Search results

Odlukom Ujedinjenog Kraljevstva da napusti Europsku uniju, kao i usporavanjem procesa proširenja Europske unije na zemlje Zapadnog Balkana i Tursku, pojavila se nova fraza u europskom političkom rječniku: Europa izvan Europske unije. Ta fraza, koju promoviraju tvorci britanske vanjske politike, vraća na dnevni red raspravu o europskom identitetu. U ovom članku analiziraju se kompleksni i različiti odgovori na pitanja kao što su tko je, što je, kad je i gdje je Europa, gdje je njezina granica i tko su Drugi u odnosu na nju. Pitanju identiteta Europe pristupa se iz konstruktivističke perspektive, kroz analizu definiranja Sebstva i Drugosti. Iako je Europa nakon Hladnog rata proklamirala kao svoj cilj ujedinjenje i emancipaciju od Drugih, ona je ostala vezana uz Sjedinjene Američke Države kroz koncept euroatlantizma, a u nekim aspektima i uz Rusiju kroz ideju o Euroaziji. U suvremenim okolnostima Europska je unija sve udaljenija od ideala o jednoj i ujedinjenoj Europi. Umjesto toga, ona više liči na lȕk, sa svojim jezgrom, unutarnjom i izvanjskoj periferijom, kao i s vanjskim akterima koji su polupovezani s Europom zbog povijesnih i strateških razloga. Zbog toga se postavlja pitanje je li Europu uopće moguće definirati kao cjelinu u odnosu na njezine susjede i na druge zainteresirane aktere (Rusiju, SAD i Tursku) ili je njezin identitet određen upravo nemogućnošću takvoga jednoznačnog definiranja. ; Following the decision of the United Kingdom to leave the European Union and in the light of the slowing down of the EU enlargement in the Western Balkans and Turkey, a new phrase emerged in the European political vocabulary – Europe outside the European Union. This phrase, promoted by British foreign policy designers, brings the issue of the European identity back on the agenda. Who, what, when and where is Europe, and who are the Others in relation to Europe? In this article, we analyse the complex and mutually divergent replies to the question of the European identity by using a constructivist approach, based on the definitions of the European Self and Other. Despite proclaiming an ambition to unite and emancipate itself from the Others, Europe remained connected to the United States after the Cold War through the concept of Euro Atlanticism. The competing concept of Eurasia – marking a link between Europe and Russia – is also becoming popular in the areas of European inner and external peripheries. Contemporary Europe is far from being "united in diversities" – it looks more like an onion instead with its core countries, internal and external peripheries and influential external stakeholders that are semi-detached to it for historical and strategic reasons. The author therefore puts forward a question of whether it is at all possible to define Europe as the Other to its neighbours and other external stakeholders such as Russia, the US and Turkey. Would it not be more appropriate to define Europe through a permanent notion of being in-between its own Others, rather than through its own clearly marked and defined Self?

U državama zapadne Europe 1990-ih povećava se broj osoba koje traže međunarodnu zaštitu. Suočene s velikim iz bjegličkim krizama, a u kontekstu proklamirane slobode kretanjana području Europske unije i postojećih razlika u nacionalnim sustavima azila, države članice intenzivnije razvijaju suradnju na području azila i migracija. Do stupanja na snagu Ugovora iz Amsterdama 1. svibnja 1999. područje policijske i pravosudne suradnje u kaznenim stvarima pripadalo je tzv. »trećem stupu« prema kojem su politika azila, migracijska politika i politika vezana uz državljane trećih zemalja definirane samo kao »pitanja od zajedničkog interesa« i pripadala su u suverena prava država članica. Ugovorom iz Amsterdama ustonovljuje se »zajednički europski sustav azila«, a zajednička politika azila postaje dijelom »prvoga stupa«. Potpisivanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju u procesu pridruživanja EU Republika Hrvatska preuzela je obvezu implementiranja načela i pravila pravne stečevine Europske unije u nacionalno zakonodavstvo, koja obuhvaća i pravila o azilu, u okviru Poglavlja 24.: Pravda, sloboda i sigurost. ; The number of individuals who sought international protection increased in the west European countries during the 1990s. Faced with huge refugee crises and bound by the proclaimed free movement of people in the EU territories and the differences in the national asylum systems, the Member States were developing intensive interstate co-operation in the fields of asylum and migrations. Before the Treaty of Amsterdam entered into force on May 1, 1999, police and judicial co-operation in criminal matters had belonged to the third pillar of the European Union. It meant that asylum policy, migration policy, and policy concerning citizens of the third countries defined merely as »the issues of mutual interest« and belonged to the sovereign rights of the Member States. The Treaty of Amsterdam established »Common European asylum system« and the common asylum policy became part of the first pillar. By signing the Stabilisation and Accession Agreement with the EU, Croatia has assumed the obligation to incorporate the principles and rules of the EU acquis communautaire in its legislation. This includes the asylum regulations contained in Chapter 24 »Justice, Freedom, and Security«.

