Prema definiciji Interseks zajednice Severne Amerike, pojam interseks koristi se za osobe rođene sa hormonskim, hromozomskim ili anatomskim polnim obrascima koji ne odgovaraju društvenim i medicinskim očekivanjima muških ili ženskih polnih karakteristika. Između 0,05 i 1,7% stanovništva rađa se sa nekim od interseks stanja koji imaju veliki broj oblika. Standardna medicinska procedura postupanja sa interseksualnim licima podrazumeva postupak normalizacije pola, odnosno korektivne genitalne hirurške intervencije i horomonsku terapiju, sa ciljem da definiše polne organe u skladu sa jednim od dva priznata pola i odgovori na opresivne zahteve heteronormativnosti u kojoj je interseksualno telo devijacija od "normalne telesnosti". Rasprave o interseksualnosti posebno su aktualizovane na polju bioetike kroz radove E. Feder i A. Dreger. Uvidom u određeni broj teorijskih i empirijskih radova na temu interseksulanosti u oblasti obrazovanja, zaključujemo da je njihova zastupljenost zanemarljiva. Cilj rada bio je da se, pošavši od konceptualnog okvira kvir studija kao analitičkog modela koji locira i eksploatiše nekoherentnost hromozomskog pola, roda i seksualne želje, formulišu smernice za unapređivanje obrazovnog zakonodavstva i obrazovne prakse kojima se na bolji način reguliše status interseks dece i mladih. Osnovu za teorijsku analizu predstavljali su rezultati studije "Interseks – ka stvaranju intersekcionalne platforme" organizacije Geten LGBTIQA iz 2019. godine čiji se globalni zaključak tiče pravne nevidljivosti interseks lica u Srbiji koju prati patologizujući medicinski diskurs. Na osnovu naše možemo zaključiti da je neophodno unaprediti obrazovne politike i prakse koje prepoznajemo i kao ključne predlažemo: vidljivost interseksualnih lica u obrazovnoj legislaturi počevši od predškolskog obrazovanja, informisanje aktera školskog života o stanju interseksualnosti i njegovim varijacijama, prevencija nasilja i diskriminacije prema interseks deci i mladima, ohrabrivanje prava interseks dece i mladih na samoodređenje. Ističe se potreba za osmišljavanjem i sprovođenjem kvalitativnih pedagoških istraživanja intreseksualnosti iz dečje perspektive koja mogu destabilizovati normativni diskurs polnosti/telesnosti i depatologizovati interseksualnost. Inkorporiranost zahteva iz dokumenta Promišljanje obrazovanja: ka zajedničkom globalnom dobru (UNESCO, 2015) vidimo kao dobru startnu osnovu za građenje nacrta obrazovne politike koja se temelji na humanističkim nasuprot utilitarističkim vrednostima. ; According to definition of the Intersex Society of North America, the term intersex is used to refer to persons born with hormonal, chromosomal or anatomical gender patterns which do not correspond with social and medical concepts of male or female gender characteristics. Between 0.05% and 1.7% of the population is born with an intersex condition that may take numerous forms. The standard medical procedure for dealing with intersex persons involves the gender normalizing procedure, i.e. corrective genital surgery and hormone therapy whose aim is to define sexual organs according to one of the two recognized genders and respond to oppressive demands of heteronormativity in which intersex body is a deviation from a "normal corporeality". Discussions about intersexuality have been particularly topical in the field of bioethics through the works of E. Feder and A. Dreger. By examining a number of theoretical and empirical papers on intersexuality in the field of education, we conclude that their representation is meagre. The aim of the paper is, starting from the conceptual framework of queer studies as analytical model that locates and exploits the incoherence of chromosomal sex, gender and sexual desire, to formulate guidelines for improvement of education legislation and practice so as to regulate the status of intersex children and young people better. The starting point for theoretical analysis is the result of the 2019 Geten LGBTIQA study: "Intersex – Towards Building an Intersectional Platform" whose global conclusion concerns the legal invisibility of the intersex persons in Serbia, followed by pathologizing medical discourse. Upon our analysis, we can conclude that it is necessary to improve educational policies and practices. The key improvements we propose are the following: visibility of intersex persons in education legislation starting from the pre-school education, informing the participants of school life about the state of intersexuality and its variations, prevention of violence and discrimination against intersex children and youth, encouraging the right of intersex children and young people to self-determination. The need to design and conduct qualitative pedagogic researches of intersexuality from the children's perspective that can destabilize normative discourse of sexuality/corporeality and depatologize intersexuality is emphasized. Inclusion of requirements from the document: Rethinking education: towards a common global good (UNESCO, 2015) is perceived as a good starting point for creating a draft of education policy which is based on humanistic and not utilitarian values. ; Zbornik rezimea / 24. Međunarodna naučna konferencija "Pedagoška istraživanja i školska praksa ; Book of abstracts / 24th International Scientific Conference "Educational Research and School Practice"
