of capitalism is specific, in form and origin, with links between the pre-independence and post-independence periods, implying that capitalism has gradually evolved – from the political during the eighties towards current clientelistic capitalism. The manufacturing focus aims to facilitate the analysis of institutional, political and economic changes over the past forty years, emphasising the implications of institutional changes which have to a great extent, apart from the war of course, influenced the evolution of capitalism. The paper finds that the transition generated a number of costs, mainly generated by the state (fall in employment, manufacturing and social capital). The claim that the manufacturing industry has inherited low competitiveness neglects the necessary discussion on the role of the state in the formation of industrial policy and market actions. It is also an ex post argument for the claim that restructuring should have been implemented prior to privatisation as this would reduce negative impacts. Institutional changes led to a drastic reduction of the role of the manufacturing sector in the economy. The main finding in this paper is that the change in the interaction between the financial and the real sectors of the economy, the educational system and industrial relations system exposed the vulnerability of the current institutional environment. Despite similarities, institutional advantages of political capitalism are lost in the new type of Croatian capitalism, due to the complexity of the double transition process and the institutional or socio-economic particularities. ; Cilj je istraživanja analiza tipologije kapitalizma u Republici Hrvatskoj. Hrvatski je oblik kapitalizma specifičan, u formi i nastajanju, te postoje poveznice između perioda bivše države i Republike Hrvatske zbog kojih možemo govoriti o postupnom procesu evolucije kapitalizma, iz političkog tijekom osamdesetih godina prema kapitalizmu s klijentelističkim karakteristikama – kakvog uočavamo danas. Izdvojena je prerađivačka industrija kao ogledan primjer kroz kojeg se mogu bolje sagledati institucionalne, političke i ekonomske promjene tijekom posljednjih 40-ak godina. Pritom je naglasak na implikacijama institucionalnih promjena koje su, osim dakako učinka Domovinskog rata, u velikoj mjeri utjecale na proces evolucije kapitalizma u Republici Hrvatskoj. Glavni rezultat istraživanja je kako je tranzicija generirala niz troškova, najveći dio kojih je snosila upravo država, kroz povećanje broja nezaposlenih te smanjenja industrijske proizvodnje i razine socijalnog kapitala. Tvrdnja da prerađivačka industrija nosi breme nekonkurentnosti iz prošlih razdoblja zapravo zanemaruje nužnu raspravu o ulozi države u formiranju industrijske politike i djelovanju na tržištu. Također, to je post festum argument za tvrdnju da je restrukturiranje prerađivačkog sektora trebalo provesti prije privatizacije, jer bi se tako smanjio njezin negativni učinak. Međutim institucionalne su promjene dovele do drastičnog smanjenja uloge prerađivačke industrije u ekonomiji. Temeljni je zaključak rada kako je promjena međuodnosa financijskog i realnog sektora ekonomije, obrazovnog sustava te sustava industrijskih odnosa razotkrila ranjivost sadašnjeg institucionalnog okružja, u koji je uklopljena prerađivačka industrija. Određene institucionalne prednosti političkog kapitalizma gube se u novom tipu hrvatskog kapitalizma, unatoč svim sličnostima. Razlozi leže u složenosti procesa dvostruke »tranzicije« i institucionalnim odnosno socio-ekonomskim specifičnostima.

Cilj ovog rada je razvoj alternativnog
modela izoliranja sektora u input-output sustavu za određivanje doprinosa
sektora od interesa nacionalnom gospodarstvu te intenziteta međusektorske
povezanosti sektora od interesa. Predloženi metodološki pristup primjenjiv je
za onu grupu proizvodnih sektora koji uključuju više od jednog odjeljka
klasifikacije u službeno objavljenim input-output tablicama. Model izoliranja
sektora u input-output sustavu je primjenjiv za komparativnu analizu svih
gospodarstava koja koriste istu klasifikaciju djelatnosti. Primjena modela
izoliranja sektora u input-output sustavu empirijski je ilustrirana
kvantificiranjem doprinosa i relativne mjere integracije sektora
informacijsko-komunikacijskih tehnologija Republike Hrvatske. Na temelju
rezultata provedene analize za 2010. godinu može se zaključiti da prerađivačka
industrija informacijsko-komunikacijskih tehnologija zaostaje za uslužnim
djelatnostima informacijsko-komunikacijskih tehnologija te da se relativna
mjera integracije razlikuje za pojedine sektore informacijsko-komunikacijskih
tehnologija.

