Suchergebnisse

Ovaj rad donosi prikaz perspektiva o djetinjstvu i prikaz poteškoća s kojima se djeca suočavaju u zemljama Trećeg svijeta. Generalno rečeno, perspektiva društava u zemljama Trećeg svijeta ovisi o ekonomskim, političkim, društvenim i kulturnim aspektima. Tako niži slojevi društva, koji su najbrojniji u tim zemljama, nastoje skratiti trajanje djetinjstva svoje djece kako bi ih što ranije pripremili za svijet odraslih, a na koncu i za sam rad. Viši slojevi društva imaju suvremenu perspektivu o djetinjstvu zahvaljujući financijskoj sigurnosti, gdje se djetetu pruža sva skrb i svi uvjeti za kognitivni, emocionalni i psihomotorni razvoj. Poteškoće s kojima se djeca suočavaju u svom djetinjstvu otmice su i krijumčarenje, prisilni rad nametnut od otmičara ili članova obitelji, prisilna prostitucija, vrbovanje u kriminalne bande, nizak životni i zdravstveni standard, te na koncu nemogućnost kvalitetnoga obrazovanja. Same obrazovne mogućnosti nedovoljne su, pa čak i odsutne za neku djecu, zbog čega su djeca prisiljena, svojom voljom ili tuđom, ulaziti u navedene teškoće. Unatoč brojnim zakonima i pravima koje osigurava UN, za djecu Trećeg svijeta malo se toga čini osim osvještavanja Prvoga svijeta o njihovim problemima, koji bivaju u pravilu ignorirani.

Afirmacija razumijevanja i prihvaćanja između pripadnika različitih kultura predstavlja jedan od temeljnih zadataka odgojno-obrazovnih sustava u suvremenim demokratskim društvima. Kako bi se taj zadatak što uspješnije realizirao, ističe se važnost uvođenja interkulturalizma kao dimenzije cjelokupne odgojno-obrazovne djelatnosti. Polazeći od shvaćanja prema kojem odgojno-obrazovne ustanove imaju važnu ulogu u formiranju interkulturalnog razumijevanja, vrijednosti, stavova i ponašanja njenih članova, u radu se razmatra problematika promicanja interkulturalizma u školskom okruženju. Na temelju pregleda dosadašnjih istraživanja, razmatraju se različita područja i obilježja odgojnoobrazovnog djelovanja te s njima povezane pretpostavke za izgradnju škole kao mjesta interkulturalnog učenja. ; The affirmation of understanding and acceptance among members of different cultures represents one of the major tasks of the educational systems in modern democratic societies. Successful realization of that task implies the importance of promoting interculturalism as an important dimension of the entire educational activity.Drawing on the assumption according to which educational institutions play important role in the formation of the intercultural understanding, values, attitudes and behaviours of its members, this paper discusses the issue of promoting interculturalism in the school environment. Based on a review of previous findings, different areas and features of educational activity are discussed as well as related assumptions for building a school as a place for intercultural learning.

Profesionalna orijentacija je vrlo važan preduvjet buduće uspješne karijere. Alumnisti Medrese nastavljaju svoje školovanje na visokoškolskim ustanovama kako u našoj zemlji tako i u inostranstvu. Postotak od 85% alumnista koji su upisali neku visokoškolsku ustanovu je izuzetan i od velikog je značaja za rad i nastavak razvoja Medrese, kao i činjenica da su to različite naučne oblasti u okviru studijskih programa. Pored podatka o visokom procentu nastavka visokoškolskog obrazovanja, važni podaci su i različitost fakulteta koje upisuju učenici Medrese. Iako i dalje prednjače teološki fakulteti, primijetan je značajan procenat onih koji upisuju i tehničko-tehnološko područje, a on iznosi preko 17% od ukupnog broja učenika koji su upisali fakultete. Ovakvi rezultati u preglednom radu omogućavaju dalje planiranje rada s učenicima, kako u smislu profesionalnog informisanja i usmjeravanja, tako i u smislu povezivanja ovih rezultata s periodičnim izmjenama nastavnih planova i programa, te prilagođavanja izbora predmeta izborne nastave koje učenici medresa i gimnazija biraju na kraju II razreda.

U današnjem, sve složenijem poslovnom okruženju, neophodno je u poduzeću imati visoku razinu implementacije organizacijske kulture s kojim će ono uspješno odgovoriti zahtjevima tržišta. U implementiranju organizacijske kulture najvažniju ulogu ima efikasna provedba temeljnih načela čiji su nositelji zaposlenici što ih čini sve više zadovoljnijim i motiviranijim u ostvarivanju postavljenih ciljeva poduzeća. Stoga je cilj rada identificirati na koji način razina implementacije načela organizacijske kulture utječe na motivaciju zaposlenika u djelatnosti osiguranja Splitsko-dalmatinske županije. Temeljna hipoteze rada ispituje utjecaj više razine implementiranosti načela organizacijske kulture na veću motivaciju zaposlenika u djelatnosti osiguranja Splitsko-dalmatinske županije s obzirom na spol i poziciju zaposlenika te njihovu pripadnost organizacijskim odjelima. Istraživanje provedeno statističkom obradom podataka prikupljenih anketnim upitnikom pokazalo je da postoji različitost utjecaja više razine implementacije načela organizacijske kulture na povećanje motivacije zaposlenika s obzirom na spol i poziciju zaposlenika kod poduzeća u djelatnosti osiguranja Splitsko-dalmatinske, dok prema pripadnosti organizacijskim odjelima ne postoji.

