Suchergebnisse

Razvoj zelenog socijalnog rada odvija se paralelno s ekološkim aktivizmom na globalnoj razini. Socijalni rad u Hrvatskoj u procesu je integriranja ekološkog pristupa u svakodnevne aktivnosti, pružanja usluga korisnicima i zagovaranja prava na zdrav okoliš. Nevladine organizacije građana aktivno sudjeluju u oblikovanju javnih politika na lokalnoj razini i šire, te unose održive promjene u zajednicu. Potreba da se socijalni radnici uključe u rješavanje ekoloških problema i izgradnju održivosti u zajednicama sve je vidljivija na globalnoj i lokalnoj razini. Prirodni svijet koji nas okružuje, primjerice klimatski uvjeti, uvelike određuju kakvi su prirodni resursi kojima raspolažemo. Socijalni radnik ne može zaobići činjenicu da raznolikosti ugrožavaju birokratski pristup koji se do sada koristio pa treba biti dovoljno tolerantan i osjetljiv za raznolikosti. Centraliziranim pristupom resursi se rijetko stavljaju tamo gdje su najviše potrebni što umanjuje sposobnost zajednice da se brine za sebe. Kako bismo se uspješno suočavali s izazovima i neuravnoteženosti u prirodnom okolišu, potrebno je razvijati i postaviti na odgovarajuću razinu otpornost zajednica. ; The development of green social work goes hand in hand with ecological activism on a global scale. Social work in Croatia has not yet integrated the ecological approach to everyday activities, providing services to users or advocating the right to a healthy environment. Non-governmental organizations of citizens actively participate in shaping public policies at local and wider level and contributing to sustainable change in the community. The need to involve social workers in solving environmental problems and building community sustainability is increasingly visible at the global and local level. The natural world around us, for example, climatic conditions largely determines what kind of natural resources we have. A social worker cannot overlook the fact that diversity endangers the bureaucratic approach that has hitherto been used, and should be sufficiently tolerant and sensitive to diversity. With a centralized approach, resources are rarely placed where they are most needed and thus undermine the community's ability to take care of themselves. In order to successfully face challenges and imbalances in the natural environment, community resistance needs to be developed.

Osnovni cilj ovoga rada jeste utvrditi elemente savremenog pristupa organizaciji i sprovođenju praktične nastave u edukaciji za socijalni rad, te ih identifikovati u praktičnoj nastavi socijalnog rada u BiH. Rad se sastoji iz dva dijela. U uvodnom dijelu analizirana su određenja i obilježja praktične nastave u edukaciji za socijalni rad, te sa njima srodni koncepti iskustvenog učenja i refleksije. U drugom dijelu, analizirana su obilježja praktične nastave u edukaciji za socijalni rad u BiH, na tri različite škole: Odsjek za socijalni rad Fakuleteta političkih nauka Univerziteta u Sarajevu, Odsjek za socijalni rad Filozofskog fakulteta Univerziteta u Tuzli i Studijski program socijalnog rada, sa Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Banjoj Luci. Analiza je izvršena na dva načina. Prvi je kroz identifikovanje osnovnih obilježja modela praktične nastave na sva tri fakulteta, a u odnosu na osnovne elemente koji su utvrđeni prethodnom teorijskom analizom. Potrebni podaci su dobijeni primjenom metode intervjua sa predstavnicima osoblja fakulteta, koji su odgovorni za praktičnu nastavu studenata. Da bi se utvrdio pravac i kvalitet razvoja modela praktične nastave na ovim fakultetima, analizarana su njihova obilježja u odnosu na školsku 2011/12 godinu sa jedne, i osam godina kasnije - školsku 2019/20 godinu, sa druge strane. Drugi pristup se zasniva na komparativnoj analizi silabusa predmeta praktične nastave, u odnosu na dva obilježja: 1) ciljevi i definisani ishodi; i 2) metode nastavnog procesa. Rezultati ukazuju na razvojni pomak, u smislu povećanja broja sati i predmeta u kojima se organizuje praktična nastava, kontiuiranu pripremu studenata prije terenske prakse, te organizovanje prvih edukacija za mentore. Priručnik za praktičnu nastavu i veća podrška i usmjerenje mentorskog angažmana sa jedne, te metode kojima se razvijaju kritičko mišljenje, naučni stav i otvorenost za nove perspektive, sa druge strane, ostaju poseban izazov za dalji razvoj praktične nastave. ; The main objective of this paper is to identify the elements of the contemporary approach to field education in the education of social work and to identify them in the field education of social work education programmes in BiH. The paper is divided into two parts. In the introductory part we have analyzed different definitions and general characteristics of field education in social work education, and with that related concepts of experiential learning and reflection. In the second part, we analyzed the elements of field education in education for social work in B&H at the three different schools: the Department