Search results

It is well known that all educational policies promote inclusion as the major idea in a contemporary system of education. Inclusive education allows children with and without disabilities to attend the same age-appropriate classes at their local school, with additional, individually tailored support if needed. However, large equity gaps in education access and outcomes still exist between groups of children, because some marginalized groups of children experience shockingly low rates of access and learning. Children with disabilities are still faced with a lot of challenges in realizing their right to education and they are one of the most marginalized and excluded groups in education. The Croatian laws clearly indicate that disabled children have the right to an inclusive education and that schools have to provide conditions which lead to successful education of all children. A question arises, however, regarding the level at which the Law is implemented in educational practice, due to the fact that it is unknown whether the conditions for its proper implementation exist in Croatian schools. Some results of the research which was conducted in the frame of the project "Evidence-based early educational interventions" are presented in this paper. The main goals of the research are (1) to determine areas in which students with disabilities need additional support and (2) to analyse differences in the perceived inclusive dimension of the quality of educational processes, from the perspective of teachers as well as from the perspective of students, in five mainstream Croatian primary schools. The research was conducted on a sample of 97 students with disabilities and 97 of their peers without disabilities. Students and their teachers filled in two Questionnaires about students' behaviours that were developed for the purpose of the Project (the Questionnaire for students and the Questionnaire for teachers). The results suggested that students with disabilities have a need for additional support in the educational process, as well as support in developing appropriate relationships with peers. However, they do not reach the expected level of socialization and academic success, which indicates that the policy of inclusion is still not well implemented into educational practice. Different reasons for such results and suggestions for overcoming this situation are discussed. ; Dobro je poznato da sve obrazovne politike promoviraju inkluziju kao glavnu ideju svakog suvremenog obrazovnog sustava. Inkluzivno obrazovanje omogućuje djeci s teškoćama i bez njih da zajedno uče u istim razredima, u skladu sa svojom dobi, uz dodatnu, individualno prilagođenu podršku djeci koja je trebaju. Međutim, u obrazovanju još uvijek postoje velike nejednakosti u pristupačnosti obrazovanja i ishodima učenja nekih skupina djece, budući da postoje marginalizirane skupine koja doživljavaju izuzetno nisku razinu pristupačnosti obrazovanja i kvalitete učenja. Djeca s teškoćama još su uvijek suočena s mnogim izazovima u ostvarivanju svog prava na obrazovanje i ona u tom smislu predstavljaju jednu od najmarginaliziranijih i isključenih skupina. U hrvatskom je zakonodavstvu jasno naglašeno da djeca s teškoćama imaju pravo na inkluzivno obrazovanje i da su škole dužne osigurati uvjete koji vode uspješnom obrazovanju sve djece. Pitanje se, međutim, postavlja u odnosu na razinu u kojoj se zakon provodi u odgojno-obrazovnoj praksi, budući da je nepoznato postoje li uvjeti za njegovu primjerenu primjenu u hrvatskim školama. U ovom je radu prikazan dio rezultata istraživanja koje je provedeno u sklopu projekta "Rane odgojno-obrazovne intervencije temeljene na pokazateljima uspješnosti". Osnovni ciljevi istraživanja su (1) utvrditi područja u kojima učenici s teškoćama trebaju dodatnu podršku i (2) analizirati razlike u doživljenoj inkluzivnoj dimenziji kvalitete obrazovnog procesa iz perspektive učitelja i iz perspektive učenika, u pet hrvatskih redovnih osnovnih škola. Istraživanje je provedeno na uzorku od 97 učenika s teškoćama i njihovih 97 standardno razvijenih vršnjaka. Učenici i njihovi učitelji ispunili su dva upitnika o ponašanju učenika koji su razvijeni za potrebe projekta (Upitnik za učenike i Upitnik za učitelje). Rezultati pokazuju da učenici s teškoćama imaju potrebu za dodatnom podrškom u obrazovnom procesu, ali i za podrškom u razvoju primjerenih odnosa s vršnjacima. Međutim, oni ne postižu očekivanu razinu socijalizacije i akademskog uspjeha, što pokazuje da se inkluzivna politika još uvijek nedovoljno dobro implementira u obrazovnu praksu. Autori raspravljaju o različitim razlozima dobivenih rezultata i mogućim načinima prevladavanja uočenog nesuglasja.