Koncept velikih strategija prisutan je u studijama spoljne politike već nekoliko decenija, mada u teorijskoj literaturi ne postoji konsenzus o njegovom sadržaju i dometima. Ovaj rad nudi kritički osvrt na različite interpretacije pomenutog koncepta i poredeći shvatanja relevantnih autora, nastoji ukazati na ključne karakteristike koje bi valjana definicija velikih strategija trebalo da obuhvati. Autori ovog rada potom sugerišu da velike strategije obuhvataju viziju idealnog stanja političke zajednice u kojoj su kreirane, viziju idealnog stanja okruženja te političke zajednice, kao i sve resurse i akcije koje se mogu primeniti da bi se ostvarile zacrtane vizije. Takođe, rad ispituje potrebu za postojanjem ovog koncepta i njegovu utemeljenost, uključujući i diskusiju o kritikama koje tvrde da je koncept velikih strategija suviše fluidan i da je njegova sadržina već pokrivena postojećim pojmovima. Autori zaključuju da koncept velikih strategija obogaćuje studije spoljne politike i da poseduje svoju specifičnu različitost i analitičku vrednost i za to iznose nekoliko osnovnih argumenata. Prvo, velike strategije su korisne prilikom istorijskog izučavanja razvoja pojedinih nacija. Drugo, koncept se pokazao kao upotrebljiv u veoma plodnim studijama nastalim u domenu geopolitičke škole mišljenja. Treće, formalni spoljnopolitički i bezbednosni dokumenti država širom sveta često mogu implicirati postojanje velikih strategija tih država. Četvrto, sama svest o postajanju koncepta trajno je izmenila način razmišljanja donosilaca odluka, koji sada teže voditi spoljnu politiku u skladu sa zamišljenom velikom strategijom svoje zemlje.

This article focuses on the question of how the activities of the intellectuals in the 1960s were observed and evaluated by the leading politicians of the Communist Party of Slovenia. The negative reputation that the Slovenian political leadership acquired with its rough intervention in the cultural scene in 1964 was the foundation for the consideration of how to avoid such scandals in the future. In the second half of the 1960s, the League of Communists of Slovenia commissions for ideological questions were led by people who defined the role of intellectuals in society in an entirely different manner than the older generation of communists. Hence, as long as this group of politicians prevailed in the Slovenian political leadership, the door was open for diversity in the sphere of culture. ; U radu se analizira način na koji su vodeći političari Saveza komunista Slovenije videli i valorizovali aktivnost intelektualaca tokom šezdesetih godina prošlog veka. Negativna reputacija koju je slovenačko političko rukovodstvo steklo 1964. godine grubom intervencijom u sferu kulture poslužila je kao polazište za razmatranje strategije kako da se izbegnu slični skandali u budućnosti. U drugoj polovini šezdesetih godina komisijom za ideološka pitanja Saveza komunista Slovenije upravljali su ljudi koji su definisali ulogu inteligencije u društvu polazeći od potpuno drugačijih pretpostavki nego starije generacije komunista. Sve dok je grupa mlađih političara preovladavala u slovenačkom političkom rukovodstvu, vrata za različitost u sferi kulture su bila otvorena.

Under the contemporary conditions, in developing police and criminalistic techniques and actions traditional forms of international criminal police co-operation should take new forms. During the development of criminal police co-operation, its forms went through different shapes and modalities in taking their today's looks and status. Various forms and modalities of co-operation in the past made the authors deal with INTERPOL notices (warrants), diffusions and European arrest warrants. In the light of legal grounds for certain police actions explaining these acts the authors make attempts to illuminate their scope and influence on movement of freedom and its restrictions. Also, they elaborate the principles of modernity and bona fide in police actions and actions of other government entities in facilitating the international police and judicial co-operation. ; U savremenim uslovima razvoja policije i kriminalističkih metoda i tehnika, tradicionalni oblici međunarodne saradnje kriminalističke policije moraju dobiti nove forme. Tokom razvoja oblika međunarodne saradnje kriminalističke policije, njihove forme su se razvijale kroz različite oblike i vrste da bi ostvarile današnji izgled i status. Različitost oblika i modaliteta ove saradnje u prošlosti odredila je autorima za predmet sledeće: Interpolova obaveštenja (poternice), difuzije (raspise o traganju) i Evropski nalog za lišenje slobode. Tokom objašnjavanja ovih akata, u svetlu pravnih osnova za preduzimanje određenih policijske aktivnosti, autori pokušavaju da rasvetle njihov obim i uticaj na slobodu kretanja, i ograničenja iste. Takođe pokušavaju prikazati svoje mišljenje o principima suvereniteta i bona fide u policijskim aktivnostima kao i aktivnostima drugih vladinih subjekata u omogućavanju međunarodne policijske i sudske saradnje.