Family policy in Bosnia and Herzegovina's entities (Federation of Bosnia and Herzegovina and the Republic Srpska) is incoherent, with its different elements being scattered across different ministries and levels of government. The system is found to be inapt to respond to the needs of families, thus enhancing gender inequalities in the labour market and within families. As a country aspiring to join the European Union, Bosnia and Herzegovina, together with other countries of the Western Balkans region, participates in regular policy dialogue with the European Union institutions. The latest European Commission assessment of the country's Economic Reform Programme identifies low employment of women as one of the key challenges and implicitly calls for the country to develop an employment-oriented family policy. By analysing the system of family policy and its recent policy developments, the article assesses the country's capacity to respond to the recommendation and create conditions for greater participation of women in the labour market. The question is whether the European Union's conditionality and recommendations have the potential to transform the current family policy arrangements in the entities. ; Obiteljska politika u entitetima Bosne i Hercegovine (Federacija Bosne i Hercegovine i Republike Srpske) je nedosljedna, s različitim elementima raspršenim diljem različitih ministarstava i razina vlasti. Sustav nije sposoban odgovoriti na potrebe obitelji čime se povećavaju rodne nejednakosti na tražištu rada i unutar obitelji. Kao država koja stremi pridruživanju Europskoj uniji, Bosna i Hercegovina, zajedno s drugim državama regije Zapadnog Balkana, sudjeluje u redovnim dijalozima o politikama s institucijama Europske unije. Posljednja procjena Europske komisije u pogledu Programa gospodarske reforme države identificirala je nisku zasposlenost žena kao jedan od glavnih izazova i neizravno zatražila da država razvije obiteljsku politiku usmjerenu na zapošljavanje. Analizirajući sustav obiteljske politike i nedavni razvoj mjera unutar njega, ovaj rad procjenjuje kapacitet države da reagira na preporuke i stvori uvjete za veću participaciju žena na tržištu rada. Pitanje je imaju li uvjetovanost i preporuke Europske unije potencijal za transformaciju sadašnjih mehanizama obiteljske politike u entitetima.

Ovaj rad nastoji istražiti koje su odrednice europskih programa volontiranja za mlade koje pridonose izgradnji europskog identiteta i europske solidarnosti. Europski programi volontiranja mehanizam su povezivanja i osnaživanja mladih europskih volontera. Kroz aktualni program Europske snage solidarnosti mladi neosporno rade na svojim vještinama. Ipak, naglasak je na preventivnom ili kurativnom, a uvijek solidarnom djelovanju. Volontiranje je usmjereno na krizu zajednice i tako dotiče mnogobrojne dimenzije ekspresije europskog identiteta. Proces provedbe volonterskih programa za mlade prolazi višestruku koordinaciju između europske i nacionalne razine. Uredba Europske unije temelj je za provedbu programa, koji uvelike djeluje po načelima europske Strategije za mlade, čime se pokazuje da legislativna i provedbena strana europskih programa volontiranja zajednički djeluje na koncepciju europskog identiteta. Istraživanje putem intervjua sa stručnjacima, provedeno za potrebe ovog rada ukazuje na brojne sličnosti i komplementarnost koncepata koji čine odrednice europskih programa volontiranja i europskog identiteta, poput osjećaj pripadnosti zajednici, međunarodnih bliskih, prijateljskih odnosa, zajedničkih aktivnosti, kao i standardizacije te regulacije politika za mlade na europskoj razini. Dijeljenje iskustava mladih Europljana koji su odrednice europskih programa volontiranja za mlade i europskog identiteta praktično povezali i primjenili u vlastitim životima može imati dugoročno pozitivne učinke na budućnost EU. ; This paper seeks to explore what are the determinants of the European youth volunteering programs that contribute to the building of the European identity and European solidarity. European volunteering programs are the mechanism for connecting and empowering young European volunteers. Through the current program, the European Solidarity Corps, young people are indisputably working on their skills. However, the emphasis is on preventative or curative, but always solidarity action. Volunteering has focused ...