Standardi kompetencija direktora ustanova obrazovanja i vaspitanja u Srbiji (2013), kao i zakonska regulativa koja se odnosi na direktore, propisuju kompleksne i raznovrsne uloge i zadatke. Novija istraživanja u oblasti obrazovnog liderstva pokazuju da su direktori veoma opterećeni, zbog čega im je posebno teško da uspostave ravnotežu između dve najvažnije uloge: pedagoškog lidera i menadžera škole. Cilj ovog rada je da utvrdimo da li je pomenuti problem, na koji direktori ukazuju, nov ili je postojao i u prošlosti. S tim u vezi, analizirale smo radove o direktorima škola koji su objavljeni u časopisu Nastava i vaspitanje u periodu od početka izlaženja časopisa (1951. godine) do osamdesetih godina 20. veka. U tekstovima smo tragale za opisima uloga direktora, za sadržajem zadataka putem kojih se ove uloge ostvaruju, kao i za iskazima autora koji potencijalno ukazuju na problem balansa između dve najvažnije uloge. Na osnovu analize sadržaja 14 tekstova utvrdile smo da su autori značajno više pažnje posvetili razmatranju pedagoško-instruktivne uloge direktora, nego razmatranju uloge direktora kao menadžera škole. Pedagoško-instruktivnu ulogu opisuju kroz sledeće zadatke: planiranje i programiranje nastavnog procesa, posete časovima, praćenje rada nastavnika i pružanje neophodne pomoći posebno mlađim nastavnicima, praćenje učeničkog znanja i napredovanja, planiranje i organizacija individualnog i kolektivnog stručnog usavršavanja nastavnika, stvaranje uslova za efikasnu saradnju sa školskim pedagogom i tako dalje. Na osnovu istraživanja i iskustava iz školske prakse autori su ukazivali na to da je pedagoška uloga direktora zapostavljena, zbog njihove opterećenosti poslovima koji pripadaju menadžerskoj ulozi. Pored toga, ukazivali su i na nedostatak istraživanja u oblasti pedagoškog liderstva, kao i na potrebu za organizovanjem seminara koji bi se programski zasnivali na stvarnim interesovanjima i potrebama direktora škola. Dakle, rezultati naše analize upućuju na relativno dug vremenski period postojanja sličnih problema u oblasti obrazovnog liderstva u Srbiji, što bi trebalo da predstavlja dodatni podsticaj za istraživače i kreatore obrazovnih politika u pronalaženju adekvatnih strategija podrške direktorima škola u balansiranju ključnih uloga. U radu se diskutuje o rešenjima – kao što su distributivno liderstvo, mentorstvo i facilitacija prilikom uvođenja novih direktora u posao – koja su se u drugim obrazovnim sistemima pokazala kao efektivna za unapređivanje kvaliteta rada škole. ; Standards of competencies for principals of educational institutions in Serbia (2013), as well as the legislation related to principals, stipulate complex and diverse roles and tasks. Recent research in the field of educational leadership shows that principals are overburdened, and therefore have difficulties in balancing out the two most important roles: of educational leader and school manager. The objective of this paper is to determine whether this problem, signalled by the principals, is new or has existed in the past as well. In this regard, we analysed the articles on principals published in the journal Teaching and education from the beginning of its publication (1951) till 1980s. In the articles, we searched for descriptions of the principals' roles, the content of their professional tasks, as well as for authors' statements that potentially point to the problem of balancing the two most important roles. Based on the content analysis of 14 articles, we found that the authors paid much more attention to educational and instructive role of the principal than to the principal's role of a school manager. They describe the educational and instructive role through the following tasks: planning and programming of the teaching process, visits to classes, monitoring the work of teachers and providing necessary assistance particularly to younger teachers, monitoring of students' knowledge and progress, planning and organization of individual and collective in-service teacher trainings, creating conditions for efficient cooperation with a school counsellor and so on. Based on the research and experience from the school practice, the authors indicated that the educational role of principals was neglected due to burden of tasks belonging to managerial role. In addition, they pointed to the lack of research in the field of educational leadership, as well as to the need for organizing seminars which would be topically based on real interests and needs of principals. Therefore, the results of our analysis point to a relatively long period of similar problems in the field of educational leadership in Serbia, which is supposed to provide additional motivation to researchers and educational policy makers for finding adequate strategies for supporting the principals in balancing their key roles. The paper discusses solutions - such as distributed leadership, mentoring, and facilitation in introducing new principals into job - that have proven effective in other education systems in improving quality of school's operation. ; Zbornik rezimea / 24. Međunarodna naučna konferencija "Pedagoška istraživanja i školska praksa ; Book of abstracts / 24th International Scientific Conference "Educational Research and School Practice"