Kondilis argumentuje kao neutralni analitičar socijalnih i političkih položaja koje je on kao istoričar ideja predstavljao u obimnim delima. Iz njegovog znanja, preokret od moderne ka postmoderni postaje očigledan takođe i kroz promenu misaonih figura. "Sintetičko-harmonično" mišljenje moderne zamenjuje se "analitičko-kombinatorijskom" figurom mišljenja postmoderne – kao što se građansko društvo smenjuje društvenom formom "masovne demokratije". Pojam masovna demokratija uspostavlja vezu sa, u ovom društvu preovlađujućom, masovnom proizvodnjom dobara i masovnom potrošnjom koja joj sleduje. Društvo obilja koje iz toga nastaje, temeljno se razlikuje od svih prethodnih društva povesti čovečanstva, koja su bila društva oskudice i time od ljudi zahtevala askezu, disciplinu, sublimaciju. To su stanovišta koja stoje na putu hedonističkoj masovnoj potrošnji. Masovna proizvodnja, usled podele rada, vodi ka atomizaciji društva; svako se koncentriše na sebe, usled čega društvena kohezija trpi i gubi se. Podela rada i masovna potrošnja ciljaju na jednakost potrošača, stoga predstave o jednakosti, koje se materijalno tumače, imaju prednost. Jednakost postaje dinamički princip, zato što svaki pojedinac u masovnom društvu želi da se razlikuje od drugih, individue u masama uniformno izražavaju različitost u modama koje se brzo smenjuju i neprekidnoj ili čak rastućoj potrošnji. Jednakost zahteva poravnanje vertikalnih razlika, stoga se ukidaju autoriteti, građanske norme i razlikovanja su suvišni. Zbog atraktivnosti blagostanja širokih masa, širom sveta dolazi do takmičenja za sve oskudnije sirovine Zemlje – i do povećanom upotrebom energije izazvanih klimatskih promena, (čime se Kondilisova dijagnoza mora dopuniti). Društva sa netaknutom društvenom kohezijom su u očuvanju osnova života svih nas pri neophodnim promenama u prednosti u odnosu na ona koja tom kohezijom više ne raspolažu.

Maurice Duverger popularizirati kao novi model političkog sustava. Različitost pojedinih definicija polupredsjedničke vlade i njihovi nedostatci naznačuju nepostojanje konsenzusa o temeljnim značajkama toga sustava što posljedično omogućuje da se politički sustavi promatraju ili kao parlamentarni ili kao polupredsjednički, ovisno o značajkama koje se koriste u pojedinim definicijama. Na temelju analize izvornih polupredsjedničkih modela (Weimarski ustav, Ustav francuske Pete Republike) u radu se nastoji ponuditi jednu sveobuhvatniju definiciju polupredsjedničke vlade kao sustava predsjedničke dominacije u političkom sustavu. U tom se smislu taj sustav definira kao sustav u kojem: 1. predsjednika države neposredno izabiru građani, odnosno posredno izborni kolegij u kojem ne prevladava predstavničko tijelo ili je ono isključeno iz njega; 2. njegov se mandat ne može okončati političkom odlukom predstavničkoga tijela; 3. je on stvarni šef izvršne vlasti, a obavlja je osobno i putem vlade koju predlaže parlamentu i 4. temelj njegova ključnoga položaja unutar izvršne vlasti određeni su ustavni prerogativi (raspuštanje parlamenta, imenovanje i razrješenje vlade) i/ili liderski položaj u stranci/stranačkoj koaliciji koja ima većinu zastupnika u parlamentu. ; The article elaborates the basic features of the system of semi-presidential government, which was popularized by Maurice Duverger as a "new model of the political system". The diversity of individual definitions of semi-presidential government and their shortcomings indicate a lack of consensus on the fundamental features of the system, which in turn allows individual political systems to be viewed as either parliamentary or semi-presidential, depending on the features used in individual definitions. Based on the analysis of the original semi-presidential models (Weimar Constitution, the Constitution of the French Fifth Republic), the paper seeks to elaborate a more comprehensive definition of semi-presidential government as a system of presidential domination in ...

Koncept male države često se napada u znanosti zbog neprihvaćanja mogućnosti svrstavanja značajki dinamičnog svijeta, pa i država, u kategorije. Različitost primijenjenih kvantitativnih i kvalitativnih kriterija definiranja malih država omogućuje kombiniranje dvaju ili više kriterija, dajući pritom različite definicije malih država. Primjenom dvaju kvantitativnih kriterija, površine i broja stanovnika, u radu je napravljena klasifikacija malih država, koja pokazuje visoku podudarnost malog broja stanovnika i male površine država. Male države, kategorizirane prema primijenjenim kriterijima, čine gotovo trećinu svih svjetskih država, a nalaze se u gotovo svim svjetskim geopolitičkim regijama te su ponajviše nastale procesom dekolonizacije i raspadom višenacionalnih komunističkih federacija. Više od polovine malih svjetskih država čine male otočne države. Bez obzira na međusobne različitosti kod malih je država, posebice otočnih, moguće identificirati više zajedničkih značajki. ; The concept of small states has seldom been challenged in science, because of refusal to accept the possibility of grouping the characteristics of a dynamic world, such as states, into categories. The variability of quantitative and qualitative criteria that have been applied in defining small states open up possibilities of combining two or more criteria, giving us various definitions of small states. By applying two quantitative criteria, area and population, a classification of small states was made, showing high accordance in the number of states with small population and small area. Small states, defined by the criteria that were applied, make up for almost one third of all states in the World. Small states are primarily the result of the decolonization process and the break-up of multinational communist federations. Small island states comprise more than half of all small states in the World. Regardless of their differences, several attributes can be identified that are common to the small states.

