Suchergebnisse

Autor se u radu bavi teorijom isprekidane ravnoteže i njezinom operacionalizacijom. Isprekidana ravnoteža opisuje proces stvaranja javnih politika u vidu dugih perioda stabilnosti politika i njezinih radikalnih promjena koje se doga- đaju naglo. S obzirom na složenost i nadograđivanje same teorije, autor je u radu želi operacionalizirati u vidu ključnih pojmova te njihovih pokazatelja. Sukladno tome autor u prvom dijelu rada rastavlja teoriju na manje pojmove koje potom definira i uvrštava u kontekst teorije. Nakon toga u drugom dijelu istražuje koliko su pojmovi proizašli iz operacionalizacije integrirani u dosadašnjim istraživanjima teorije. Na temelju rezultata i rasprave naposljetku prikazuje potencijalne pokazatelje tih pojmova slijedeći načelo metodološkog pluralizma. U zaključku se iznosi stajalište da je ta operacionalizacija dala inovativan pogled na samu teoriju, ali i na istraživanje isprekidane ravnoteže u javnim politikama koje je do sada bilo dominantno kvantitativno. ; In this paper, the author deals with the punctuated equilibrium theory and its operationalization. The punctuated equilibrium theory describes the policy-making process in terms of long periods of policy stability and its radical change that occurs suddenly. Given the complexity and upgrading of the theory, in this paper the author seeks to operationalize it in the form of key terms and their indicators. Accordingly, in the first part of the paper the author dissects theory into many key terms, which he defines and sets them in the context of theory. After that, in the second part of the paper, the author examines how terms arising from operationalization have been so far integrated into the research of the punctuated equilibrium theory. Based on results and discussion, in the end the author displays the potential indicators of key terms following the principle of methodological pluralism. He conludes that this operationalization gives an innovative look at theory, but also in terms of researching punctuated equilibrium in public policies which has been predominantly quantitative.

Autorica istražuje mogućnost da se pesimizam etablira kao relevantan pravac unutar teorije realizma međunarodnih odnosa u objašnjavanju kako prošlih, tako i budućih događaja u međunarodnoj politici. U radu se koristi metateorijska interpretativna metoda kako bi se iznijele neke od temeljnih niti vodilja misli pesimizma, pri čemu je fokus samo na klasičnom realizmu unutar realističke teorije, budući da su njezine postavke ujedno i temeljna izvorišta pesimizma. U prvom dijelu rada iznosi se temeljne odrednice i biti realizma i pesimizma, drugi dio se fokusira na intelektualnu pozadinu pesimistične misli u radovima Schopenhauera, Nietzschea i Freuda, a posljednji dio iznosi kritiku optimizma i temeljne opreke u poimanju koncepta vremena između pesimizma i optimizma, kao i implikacije koje pesimizam ima za međunarodne odnose. Pesimizam kao pravac unutar teorije realizma međunarodnih odnosa ima filozofsku snagu i jaku teorijsku pozadinu te može imati svoje mjesto unutar realističke teorije međunarodnih odnosa. ; The author evaluates the possibility of the concept of pessimism establishing itself as a relevant factor within the theory of realism in international relations, that is, for explaining past and future events in international politics. The approach applies the meta theoric interpretative method in order to expose some of the tenets of the leading pessimistic theories where the focus is on classical realism within the realistic theory, since its origins are also the fundamental origins of pessimism. The first part exposes the fundamental postulates and essence of realism and pessimism, while the second part focuses on the intellectual background of the pessimism thought found in the works of Schopenhauer, Nietzsche and Freud. The last part expose a criticism of optimism as well as the fundamental contradictions in understanding the concept of time between pessimism and optimism, as well as the implications of pessimism on international relations. Pessimism, as a part of the theory of realism in international ...