U ovom radu bit će prikazani neki izazovi starenja osoba s intelektualnim teškoćama na koje ukazuje međunarodna znanstvena i stručna zajednica zadnjih dvadesetak godina. U Hrvatskoj se o ovoj temi nedovoljno istraživalo i pisalo, iako su u velikoj mjeri prisutni problemi osiguravanja adekvatne skrbi za stariju populaciju osoba s intelektualnim teškoćama. Populacija starijih tipičnih osoba sve je brojnija u razvijenim zemljama, a životni vijek osoba s invaliditetom u razvijenim zemljama produljuje se paralelno sa životnim vijekom osoba tipičnog razvoja. Iako su neki procesi tijekom starenja slični za populaciju osoba sa i bez intelektualnih teškoća, ipak su prisutni i neki specifi čni povećani rizici kod osoba s teškoćama, o kojima je potrebno voditi računa prilikom planiranja podrške. Izazovi za društvo su osigurati adekvatnu skrb o osobama s intelektualnim teškoćama koje stare, a pritom voditi računa o specifi čnim potrebama ovih osoba, te u tom smjeru razvijati specifi čne politike i implementaciju strategija.

Bake i djedovi djece s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom predstavljaju važan izvor podrške obiteljima s invaliditetom. Cilj je ovog rada predstaviti, sumirati i problematizirati znanstvene spoznaje o oblicima podrške koju bake i djedovi pružaju obiteljima djece s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom, ali i formalnu podršku koja je njima potrebna. Oni pružaju različite oblike emocionalne, instrumentalne, informacijske i praktične podrške, a rezultat pružanje iste jest da oni sami imaju potrebe za informacijskom i emocionalnom podrškom. Stoga se može zaključiti kako su bake i djedovi važni izvori neformalne podrške obiteljima djece s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom, dok oni sami često ostaju nevidljivi i zaboravljeni korisnici formalne podrške jer njihove potrebe ostaju nezadovoljene.

Zapošljavanje osoba s mentalnim teškoćama je veoma zahtjevno područje socijalne politike iz razloga što je ostvarivanje univerzalnog prava na rad opterećeno mnogim izazovima. Na prvom mjestu, to su realni problemi prilagođavanja osoba s mentalnim teškoćama procesima rada koji proizilaze iz ograničenih mogućnosti korištenja individualnih kompetencija. Sa druge strane, stereotipi i predrasude zajednice dodatno otežavaju uključivanje osoba s mentalnim teškoćama u radne procese. Teškoće proizilaze i iz prakse neprimjenjivanja postojećih zakonskih rješenja, kao i iz konstantnog nedostatka institucionalnih kapaciteta koji bi trebali obezbijediti sistemsku podršku zapošljavanju ovih osoba. Bosna i Hercegovina, kao potpisnica međunarodnih dokumenata iz ove oblasti, uspostavila je formalno-pravni okvir zapošljavanja osoba s mentalnim teškoćama koji je naslonjen na praksu zapošljavanja osoba s invaliditetom. Osnovu tog okvira čine entitetski zakoni i fondovi za profesionalnu rehabilitaciji i zapošljavanje osoba s invaliditetom. Analiza načina zapošljavanja osoba s mentalnim teškoćama pokazala je da u Bosni i Hercegovini, pored institucionalnih modela, postoje vaninstitucionalna inovativna rješenja kreirana aktivnim učešćem korisničkih udruženja.