The goal of this research is to estimate the effect of resource eallocation from the manufacturing to the real estate economic sector on exporting activity in Croatia, a small open post-transition country that experienced a real estate boom during the previous decade. This paper follows the work by Égert and Kierzenkowski (2014) as we test the hypothesis that the real estate boom had an adverse impact on country's export performance. For that purpose we use quarterly data ranging from 1Q1998 to 3Q2013, and estimate export equations using maximum likelihood and dynamic ordinary least squares estimators of cointegration. Our results indicate that the distortion of relative prices in favor of non-tradable sectors (construction and real estate), which is a direct by-product of the real estate boom, has had stifling effects on export performance. Our results also suggest that ailing cost competitiveness and governments' inability to implement policies promoting private sector economic development adversely influenced export performance during the period analyzed. The basic conclusion of our research is that the expansion of a non-tradable sector in a country with limited supply of production factors can have a detrimental effect on the ability of the tradable sector to increase its output and compete in international markets. ; Cilj ovoga rada je ocijeniti utjecaj premještanja resursa iz prerađivačkog u sektor nekretnina na izvoznu aktivnost u Hrvatskoj, maloj, otvorenoj, post-tranzicijskoj ekonomiji koja je tijekom proteklog desetljeća iskusila uspon sektora nekretnina. U analizi slijedimo rad Égerta i Kierzenkowskog (2014) s obzirom na to da testiramo ima li uspon cijena nekretnina negativan utjecaj na izvoz. U tu svrhu koristimo kvartalne podatke u razdoblju od prvog tromjesečja 1998. do trećeg tromjesečja 2013. godine te ocjenjujemo izvozne jednadžbe koristeći različite procjenitelje kointegracije: najveću vjerojatnost (engl. maximum likelihood) i metodu dinamičkih najmanjih kvadrata. Naši rezultati pokazuju da je iskrivljenost relativnih cijena u korist nerazmjenjivih sektora (građevinarstva i sektora nekretnina), koja je neposredni nusproizvod rasta cijena nekretnina, imala utjecaj na podbačaj hrvatskog izvoza. Također smo pokazali da je nepovoljna troškovna konkurentnost te nesposobnost države da uvede ekonomske politike koje promiču gospodarski azvoj privatnog sektora nepovoljno utjecala na izvoz u promatranome razdoblju. snovni zaključak rada je da brza ekspanzija neutrživog sektora u zemlji s ograni čenom ponudom proizvodnih faktora može imati negativne učinke na sposobnost utrživog sektora da poveća svoju proizvodnju i natječe se na međunarodnim tržištima.

U ovome radu istražujemo utjecaj makroekonomskih politika na prerađivačku industriju u Hrvatskoj. Koristeći model višestruke regresije, ispitujemo kako osobna potrošnja, investicije, kamatne stope, realni efektivni tečaj, državna potrošnja, fiskalni deficit te inozemna potražnja utječu na proizvodnju 22 prerađivačka sektora. Analiza je provedena na tromjesečnim podacima za razdoblje od prvoga tromjesečja 1998. do trećega tromjesečja 2008. godine. Rezultati pokazuju da su prerađivački sektori s niskim razinama tehnologije pod snažnijim utjecajem promjena fiskalne politike, realnog efektivnog tečaja i osobne potrošnje. Proizvodnja prerađivačkih sektora s visokom razinom tehnologije u pravilu je elastična na promjene investicija, inozemne potražnje i fiskalne politike. Čini se da je fiskalna politika posebno važna za prerađivačku industriju, kako zbog veličine fiskalnih elastičnosti, tako i zbog kratkih vremenskih pomaka djelovanja. U slučaju deprecijacije kune u prosjeku raste proizvodnja sektora s niskom razinom tehnologije, dok se kod sektora s visokom i srednje visokom razinom tehnologije ona smanjuje. ; In this paper, we analyse the impact of macroeconomic policies on manufacturing production in Croatia. We use multiple regressions in order to assess how personal consumption, investments, interest rates, the real effective exchange rate, government consumption, fiscal deficit and foreign demand affect the output of 22 manufacturing sectors. The analysis is conducted on quarterly data from 1998:1q to 2008:3q. The results suggest that changes in fiscal conditions, the real effective exchange rate and personal consumption mostly affect low technological intensity industries. Production in high technological intensity industries is, in general, elastic to changes in investments, foreign demand and fiscal policy. Fiscal policy seems particularly important for manufacturing output, both in terms of the magnitude of fiscal elasticities and shorter time lags. Production in low technological intensity industries on average increases with the exchange rate depreciation, while in high and medium-high technological intensity industries it contracts as a result of depreciation.