Ovaj članak prvo izlaže teorije koje zagovaraju koncentraciju moći. Na području političke filozofije to je Hobbesova teorija koja zagovara koncentraciju moći u rukama monarha, zasnovanu na pravu, kako bi se spriječio povratak u prirodno stanje. Na području teorija o međunarodnim odnosima to je teorija nadmoći koja tvrdi da nadmoć jedne države smanjuje vjerojatnost izbijanja ratova. Obje teorije, de facto, idu u prilog američkoj hegemoniji jer iz njih proizlazi to da ta hegemonija nije samo u interesu SAD-a, nego i u interesu svjetskog mira. Međutim ovaj članak tvrdi da je sustav ravnoteže i kontrole (checks and balances) važan ne samo unutar države nego i u međunarodnim odnosima. ; This article first presents theories that justify the concentration of power. In the field of political philosophy, Hobbes's theory argues in favor of the concentration of power in the hand of a monarch in order to prevent the state of nature. In the field of theories of international relations, power preponderance theory argues that power preponderance of one country prevents international wars. Consequently, both theories justify American hegemony, arguing that hegemony does not only serve the best interest of the USA, but also the interest of world peace. However, this article claims that checks and balances are important not just in domestic politics but in international relations as well.

Rad je posvećen teoriji političkog procesa američkog politologa i ekonomista Charlesa E. Lindbloma. Nakon kontekstualnog uvida u cjelokupan Lindblomov teorijski opus, što je nezaobilazan korak za interpretacijski zahvat u središnjem dijelu teksta, rad se koncentrira ponajprije na Lindblomovu teoriju inkrementalnog odlučivanja, razvijenu u članku Znanost "plivanja u mutnom" (1959) i knjizi Strategija odluke (1963), povezanu s njegovom koncepcijom "međusobne prilagodbe pristaša", koju je razvio u knjizi Inteligencija demokracije (1965). Rad nudi interpretaciju Lindblomova argumenta koja odstupa od dosadašnje recepcije u hrvatskoj politološkoj literaturi. U njoj se Lindblomov model odlučivanja u osnovi tumači deskriptivno, kao opis stvarne prakse odlučivanja, i suprotstavlja se preskriptivnom racionalnom modelu odlučivanja, što je karakteristično i za neke inozemne interpretacije. U ovome se radu pak ukazuje kako Lindblomova teorija sadržava snažan preskriptivni element. Lindblomova teorija inkrementalizma, uzeta zajedno s pluralističkim modelom međusobne prilagodbe pristaša, nudi cjelovit i konzistentan model politike s naglašenim normativnim implikacijama, koji opravdava upotrebu sintagme politika teorije, što se podrobnije obrazlaže u zaključnom dijelu rada. ; The paper is dedicated to the political process theory by the American political scientist and economist Charles E. Lindblom. After providing a contextual insight into Lindblom's complete theoretical opus, which is a necessary prerequisite for the interpretative manoeuvre in the central part of the text, the paper is primarily focused on Lindblom's theory of incremental decision-making, developed in The Science of Muddling Through (1959) and in A Strategy of Decision (1963), which is related to his concept of "partisan mutual adjustment" developed in The Intelligence of Democracy (1965). The paper offers an interpretation of Lindblom's argument which moves away from its past understanding in Croatian political science literature. There, Lindblom's ...