U radu se istražuje povezanost nekih čimbenika povezanih s educiranošću učitelja za poučavanje učenika s teškoćama i učiteljske samoefikasnosti za inkluzivno poučavanje. Cilj je istraživanja definirati latentnu strukturu obilježja učitelja povezanih s njihovom educiranosti za poučavanje učenika s teškoćama tijekom inicijalnog obrazovanja i kroz programe stručnog usavršavanja nakon studija. Ispitivanjem je obuhvaćeno 177 učitelja u Istarskoj županiji. Kao mjerni instrument korištena je subskala samoefikasnosti za inkluzivno poučavanje koja je sastavni dio Upitnika samoefikasnosti za inkluzivnu praksu. U obradi podataka korištene su jednosmjerna i multivarijatna analiza varijance i diskriminacijska analiza. Rezultati ukazuju na postojanje statistički značajnih razlika u samopercipiranoj samoefikasnosti za inkluzivno poučavanje između skupina učitelja s obzirom na razlike u njihovu inicijalnom obrazovanju i sudjelovanju u programima stručnog usavršavanja. Istraživanje je pokazalo da učitelji koji su se educirali za rad s učenicima s teškoćama kroz tri i više kolegija pokazuju najvišu razinu samoefikasnosti za inkluzivnu praksu. Također učitelji koji su pohađali 20 i više sati programa stručnog usavršavanja usmjerenog na rad s učenicima s teškoćama pokazali su višu razinu samoefikasnosti za inkluzivnu praksu u usporedbi s učiteljima koji su pohađali do 20 sati takvog usavršavanja ili ga uopće nisu pohađali. Diskriminacijska analiza pokazala je postojanje dviju diskriminacijskih funkcija koje značajno razlikuju ispitanike s obzirom na broj kolegija povezanih s inkluzivnim obrazovanjem koje su pohađali tijekom inicijalnog obrazovanja te broj sati stručnog usavršavanja za poučavanje učenika s teškoćama na kojem su sudjelovali nakon studija.

Therapy dogs, which play a central role in animal-assisted therapy, are trained to support daily activities and promote development of children and young people with disabilities. This qualitative study involved semi structured interviews in September 2016 with seven parents of children with disabilities who use therapy dogs. The interview, which was designed specifically for the purposes of this study, collected data on the types of social support and assistance that the therapy dogs provided, as well as the challenges that the use of such dogs presented. Thematic analysis of the interviews showed that therapy dogs provide instrumental and emotional social support as well as other types of assistance to families, and that the greatest challenges to using such dogs are taking care of them and dealing with lack of information about therapy dogs among users and the general public.

Hrvatska obrazovna politika inkluzivna je i usmjerena na promicanje inkluzivnih vrijednosti u zajednici. Učiteljska uvjerenja i stavovi prema inkluzivnom obrazovanju ključni su za uspješno obrazovanje učenika s teškoćama u redovnim razredima. U radu se polazi od hipoteze da učitelji smatraju da inkluzivno obrazovanje podjednako doprinosi razvoju učenika s teškoćama i njihovih tipičnih vršnjaka te da se učitelji međusobno razlikuju u odnosu na neka socio-demografska obilježja. U istraživanju su sudjelovala 274 učitelja iz dvije županije u Republici Hrvatskoj. Korišten je preveden i prilagođen upitnik Učiteljskih uvjerenja o inkluziji učenika s teškoćama (Teachers' Opinions about the Inclusion of Children with Moderate to Severe Special Needs in General Education Settings (Linn i Coelho da Silva, 2014). Značajnom redukcijom varijabli dobivena je skala učiteljskih uvjerenja o vrijednostima inkluzivnog obrazovanja, dobrih metrijskih karakteristika, koja sadrži 2 faktora: (1) Inkluzivno obrazovanje doprinosi razvoju tipičnih učenika i (2) Inkluzivno obrazovanje doprinosi razvoju učenika s teškoćama. Učitelji se slažu da inkluzivno obrazovanje doprinosi razvoju tipičnih učenika, a djelomično se slažu da doprinosi i razvoju učenika s teškoćama. Viša razina slaganja glede tvrdnje da inkluzivno obrazovanje doprinosi razvoju tipičnih učenika prisutna je kod mlađih učitelja s višom razinom obrazovanja, dok učitelji koji su slušali kolegij o inkluzivnom obrazovanju tijekom inicijalnog obrazovanja u većoj mjeri smatraju da inkluzivno obrazovanje doprinosi i razvoju učenika s teškoćama. Upravo uvjerenje da inkluzivno obrazovanje doprinosi razvoju inkluzivnih vrijednosti kod svih učenika te da učenici s teškoćama mogu akademski i socio-emocionalno napredovati u redovnim razredima, snažno određuje spremnost učitelja za korištenje prilagodbi u poučavanju učenika s teškoćama i razvijanje inkluzivnog razrednog ozračja. Uz razvoj kompetencija za poučavanje u inkluzivnoj nastavi, neophodno je i oblikovanje takvih uvjerenja u učitelja koja promoviraju inkluzivne vrijednosti.