There is something horrible about throwing food in the bin. Based on existing literature, 30-50 percent (i.e. 1.2-2 billion tons) of the produced food never reaches anyone's plate. Global food production can be split into production losses, consumers' waste and consumption. In a world where 850 million people are undernourished, global food supply per person approximates to 570 kg: roughly, 380 kg is consumed, 140 kg is lost in the production and 50 kg is wasted by consumers. Households generate 53% of the total food waste in Europe, the processing industry 19%, food services 12%, the primary production sector 11%, and the retail/wholesale sector 5%. The European hospitality industry is a small food waster that generates only 12% of the total food waste in Europe. Wasted food is accountable for 3.3 GtCO2e. The average carbon footprint of food wastage is about 500 kg of CO2 equivalents per person per year. The blue water footprint of food wastage is about 250 km3. 1.4 billion Ha of land – 28% of the world's agricultural area – is used annually to produce food that is either lost or wasted. The food which is not eaten contributes to the loss of biodiversity through habitat change, overexploitation, pollution and climate changes. Prompted in part by global food production inefficiency, 9.7 million hectares are deforested annually to grow food – 74% of the total annual deforestation. The scale of global food wastage is shocking, and this wasted food results in a number of ethically questionable implications. Pope Francis rightfully points out that from the moral standpoint prodigal expenditure and wasting of food is no better than stealing from the hungry and poor. From the ecological standpoint, it is no better than stealing from our own children. But moralizing, identifying problems, knowledge and information distribution, and suggesting solutions surely will not convince people to implement offered solutions. The world needs progressive politics for a fairer world to achieve more equitable distribution of wealth. Tourism and the whole hospitality industry can and must play an important role in raising awareness of the value of food. The entire touristic sector can promote changes in food management and consumption with very positive environmental and economic results. ; Globalna proizvodnja hrane može se podijeliti na proizvodne gubitke, gubitke vezane uz potrošače i na konzumaciju hrane. U svijetu u kojemu je 850 milijuna ljudi pothranjeno, globalno se po osobi proizvede oko 580 kg hrane: 380 kg se konzumira, 140 kg se izgubi u proizvodnji, a 50 kg završi kao otpad potrošača. Kućanstva proizvode 53 % ukupnog otpada od hrane u Europi, prerađivačka industrija 19 %, prehrambene usluge 12 %, primarni proizvodni sektor 11 %, a sektor maloprodaje/veleprodaje 5 %. Europska ugostiteljska industrija mali je rasipnik hrane koji proizvodi samo 12 % ukupnog otpada od hrane u Europi. Otpad od hrane uzrokuje 3,3 GtCO2e. Prosječni ugljični otisak povezan s rasipanjem hrane iznosi oko 500 kg ekvivalenta CO2 po osobi godišnje. Plavi vodeni otisak povezan s rasipanjem hrane iznosi oko 250 km3. Čak 1,4 milijardi hektara zemlje – 28 % obradive površine svijeta – godišnje se upotrebljava za proizvodnju hrane koja se izgubi ili baci. Hrana koja se ne konzumira pridonosi smanjenju biološke raznolikosti kao posljedica promjena staništa, prekomjerne eksploatacije, zagađenja i klimatskih promjena. Djelomično zahvaljujući neučinkovitosti globalne proizvodnje hrane godišnje se raskrči 9,7 milijuna hektara šume radi proizvodnje hrane – 74 % ukupne godišnje deforestacije. Rasipanje hrane na globalnoj je razini šokantno, a to rasipanje hrane rezultira nizom etički upitnih implikacija. Papa Franjo s pravom ističe da je s moralnog gledišta bacanje i rasipanje hrane kao da krademo od onih koji su siromašni i gladni. S ekološkog gledišta, to je isto kao da krademo od vlastite djece. Ali moraliziranje, identificiranje problema, raspodjela znanja i informacija te predlaganje rješenja zasigurno neće uvjeriti ljude da primjenjuju ponuđena rješenja. Svijetu je potrebna progresivna politika za pravedniji svijet kako bi se postigla pravednija raspodjela bogatstva. Turizam i čitava ugostiteljska industrija mogu i moraju imati važnu ulogu u podizanju svijesti o vrijednosti hrane. Cijeli turistički sektor može promicati promjene u upravljanju i potrošnji hrane s vrlo pozitivnim ekološkim i gospodarskim rezultatima.