Mnoge su ekonomske teorije bazirane na pretpostavci da su pravila tržišta rezultat »prirodne« težnje racionalnih pojedinaca da ispune svoje osobne interese te da takvi »prirodni zakoni« omogućuju tržištu da se samo regulira. Na drugoj strani, njihovi kritičari inzistiraju na većoj ulozi društva i države u reguliranju tržišta. Razlike između ova dva tabora su očigledne: prva se razlika temelji na racionalnom pojedincu, a druga na ukorijenjenosti tržišta u društveni i politički kontekst. Jedni smatraju da tržišni zakoni proizlaze iz ljudske prirode, a drugi da proizlaze iz društveno-političkih normi. Međutim, oba se pristupa baziraju na modernističkim dihotomijama između subjekta i objekta, pojedinca i kolektiva, prirode i društva, što im onemogućuje da predstave svu kompleksnost umrežavanja heterogenih aktera u tržište. Ovaj tekst će predstaviti akter-mreža teoriju kao jedan alternativni pristup razumijevanju tržišta. Takav pristup implicira da niti se tržište može samo-regulirati, niti ga država može regulirati. Tržište je radije viđeno kao akter-mreža u kojoj heterogeni akteri participiraju u njegovoj konstrukciji i održavanju. ; Many economic theories are based on the assumption that the rules of the market are the results of "natural" tendencies of rational individuals to gain their interests, and that those »natural laws« enable the market to be self-regulated. Their critics insist on a more significant role of state and society in the regulation of the market. Differences between these two camps are apparent: the first approach is based on rational individuals, the second one is based on the embeddedness of markets in the social and political context. However, both approaches are based on modernist dichotomies between subject and object, individual and collective, nature and society, which make it difficult to render the complexity of linking heterogeneous actors in the market. This text will propose Actor-Network Theory as an alternative approach to understanding markets. Such an approach implies that neither can market be self-regulated nor can a state regulate it. The market is instead viewed as an actor-network in which heterogeneous actors participate in its construction and maintenance.

Rad se bavi decizionističkim pravcem u izučavanju organizacije i cilj mu je prikazati teoriju američkog nobelovca Herberta Simona kao njezinoga glavnog predstavnika. U radu se analiziraju neposredno Simonovi tekstovi, radovi drugih autora, njegovih bliskih suradnika, ali i kritičara, te domaća literatura koja se bavi odlučivanjem u organizaciji i problemom odlučivanja općenito. Iako je prepoznat njegov izvanredni doprinos disciplini, u domaćoj literaturi iz područja teorije organizacije nedostaje sustavan pregled Simonova rada. Cilj je ovog rada popuniti tu prazninu. U radu se najprije analiziraju temeljni koncepti Simonove teorije odlučivanja: racionalnost odlučivanja i, posebno, ograničenja racionalnosti, potraga za zadovoljavajućim rješenjem, heuristika, razlikovanje između programiranih i neprogramiranih odluka. Zatim se iznosi Simonovo razumijevanje organizacija argumentirajući kako ono počiva na razlikovanju između dvije vrste odluka: odluke o pristupanju u članstvo i drugih odluka koje se donose unutar organizacije. Konačno, zadnji dio rada bavi se kritikom Simonove teorije odlučivanja i teorije organizacije. ; The paper deals with the decisionist approach to organization theory and presents the work of American Nobel laureate Herbert Simon as its chief representative. Information is collected from the work written by Simon himself, from books and papers authored by other people, most notably his close associates and critics, as well as Croatian literature dealing with decision-making in organizations and decision-making in general. Although his extraordinary contribution to several disciplines is recognized in the domestic literature, there is no systematic overview of Simon's work. This paper aims to fill this void. First part of the paper tackles the basic concepts of Simon's decisionmaking theory: rationality of decision-making and, in particular, bounded rationality, search for a satisfying solution (satisficing), heuristics, and differentiation between programmed and non-programmed decisions. The paper proceeds by presenting Simon's understanding of decision-making within the organizational setting. It is argued that Simon's understanding of organizations is anchored in the differentiation between two types of decisions: decision to participate and decision to produce (intraorganizational decisions). Finally, the last part of the paper explores criticism of Simon's work.