Razvoj Europske unije kao ekonomske zajednice država, rezultirao je i razvojem njezina proračuna – generatora razvoja država ove zajednice. Proračun Europske unije karakterizira složen proces njegova donošenja, počevši od Komisije kao ovlaštene predlagateljice proračuna, preko Vijeća i Europskog parlamenta kao institucija koje vrše njegovo odobrenje, pa sve do Revizorskog suda koji vrši nadzor zakonitosti nad njegovim izvršenjem. Potvrda zakonitog i kvalitetnog izvršenja proračuna Europske unije jest davanje razrješnice Europskog parlamenta. Sredstva proračuna Europske unije čine sredstva koja proračunu doprinose same države članice kroz određeni postotak poreza na dodanu vrijednost, bruto nacionalnog dohotka, carina te brojnih drugih financijskih sredstava, kao što su poljoprivredne pristojbe, a određeni dio sredstava potječe i od donacija i prenesenih viškova. Glede proračunskih rashoda, oni se dijele na obvezne i fakultativne, a usmjereni su na brojne politike koje institucije Europske unije odrede kao strateške. Osim godišnjeg proračuna, Europska unija svoj gospodarski razvoj temelji i na višegodišnjem financijskom okviru koji postavlja dugoročnu perspektivu razvoja strateških politika te smjernice za donošenje godišnjih proračuna. Politike u koje Europska unija preko svoga proračuna ulaže znatna sredstva uglavnom su politike održivog rasta i razvoja, sigurnosti europskog građanstva, te vanjska politika koja djeluje kao jamac regionalne i svjetske sigurnosti, ali određeni dio proračunskih sredstava usmjeren je i na internu rashodovnu stranu administracije. Iako proračun Europske unije podliježe snažnom internom i eksternom nadzoru te omogućava opći razvoj ove zajednice, brojne kritike iziskuju i njegovu reformu na način da ga učine fleksibilnijim i pristupačnijim građanima koji od njega trebaju osjetiti izravniju i učinkovitiju korist. ; The development of the European Union as an economic community of states has resulted in the need for the development of its budget - a generator of development of the states of this community. The European Union budget is characterized by a complex process of adoption, starting from the Commission as the authorized proposer of the budget, through the Council and the European Parliament as the institutions that approve it, to the Court of Auditors, which monitors its legality. Confirmation of the lawful and high-quality execution of the European Union budget is the discharge of the European Parliament. The European Union budget is made up of contributions from the Member States themselves through a certain percentage of value added tax, gross national income, customs duties and a number of other financial resources, such as agricultural levies. Regarding budget expenditures, they are divided into mandatory and optional, and focus on a number of policies identified by the European Union institutions as strategic. In addition to the annual budget, the European Union bases its economic development on a multi-annual financial framework that sets out a long-term perspective for the development of strategic policies and guidelines for the adoption of annual budgets. Policies in which the European Union invests significant funds through its budget are mainly policies of sustainable growth and development, safety of European citizens, foreign policy aspect of the European Union as a guarantor of regional and global security, but a certain part of budget funds is directed to the internal expenditure of the administration. Although the EU budget is subject to strong internal and external scrutiny and allows for the general development of this community, many criticize by requiring its reform for making it more flexible and accessible to citizens who need to benefit from it more directly and effectively.