of Social Work of the Faculty of Political Science- University of Sarajevo; Department of Social Work, Faculty of Philosophy- University of Tuzla; and the Social Work Study Program, Faculty of Political Science- University of Banja Luka. The analysis was conducted from two perspectives. The first one is through the identification of the basic features of the field education model in all three faculties, and in relation to the general elements of field education previously identified through the theoretical analysis. The required data were obtained by applying the interview method with representatives of the faculty staff who are responsible for the field education programs. In order to determine the direction and quality of development of the model of field education programs, they were analyzed according to these characteristics in relation to the school year 2011/12 on one side, and the eight years later - the school year 2019/20, on the other side. The second approach is based on a comparative analysis of the curriculum of the field subjects, in relation to the following elements: 1) goals and defined outcomes; and 2) educational process methods. The results indicate developmental step forward, in terms of increasing the number of hours and courses in which field education is organized, the continuous preparation of students before the field practice, and the organization of initial trainings for mentors. A handbook for field education and greater support and guidance for mentoring engagement, organising the educational methods for develop critical thinking with students, their scientific attitude and openness to new perspectives, remain as the biggest challenges for the further development of field education in school for social work in B&H.

Uslijed demografskih promjena, socijalni rad sa starijim osobama pred velikim je izazovima. Važno je na te izazove odgovoriti profesionalno u skladu s načelima i smjernicama za socijalni rad. U tom je kontekstu vrlo važna metoda personaliziranog planiranja i pružanja usluga. Ta metoda postoji u međunarodnom kontekstu socijalnog rada. Stoga se u ovom radu govori o njezinom unapređenju i praktičnoj primjeni iz perspektive pružanja personaliziranih usluga i perspektive korisnika. Personalizacija, perspektiva korisnika i uključenost načela su koja su dio suvremenih socijalnih politika, no u kontekstu dugoročne skrbi ta su načela temelj za promjenu paradigme u skrbi. U socijalnom radu, spomenuta su načela ključne polazne točke za pružanje profesionalne pomoći koja se osigurava upravo metodom personaliziranog planiranja i pružanja usluga. Specifične karakteristike te metode u socijalnom radu predstavljamo na primjeru starijih osoba te ukazujemo na slabe točke u pružanju personalizirane skrbi i osnaživanju starijih osoba. Nakon primjera za primjenu te metode u institucionalnoj skrbi za starije osobe u Sloveniji ukazujemo na vrstu promjena do kojih dolazi u životu korisnika i radu institucije uslijed primjene te metode. Smatramo da će u budućnosti metoda personaliziranog planiranja i pružanja usluga biti glavno načelo socijalnog rada po kojem se profesionalni socijalni rad razlikuje od drugih disciplina, čime ima središnju ulogu u osnaživanju starijih osoba i omogućavanju autonomnog odlučivanja u procesu primanja pomoći. ; Due to demographic changes, social work with older people has been confronted with great challenges. It is essential to respond to them professionally, in a way adapted to the concepts and guidelines of social work. The method of personal planning and implementation of services is very important in this context. This method is present in the international context of social work; therefore its development and practice are discussed in this contribution from the perspective of providing personalisation and user perspective. Personalisation, user perspective and participation are the concepts followed by contemporary social policies, but in long-term care they represent the foundations of the paradigm shift in care. In social work, the concepts mentioned are key starting points to substantiate the provision of professional help that is ensured with the very method of personal planning and implementation of services. The specific features of this method in social work shall be presented in the case of older people, and we shall draw attention to issues that represent our weaker points in providing personalisation and empowerment of older people. Following the example of the use of this method in institutional care for older people in Slovenia, we shall show the nature of changes emerging from this method in the life of the residents and the operation of institutions. For the future, the method of personal planning and implementation of services is seen as the central principle of social work that separates professional social work from other disciplines, giving it a central role in the empowerment of older people and providing autonomous decision-making in the helping process.