Od 1990. godine, čitav region Istočne i Jugoistočne Evrope počeo je sa transformacijom svojih ekonomija iz centralno planskog sistema u tržišni, što se označava pojmom tranzicija. Postavka istraživačke studije je sagledavanje stanja sektora poljoprivrede Republike Srbije i Bosne i Hercegovine, koji su prošli kroz proces ekonomske tranzicije. Ideja tranzicije privrede, odnosno poljoprivrede je rast proizvodnje i BDP, povećanje efikasnosti i ostvarivanje boljih proizvodno-ekonomskih performansi. Cilj istraživanja je utvrditi da li je i u kojoj meri tranzicija poljoprivrede dovela do njenog razvoja, koji su propusti napravljeni i kakve mere agrarne politike kreirati u funkciji daljeg razvoja poljoprivrede i ruralnih područja. U izvođenju vrednosnih sudova i kritičkih zapažanja celokupnog procesa tranzicije agrosektora korišćene su određene naučne metode poput naučnog studiranja, indikatori, grafički metod, statistički metod, deskriptivna analiza i sinteza, komparatvini metod i drugi naučni metodi. Strategija poljoprivredne tranzicije u bivšim socijalističkim zemljama imala je za cilj poboljšanje efikasnosti i produktivnosti poljoprivrede zamenom institucionalnih i organizacionih karakteristika komandne ekonomije sa atributima pozajmljenim iz prakse tržišne ekonomije. Transformacija od kolektivne do efikasnije individualizovane poljoprivrede (privatizacija), koja će ostvarivati veći nivo prihoda je krajnji cilj. Tranziciju poljoprivrede prati nepovoljna vlasnička struktura i niska produktivnost, neefikasnost agrarne politike, spor razvoj institucija podrške, neadekvatan zakonodavni okvir i neuspešna privatizacija. Proces privatizacije obeležen je sa mnogo kontroverzi i zloupotreba, pa je i to imalo negativan odraz na ukupne efekte. Pored nabrojanog, efekti tranzicije poljoprivrede se ogledaju i u smanjenom obimu investicija, padu stočarske proizvodnje, spoljnotrgovinska razmena uglavnom sirovina i proizvoda niskog stepena finalizacije, depopulaciji sela, nepovoljnoj agrarnoj strukturi, malim pomacima na planu podiznja konkurentnosti i produktivnosti i nekonzistentnoj agrarnoj politici. Ni poljoprivredno zadrugarstvo nije revitalizovano, a kamoli ostvarilo neki značajan uspeh, tim pre, jer nije vraćeno poljuljano poverenje u zadružni oblik organizovanja, niti su zadružni principi usvojeni. Prelazak na tržišnu ekonomiju ostavio je Srbiju i Bosnu i Hercegovinu daleko iza najuspešnijih zemalja Centralne i Istočne Evrope. BiH zaostaje po mnogim pitanjima vezanim za strukturne reforme, koje su pratile ekonomsku tranziciju zemalja u regionu. U Republici Srbiji je stanje nešto bolje, ali svakako ispod očekivanja i s velikim kašnjenjima, pa su samim tim pozitivni efekti značajno slabiji. Stanje u BiH u posttranzicionom periodu je takvo da nedostaje institucionalna podrška i podsticajne mere agrarne politike na svim nivoima, počev od države preko kantona i opština, a tržišne reforme poljoprivrednog sektora nailaze na probleme i zastoje. Tranzicija poljoprivrede u BiH nije donela očekivane efekte, s obzirom da nije modernizovana, niti je zasnovana na efikasnosti, konkurentnosti, intenzivnosti i tržišnosti. Nešto bolja situacija je u Republici Srbiji, ali svakako nije razvijen sektor poljoprivrede, niti su u potpunosti ostvareni zacrtani ciljevi tranzicije. ; Since 1990, the entire region of Eastern and Southeastern Europe has begun to transform its economies from the central planning system to the marketplace, which is referred to as the concept of transition. The research study setting is to look at the state of the agriculture sector of the Republic of Serbia and Bosnia and Herzegovina, which went through the process of economic transition. The idea of a transition of the economy, that is agriculture, is the growth of production and GDP, increasing efficiency and achieving better productioneconomic performance. The aim of the research is to determine whether and to what extent the transition of agriculture has led to its development, what omissions have been made and what measures of agrarian policy are to be created in the function of further development of agriculture and rural areas. Certain scientific methods such as scientific study, indicators, graphic method, statistical method, descriptive analysis and synthesis, comparative methods and other scientific methods have been used in performing value judgments and critical observations of the whole process of transition of agrosectors. The agricultural transition strategy in the former socialist countries aimed to improve the efficiency and productivity of agriculture by replacing the institutional and organizational characteristics of the command economy with attributes borrowed from the practice of a market economy. Transformation from collective to more efficient individualized agriculture (privatization), which will achieve higher level of income is the ultimate goal. The transition to agriculture is accompanied by an unfavorable ownership structure and low productivity, inefficiency of agrarian policy, slow development of support institutions, inadequate legislative framework and unsuccessful privatization. The privatization process was marked with a lot of controversy and abuse, which also had a negative impact on the overall effects. In addition to the above, the effects of agriculture transition are reflected in the reduced volume of investments, the decline in livestock production, the foreign trade of mostly raw materials and products of low level of finalization, depopulation of the village, unfavorable agrarian structure, small shifts in raising competitiveness and productivity and inconsistent agricultural policy. Even agricultural cooperatives were not revitalized, let alone achieved some significant success, the sooner because no shattered confidence in the cooperative form of organization was returned, nor cooperative principles were adopted. The transition to the market economy left Serbia and Bosnia and Herzegovina far behind the most successful countries in Central and Eastern Europe. Bosnia and Herzegovina lags behind many issues related to structural reforms, which have followed the economic transition of countries in the region. In the Republic of Serbia, the situation is somewhat better, but certainly below expectations and with big delays, so the positive effects are significantly weaker. The situation in Bosnia and Herzegovina in the post-transition period is such that institutional support and incentive measures of agrarian policy at all levels, starting from the state through cantons and municipalities, are lacking, and market reforms of the agricultural sector are facing problems and delays. The transit of agriculture in Bosnia and Herzegovina did not produce the expected effects, as it was not modernized nor based on efficiency, competitiveness, intensity and marketability. There is a somewhat better situation in the Republic of Serbia, but the agriculture sector is certainly not developed, and the goals of transition have not been fully met.