The development of the European Union as an economic community of states has resulted in the need for the development of its budget - a generator of development of the states of this community. The European Union budget is characterized by a complex process of adoption, starting from the Commission as the authorized proposer of the budget, through the Council and the European Parliament as the institutions that approve it, to the Court of Auditors, which monitors its legality. Confirmation of the lawful and high-quality execution of the European Union budget is the discharge of the European Parliament. The European Union budget is made up of contributions from the Member States themselves through a certain percentage of value added tax, gross national income, customs duties and a number of other financial resources, such as agricultural levies. Regarding budget expenditures, they are divided into mandatory and optional, and focus on a number of policies identified by the European Union institutions as strategic. In addition to the annual budget, the European Union bases its economic development on a multi-annual financial framework that sets out a long-term perspective for the development of strategic policies and guidelines for the adoption of annual budgets. Policies in which the European Union invests significant funds through its budget are mainly policies of sustainable growth and development, safety of European citizens, foreign policy aspect of the European Union as a guarantor of regional and global security, but a certain part of budget funds is directed to the internal expenditure of the administration. Although the EU budget is subject to strong internal and external scrutiny and allows for the general development of this community, many criticize by requiring its reform for making it more flexible and accessible to citizens who need to benefit from it more directly and effectively. ; Razvoj Europske unije kao ekonomske zajednice država, rezultirao je i razvojem njezina proračuna – generatora razvoja država ove zajednice. Proračun Europske unije karakterizira složen proces njegova donošenja, počevši od Komisije kao ovlaštene predlagateljice proračuna, preko Vijeća i Europskog parlamenta kao institucija koje vrše njegovo odobrenje, pa sve do Revizorskog suda koji vrši nadzor zakonitosti nad njegovim izvršenjem. Potvrda zakonitog i kvalitetnog izvršenja proračuna Europske unije jest davanje razrješnice Europskog parlamenta. Sredstva proračuna Europske unije čine sredstva koja proračunu doprinose same države članice kroz određeni postotak poreza na dodanu vrijednost, bruto nacionalnog dohotka, carina te brojnih drugih financijskih sredstava, kao što su poljoprivredne pristojbe, a određeni dio sredstava potječe i od donacija i prenesenih viškova. Glede proračunskih rashoda, oni se dijele na obvezne i fakultativne, a usmjereni su na brojne politike koje institucije Europske unije odrede kao strateške. Osim godišnjeg proračuna, Europska unija svoj gospodarski razvoj temelji i na višegodišnjem financijskom okviru koji postavlja dugoročnu perspektivu razvoja strateških politika te smjernice za donošenje godišnjih proračuna. Politike u koje Europska unija preko svoga proračuna ulaže znatna sredstva uglavnom su politike održivog rasta i razvoja, sigurnosti europskog građanstva, te vanjska politika koja djeluje kao jamac regionalne i svjetske sigurnosti, ali određeni dio proračunskih sredstava usmjeren je i na internu rashodovnu stranu administracije. Iako proračun Europske unije podliježe snažnom internom i eksternom nadzoru te omogućava opći razvoj ove zajednice, brojne kritike iziskuju i njegovu reformu na način da ga učine fleksibilnijim i pristupačnijim građanima koji od njega trebaju osjetiti izravniju i učinkovitiju korist.