U radu se analiziraju mjere tržišta rada u Crnoj Gori iz perspective socijalnog ulaganja. Crna Gora je zemlja kandidat za članstvo u Europskoj uniji i postoji potreba za usklađivanjem normativnog okvira. Socijalno ulaganje zadobiva znatnu pozornost kreatora politika u Europskoj uniji i nalazi se visoko na listi prioriteta socijalne politike. Slijedom toga, u radu se analizira funkcionira li crnogorsko tržište rada na sličan način kao ona u Europskoj uniji. Cilj rada je pokazati hoće li crnogorsko tržište rada biti spremno za pristupanje Europskoj uniji, kako normativno tako i u praksi. Analiza je usmjerena na aktivne politike tržišta rada jer su one jedna od najreprezentativnijih mjera socijalnog ulaganja u ovom području. Posebno se analiziraju dvije specifične mjere: takozvane naknade za majke i pripravnički program. Analiza pokazuje da Crna Gora ima dobru polazišnu točku u pogledu zakonskog okvira, ali u praksi nema socijalnog ulaganja. ; The paper analyses the developments of the labour market policies in Montenegro from the perspective of social investment. Montenegro is a candidate country for the European Union membership and there is a need of harmonisation of normative framework. Social investment is gaining considerable attention of EU policy makers and is positioned highly on the social policy agenda. Consequently, the paper examines whether Montenegrin labour market performs in the similar fashion as in the EU. The aim of the research is to show whether Montenegrin labour market will be ready for the accession, both normatively and in practice. Active labour market policies are in the focus of the paper, as they are one of the most representative social investment measures in this policy area. There is also an analysis of two specific policies: so called "mothers' allowances" and the "apprentice programme". This analysis shows that Montenegro has a good starting point in terms of the legal framework it has enacted, but in practice, social investment is not present.

Članak analizira poticaje za prijelaz iz nezaposlenosti u zaposlenost izražene pomoću različitih financijskih pokazatelja u Sloveniji i uspoređuje ih s onima u državama EU. Članak daje pregled glavnih značajki politika isplativosti rada i raspravlja razloge za njihovu primjenu u Sloveniji. Pokazuje se da u Sloveniji obitelji i pojedinci koji ne rade imaju slabe poticaje za pronalaženje posla, jer za mnoge se "posao ne isplati". Naknade za nezaposlene i novčane naknade, zajedno s visokim poreznim klinom, odvraćaju od rada. Kako bi se riješio ovaj problem, Slovenija bi trebala razmotriti uvođenje dodataka za zapošljavanje, naknada za zaposlene ili oboje. Trenutačno takve politike gotovo ne postoje. U svjetlu međunarodnih uspješnih iskustava s takvim politikama i s obzirom na visoki destimulirajući učinak koji stvaraju zamke nezaposlenosti, neaktivnosti i niskih plaća, takve politike u Sloveniji imaju veliki potencijal za poticanje prijelaza iz nezaposlenosti u zaposlenost i ostanak u radnom odnosu. ; The paper analyzes incentives for making transition from non-employment to work as expressed by various financial indicators in Slovenia and compares them to the EU countries. It also provides an overview of the main features of making-work-pay policies and discusses reasoning for their implementation in Slovenia. The paper shows that in Slovenia, families and individuals who are not working have poor incentives to find a job – because for many, "it does not pay to work." Unemployment benefits and cash transfers, coupled with high tax wedge, create high work disincentives. To address this issue, Slovenia should consider introducing into-work benefits, in-work benefits, or both. Presently such policies are virtually non-existent. In the light of international successful experiences with such policies and given the strong work disincentive created by unemployment, inactivity and low-pay traps, in Slovenia such policies have a great potential to stimulate transitions from non-employment to employment and stay in employment.