Gerrmany is a country of migration and continues to be so, increasingly becoming a society of diverse ethnic and cultural identities. Today, over one fifth of its inhabitants have a so-called migration background, defined either as having migrated themselves or having at least one parent who has migrated to Germany. In institutional politics, or in the media, this reality is, however, often represented in a fragmented, belated, or even contradictory manner. At the same time, ways of responding to and "managing" difference within the territorial borders of the nation-state remain crucial concerns in the approaches to the questions of nation and citizenship. The thesis unlocks the régimes of truth that construct the discourses of the German society, identity, or belonging, identifying some of the core "nodal points" of these discourses, among them the terms multiculturalism, integration, tolerance, and cosmopolitanism. The thesis unpacks some of the concepts of the media discourses on "difference" and locates the points where they crack and rupture, pointing to the intersections of power and knowledge, and the shifting historical conditions that provide the horizon for their construction. The analysis is focused on a set of broadcasts specifically dedicated to multicultural life: Funkhaus Europa, a radio station within the biggest public service broadcaster in Germany, the Westdeutscher Rundfunk (WDR), established with the purpose of reflecting the cultural diversity in the country, and the thematic week dedicated to tolerance, organized by the German public service broadcasters in 2014. ; Njemačka je danas zemlja obilježena migracijom, pretvarajući se sve više u društvo raznolikih etničkih i kulturnih identiteta. Preko petine njezinih stanovnika ima takozvanu "migracijsku pozadinu", što znači da su ili sami uselili ili potječu iz useljeničkih obitelji. Useljavanje u Njemačku kontinuirano traje od šezdesetih godina 20. stoljeća, a čak kad bi useljavanje odjednom i posve prestalo, broj ljudi "migracijske pozadine" nastavit će rasti, budući da je svako treće dijete u Njemačkoj rođeno u useljeničkoj obitelji. Institucionalni odgovor na ovu transformaciju bio je spor, pa je tek posljednjih godina uopće postignut konsenzus oko toga da je Njemačka useljenička zemlja. Službeni stav institucija danas je usredotočen na naglašavanje potrebe integracije i osjećaja zajedničkog građanstva, te lojalnosti zajedničkim kulturnim normama. Temeljni je cilj ove disertacije istražiti nove politike različitosti koje nastaju u suvremenom njemačkom društvu kroz analizu kulturnih javnih politika te artikulacija tih politika kroz medijske programe. Analiza se usredotočuje na radio Funkhaus Europa, jednu od šest radio postaja zapadnonjemačkog javnog medijskog servisa Westdeutscher Rundfunk (WDR), te tematski tjedan posvećen toleranciji, u organizaciji Radne skupine njemačkih javnih medijskih servisa ARD, 2014. godine. Kroz etnografsko istraživanje ovih medijskih programa rad kritički analizira glavne koncepte diskursa različitosti u Njemačkoj – integracije, tolerancije, zajedništva, kozmopolitizma i drugih – kroz prizmu njihovih artikulacija u medijskom diskursu, otkrivajući neke od strategija koje mediji slijede kako bi položili vlastito pravo na istinu u socijalnoj borbi oko razlike i različitosti. Glavna pitanja u analizi su: Što mediji zapravo čine u multikulturnom društvu? Kakve slike Drugosti i odnosa s Drugošću transportiraju? Kako artikuliraju politiku različitosti? Nude li alternativne narative? Koje subjektne pozicije stvaraju? Iz kojih nacionalnih fantazija proizlaze i kakve fantazme "dobrog života" produciraju? Pristup analizi medijskih programa kao i javnih politika u ovom je radu inspiriran teoretičarima i teoretičarkama diskursa, a interes je utemeljen u teorijskom okviru "moći i znanja" i "identiteta i subjektivnosti", te uzima u obzir suvremene debate u društvenim i humanističkim znanostima oko koncepata "identiteta" i "kulture" (Ahmed 2000; Balibar 2004; Gilroy 2004; Laclau 1990, 2007; Stam i Shohat 1994, 2003, 2012). Disertacija također slijedi i teoretičare kulturnih studija (Brah 1996, 2000, Hall 1992, 1996, 2003), koji koncepte "kulture" i "identiteta" promatraju kao diskurzivne artikulacije koje označavaju povijesno promjenjivu sponu društvenih značenja. Ovi koncepti, koji se propituju u prvom dijelu disertacije, ne promatraju se kao odvojeni od ekonomskih, socijalnih i političkih odnosa već kao polja koja su kroz te odnose konstruirana (Božić-Vrbančić 2008). U tom smislu na "kulturu" se gleda kao na društveni konstrukt, i kao što Stuart Hall (2003) tvrdi, kultura je proces, skup praksi, ona je uključena u stvaranje i promjenu značenja koja nastaju među članovima nekog društva ili grupe. U skladu s takvim konceptom "mediji" su konstruirani kulturom, odnosno društvenim, gospodarskim i političkim odnosima, ali oni tu kulturu kroz procese reprezentacije istovremeno i konstruiraju. U analizi uloge koju mediji igraju u kulturnoj raznolikosti u Njemačkoj, mediji se ne promatraju samo kao odraz socijalnih pitanja, već i kao oblik socijalne akcije, mehanizam koji pridonosi