Ovaj je rad usmjeren na reforme obiteljske politike u četiri europske zemlje – Austriji, Finskoj, Portugalu i Sloveniji – između 2008. i 2015. godine. Te su godine obilježile "velika recesija" i uspon perspektive socijalnog ulaganja. Međutim, socijalno ulaganje je opći pojam i pomalo je dvosmislen. Ovaj rad razlučuje između različitih varijanti socijalnog ulaganja koje proizlaze iz usredotočenosti na interakcije socijalnog ulaganja i alternativnih perspektiva socijalne politike, i to socijalne zaštite i štednje. U radu se identificiraju različite varijante u smislu stupnja socijalnog ulaganja: od sveobuhvatnog, preko istiskivanja do "skromnijih" oblika socijalnog ulaganja. To je dovelo do oštrih rezova u obiteljskim novčanim davanjima, dok su se područja javne skrbi i roditeljskog dopusta pokazala otpornijima u analiziranim zemljama. Ovi su zaključci indikativni u sadašnjoj pandemiji COVID-19, kada se zemlje suočavaju s novom, možda i većom gospodarskom krizom. ; The focus of this article is on family policy reforms in four European countries – Austria, Finland, Portugal, and Slovenia – between 2008 and 2015. These years were marked by the 'Great Recession', and by the rise of the social-investment perspective. Social investment is an umbrella concept, though, and it is also somewhat ambiguous. This article distinguishes between different social-investment variants, which emerge from a focus on its interaction with alternative social-policy perspectives, namely social protection and austerity. We identify different variants along the degree of social-investment: from comprehensive, over crowding out, towards lean forms. While the empirical analysis highlights variation, it also shows how there is a specific crisis context, which may lead to 'crowding out' of other policy approaches and 'leaner' forms of social investment. This has led to strong cutbacks in family cash benefits, while public childcare and parental leaves have proved more resilient in the investigated countries. Those findings are revelatory in the current Covid-19 pandemic, where countries are entering a next, possibly larger economic crisis.

Prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman vodio je vrlo zanimljivu i kompleksnu vanjsku politiku. Njegovu vanjsku politiku obilježio je Domovinski rat te rat u Bosni i Hercegovini. Franjo Tuđman je vodio hrvatsku narod kroz jedan od najtežih perioda u njegovoj povijesti te je iza njega ostalo mnoštvo upitnika. U ovom radu će se, kroz prizmu realizma, analizirati određena dijela Franje Tuđmana i odnosi koje je vodio sa Srbijom te Bosnom i Hercegovinom, te će se, na temelju te analize, pokušati ponuditi odgovor na pitanje kakva je njegova vanjska politika uistinu bila, odnosno je li ona stvarno bila realistička. ; The first Croatian President Franjo Tuđman has lead a very interesting and complex foreign policy. His foreign policy was marked by the Homeland War and the war in Bosnia and Herzegovina. Franjo Tuđman led the Croatian people through one of the most difficult times in Croatias history and behind him remained a multitude of questions. In this paper, through the prism of realism, we will analyze certain academic works of Franjo Tuđman and the relations he has strived to build with Serbia and Bosnia and Herzegovina, and on that analysis will try to offer an answer to the question of what his foreign policy really was and was it really realistic.

U okviru borbe protiv negativnih posljedica globalne financijske krize iz 2008. godine Europska središnja banka (ECB) je pored tradicionalnih instrumenta monetarne politike u svrhu oporavka gospodarstva relativno rano počela provoditi i nestandardne mjere. Istodobno nakon krize dolazi do intenzivnog proučavanja makroprudencijalne politike i implementiranje njenih instrumenata. S druge strane, HNB je koristio makroprudencijalne instrumente i prije krize, međutim prvu nestandardnu mjeru monetarne politike implementirao je u ožujku 2020. Provedenim istraživanjem potvrdilo se kako je provedba monetarne politike i implementacija nestandardnih mjera pozitivno utjecala na oporavak gospodarstva. Analiza s primjenom deskriptivne statistike na razini EU pokazala je kako postoji značajna negativna korelacija između monetarnih agregata i stope nezaposlenosti. Provedena analiza u Hrvatskoj također pokazuje statistički značajnu negativnu korelaciju između ponude novca i stope nezaposlenosti. Međutim, analizirajući na razini EU i RH M2 monetarni agregat umanjen za novčanu masu M1 i stopu nezaposlenosti, vidljiva je jaka pozitivna korelacija, što znači da povećavanje štednje dovodi do porasta stope nezaposlenosti. Odnosi između inflacije i duga u BDP-u s ostalim varijablama su statistički nesignifikantni, kako na razini EU tako i u RH. ; As part of the fight against the negative consequences of the 2008 global financial crisis, the European Central Bank (ECB), in addition to traditional monetary policy instruments for the purpose of economic recovery, began to implement non-standard measures relatively early. At the same time, after the crisis, there is an intensive study of macroprudential policy and the implementation of its instruments. On the other hand, the Croatian National Bank (CNB) used macroprudential instruments even before the crisis, but the first non-standard monetary policy measure was implemented in March 2020. Proven research confirmed that the implementation of monetary policy and the implementation of non-standard measures had a positive impact on economic recovery. An analysis using descriptive statistics at EU level showed that there is a significant negative correlation between monetary aggregates and the unemployment rate. The conducted analysis in Croatia also shows a statistically significant negative correlation between the money supply and the unemployment rate. However, analyzing at the EU and Croatian level M2 the monetary aggregate reduced by the money supply M1 and the unemployment rate, a strong positive correlation is visible, which means that the increase in savings leads to an increase in the unemployment rate. The relations between inflation and debt in GDP with other variables are statistically insignificant both at the EU level and in the Republic of Croatia.