U radu se razmatra potencijalni doprinos socijalnih inovacija jačanju socijalne kohezije i ublažavanju učinaka krize. U politikama i programima financiranja Europske unije socijalne inovacije prepoznaju se kao važan doprinos jačanju socijalne kohezije, koja slabi uslijed krize i povećane socijalne ranjivosti. Istovremeno, pokazuje se da su socijalne inovacije u hrvatskom kontekstu i dalje slabo poznat koncept priređivačima politika, stručnjacima i široj javnosti. Nalazi i zaključci rada temelje se na empirijskom istraživanju provedenom u okviru međunarodnog FP7 projekta WILCO – Welfare Innovations at Local Levels in Favour of Cohesion, unutar kojeg su studirani izabrani gradovi (u Hrvatskoj su to bili Zagreb i Varaždin); obilježja njihovih socijalnih sustava te su analizirani identificirani primjeri socijalnih inovacija. Lokalni socijalni sustavi gradova u istraživanju tek djelomično odražavaju karakteristike nacionalnih socijalnih režima, a otvorenost i podrška lokalnih vlasti ključna je za razvoj i održivost socijalnih inovacija. Većina istraživanih inovacija je u području usluga, iako se inovacije prepoznaju i u inovativnim instrumentima regulacije i socijalnih prava, novim oblicima vladavine te novim modalitetima rada i financiranja organizacija te one mogu utjecati na postupne promjene samih lokalnih socijalnih sustava. U hrvatskom kontekstu razlikujemo tri tipa socijalnih inovacija: (1) inovacije koje nastaju u javnom sektoru, uz podršku stručnjaka izvan sektora, (2) inovacije koje dolaze iz inozemstva, kao rezultat inozemnih financijskih programa te (3) inovacije koje dolaze iz civilnog društva, temeljem samoorganizacije građana. Dok se u primjerima nekih zapadnoeuropskih gradova javni sektor sa svojim profesionalnim kapacitetima prepoznaje kao važan proizvođač socijalnih inovacija, u Hrvatskoj prijašnja iskustva te istraživanja provedena u projektu sugeriraju da većina socijalnih inovacija dolazi iz civilnog društva, pri čemu je razina kulturnog i socijalnog kapitala važan preduvjet razvoja i uspjeha inovacija. ; This paper discusses a potential contribution of social innovations to strengthening social cohesion and mitigating the effects of the crisis. In EU funding policies and programs, social innovations are recognized as an important contribution to strengthening of social cohesion, which has weakened due to the crisis and increasing social vulnerability. At the same time, it is shown that social innovations in the Croatian context are still a concept poorly understood by policy creators, experts, and the general public. The findings and conclusions of the paper are based on the empirical research conducted within the international FP7 project WILCO - Welfare Innovations at Local Levels in Favour of Cohesion, which studied the selected towns (in Croatia Zagreb and Varaždin) and characteristics of their social systems, and which analyzed identified examples of social innovations. Local social systems of cities included in the research reflected the characteristics of national welfare regimes only partially, and the openness and support of local authorities is crucial for the development and sustainability of social innovations. Most of the studied innovations were in the field of services, although innovations were also recognized in innovative instruments of regulation and social rights, the new forms of governance and new modes of work and funding of organizations, and they can have an impact on the gradual changes of the local social systems. In the Croatian context, three types of social innovations can be distinguished: (1) innovations occurring in the public sector, with the support of experts from outside the industry, (2) innovations that come from abroad, as a result of foreign financial programs, and (3) innovations coming from civil society, based on the self-organization of citizens. While in the examples of some Western European cities the public sector with its professional capacity is recognized as an important producer of social innovations, in Croatia, past experiences and the research conducted within the project suggest that most social innovations come from civil society, where the level of cultural and social capital is an important prerequisite for the development and success of innovations.