formaciji identiteta. Kao i u institucionalnoj politici, i u medijima se stvarnost Njemačke kao zemlje kulturne raznolikosti često reprezentira na fragmentiran, zakašnjeli ili čak kontradiktoran način. Ipak, mediji su od strane službenih vlasti prepoznati kao ključni faktor koji može pomoći pri integraciji, te se u tom smislu potiču medijske politike koje promoviraju interkulturalizam i toleranciju, a jedan od proizvoda takvog pristupa je i radio program Funkhaus Europa, na koji se rad usredotočuje. U ovom dijelu analize otkrivaju se neki od ključnih koncepata njemačkog diskursa identiteta, pripadanja ili "razlike", među kojima su multikulturalizam, integracija, tolerancija i kozmopolitizam, te se lokaliziraju točke na kojima se ti diskursi lome, što pak ukazuje na intersekcije moći i znanja i klizeće povijesne uvjete koji stvaraju horizont za njihovu konstrukciju. U povijesnom prikazu migracija i diskursa o migraciji u Njemačkoj, disertacija pokazuje kako su politički pristupi multikulturnoj situaciji i načini "upravljanja" kontaktom s razlikom i prisustvom razlike unutar nacionalne države artikulirani kroz političke i medijske diskurse. Takav pristup u kontekstu današnjih javnih i medijskih politika u Njemačkoj poprima nov značaj te omogućava sagledavanje politika identiteta, pa time i konstrukcije različitosti, kroz prizmu upravljalaštva. Foucaultove teze o upravljaštvu i tehnologijama vladanja povezuju se ovdje s djelovanjem medijskih diskursa, koji se promatraju kao prostori u kojima se snažno artikuliraju javne politike i kreiraju subjektigrađani te prava na istinu. Ovdje se ključni koncepti kulture, moći, nacije i identiteta koji su utjecali na analizu snažno oslanjaju na koncept artikulacije Laclaua i Mouffe (1985). U analiziranim tekstovima i dokumentima, disertacija otkriva neke od režima istine koji konstruiraju diskurse njemačkog društva, nacije i građanstva, a konflikti oko pitanja identiteta, pripadnosti, razlike i rase identificiraju neke od "čvornih točaka" (Laclau i Mouffe 1985) ovih diskursa, među njima multikulturalizam, integraciju ili kozmopolitizam. Upravo analizi upravljalaštva i specifičnosti njemačkog konteksta posvećen je drugi dio disertacije. Prema Foucaultu (1991, Rose 2006), analiza upravljalaštva pokušava identificirati stilove mišljenja u vezi upravljanja populacijom, uvjete nastanka određenih mišljenja, principe znanja na koje se upravljanje oslanja, te prakse od kojih se upravljalaštvo sastoji. Foucault pri tome prepoznaje čitav niz autoriteta koji upravljaju na različitim mjestima, pa glavni fokus političke analize moći iz ove perspektive nije država, već tehnologije i strategije koje se koriste da bi se upravljalo populacijom, odnosno teorije koje se koriste da bi se objasnila "stvarnost" i legitimirale prakse i programi koji se uvode u tu svrhu. U tom smislu, disertacija i medije promatra kao tehnologiju moći u foucaultovskom smislu te riječi. Inspirirana pristupima koje su razvile Lauren Berlant (1997, 2011), Sara Ahmed (2000, 2004) i Anne-Marie Fortier (2000, 2005), posebna se pozornost posvećuje i analizi zamišljenog ideala kako nacije, tako i medijske publike, te politika sentimentalnosti koje uokviruju i obilježavaju javni prostor današnje Njemačke. U središtu analize je radio Funkhaus Europa, osnovan 1999. godine kao program posvećen kulturnoj raznolikosti u području emitiranja, Sjevernoj Rajni-Vestfaliji, a s ciljem poboljšanja integracije. Radio od tada emitira program na njemačkom jeziku, te na jezicima većih useljeničkih skupina. Uređuje ga tim novinara i novinarki različitog etničkog porijekla, a na valovima ovog radija čuju se teme, glazba i protagonisti koji kulturnu raznolikost predstavljaju kao njemačku i europsku stvarnost. U dvadesetak godina od osnutka, "duh" ovog programa prešao je put od integracijskog, preko programa koji slavi multikulturalizam i raznolikost, do programa koji se definira kao "kozmopolitski" i slavi "urbanu mješavinu" kultura. Premda se radi o vrlo maloj radio postaji, ona ima jedinstvenu zadaću, pa se stoga razvoj njezine programske politike može interpretirati kao artikulacija određenih kulturnih politika koje se odnose na pitanja "različitosti" u Njemačkoj. U trećem dijelu rad se bavi programskim reformama ovog radija. Analiziraju se intervjui vođeni s novinarima i urednicima programa, koji pokazuju kako konceptualni pomak programa prema kozmopolitizmu djeluje na emocije i mišljenja ljudi koje program proizvode, te kako oni u jeku programske reforme redefiniraju vlastite pozicije u društvu karakteriziranom migracijama i kulturnom raznolikošću. Također se analiziraju dokumenti u vezi programskih reformi, među njima novo definiranje branda ovog radija kao kozmopolitskog, te elaborat zamišljenog ideala publike radija Funkhaus Europa. Analiza pokazuje da ono što u prvom trenutku izgleda kao progresivni slijed - s etničkog na integracijski i multikulturalni, a potom na kozmopolitski program – zapravo ukazuje na različite antagonizme njemačkog društva i odnosa spram Drugosti. Jedan od glavnih argumenata ovog dijela disertacije je da je promjena pradigme prema kozmopolitizmu dovela do snažne