The paper analyzes and discusses two sets of issues: (1) differences between the avant-garde and the neo-avant-garde, and (2) different avant-garde and neo-avant-garde approaches to materialism in a philosophical, political, and aesthetic sense. The avant-garde and the neo-avant-garde were seldom doctrinaire, but one can nevertheless speak about the circularity of beliefs and attitudes, the mobility of theoretical and practical platforms from self-destructiveness to artistic and media nomadism, in the manner of rhizomatic manifolds. Certainly, there are common obsessions with the unity of art and life, or the fundamental turn of art into life, which are expressed by the macro-utopian projections of the new society (industrial society, communist society) forwarded by avant-garde artists, or by the concretizations of micro-utopias (communes, alternative production and exhibition institutions) by neo-avant-garde artists. Examples of primary materialism, aleatory materialism, historical materialism, and basic materialism are given in order to point out the unstable relations between the medium (material) and the media (technique, technology) of communication, but also non-communication. ; U radu se analiziraju i raspravljaju dvije tematizacije: (1) razlike avangarde i neoavangarde i (2) različiti avangardistički i neoavangardistički pristupi materijalizmu u filozofskom, političkom i estetičkom smislu. Avangarde i neoavangarde su rijetko kada bile doktrinarne, prije se može govoriti o cirkularnosti uvjerenja i stavova, mobilnosti teorijskih i praktičnih platformi od autodestruktivnosti do umjetničkog i medijskog nomadizma te o antagonizmima istovremenog suočavanja s dijalektičkim napetostima i obratima, strukturnom proizvodnjom razlika i beskrajnim usložnjavanjima mogućnosti na način rizomatičnih mnogostrukosti. Svakako, postoje i zajedničke opsesije jedinstvom umjetnosti i života ili fundamentalnim obratom umjetnosti u život, koje se iskazuju makroutopijskim projekcijama novog društva (industrijskog društva, komunističkog društva) kod avangardista ili konkretizacijama mikroutopija (komune, alternativne produkcijske i izlagačke institucije) kod neoavangardista. Izvedeni su primjeri primarnog materijalizma, aleatornog materijalizma, historijskog materijalizma te baznog materijalizma da bi se upozorilo na relativne odnose medija (materijala) i medija (tehnike, tehnologije) komunikacije, ali i nekomunikacije.

Rad preispituje teoriju deliberativne demokracije na temelju Rancièreovog poimanja "nesuglasnosti". Predstavljena su dva dominantna pravca teorije deliberativne demokracije - onaj Johna Rawlsa te onaj Jürgena Habermasa. Nasuprot teoriji deliberativne demokracije, Rancière tumači demokraciju kao pojavnost u sporu koji nastaje podizanjem zahtjeva za jednakošću od onih koji su dio zajednice, ali bez udjela u moći ili jednakim pravima. S njegovom teorijom otvara se prostor za preispitivanje dominacije deliberativne demokracije u trenutnim raspravama o demokraciji. Ispituje se mogućnost racionalnog promišljanja kao osnove demokracije u društvu sa složenim i ukorijenjenim nejednakostima te se suprotstavlja važnost konsenzusa naspram nesuglasnosti. ; This paper re-examines the theory of deliberative democracy based on Rancière's notion of "disagreement". Two dominant directions of the theory of deliberative democracy are presented - that of John Rawls and that of Jürgen Habermas. Contrary to the theory of deliberative democracy, Rancière interprets democracy as a phenomenon in a dispute that arises from the raising of demands for equality by those who are part of the community, but without a share in power or equal rights. With his theory, space opens up for re-examining the dominance of deliberative democracy in current debates about democracy. The possibility of rational thinking as the basis of democracy in a society with complex and ingrained inequalities is examined, and the importance of consensus versus disagreement is opposed.