У теорији постоји сагласност да тероризам представља политички мотивисано насиље и да у том смислу представља један од облика насилне политичке борбе. Специфична разлика тероризма у односу на друге облике политичког насиља је примарна усмереност ка стварању, одржавању и експлоатацији страха ради застрашивања противника и јачања подршке међу присталицама. Суштинска одступања од теоријских и правних критеријума при одређивању тероризма постоје у пракси Савета безбедности. Општа оцена деловања Савета безбедности приликом доношења резолуција о тероризму јесте да прати владајући политички дискурс у коме су најпре државе биле одговорне за тероризам, да би потом "слабе", "неодговорне" и "репресивне" државе биле одговорне за омогућавање деловања међународних терористичких организација на својој територији. Савет безбедности усвајао је резолуције у којима је терористичке акте одређивао спрам природе акта, али и спрам извршиоца чиме су сви акти претходно одређене терористичке организације квалификовани као терористички акти. Истраживањем је утврђено и да је приликом усвајања појединих резолуција политичка сврсисходност утицала да се истоврсна понашања не квалификују увек као терористички акти. На основу изведених закључака утврђено је да сложеност борбе против тероризма представља последицу првенства политичке сврсисходности при квалификовању акта насиља као терористичког акта, а не због тешкоћа у дефинисању тероризма. Промене у концепцији тероризма у резолуцијама Савета безбедности и њихова усклађеност са владајућим јавним дискурсом одвијају се истовремено са настојањем САД и других западних држава да преобликују међународну заједницу и успоставе нови светски поредак. У таквим околностима тероризам почиње да егзистира као офанзивно политичко средство хибридног ратовања, при чему се негативна конотација тероризма експлоатише на два начина. Прво, тероризам постаје политичка оцена нечијег деловања без обзира на природу тако означене активности. Друго, тероризам се употребљава као насилно политичко средство које, у зависности од интереса онога ко цени одређено понашање, неће у свакој ситуацији бити означено као тероризам, већ понекад и као легитиман облик политичке акције. Офанзивни карактер одлуке истовремено води занемаривању научних критеријума у корист политичке сврсисходности при квалификацији неког понашања као терористичког акта. Доминација политичког критеријума при квалификовању терористичког акта утиче на инструментализацију тероризма и његово претварање у ефикасно средство хибридног ратовања. Садржај хибридног ратовања није последица неограниченог избора средстава односно оружја нити њихове софистицираности, већ способности безбедносног менаџмента да у свакој конкретној ситуацији независно од организационог нивоа примени такву комбинацију различитих, али међусобно компатибилних појединачних начина ратовања којом се остварује синергијски ефекат ради реализације претходно постављеног циља. Управо због тога тероризам као облик сложеног политичког насиља постаје предмет експлоатације у сврху хибридног ратовања. На основу резултата истраживања описана су три модела експлотације тероризма у сврху хибридног ратовања. Први модел експлоатације тероризма изведен је из политичке праксе САД да државе за које САД сматрају да користе тероризам као политичко средство ставе на Листу спонзора тероризма. Имајући у виду политички и сваки други утицај који САД имају, овакава пракса и њене последице формално или неформално су прихваћене широм света. Основне последице стављања на Листу спонзора тероризма су санкције, дискредитација у међународној јавности и легитимисање мера против таквих држава, док се у исто време таквом праксом врши притисак на државе које нису на Листи да ускладе своју политику са интересима великих сила. Други модел експлоатације тероризма у сврху хибридног ратовања манифестује се кроз организовање, финансирање, опремање, обуку и усмеравање сурогат снага против влада држава са којима није остварена компатибилност интереса, при чему су сурогат снаге представљене у јавном дискурсу као борци за слободу. Предмет експлоатације у Другом моделу јесте насиље које испуњава теоријске критеријуме да буде означено као тероризам, али је због политичке сврсисходности квалификовано као борба за слободу, отпор против угњетавања и сл. Експлоатација насиља у Другом моделу врши се у циљу промене носилаца политичке власти, стварање аутономних регија односно држава које би биле кооперативне са политиком државе која примењује Други модел или као део шире стратегије управљања безбедносним процесима. Трећи модел експлоатације тероризма у сврху хибридног ратовања подразумева организовање и управљање сурогат снагама које су квалификоване као терористичке организације или се врши инфилтрација појединаца у изворне и самосталне народне побуне ради преузимања руководећих места и управљања њиховим деловањем у складу са интересима државе која предузима Трећи модел. Предмет експлоатације у Трећем моделу јесте насиље које је квалификовано као тероризам, при чему је циљ експлоатације вишеструк: 1. Путем насиља и страха који настаје као последица вршења терористичких аката управља се безбедносном ситуацијом у држави која је мета агресије или у региону који је потребно политички и територијално контролисати, са или без физичког присуства оружаних снага државе која примењује Трећи модел; 