depolitizacije. Diskurs kozmopolitizma gura pitanje različitosti u privatnu sferu, a različitost pri tome postaje esencijalizirana kao osobni identitet, te na taj način i depolitizirana, što ukida ideju javne politike kao područja debate. Problemi se svode na identitarne odrednice, više se ne govori o građanima i građankama, već o potrošačima i potrošačicama određenih identiteta. U posljednjem dijelu rad promatra procese depolitizacije u kontekstu pitanja tolerancije, u okviru analize tematskog tjedna javnih medija posvećenog toj temi. Tolerancija, koja se obično predstavlja kao način osiguravanja pluralizma, ovdje se analizira u smislu operacije u konstruiranja subjekata i fiksiranja njihovih identiteta kao objekata tolerancije. Ukratko, kao što to tvrdi Wendy Brown (2008, 2014) tolerancija producira subjektne pozicije, ona orkestrira identitete, daje im značenja, obilježava tijela i uvjetuje političke subjekte. Drugim riječima, ona definira normu i one koji od te norme odstupaju. Analiza u konačnici ukazuje i na nove lomove u borbi oko definiranja razlike i pripadnosti, nacije i kulture, te ukazuje na krhkost narativa kontakta s etničkom ili kulturnom razlikom, te na to koliko snažno oni ovise o borbi između interpretacija stvarnosti i svojatanja prava na istinu. Pomaci u medijskom diskurs u jeku novih migracijskih pokreta i antagonizama koji se stvaraju, otvaraju i pitanja za daljnje istraživanje u smislu strategija kojima mediji odgovaraju na nove problematizacije oko ovih pitanja, ne samo u njemačkom već i u europskom kontekstu.

Gerrmany is a country of migration and continues to be so, increasingly becoming a society of diverse ethnic and cultural identities. Today, over one fifth of its inhabitants have a so-called migration background, defined either as having migrated themselves or having at least one parent who has migrated to Germany. In institutional politics, or in the media, this reality is, however, often represented in a fragmented, belated, or even contradictory manner. At the same time, ways of responding to and "managing" difference within the territorial borders of the nation-state remain crucial concerns in the approaches to the questions of nation and citizenship. The thesis unlocks the régimes of truth that construct the discourses of the German society, identity, or belonging, identifying some of the core "nodal points" of these discourses, among them the terms multiculturalism, integration, tolerance, and cosmopolitanism. The thesis unpacks some of the concepts of the media discourses on "difference" and locates the points where they crack and rupture, pointing to the intersections of power and knowledge, and the shifting historical conditions that provide the horizon for their construction. The analysis is focused on a set of broadcasts specifically dedicated to multicultural life: Funkhaus Europa, a radio station within the biggest public service broadcaster in Germany, the Westdeutscher Rundfunk (WDR), established with the purpose of reflecting the cultural diversity in the country, and the thematic week dedicated to tolerance, organized by the German public service broadcasters in 2014. ; Njemačka je danas zemlja obilježena migracijom, pretvarajući se sve više u društvo raznolikih etničkih i kulturnih identiteta. Preko petine njezinih stanovnika ima takozvanu "migracijsku pozadinu", što znači da su ili sami uselili ili potječu iz useljeničkih obitelji. Useljavanje u Njemačku kontinuirano traje od šezdesetih godina 20. stoljeća, a čak kad bi useljavanje odjednom i posve prestalo, broj ljudi "migracijske pozadine" nastavit će rasti, budući da je svako treće dijete u Njemačkoj rođeno u useljeničkoj obitelji. Institucionalni odgovor na ovu transformaciju bio je spor, pa je tek posljednjih godina uopće postignut konsenzus oko toga da je Njemačka useljenička zemlja. Službeni stav institucija danas je usredotočen na naglašavanje potrebe integracije i osjećaja zajedničkog građanstva, te lojalnosti zajedničkim kulturnim normama. Temeljni je cilj ove disertacije istražiti nove politike različitosti koje nastaju u suvremenom njemačkom društvu kroz analizu kulturnih javnih politika te artikulacija tih politika kroz medijske programe. Analiza se usredotočuje na radio Funkhaus Europa, jednu od šest radio postaja zapadnonjemačkog javnog medijskog servisa Westdeutscher Rundfunk (WDR), te tematski tjedan posvećen toleranciji, u organizaciji Radne skupine njemačkih javnih medijskih servisa ARD, 2014. godine. Kroz etnografsko istraživanje ovih medijskih programa rad kritički analizira glavne koncepte diskursa različitosti u Njemačkoj – integracije, tolerancije, zajedništva, kozmopolitizma i drugih – kroz prizmu njihovih artikulacija u medijskom diskursu, otkrivajući neke od strategija koje mediji slijede kako bi položili vlastito pravo na istinu u socijalnoj borbi oko razlike i različitosti. Glavna pitanja u analizi su: Što mediji zapravo čine u multikulturnom društvu? Kakve slike Drugosti i odnosa s Drugošću transportiraju? Kako artikuliraju politiku različitosti? Nude li alternativne narative? Koje subjektne pozicije stvaraju? Iz kojih nacionalnih fantazija