Hans J. Morgenthau, utemeljitelj realističke teorije međunarodne politike četrdesetih godina 20. stoljeća, donedavno se smatrao pozitivističkim teoretičarom "tvrde" politike moći u međunarodnoj politici. No sve veći akademski interes za njegovo djelo posljednjih godina pokazao je kako je riječ o kompleksnom misliocu koji je ponajprije teoretičar politike. U ovome rada autor prikazuje Morgenthauovu političku teoriju i njezine temeljne pojmove u trima razdobljima njihova razvoja: do Drugoga svjetskog rata, od kraja rata do šezdesetih godina i poslije šezdesetih. Posebno se osvrćući na glavne studije iz svakoga od tih razdoblja, autor nastoji dokazati da je svrha Morgenthauove teorije međunarodne politike bio pokušaj da se politika i političko konstituiraju kao odgovor na duboku društvenu i političku krizu modernog Zapada. Njegova realistička teorija međunarodne politike nije samo akademski pothvat nego i svojevrstan politički projekt. ; Hans J. Morgenthau, who founded realist theory of international politics in the 1940s, has until recently been considered a positivist theorist of crude power politics in international relations. However, in recent years, with rising academic interest for his works, Morgenthau has been seen as a complex thinker and primarily a political theorist. This article aims to show Morgenthau's political theory and its fundamental concepts that run through the three periods of his writing: up to the Second World War, during the post-war period, and in the 1960s. With a special overview of the pivotal studies from each of the above periods, this article will show that the purpose of Morgenthau's theory of international politics is an attempt at constructing politics and the political as an answer to the deep social and political crisis of the modern West. His realist theory of international politics is not just an academic endeavor but also a political project of sorts.

Globalizacija i povećana međunarodna međuovisnost pridonose tomu da se ponovno povećava interes utjecaja strukture međunarodnog sustava na međunarodne odnose. Međunarodni sustav od kraja Hladnog rata neprestano proživljava promjene. One se najviše odlikuju u političkim i sigurnosnim novitetima. U takvim je uvjetima struktura sustava postala glavnom odrednicom ponašanja država koje se, promatrajući ih kroz perspektivu strukturalnog realizma ili neorealizma, ponašaju isključivo u skladu s vlastitim interesima, u uvjetima anarhičnog sustava. S obzirom na geopolitički položaj te veličinu Hrvatskoj je izrazito bitno čvrsto članstvo unutar NATO-saveza i Europske Unije. Kontekst razvoja sigurnosti i obrane time postaje više usmjeren na činjenicu da se zemlje članice saveza obvezuju pomagati jedna drugoj u slučaju pojave ugroze, te se time jača stabilnost nacionalne sigurnosti potrebne da se omoguće dugoročni mir i stabilnost u zemlji, ali i u susjedstvu. Kao središnji i konstantan fenomen u proučavanju međunarodnih odnosa, savezi nastaju jer su vlade svih razvijenih država svjesne da su dio jednog većeg entiteta u međunarodnoj politici u kojoj, prema postavkama neorealističke škole među-narodnih odnosa, postoje prijetnje koje su uzroci stvaranja saveza. ; Globalisation and increased international interdependence have contributed to the fact that once again the interest of the impact on the structure of the international system to international relations is increased. The international system, since the end of the Cold War, is constantly going through changes. They are the most distinguished in political and security innovations. In such circumstances, the structure of the system has become the main determinant of behaviour of states that, looking through the perspective of structural realism or neorealism, act solely pursuing their own interest, in terms of an anarchic system. Given the geopolitical position and size of the country, it is extremely important for Croatia to have a firm membership within the NATO and the European Union. The context of development of security and defence thus becomes more focused on the fact that the member states of the alliance commit to assist each other in case of threats, so the stability of national security needed to enable long-term peace and stability in the country, but also the neighbourhood, is strengthened. As a central and constant phenomenon in the study of international relations, alliances are formed because the governments of all developed countries are aware that they are part of a larger entity in international politics, in which, according to the neorealist school of international relations, there are threats that cause creating alliances.