2. Стварање страха код одређеног или унапред неодређеног броја држава од потенцијалних напада терористичких организација ради вршења латентног политичког притиска на државе да буде кооперативне, и 3. Стварање разлога за војну интервенцију ради присуства и политичке контроле одређене државе или региона. На основу претходно изнетих резултата истраживања изведен је закључак да први корак у спречавању експлоатације тероризма против наше државе представља отклањање или смањивање потенцијала за друштвене сукобе који настаје услед стварања или продубљивања друштвених противречности. Из тог разлога извршена је анализа нормативно – политичког и институционалног оквира у релевантним областима друштвеног живота. Истраживањем је утврђено да у Републици Србији постоји добар основ за ангажовање и интегрисање свих ресурса друштвене моћи на плану остваривања националне безбедности, али и да постоји потреба да се актуелни политички и безбедносни институционални оквир усклади са таквим могућностима. Као резултат истраживања предложене су три групе мера чија примена треба за резултат да има: отклањање и смањивање опасности од стварања потенцијала за друштвене сукобе; успостављање ефикасног и интегрисаног институционалног оквира за супротстављање политичком насиљу које евентуално проистекне из постојећих противречности и отклањање и смањивање штетних последица таквог политичког насиља. ; U teoriji postoji saglasnost da terorizam predstavlja politički motivisano nasilje i da u tom smislu predstavlja jedan od oblika nasilne političke borbe. Specifična razlika terorizma u odnosu na druge oblike političkog nasilja je primarna usmerenost ka stvaranju, održavanju i eksploataciji straha radi zastrašivanja protivnika i jačanja podrške među pristalicama. Suštinska odstupanja od teorijskih i pravnih kriterijuma pri određivanju terorizma postoje u praksi Saveta bezbednosti. Opšta ocena delovanja Saveta bezbednosti prilikom donošenja rezolucija o terorizmu jeste da prati vladajući politički diskurs u kome su najpre države bile odgovorne za terorizam, da bi potom "slabe", "neodgovorne" i "represivne" države bile odgovorne za omogućavanje delovanja međunarodnih terorističkih organizacija na svojoj teritoriji. Savet bezbednosti usvajao je rezolucije u kojima je terorističke akte određivao spram prirode akta, ali i spram izvršioca čime su svi akti prethodno određene terorističke organizacije kvalifikovani kao teroristički akti. Istraživanjem je utvrđeno i da je prilikom usvajanja pojedinih rezolucija politička svrsishodnost uticala da se istovrsna ponašanja ne kvalifikuju uvek kao teroristički akti. Na osnovu izvedenih zaključaka utvrđeno je da složenost borbe protiv terorizma predstavlja posledicu prvenstva političke svrsishodnosti pri kvalifikovanju akta nasilja kao terorističkog akta, a ne zbog teškoća u definisanju terorizma. Promene u koncepciji terorizma u rezolucijama Saveta bezbednosti i njihova usklađenost sa vladajućim javnim diskursom odvijaju se istovremeno sa nastojanjem SAD i drugih zapadnih država da preoblikuju međunarodnu zajednicu i uspostave novi svetski poredak. U takvim okolnostima terorizam počinje da egzistira kao ofanzivno političko sredstvo hibridnog ratovanja, pri čemu se negativna konotacija terorizma eksploatiše na dva načina. Prvo, terorizam postaje politička ocena nečijeg delovanja bez obzira na prirodu tako označene aktivnosti. Drugo, terorizam se upotrebljava kao nasilno političko sredstvo koje, u zavisnosti od interesa onoga ko ceni određeno ponašanje, neće u svakoj situaciji biti označeno kao terorizam, već ponekad i kao legitiman oblik političke akcije. Ofanzivni karakter odluke istovremeno vodi zanemarivanju naučnih kriterijuma u korist političke svrsishodnosti pri kvalifikaciji nekog ponašanja kao terorističkog akta. Dominacija političkog kriterijuma pri kvalifikovanju terorističkog akta utiče na instrumentalizaciju terorizma i njegovo pretvaranje u efikasno sredstvo hibridnog ratovanja. Sadržaj hibridnog ratovanja nije posledica neograničenog izbora sredstava odnosno oružja niti njihove sofisticiranosti, već sposobnosti bezbednosnog menadžmenta da u svakoj konkretnoj situaciji nezavisno od organizacionog nivoa primeni takvu kombinaciju različitih, ali međusobno kompatibilnih pojedinačnih načina ratovanja kojom se ostvaruje sinergijski efekat radi realizacije prethodno postavljenog cilja. Upravo zbog toga terorizam kao oblik složenog političkog nasilja postaje predmet eksploatacije u svrhu hibridnog ratovanja. Na osnovu rezultata istraživanja opisana su tri modela eksplotacije terorizma u svrhu hibridnog ratovanja. Prvi model eksploatacije terorizma izveden je iz političke prakse SAD da države za koje SAD smatraju da koriste terorizam kao političko sredstvo stave na Listu sponzora terorizma. Imajući u vidu politički i svaki drugi uticaj koji SAD imaju, ovakava praksa i njene posledice formalno ili neformalno su prihvaćene širom sveta. Osnovne posledice stavljanja na Listu sponzora terorizma su sankcije, diskreditacija u međunarodnoj javnosti i legitimisanje mera protiv takvih država, dok se u isto vreme takvom praksom vrši pritisak na države koje nisu na Listi da usklade svoju politiku sa interesima velikih sila. Drugi model eksploatacije terorizma u svrhu hibridnog ratovanja manifestuje se kroz organizovanje, finansiranje, opremanje, obuku i usmeravanje surogat snaga protiv vlada država sa kojima nije ostvarena kompatibilnost interesa, pri čemu su surogat snage predstavljene u javnom diskursu kao borci za slobodu. Predmet eksploatacije u Drugom modelu jeste nasilje koje ispunjava teorijske kriterijume da bude označeno kao terorizam, ali je zbog političke svrsishodnosti kvalifikovano kao borba za slobodu, otpor protiv ugnjetavanja i sl. Eksploatacija