U ovome radu bavimo se pitanjem kako preferencije skupine individualaca spojiti u jednu preferenciju koja bi najbolje opisivala preferenciju društva. Na početku, u prvom poglavlju upoznajemo se s nekim od najpoznatijih načina glasovanja i problemima koji se javljaju prilikom primjene istih. U drugom poglavlju razmatramo funkciju društvenog blagostanja koja profile preferencije svih individualaca u društvu preslikava u jednu relaciju preferencije. Pokazujemo da kada postoje tri ili više alternative, ne postoji funkcija društvenog blagostanja koja zadovoljava određene uvjete. Zatim u trećem poglavlju se bavimo funkcijom društvenog izbora koja sve profile preferencije skupine individualaca preslikava u jednu alternativu, i to onu koja bi društvu bila najpoželjnija. Tu također pokazujemo da takva funkcija ne postoji u slučaju kada imamo tri ili više alternativa i određene uvjete koje bismo htjeli da funkcija zadovoljava. U četvrtom poglavlju, u obzir uzimamo i mogućnost manipulativnosti, odnosno gledamo što se događa ako individualci iskažu preferencije koje se razlikuju od njihovih stvarnih preferencija. Na kraju, u petom poglavlju razmatramo slučaj ponderiranog glasovanja, gdje svaki individualac na raspolaganju ima određen broj glasova koji mu je dodijeljen prema nekim pravilima te proučavamo dva načina na koja možemo odrediti koliku moć ima odredeni individualac u takvim sustavima glasovanja. ; In this thesis we deal with the question of how to aggregate preferences of a group of individuals into a single preference that would best describe preference of the society. At the beginning, in the first chapter we meet some of the most famous voting systems and problems encountered when applying them. In the second chapter, we consider the social welfare function which maps profile preferences of all individuals into one preference relation. We show that when there are three or more alternatives, there is no social welfare function that meets certain conditions. Then, in the third chapter, we're dealing with a social ...

U članku se analiziraju načini na koje odabrani suvremeni umjetnici iz Rumunjske, Hrvatske i Srbije koriste vizualni jezik arhitektonskih maketa u svome radu. Nakon prikaza povijesti arhitektonskih maketa autorica se u prvim dvama dijelovima članka bavi umjetnicima koji koriste makete muzejâ suvremenih umjetnosti (Zlatko Kopljar, Radoš Antonijević, subREAL, Călin Dan, Iosif Kiraly, Mihai Balko i Irina Botea). Naglašava se razlika između muzeja suvremenih umjetnosti u post-socijalističkim zemljama i globalnih "muzeja moći" kao što su MoMA, Tate Modern ili Guggenheim. Treći dio članka bavi se dokumentarnim aspektom arhitektonskih maketa i dovodi radove Lane Stojićević u vezu s konceptom dokumentaliteta Hito Steyerl. Ističe se kako su makete, kao i sama arhitektura, označitelji ideologija, politika i društava koji ih grade. Suvremeni umjetnici često se bave zgradama koje su u procesu tranzicije izmijenjene, revitalizirane ili uništene, i stoga arhitektonske makete uključene u procese suvremene umjetnosti zahtijevaju dublju analizu. ; The paper analyses the ways in which selected contemporary artists from Romania, Croatia, and Serbia use the visual language of architectural scale models in their work. After presenting the history of architectural models, the first two parts of the paper focus on artists who use scale models of museums of contemporary art (Zlatko Kopljar, Radoš Antonijević, subREAL, Călin Dan, Iosif Kiraly, Mihai Balko, and Irina Botea). They emphasize the difference between museums of contemporary art in post-socijalist countries and the global "power-museums" such as MoMA, Tate Modern, or Guggenheim. The third part of the paper focuses on the documentary aspect of architectural models and relates Lana Stojićević's works to Hito Steyerl's concept of documentality. It is argued that the scale models, as architecture itself, are signifiers of the ideologies, politics, and societies that build them. Contemporary artists often focus on buildings that have been changed, revitalised, or destroyed in the transition process, and for this reason architectural models require a deeper analysis when included within contemporary art practices.