proizlaze i kakve fantazme "dobrog života" produciraju? Pristup analizi medijskih programa kao i javnih politika u ovom je radu inspiriran teoretičarima i teoretičarkama diskursa, a interes je utemeljen u teorijskom okviru "moći i znanja" i "identiteta i subjektivnosti", te uzima u obzir suvremene debate u društvenim i humanističkim znanostima oko koncepata "identiteta" i "kulture" (Ahmed 2000; Balibar 2004; Gilroy 2004; Laclau 1990, 2007; Stam i Shohat 1994, 2003, 2012). Disertacija također slijedi i teoretičare kulturnih studija (Brah 1996, 2000, Hall 1992, 1996, 2003), koji koncepte "kulture" i "identiteta" promatraju kao diskurzivne artikulacije koje označavaju povijesno promjenjivu sponu društvenih značenja. Ovi koncepti, koji se propituju u prvom dijelu disertacije, ne promatraju se kao odvojeni od ekonomskih, socijalnih i političkih odnosa već kao polja koja su kroz te odnose konstruirana (Božić-Vrbančić 2008). U tom smislu na "kulturu" se gleda kao na društveni konstrukt, i kao što Stuart Hall (2003) tvrdi, kultura je proces, skup praksi, ona je uključena u stvaranje i promjenu značenja koja nastaju među članovima nekog društva ili grupe. U skladu s takvim konceptom "mediji" su konstruirani kulturom, odnosno društvenim, gospodarskim i političkim odnosima, ali oni tu kulturu kroz procese reprezentacije istovremeno i konstruiraju. U analizi uloge koju mediji igraju u kulturnoj raznolikosti u Njemačkoj, mediji se ne promatraju samo kao odraz socijalnih pitanja, već i kao oblik socijalne akcije, mehanizam koji pridonosi formaciji identiteta. Kao i u institucionalnoj politici, i u medijima se stvarnost Njemačke kao zemlje kulturne raznolikosti često reprezentira na fragmentiran, zakašnjeli ili čak kontradiktoran način. Ipak, mediji su od strane službenih vlasti prepoznati kao ključni faktor koji može pomoći pri integraciji, te se u tom smislu potiču medijske politike koje promoviraju interkulturalizam i toleranciju, a jedan od proizvoda takvog pristupa je i radio program Funkhaus Europa, na koji se rad usredotočuje. U ovom dijelu analize otkrivaju se neki od ključnih koncepata njemačkog diskursa identiteta, pripadanja ili "razlike", među kojima su multikulturalizam, integracija, tolerancija i kozmopolitizam, te se lokaliziraju točke na kojima se ti diskursi lome, što pak ukazuje na intersekcije moći i znanja i klizeće povijesne uvjete koji stvaraju horizont za njihovu konstrukciju. U povijesnom prikazu migracija i diskursa o migraciji u Njemačkoj, disertacija pokazuje kako su politički pristupi multikulturnoj situaciji i načini "upravljanja" kontaktom s razlikom i prisustvom razlike unutar nacionalne države artikulirani kroz političke i medijske diskurse. Takav pristup u kontekstu današnjih javnih i medijskih politika u Njemačkoj poprima nov značaj te omogućava sagledavanje politika identiteta, pa time i konstrukcije različitosti, kroz prizmu upravljalaštva. Foucaultove teze o upravljaštvu i tehnologijama vladanja povezuju se ovdje s djelovanjem medijskih diskursa, koji se promatraju kao prostori u kojima se snažno artikuliraju javne politike i kreiraju subjektigrađani te prava na istinu. Ovdje se ključni koncepti kulture, moći, nacije i identiteta koji su utjecali na analizu snažno oslanjaju na koncept artikulacije Laclaua i Mouffe (1985). U analiziranim tekstovima i dokumentima, disertacija otkriva neke od režima istine koji konstruiraju diskurse njemačkog društva, nacije i građanstva, a konflikti oko pitanja identiteta, pripadnosti, razlike i rase identificiraju neke od "čvornih točaka" (Laclau i Mouffe 1985) ovih diskursa, među njima multikulturalizam, integraciju ili kozmopolitizam. Upravo analizi upravljalaštva i specifičnosti njemačkog konteksta posvećen je drugi dio disertacije. Prema Foucaultu (1991, Rose 2006), analiza upravljalaštva pokušava identificirati stilove mišljenja u vezi upravljanja populacijom, uvjete nastanka određenih mišljenja, principe znanja na koje se upravljanje oslanja, te prakse od kojih se upravljalaštvo sastoji. Foucault pri tome prepoznaje čitav niz autoriteta koji upravljaju na različitim mjestima, pa glavni fokus političke analize moći iz ove perspektive nije država, već tehnologije i strategije koje se koriste da bi se upravljalo populacijom, odnosno teorije koje se koriste da bi se objasnila "stvarnost" i legitimirale prakse i programi koji se uvode u tu svrhu. U tom smislu, disertacija i medije promatra kao tehnologiju moći u foucaultovskom smislu te riječi. Inspirirana pristupima koje su razvile Lauren Berlant (1997, 2011), Sara Ahmed (2000, 2004) i Anne-Marie Fortier (2000, 2005), posebna se pozornost posvećuje i analizi zamišljenog ideala kako nacije, tako i medijske publike, te politika sentimentalnosti koje uokviruju i obilježavaju javni prostor današnje Njemačke. U središtu analize je radio Funkhaus Europa, osnovan 1999. godine kao program posvećen kulturnoj raznolikosti u području emitiranja, Sjevernoj Rajni-Vestfaliji, a s ciljem poboljšanja integracije. Radio od tada emitira program na njemačkom jeziku, te na jezicima većih useljeničkih skupina. Uređuje ga tim novinara i novinarki različitog etničkog porijekla, a