nasilja u Drugom modelu vrši se u cilju promene nosilaca političke vlasti, stvaranje autonomnih regija odnosno država koje bi bile kooperativne sa politikom države koja primenjuje Drugi model ili kao deo šire strategije upravljanja bezbednosnim procesima. Treći model eksploatacije terorizma u svrhu hibridnog ratovanja podrazumeva organizovanje i upravljanje surogat snagama koje su kvalifikovane kao terorističke organizacije ili se vrši infiltracija pojedinaca u izvorne i samostalne narodne pobune radi preuzimanja rukovodećih mesta i upravljanja njihovim delovanjem u skladu sa interesima države koja preduzima Treći model. Predmet eksploatacije u Trećem modelu jeste nasilje koje je kvalifikovano kao terorizam, pri čemu je cilj eksploatacije višestruk: 1. Putem nasilja i straha koji nastaje kao posledica vršenja terorističkih akata upravlja se bezbednosnom situacijom u državi koja je meta agresije ili u regionu koji je potrebno politički i teritorijalno kontrolisati, sa ili bez fizičkog prisustva oružanih snaga države koja primenjuje Treći model; 2. Stvaranje straha kod određenog ili unapred neodređenog broja država od potencijalnih napada terorističkih organizacija radi vršenja latentnog političkog pritiska na države da bude kooperativne, i 3. Stvaranje razloga za vojnu intervenciju radi prisustva i političke kontrole određene države ili regiona. Na osnovu prethodno iznetih rezultata istraživanja izveden je zaključak da prvi korak u sprečavanju eksploatacije terorizma protiv naše države predstavlja otklanjanje ili smanjivanje potencijala za društvene sukobe koji nastaje usled stvaranja ili produbljivanja društvenih protivrečnosti. Iz tog razloga izvršena je analiza normativno – političkog i institucionalnog okvira u relevantnim oblastima društvenog života. Istraživanjem je utvrđeno da u Republici Srbiji postoji dobar osnov za angažovanje i integrisanje svih resursa društvene moći na planu ostvarivanja nacionalne bezbednosti, ali i da postoji potreba da se aktuelni politički i bezbednosni institucionalni okvir uskladi sa takvim mogućnostima. Kao rezultat istraživanja predložene su tri grupe mera čija primena treba za rezultat da ima: otklanjanje i smanjivanje opasnosti od stvaranja potencijala za društvene sukobe; uspostavljanje efikasnog i integrisanog institucionalnog okvira za suprotstavljanje političkom nasilju koje eventualno proistekne iz postojećih protivrečnosti i otklanjanje i smanjivanje štetnih posledica takvog političkog nasilja. ; There is a consensus in security studies that terrorism is a politically motivated violence and, therefore, it represents one of the forms of violent political struggle. What distinguishes terrorism from other forms of political violence is its primary focus on creating, maintaining and exploiting fear in order to intimidate opponents and strengthen support among allies. Fundamental deviations from theoretical and legal criteria in determination of terrorism are identified in the pratice of the Security Council. The general assessment of the Security Council's actions related to terrorism is that the Council has been following the prevailing political discourse in which, initially, states in their entirety were responsible for terrorism, and later the blame was put on "weak", "irresponsible" and "repressive" states for enabling international terrorist organizations to operate on their territories. The Security Council passed resolutions in which it classified terrorist acts according to the nature of the act but also to the nature of the perpetrator, which resulted in treating all acts of a previously designated terrorist organization as terrorist acts. The research also determined that during the adoption of certain resolutions, political expediency influenced the fact that similar behaviors do not always qualify as terrorist acts. Based on the previously derived conclusions, it could be said that the complexity of fight against terrorism is a consequence of the primacy of the political criterion in designation of an act of violence as a terrorist act, and not because of the difficulties in defining the notion of terrorism. Changes in the concept of terrorism in the Security Council Resolutions and their harmonization with the prevailing public discourse coincides with the efforts of the United States and other Western countries to reshape the international community and establish a new world order. In such circumstances, terrorism becomes an offensive political tool of hybrid warfare, with the negative connotation of terrorism being exploited in two ways. First, terrorism has become a political assessment of one's actions, regardless of the nature of the such activities. Second, terrorism has become a violent political tool which, depending on the interests of those in the position to evaluate certain behaviors, will not be labeled as terrorism in each situation, but rather as a legitimate form of political action at times. Offensive character of the decision leads to the neglect of scientific criteria in favor of political expediency in the process of terrorist act designation. Dominance of the political criterion in designation of a terrorist act influences the instrumentalisation of terrorism and its transformation into an effective means of hybrid warfare. Content of hybrid warfare is not a consequence of an unlimited variety of weapons used, nor their sophistication, but the ability of security management to apply such combinations of different, yet mutually compatible types of warfare in order to achieve a previously determined aim. These are reasons why terrorism, as a form of complex political violence, is exploited in hybrid warfare. Based on the results of the research, three models of exploitation of terrorism