Autor je obradio Medalju časti, koju svake godine dodjeljuje Europski parlament Građaninu Europe, na osnovi provedenog postupka. Ta je nagrada utemeljena 2008. godine. Ove su godine laureati iz Republike Hrvatske Tvrtko Barun i Hrvatska udruga Transplant. ; The author writes about the Medal of Honour awarded on an annual basis by the European Parliament to Citizens of Europe, following an accepted procedure. The Prize was founded in 2008. This year the laureates from the Republic of Croatia were Pater Tvrtko Barun and the Croatian Transplant Association.

The author explains the policy account of government & points out that policy is only one of the many possible accounts of the process of government. The policy perspective is characterized by an understanding of government as a more or less conscious attempt to manage collective problems. Still, even inside the policy camp, there are three different accounts of policy: authoritative choice, structured interaction & social construction. The author concludes that the three accounts are complementary & useful for understanding the process of government. References. Adapted from the source document.

Stupanje na snagu Ugovora iz Lisabona 2009. godine označilo je veliki iskorak u procesu dublje integracije u okviru Europske unije. Potpuno ukidanje kontrole na granicama između država članica, koje su ovu domenu dugo ljubomorno čuvale za sebe, predstavljalo je najveće iskušenje u kompliciranom procesu prenošenja nadležnosti u području politike migracije i azila na nadnacionalnu razinu. Činjenica da je sve veći broj državljana tzv. trećih država, u potrazi za boljim životom ili bježeći od rata, pristizao na teritorij Unije, zavrijedila je pozornost donositelja odluka da počnu pripremati teren za uspostavljanje jedinstvenog sustava reguliranja pitanja migracije i azila. U ovom radu bit će prikazan razvoj politike azila kao jedne od važnih sektorskih politika Europske unije. Cilj je prikazati kako je Europska unija kao sui generis politički sustav, uspijevala znatan dio ovlasti u ovom području prebaciti u domenu rada svojih institucija i s kojom je uspješnošću to postizala. Rad je podijeljen na četiri cjeline. U prvom dijelu analizira se politika azila kao sektorska politika u institucionalnom i zakonodavnom sustavu EU, dok se u drugom dijelu opisuje povijesni razvoj ove politike. Treći dio predstavlja kratki osvrt na europsku migracijsku krizu, dok četvrti dio sadrži zaključna razmatranja autora. ; Coming into force in 2009, the Treaty of Lisbon was a great step in the process of deeper integration within the European Union itself. The complete abolition of control at the borders between the member states, which had up to then been keeping a jealous watch over this domain, represented the biggest temptation during the complicated process of the transfer of authority in the field of migration politics and asylum to supranational level. The fact is that the constantly increasing number of the so-called "third country nationals," arriving to the EU territory in search of a better life or running away from war, proved to be worth of the attention of decision-makers, and gave them impetus to start preparing the ground for establishing a unique regulation system for migration and asylum matters. In this paper, the development of the asylum policy will be described as one of the important sectoral policies of the EU. The aim is to show how the EU as a sui generis political system was able to transfer significant amount of authority in this field into the domain of its institutions' work and how successful it was. The paper is divided into four major units. The first unit is related to asylum policy as a sectoral policy inside the institutional and legislative system of the EU. In the second unit we describe specific historical development of this policy. The third unit is reserved for a brief review of the European migration crisis, and the fourth part contains concluding considerations of the authors.