Ovaj rad ispituje odnos između građanskih prosvjeda i društvenih medija iz perspektive istraživačkog programa kolektivnog djelovanja. Dok literatura ukazuje na snažne empirijske dokaze o pozitivnom odnosu između upotrebe društvenih medija i pojave građanskih prosvjeda, teorijsko je podupiranje ovog odnosa osporavano i često neodređeno. Nastojeći pružiti snažniju teorijsku osnovu za taj odnos, ovaj rad istražuje teorije kolektivnog djelovanja fokusirajući se na društvene medije i njihovu ulogu u rješavanju problema kolektivnog djelovanja onih koji se suprotstavljaju službenoj politici. Rad promišlja kako upotreba teorije kolektivnog djelovanja za razumijevanje društvenih medija i prosvjeda može poslužiti boljem razumijevanju pozitivnog odnosa između društvenih medija i pojave građanskih prosvjeda. ; This article examines the relationship between social protest and social media from the theoretical perspective of the Collective Action Research Program. While the literature shows strong empirical evidence for a positive relationship between social media use and incidents of social protest, the theoretical underpinnings of this relationship remain contested and often unspecified. In order to provide a stronger theoretical basis for this relationship this paper explores theories of collective action, focusing on how social media can assist in solving the dissident collective action problem. It argues that using collective action theory to understand social media and protest can better inform our understanding of how and why social media shares a positive relationship with incidents of social protest.

Autor polemizira s nekoć utjecajnim teorijama transformacije – najistaknutiji predstavnici kojih su Jon Elster i Claus Off e – koje su se temeljile na teoremu o tome kako je nemoguća istodobna uspješna privredna i politička – a negdje i državna – transformacija u Istočnoj Europi. Suprotno tim teorijama, u većini postkomunističkih država Istočne Europe demokracija se konsolidirala brzo. Tu postavku autor dokazuje mjereći konsolidiranost novih demokracija Bertelsmannovim indeksom transformacije (BTI) na četiri razine: na ustavnoj i predstavničkoj razini, te na razinama ponašanja aktera i političke kulture. Promašaje u analizi transformacijskih procesa pripisuje teorijama djelovanja koje su "tranzicijsku paradigmu" iz Južne Europe i Latinske Amerike naprosto presadile u Istočnu Europu. Teorije aktera su, pak, nastojale krajnje kompleksne promjene sustava u toj regiji izvesti iz vrlo formaliziranih i pojednostavnjenih konstelacija aktera, zanemarujući vrlo različite demokratizacijske potencijale pojedinih zemalja. U "teorijskom mraku" tako su ostale tri varijable – modernost, državnost i vanjski akteri – koje teorije modernizacije, teorije sustava i strukturalističke teorije stavljaju u središte svojih razmatranja, a koje su se pokazale iznimno važnima za razumijevanje transformacijskih procesa u Istočnoj Europi. ; The author polemises with once infl uential theories of transformation – whose greats are Jon Elster and Claus Off e – which were based on the theorem that a simultaneous successful economic and political – and, somewhere, state – transformation in Eastern Europe is not possible. Contrary to these theories, in most post-communist countries of Eastern Europe democracy has consolidated rather quickly. The author demonstrates this proposition by measuring the consolidation of new democracies according to Bertelsmann's transformation index (BTI) at four levels: the constitutional and representative level, and the levels of behaviour of actors and political culture. Failures in the analysis of transformation ...

U radu je provedena povijesno-filozofska rekonstrukcija Leibnizove obrazovne teorije. U uvodu se navode egzegetski problemi koji se tiču lociranja Leibnizove »filozofije obrazovanja« unutar šireg korpusa njegovih djela i iznalaženja adekvatnog teorijskog okvira unutar kojega je moguće kontekstualizirati i rekonstruirati Leibnizove misli o obrazovanju. Potom je pokazano da nam taj okvir pruža Leibnizova praktična filozofija, tj. njegove ideje o optimalnoj državi i općem dobru. Analizirane su ključne teze Leibnizove etike i političke filozofije u cilju otkrivanja pozadine ideje o respublica optima i objašnjeno je kakvo bi obrazovanje, slijedeći Leibniza, trebalo biti da bi omogućilo usavršavanje pojedinca i društva te doprinijelo ostvarenju općeg dobra. Na kraju, tvrdi se da je Leibniz u okviru svojega obrazovnog projekta artikulirao prosvjetiteljsku ideju koja je progresivnija od obrazovnih ideja filozofa koje obično asociramo s prosvjetiteljstvom osamnaestog stoljeća. ; This paper presents a historical-philosophical reconstruction of Leibniz's theory of education. In the introduction, I point out the exegetical problems involved in locating Leibniz's "philosophy of education" within the broader corpus of his works and in uncovering an appropriate theoretical framework within which it is possible to contextualise and reconstruct Leibniz's thought on education. It is then shown that this framework is provided by Leibniz's practical philosophy, i.e. his ideas about the optimal state and the common good. I analyse the key theses of Leibniz's ethics and political philosophy to uncover the background of the idea of the respublica optima and explain how education, in Leibniz's view, should enable the perfection of the individual and society and contribute to the realisation of the common good. Finally, it is argued that in his educational project Leibniz articulated an idea of the Enlightenment that is far more progressive than the educational ideas of the philosophers we usually associate with the eighteenth-century ...