for the purposes of hybrid warfare are described. The First Model of exploitation is derived from the political practice of the United States to put countries on the U.S list of state sponsors of terrorism. In accordance with the political and any other influence that the United States has, this practice and its consequences are formally or informally accepted around the world. The main consequences of being placed on the List are sanctions, discredit on the international level and legitimization of measures against such states, while at the same time putting pressure on countries that are not on the List to harmonize their policies with the interests of great powers. The Second Model of exploitation of terrorism for the purpose of hybrid warfare consists of organizing, financing, equipping, training and directing surrogate forces against the governments of countries with whom compatibility of interests has not been achieved, where surrogate forces are presented in the public discourse as freedom fighters. The subject of exploitation in the Second Model is violence that meets the theoretical criteria to be designated as terrorism. However, due to its political expediency it is qualified as a fight for freedom, resistance against oppression etc. The exploitation of violence used in the second model is done with the intention of shifting political power in order to create autonomous regions or states that would be cooperative with the policy of the state that applies the Second Model or as a part of a broader strategy for managing security processes. The Third Model of exploitation of terrorism for the purposes of hybrid warfare implies organization and managing of surrogate forces that are qualified as terrorist organizations or infiltrating individuals into original and independent popular uprisings in order to take leadership positions and manage their actions in accordance with the interests of the state which apply the Third Model. The subject of exploitation in the Third Model is violence that is qualified as terrorism, with multiple goals: 1. Violence and fear that arises as a result of terrorist acts allows crisis management in the country targeted by aggression or in the region in need of political and territorial control, with or without the physical presence of the armed forces of the State applying the Third Model; 2. Creating fear of potential terrorist attacks in order to exert latent political pressure on states to be cooperative, and 3. Creating reasons for a military intervention which results in physical presence and political control of a certain state or region. Based on the previously presented research results, it may be concluded that the first step to prevent terrorist exploitation against our country should be to eliminate or reduce the potential for social conflicts driven by social contradictions. For this reason, an analysis of the normative - political and institutional framework in the relevant areas of social life was conducted. The research has determined that in the Republic of Serbia there is a good basis for engaging and integrating all resources of national power in terms of achieving national security. In addition, there is a need to harmonize the current political and institutional framework for national security with such possibilities. As a result of the research, three groups of measures have been proposed: elimination or reduction of the potential for social conflicts; establishment of an effective and integrated institutional framework for countering political violence that may arise from the aforementioned contradictions, and elimination and reduction of harmful consequences of such political violence.
Ovo empirijsko istraživanje zasnovano je na analizi literature koju je sproveo Stergiou (2017). Cilj istraživanja usmeren je na merenje kvaliteta obrazovnog rada, nastavnog materijala i aktivnosti univerzitetskih nastavnika u Grčkoj, na osnovu povratnih informacija dobijenih od njihovih diplomiranih studenata. U istraživanju je primenjen upitnik. Uzorak se sastojao od 388 diplomaca, studenata ASPETE programa iz Soluna, akademske 2017/2018. i 2018/2019. Godine. Ispitanici su, pored svojih deklarisanih demografskih karakteristika, na skali od pet tačaka davali odgovore za svaku od 27 stavki koje opisuju aspekte kvaliteta obrazovnog rada, nastavnog materijala i aktivnosti, kao i nastavnih metoda svojih univerzitetskih nastavnika (1 – nimalo; 2 – veoma malo; 3 – prilično; 4 – mnogo; 5 – veoma mnogo). Rezultati pokazuju da diplomci smatraju kako njihovi univerzitetski nastavnici dobro poznaju sadržaj kurseva, te da su dosledni tokom predavanja (praćenje rasporeda i zadovoljavajuća priprema). Studenti su dali prosečne ocene svojim nastavnicima u 20 od 27 kriterijuma kvaliteta univerzitetskog nastavnika. Nastavnici su ocenjeni ispod proseka za organizaciju aktivnosti čiji je cilj aktivno učešće studenata u radu u učionici, davanje uvoda i rekapitulacija nastave u učionici, povezivanje nastavnih metoda sa profesionalnim okruženjem (sa tržištem rada), povezivanje sadržaja izučavanih kurseva sa drugim kursevima i korišćenje radnih resursa (npr. radnih listova, pokaznog materijala) koji olakšavaju učenje. Faktorska analiza pokazala je da sva pitanja imaju visoko opterećenje na jednoj faktorskoj osi – univerzitetskoj pedagogiji (F1, Kronbah α = 0,947, 42% ukupne varijanse), dok su dve druge ose specijalizovane za konkretna polja: jedna za savetodavno-mentorsku ulogu univerzitetskog nastavnika (F2, Kronbah α = 0,879, 24% ukupne varijanse), a druga za nauku i stručnost (F3, Kronbah 0,741, 13% ukupne varijanse). Hijerarhijskom klaster analizom izdvojile su se četiri grupe diplomaca. Prva (C1) obuhvata 16,8% uzorka, druga (C2) 