One aspect of the modernization of liberal government in the late 20th century was an increased attention to policy, both as a concept for interrogating government, and as the basis for organizing work within government, leading to the development of 'policy analysis' as a decision tool. This paper reviews the development of specialised forms of 'policy work' in liberal western political systems in order to establish what can be learned by other sorts of polity, and in particular, the transitional states of Eastern Europe. It discusses the multiple and overlapping accounts of policy that are in use, and the implications that these have for the nature of policy work. It points out that policy work takes place in multiple locations where a diversity of rationales may apply, and discusses the implications of this analysis for the place of policy work in the modernization of government. ; Jedan aspekt modernizacije liberalne vladavine potkraj 20. stoljeća bio je pridavanje veće pozornosti javnim politikama, i kao pojmu za ispitivanje vlade i kao temelju za organiziranje posla unutar vlade, što je dovelo do razvoja "analize javnih politika" kao sredstva odlučivanja. U ovom se radu razmatra razvoj specijaliziranih oblika "rada na javnim politikama" u liberalnim zapadnim političkim sustavima kako bi se utvrdilo što se može naučiti od drugih oblika državnog uređenja, osobito od tranzicijskih država Istočne Europe. Razmatraju se brojna i preklapajuća tumačenja javnih politika te posljedice tih tumačenja na prirodu rada na javnim politikama. Ističe se da se rad na javnim politikama zbiva na mnoštvu mjesta na kojima se možda primjenjuje niz različitih načela, te se razmatraju implikacije te analize za položaj rada na javnim politikama u modernizaciji vlasti.

It is well known that all educational policies promote inclusion as the major idea in a contemporary system of education. Inclusive education allows children with and without disabilities to attend the same age-appropriate classes at their local school, with additional, individually tailored support if needed. However, large equity gaps in education access and outcomes still exist between groups of children, because some marginalized groups of children experience shockingly low rates of access and learning. Children with disabilities are still faced with a lot of challenges in realizing their right to education and they are one of the most marginalized and excluded groups in education. The Croatian laws clearly indicate that disabled children have the right to an inclusive education and that schools have to provide conditions which lead to successful education of all children. A question arises, however, regarding the level at which the Law is implemented in educational practice, due to the fact that it is unknown whether the conditions for its proper implementation exist in Croatian schools. Some results of the research which was conducted in the frame of the project "Evidence-based early educational interventions" are presented in this paper. The main goals of the research are (1) to determine areas in which students with disabilities need additional support and (2) to analyse differences in the perceived inclusive dimension of the quality of educational processes, from the perspective of teachers as well as from the perspective of students, in five mainstream Croatian primary schools. The research was conducted on a sample of 97 students with disabilities and 97 of their peers without disabilities. Students and their teachers filled in two Questionnaires about students' behaviours that were developed for the purpose of the Project (the Questionnaire for students and the Questionnaire for teachers). The results suggested that students with disabilities have a need for additional support in the educational process, as well as support in developing appropriate relationships with peers. However, they do not reach the expected level of socialization and academic success, which indicates that the policy of inclusion is still not well implemented into educational practice. Different reasons for such results and suggestions for overcoming this situation are discussed. ; Dobro je poznato da sve obrazovne politike promoviraju inkluziju kao glavnu ideju svakog suvremenog obrazovnog sustava. Inkluzivno obrazovanje omogućuje djeci s teškoćama i bez njih da zajedno uče u istim razredima, u skladu sa svojom dobi, uz dodatnu, individualno prilagođenu podršku djeci koja je trebaju. Međutim, u