Napor na uključenju načela održivosti u osnove prostornog planiranja u današnjem postsocijalističkom svijetu traži nove odnose između ustaljenih i suvremenih sudionika. Pojedini interesenti uključeni u razvoj, upravljanje i politiku djeluju na ishod regionalnih i urbanih sustava u Hrvatskoj ponekad bez obraćanja pozornosti na održivost. Njihovo djelovanje pokazuje nedostatak svijesti i negativan odnos prema održivosti u planerskoj praksi gdje je glavni cilj unaprijediti kakvoću života sadašnjih i budućih naraštaja. Bez dobrih ideja o nosivim kapacitetima i održivosti, neki od ovih sudionika zanemaruju planerska znanja i ekspertizu (CAVRIĆ, NEDOVIĆ – BUDIĆ, 2007.). Vještinama i znanjima planeri ih savjetuju, međutim, glavna pokretačka sila još je uvijek politički utjecaj. Takvi predlagači uspijevaju zaštititi svoje osobne probitke glede prostora i zemljišta nauštrb javnosti i običnih građana, podržavajući sustav izrade "preslikanih" planerskih izvješća, pogodujući tek daljem urbanom širenju i nenadziranoj izgradnji. Na žalost, poradi dužega vremenskog društvenog ignoriranja i jake sveze lobija investitora, arhitekata i građevinara, različite međunarodne planerske ideje s "održivošću na umu" još ne utječu na hrvatsku teoriju i praksu planiranja. Neke su od njih jednostavno neprihvaćane, netočno tumačene ili odbacivane zahvaljujući krutoj zakonskoj regulativi, nepostojanju formalnog školovanja planera i povlaštenom položaju tek jednog tipa ovlaštenih planera tj. arhitekata . Osjetljivost za alternativna razvojna rješenja, sudjelovanje javnosti, novine u ponašanju, organizaciji i tehnologijama, raznovrsnost pomagala za provedbu u planerskoj "kutiji s alatima", kao i različite vrste planerskih poslova u usmjeravanju održivih promjena, tek treba prepoznati u zemlji koja je u procesu pristupanja EU. Unatoč tomu, ovaj rad teži sumirati održivost i njezine sastavnice kao nove postavke, u kojima je glavna misao vodilja novoga globalnog pristupa planiranju, objavljena od Centra za ljudska naselja Ujedinjenih Naroda (UNCHS) kako slijedi: "Novo planiranje je manje kodirano i tehničko, više inovativno i poduzetničko. Ono je više sudioničko i usmjerenije projektima nego cjelovitim prostornim sustavima. Plansku ekspertizu sve češće ne zahtijeva samo država već i dioničarski i javni dijelovi građanskog društva. Prijeporno nije planiranje samo po sebi, nego njegov cilj: da li ga voditi uglavnom učinkovitošću, jačajući postojeću razdiobu bogatstva i moći, ili bi trebalo odigrati distribucijsku ulogu da može pomoći pri stvaranju minimalnih standarda urbanog življenja" (Hague, 2001.). ; Effort to incorporate sustainability aspects into the spatial planning agenda requires new relationships between conventional and new players in today's post-socialist world. Some stakeholders engaged in development, management and governance are sometimes tailoring the destiny of regional and urban systems in Croatia without sustainability concerns. Their activities show the lack of awareness and negative attitude towards sustainable planning practices where the major goal is to improve the quality of life of current and future generations. Without sound ideas about carrying capacities and sustainability, some of these actors have ignored the planning knowledge and expertise (CAVRIĆ, NEDOVIĆ – BUDIĆ, 2007). Planners advise upon them with their professional skill and knowledge but the driving force is still political power. These proponents have managed to safeguard their own spatial and land interests on the expense of the public and ordinary citizens, by maintaining the system of "copy-paste" planning blue prints, suitable for supporting emerging urban sprawl and uncontrolled construction activities. Unfortunately, due to the long-term social ignorance and strong alliance of developer's lobbies, architects and constructors, various international planning ideas with "sustainability in mind" have not affected Croatian planning theory and practice, yet. Some of them are petrified, misinterpreted or simply abolished owing to obstinate legislation, the non-existence of formal planning education, and the privileged position of only one brand of chartered planners (e.g. architects) . Alternative development solutions, such as public participation, behavioral, organizational and technological advances, diversity of implementing instruments in the planner's "toolkit", and the planner's numerous tasks in guiding sustainable change, are still to be recognized in this EU accession country. Notwithstanding, this paper aims to summaries sustainability and its derivates as the new paradigms, in which the guiding leitmotif of the new global agenda for planning is spelled out by the United Nations Centre for Human Settlements (2001b) as follows: "The new planning is less coded and technical, more innovative and entrepreneurial. It is more participatory and concerned with projects rather than whole spatial systems. Planning expertise is increasingly sought not only by the state, but also by the corporate sector and civil society. What is controversial is not planning per se, but its goal: whether it should be directed chiefly at efficiency, reinforcing the current distribution of wealth and power, or whether it should play a distributive role to help create minimum standards of urban liveability" (Hague, 2001).