33%, treća (C3) 41,5% i četvrta (C4) 8,8% diplomaca. Klaster C1 sastoji se od pojedinaca koji vrednuju pedagošku kompetenciju i pedagoško obrazovanje svojih univerzitetskih nastavnika, kao i njihovu primarno naučnu orijentaciju i profesionalizam, dok u potpunosti negiraju njihovu mentorsko-savetodavnu ulogu. Grupu C2 čine diplomirani studenti koji u dovoljnoj meri uvažavaju mentorsko-savetodavnu ulogu svojih nastavnika, ali imaju negativno mišljenje o njihovim pedagoškim i didaktičkim aspektima. Diplomci koji pripadaju C3 grupi daju prosečnu ocenu kako pedagogiji nastave i pedagoškom obrazovanju svojih nastavnika, tako i njihovoj primarno naučnoj orijentaciji i profesionalizmu, dok misle da njihovi nastavnici nisu uspeli u svojoj mentorsko-savetodavnoj ulozi. Najzad, najmanji klaster C4 čine diplomci koji iako smatraju da pedagogija nastave i nastavne veštine njihovih nastavnika nisu adekvatne i ne veruju u njihove naučne veštine i profesionalizam, ipak prepoznaju njihov skroman doprinos kao savetnika i mentora koji su im pomogli da steknu predstavu o profesiji kojom bi želeli da se bave i da se tome prilagode. Rezultati istraživanja pokazuju da većina studenata daje nisku ocenu nastavnicima grčkih univerziteta u gotovo svim aspektima univerzitetske pedagogije, što ukazuje na odsustvo pedagoških i didaktičkih veština nastavnika. Ovaj rezultat je očekivan, zbog nepostojanja kvalifikovane obuke za nastavnike. To, zapravo, uopšte nije preduslov za započinjanje akademske karijere i ne postoji akademska ustanova koja bi im omogućila da steknu pedagoške i didaktičke kompetencije. Usaglašenost sa dobrom praksom drugih evropskih zemalja trebalo bi da bude strateški izbor obrazovne politike u cilju modernizacije grčkih univerziteta u ovoj oblasti i da se to čini sveobuhvatnije i efikasnije. ; This is a questionnaire based empirical research designed to measure the quality of educational work, teaching material and activities of Greek University teachers, based on their graduates' feedback. The sample consisted of 388 graduates, all students of the ASPETE programs of Thessaloniki, for the academic years 2017-2018 and 2018-2019. The subjects, in addition to their declared demographic characteristics, answered, on a five-point scale (1 – not at all, 2 − very little, 3 − quite, 4 − much, 5 − very much), the 27 items (criteria) describing the aspects of educational work quality, teaching material and activities and teaching methods of their academic teachers. Results showed that graduates perceive that their academic teachers had a good knowledge of the courses content and they were consistent during teaching courses (timetable observation and satisfactory preparation). Students gave moderate scores to their teachers in 20 out of the 27 quality criteria of an academic teacher. Teachers were rated below average in the organization of activities aiming at actively involving the students in the classroom, providing them with the introduction and recapitulation of their classroom teaching, linking their teaching methods to the professional environment (the labour market), linking the content of the studied courses with other courses and the use of labour resources (e.g. worksheets, demonstration materials) that facilitate learning. Factor analysis showed that all questions were highly loaded on one factorial axis, University Pedagogy (F1, Cronbach's α = 0.947, 42% of the total variance), while the two other axes were specialized in the fields, one in the Advisory- Mentor Role of the academic teacher (F2, Cronbach's α = 0.879, 24% of the total variance) and the other in Science and Professionalism (F3, Cronbach's 0.741, 13% of the total variance). Hierarchical Cluster Analysis highlighted four groups of graduates. The first (C1) includes 16.8% of the sample, the second (C2) 33%, the third (C3) 41.5% and the fourth (C4) 8.8% of the graduates. Cluster C1 consists of individuals who appreciated the value of pedagogical competence and teaching training of their university teachers as well as their scientific background orientation and professionalism while their mentoring-advisory role was completely deprecated. C2 consists of graduates who, while appreciating enough the mentor-advisory role of their teachers, have a negative view of their pedagogical and didactic training. C3 grades moderately both the teaching pedagogy and teaching training of their university teachers as well as their scientific background orientation and professionalism, while they think that their teachers have failed their mentor-advisory role. Finally, the smallest cluster C4, although it considers teaching pedagogy and teaching skills of their teachers inadequate, and does not believe in their science skills and professionalism, it recognizes a modest contribution as advisors and mentors who helped them get an idea of the profession they would like to follow and adapt to it. In conclusion, Greek university teachers are low-rated by the majority of students in almost all aspects of University Pedagogy, indicating the absence of their pedagogical and didactic training skills. This result was expected, due to absence of qualified teacher training. Indeed, it is not a prerequisite for entering the academic career and there is no academic institution offering them pedagogical and didactic competence. The compliance with good practices from other European countries should be a strategic educational policy choice in order to modernize Greek universities in this area and to do so more comprehensively and effectively. ; Zbornik rezimea / 24. Međunarodna naučna konferencija "Pedagoška istraživanja i školska praksa ; Book of abstracts / 24th International Scientific Conference "Educational Research and School Practice"