Search results

Kolaps reda i rasprostranjeno nasilje u Albaniji 1997. godine prouzročilo je pad Vlade i smrt oko 2.000 osoba. Neredi 1997. godine bili su posljedica propasti špekulativnih financijskih piramidalnih shema koje su nalikovale ratnoj ekonomskoj strukturi. Tijekom događaja 1997. godine došlo je do konfiskacije i krađe državne imovine velikih razmjera. Tranzicijsko razdoblje Albanije iz komunističkog u demokratski sustav, započeto 1990. godine, dovelo je do uspostave novih struktura za profitiranje od resursa te zemlje. Neke od tih političkih i ekonomskih struktura nestale su kao posljedica događaja 1997. godine, a druge, uključujući njihove strukturalne posljedice, i dalje su prisutne i imaju utjecaj na političku stabilnost i ekonomski napredak zemlje. Danas možemo ocijeniti uspjehe i neuspjehe Albanije na temelju napretka te zemlje od događaja 1997. godine. U članku se analiziraju događaji 1997. godine kao i transformacija albanskih političkih i ekonomskih struktura između 1997. i 2016. godine, uzimajući u obzir postignuća i neuspjehe. Iz perspektive uspješnosti sagledava se način na koji se zemlja nosila s izgradnjom mira i razvojnom agendom nakon 1997. godine. Razmatraju se čimbenici koji su doveli do neuspješnosti države 1997. godine, kao i oni nakon toga, a koji su pridonijeli povijesnoj uvjetovanosti do trenutnog političkog konteksta države. Premda se mnogo pisalo o 1997. godini, vrlo je malo provedenih analiza iz perspektive istraživanja neuspješnih država. U tom kontekstu u članku se pokušava ponuditi Albanija kao primjer studije slučaja transformativnog procesa od ustanka do sadašnje situacije obilježene kao mješavina uspjeha i neuspjeha. U ovom se članku ukazuje na nekoliko pouka koje bi mogle biti od koristi za strategije usmjerene prema procesu transformacije. ; In 1997 Albania experienced a collapse of order and widespread violence, which resulted in a situation where the government was overthrown and some 2,000 people were killed. The 1997 disorder came as a result of the collapse of fraudulent financial pyramid schemes that had all the features of a war-like economic structure. During the 1997 events, large-scale confiscation and stealing of state assets occurred. Albania's transitional period from communism to democracy, which began in 1990, led to the establishment of new structures for profiting from the country's resources. Some of these political and economic structures, in the aftermath of the 1997 events, disappeared and others, including their structural effects, persist and have had an impact on the country's political stability and economic progress. Today, both the successes and failures of the country are assessed based on the progress that the country has made since the 1997 events. The paper analyses the 1997 events and the transformation of Albania's political and economic structures between 1997 and 2016, considering both achievements and failures. It looks at how the country has dealt with the post-1997 peace-building and development agenda from the perspective of it being a success. It looks at the factors that led to state failure in 1997 and at the factors that continue and have generated a path dependency to the current political context of the country. Although a lot has been written concerning the 1997 events, very little analysis has been conducted concerning what it means from the perspective of research on state failure. In this context, the proposed paper seeks to offer Albania as a case study example of a transformation process, from the uprising to the current situation, which is characterized as a mixture of successes and failures. The belief is that the proposed paper will point to some lessons learned for the strategies directed at the transformation processes.

Konvencija o pristupu informacijama, sudjelovanju javnosti u odlučivanju i pristupu sudstvu o pitanjima okoliša – Aarhuška konvencija – međunarodni je pravni okvir na području zaštite okoliša. Ova konvencija, pokrenuta pod pokroviteljstvom UN-a, najambiciozniji je pothvat kada je riječ o zaštiti okoliša. Njezinim usvajanjem ujedno je učinjen golem korak u razvoju međunarodnoga prava. Prihvaćajući načela i formalno pristupajući Aarhuškoj konvenciji, države naše regije (Jugoistočna Europa) zorno pokazuju da prava na području okoliša nisu luksuz rezerviran samo za bogate. Ovim se dokumentom utvrđuju prava u svezi s okolišem te čine pouzdan temelj za uključivanje najšire javnosti u politike okoliša čime se potvrđuje i naša obveza prema budućim pokoljenjima. To je dokaz kako se održivi razvoj može postići jedino uključivanjem svih sudionika u društvu. Aarhuška konvencija poveznica je između odgovornosti tijela javne vlasti i zaštite okoliša, jer se sudjelovanjem javnosti povećava odgovornost i transparentnost pri donošenju odluka, kao i svijest javnosti o pitanjima okoliša, a osigurava se i podrška za donesene odluke. Učinkovitim sudjelovanjem javnosti promiču se načela suradnje i konzultacija između građana i donositelja odluka, čime se pridonosi općoj demokratizaciji društva. To je omogućeno provedbom Aarhuške konvencije koja uključuje: pristup informacijama, sudjelovanje javnosti pri donošenju odluka i pristup pravosuđu kada je riječ o okolišu. To su ujedno i tri glavna stupa Konvencije. Prije dvanaest godina tadašnji je glavni tajnik UN-a Kofi Annan opisao Konvenciju kao "najambiciozniji pothvat na području 'okolišne demokracije' dosad poduzet pod okriljem Ujedinjenih naroda". Možemo reći kako je taj opis vjerojatno i danas točan, iako je na području okolišne demokracije došlo i do drugih znatnih pomaka. ; Convention on access to information, public participation in decision making and access to justice in environmental matters – The Aarhus Convention – is an international legal framework in the area of the environment protection. This convention, initiated under the auspices of UN, is the most ambitious venture as far as environment protection is concerned. Its adoption made at the same time a huge step in the international law development. Accepting the principles and formally accessing to the Aarhus Convention, countries from our region (Southeast Europe) show that rights in the environment protection area are not the luxury reserved only for the rich ones. This document defines the rights in the environment area and makes the reliable foundation for involving the general public in the environment policies which confirms our commitment to future generations. That is a proof that sustainable development can be achieved only by involving all participants in the society. The Aarhus Convention is a link between the authorities' responsibilities and environment protection, because participation of the public increases responsibility and transparency in decision making, as well as consciousness of the public about environmental matters. It also provides support for the made decisions. Efficient participation of the public promotes cooperation principles and consultation between citizens and decision makers, which contributes to general society democratization. That is enabled by the Aarhus Convention implementation which includes: access to information, participation of the public in decision making and access to jurisdiction when speaking of environment. These are at the same time three main Convention pillars. Twelve years ago the UN Secretary General Kofi Annan described the Convention as "the most ambitious venture in environmental democracy undertaken under the auspices of the United Nations". We can say that the mentioned descriptionis probably correct even today, although there have been many other significant improvements in environmental democracy.