Problematika optimalnog vođenja prometnog toka te osiguranja odgovarajućeg broja parkirnih mjesta prisutan je u većini visokorazvijenih urbanih sredina Europske unije pa i Republike Hrvatske. Formiranje odgovarajućeg rastera prometne mreže, uvjetovane povijesnim i postojećim građevinama i zonama izuzetno je izazovan zadatak. Isto tako, zahtjevno je i osiguranje odgovarajuće dostupnosti do slobodnih parkirnih kapaciteta u vremenima vršnih opterećenja u samim središtima urbanih područja. No, vrlo su česti slučajevi u kojima, čak i u trenutku kada se osiguraju odgovarajući parkirni kapaciteti, dolazi do zastoja na ulaznim i izlaznim terminalima parkirališta i garažnih objekata koja su derivirana nesukladnostima njihovih kapaciteta i prometnih potreba u određenom vremenskom trenutku. Upravo iz tog razloga, u radu se predstavlja potencijalni model određivanja optimalnog broja ulaznih uslužnih mjesta (terminala) primjenom teorije redova čekanja. ; The issue of the optimal management of the traffic flow and the ensuring of an adequate number of parking spaces is present in the majority of highly developed urban areas of the European Union, including the Republic of Croatia. The formation of an adequate raster of the transport network, conditioned by the historical and existing buildings and areas is an extremely challenging task. Similarly, ensuring an adequate availability of free parking capacities in times of rush hours in the very centres of urban areas is also very demanding. However, what often occurs, even when adequate parking capacities are ensured, is a halt on the input and output terminals of parking lots and garage facilities that are derived by a disproportion of their capacities and traffic needs at a specific time. Precisely for that reason, this paper presents a potential model for determining of an optimal number of input service places (terminals) by using the queuing theory.