obrazovanju još uvijek postoje velike nejednakosti u pristupačnosti obrazovanja i ishodima učenja nekih skupina djece, budući da postoje marginalizirane skupine koja doživljavaju izuzetno nisku razinu pristupačnosti obrazovanja i kvalitete učenja. Djeca s teškoćama još su uvijek suočena s mnogim izazovima u ostvarivanju svog prava na obrazovanje i ona u tom smislu predstavljaju jednu od najmarginaliziranijih i isključenih skupina. U hrvatskom je zakonodavstvu jasno naglašeno da djeca s teškoćama imaju pravo na inkluzivno obrazovanje i da su škole dužne osigurati uvjete koji vode uspješnom obrazovanju sve djece. Pitanje se, međutim, postavlja u odnosu na razinu u kojoj se zakon provodi u odgojno-obrazovnoj praksi, budući da je nepoznato postoje li uvjeti za njegovu primjerenu primjenu u hrvatskim školama. U ovom je radu prikazan dio rezultata istraživanja koje je provedeno u sklopu projekta "Rane odgojno-obrazovne intervencije temeljene na pokazateljima uspješnosti". Osnovni ciljevi istraživanja su (1) utvrditi područja u kojima učenici s teškoćama trebaju dodatnu podršku i (2) analizirati razlike u doživljenoj inkluzivnoj dimenziji kvalitete obrazovnog procesa iz perspektive učitelja i iz perspektive učenika, u pet hrvatskih redovnih osnovnih škola. Istraživanje je provedeno na uzorku od 97 učenika s teškoćama i njihovih 97 standardno razvijenih vršnjaka. Učenici i njihovi učitelji ispunili su dva upitnika o ponašanju učenika koji su razvijeni za potrebe projekta (Upitnik za učenike i Upitnik za učitelje). Rezultati pokazuju da učenici s teškoćama imaju potrebu za dodatnom podrškom u obrazovnom procesu, ali i za podrškom u razvoju primjerenih odnosa s vršnjacima. Međutim, oni ne postižu očekivanu razinu socijalizacije i akademskog uspjeha, što pokazuje da se inkluzivna politika još uvijek nedovoljno dobro implementira u obrazovnu praksu. Autori raspravljaju o različitim razlozima dobivenih rezultata i mogućim načinima prevladavanja uočenog nesuglasja.

The paper presents the research carried out in the school year 2018-19 in preschools of the Autonomous Province of Vojvodina. The aim of the research was to assess the role of preschool teachers in supporting and enriching child's play, gain insight into children's actions in relation to it, as well as to ascertain the dominant perspective of the children and adults in the play. One hundred forty-five preschool teachers had been interviewed. The results have shown that teachers have had a shift of focus in understanding child's play and assessing its efficiency. Even though teachers in general see play as a free child's activity, it has become apparent they perceive it more as a learning method than a free child's action. Play with rules was introduced to all age groups of children, including nursery. The play implemented in the research was assessed as successful, and the preschool teacher's role was to guide or observe it. Even though the question of the relation in which the child enters and builds its own experiences is seen as an imperative in contemporary educational policies, teachers have stated that they are mostly focused on either their own or the child's perspective. The research has confirmed the presence of a tendency for didactisation of play and showed the need for new insights into this significant child's activity. ; U radu je prikazano istraživanje koje je provedeno u školskoj godini 2018./19. u dječjim vrtićima na području Autonomne Pokrajine Vojvodine. Cilj je istraživanja procijeniti ulogu odgajatelja u podržavanju i obogaćivanju dječjih igara, uvid u stvaranje djece u odnosu na igru kao i percepciju dominantne perspektive djeteta ili odrasle osobe u igri. Intervjuirano je 145 odgajatelja. Rezultati su pokazali da se odgajatelj usredotočio na razumijevanje dječje igre i procjenu njezine izvedbe. Iako odgajatelji u načelu shvaćaju igru kao slobodnu dječju aktivnost, pokazalo se da je ona viđena kao metoda učenja, a ne kao slobodno dječje djelovanje. Uvodili su igru s pravilima u sve dobne skupine djece, uključujući jaslice. U procesu igre uspješno su ocijenili svoju ulogu upravljanja i nadzora. Iako pitanje odnosa u koje dijete ulazi i gradi vlastita iskustva vide kao imperativ u suvremenim odgojno-obrazovnim politikama, odgajatelji su izjavili da su uglavnom usmjereni ili na vlastitu ili na dječju perspektivu. Istraživanje je potvrdilo postojanje tendencije za didaktizaciju igre i otvorilo potrebu za novim spoznajama o ovoj značajnoj dječjoj aktivnosti.