na valovima ovog radija čuju se teme, glazba i protagonisti koji kulturnu raznolikost predstavljaju kao njemačku i europsku stvarnost. U dvadesetak godina od osnutka, "duh" ovog programa prešao je put od integracijskog, preko programa koji slavi multikulturalizam i raznolikost, do programa koji se definira kao "kozmopolitski" i slavi "urbanu mješavinu" kultura. Premda se radi o vrlo maloj radio postaji, ona ima jedinstvenu zadaću, pa se stoga razvoj njezine programske politike može interpretirati kao artikulacija određenih kulturnih politika koje se odnose na pitanja "različitosti" u Njemačkoj. U trećem dijelu rad se bavi programskim reformama ovog radija. Analiziraju se intervjui vođeni s novinarima i urednicima programa, koji pokazuju kako konceptualni pomak programa prema kozmopolitizmu djeluje na emocije i mišljenja ljudi koje program proizvode, te kako oni u jeku programske reforme redefiniraju vlastite pozicije u društvu karakteriziranom migracijama i kulturnom raznolikošću. Također se analiziraju dokumenti u vezi programskih reformi, među njima novo definiranje branda ovog radija kao kozmopolitskog, te elaborat zamišljenog ideala publike radija Funkhaus Europa. Analiza pokazuje da ono što u prvom trenutku izgleda kao progresivni slijed - s etničkog na integracijski i multikulturalni, a potom na kozmopolitski program – zapravo ukazuje na različite antagonizme njemačkog društva i odnosa spram Drugosti. Jedan od glavnih argumenata ovog dijela disertacije je da je promjena pradigme prema kozmopolitizmu dovela do snažne depolitizacije. Diskurs kozmopolitizma gura pitanje različitosti u privatnu sferu, a različitost pri tome postaje esencijalizirana kao osobni identitet, te na taj način i depolitizirana, što ukida ideju javne politike kao područja debate. Problemi se svode na identitarne odrednice, više se ne govori o građanima i građankama, već o potrošačima i potrošačicama određenih identiteta. U posljednjem dijelu rad promatra procese depolitizacije u kontekstu pitanja tolerancije, u okviru analize tematskog tjedna javnih medija posvećenog toj temi. Tolerancija, koja se obično predstavlja kao način osiguravanja pluralizma, ovdje se analizira u smislu operacije u konstruiranja subjekata i fiksiranja njihovih identiteta kao objekata tolerancije. Ukratko, kao što to tvrdi Wendy Brown (2008, 2014) tolerancija producira subjektne pozicije, ona orkestrira identitete, daje im značenja, obilježava tijela i uvjetuje političke subjekte. Drugim riječima, ona definira normu i one koji od te norme odstupaju. Analiza u konačnici ukazuje i na nove lomove u borbi oko definiranja razlike i pripadnosti, nacije i kulture, te ukazuje na krhkost narativa kontakta s etničkom ili kulturnom razlikom, te na to koliko snažno oni ovise o borbi između interpretacija stvarnosti i svojatanja prava na istinu. Pomaci u medijskom diskurs u jeku novih migracijskih pokreta i antagonizama koji se stvaraju, otvaraju i pitanja za daljnje istraživanje u smislu strategija kojima mediji odgovaraju na nove problematizacije oko ovih pitanja, ne samo u njemačkom već i u europskom kontekstu.

U radu se razlažu temeljne značajke sustava polupredsjedničke vlade, kojeg će Maurice Duverger popularizirati kao 'novi model političkog sustava'. Različitost pojedinih definicija polupredsjedničke vlade i njihovi nedostaci naznačuju nepostojanje konsenzusa o temeljnim značajkama tog sustava, a to zapravo posljedično omogućuje da se pojedini politički sustavi promatraju ili kao parlamentarni ili kao polupredsjednički, ovisno o značajkama koje se koriste u pojedinim definicijama. Na temelju analize izvornih polupredsjedničkih modela (Weimarski ustav, Ustav francuske Pete Republike) u radu se nastoji elaborirati jednu sveobuhvatniju definiciju polupredsjedničke vlade kao sustava predsjedničke dominacije u političkom sustavu. U tom smislu taj sustav se definira kao sustav u kojem je 1. predsjednik države izabran neposredno od građana, odnosno posredno od izbornog kolegija u kojem ne dominira predstavničko tijelo ili je ono isključeno iz njega; 2. njegov mandat se ne može okončati političkom odlukom predstavničkog tijela; 3. on je stvarni šef izvršne vlasti, a obavlja je osobno i putem vlade koju predlaže parlamentu i 4. temelj njegova ključnog položaja unutar izvršne vlasti su određeni ustavni prerogativi (raspuštanje parlamenta, imenovanje i razrješenje vlade) i/ili liderski položaj u stranci/stranačkoj koaliciji koja ima većinu zastupnika u parlamentu. ; The article elaborates the basic features of the system of semi-presidential government, which was popularized by Maurice Duverger as a "new model of the political system". The diversity of individual definitions of semi-presidential government and their shortcomings indicate a lack of consensus on the fundamental features of the system, which in turn allows individual political systems to be viewed as either parliamentary or semi-presidential, depending on the features used in individual definitions. Based on the analysis of the original semi-presidential models (Weimar Constitution, the Constitution of the French Fifth Republic), the paper seeks to elaborate a ...