Search results

Volltext // Exemplar mit der Signatur: München, Bayerische Staatsbibliothek -- P.o.germ. 288 o

Do preporodnog pokreta razvoj dalmatinskog školstva tekao je dosta sporo, osobito za Metternichova i Bachova apsolutizma s malim pomakom za ilirskog pokreta i 1848. godine. Nastavni jezik u osnovnim školama i gimnazijama je talijanski, a u seoskim školama hrvatski. Prvi učitelji u gradskim i seoskim osnovnim školama su pretežno svećenici, a u gimnazijama, zbog nedostatka profesorskog kadra, ima i stranaca talijanskoga i njemačkog porijekla. Sve su škole pod nadzorom crkvenih vlasti. Dalmatinski studenti uglavnom se školuju na sveučilištima zapadne polovice Habsburške Monarhije, jer u Dalmaciji nema sveučilišta nego kratkotrajni pravni studij koji je za neoapsolutizma trebao prerasti u pravnu akademiju u Zadru, ali do toga nije došlo zbog nebrige viših austrijskih vlasti.Padom neoapsolutizma i uvođenjem ustavnog života dolazi do preporodnog pokreta, koji je imao odraza i u razvoju školstva, osobito šezdesetih i sedamdesetih godina. U preporodno doba zamjetan je proces demokratizacije koji se očituje u otvaranju novih škola, njihovu ponarođenju, osobito nakon pobjede narodnjaka na izborima za Dalmatinski sabor, povećanju broja školskih obveznika, ukidanju dvojezičnih talijansko-hrvatskih škola i postupnom uvođenju hrvatskoga kao nastavnog jezika. U to doba dolazi do posvjetovljenja škola, novoga zakonodavstva i organizacije školstva, što se očituje u prijelazu na šestogodišnje osnovno obrazovanje i suvremenije programe. Pored tri gimnazije u Zadru, Splitu i Dubrovniku otvorena je i prva učiteljska škola u Zadru, koja će ubuduće itekako utjecati u posvjetovljenju učiteljskoga kadra u Dalmaciji. Dalmatinski maturanti i dalje studiraju na austrijskim sveučilištima, a s otvaranjem Sveučilišta u Zagrebu, uz sve zapreke, neki završavaju studij u tome gradu. Mladi nacionalno probuđeni učitelji i profesori svakako će doprinijeti suvremenoj naobrazbi učenika, političkoj i nacionalnoj integraciji, što se lijepo može pratiti nakon pobjede narodnjaka nad autonomašima na izborima za Dalmatinski sabor 1870. godine.

Jezična politika u Francuskoj u doba Revolucije (1789-1794) promatra se kroz analizu Gregoireovog upitnika, nekoliko dostupnih odgovora na upitnik i izvještaja koje su Konvenlu podnijeli Barčre i Grégoire te dekreta kojima su bili popraćeni ti izvještaji. Ta se politika najbolje ogleda u svom stavu prema dijalektima, regionalnim govorima i jezicima - nazvanih podrugljivo patois (»narječja«). Prepoznatljive su dvije bitno različite revolucionarne taktike u odnosu na »narječja« : prva, koja dozvoljava i potiče prijevode na »narječja« ( »sa slušalicama«) i druga, koja zastupa i dokretira »potpuno uništenje 'narječja'« ( »bez slušalicama«). IJ njoj se proklamira poliranje ne samo dijalekata francuskog i okcilanskog jezika nego i brctonskog, baskijskog, flamanskog, njemačkog i talijanskog jezika ria teritoriju Francuske Republike. U praktičnom pogledu. Revolucija ne donosi ništa bitno novo, jer su francuski kraljevi od 1539. god. provodili jezični unitarizam u sudstvu i administraciji, ali su tolerirali privatnu dvojezičnost. Međutim, ni prije ni poslije Revolucije nitko nije pokušao - barem ne tako otvoreno i samouvjereno - teorijski opravdali »uništenje narječja« i proglasiti ga ne samo državnim nego i civilizacijskim principom. Jakobinska dogma »jedinstvena i nepromjenjiva upotreba jezika slobode u jednoj i nedjeljivoj Republici« pretvorila se u revolucionarnoj praksi u deklariranu i sistematsku glotofagiju, čak i pokušaj genocida u Alzasu. Takva politika, na sreću, nije imala većih neposrednih negativnih posljedica zbog kratkog trajanja Revolucije, ali je bitno obilježila jezičnu politiku u Francuskoj sve do danas, osobito u doba Treće Republike.

Verski pluralizam u zatvorima u Srbiji analiziran je na osnovu narativa osuđenika. Svim osuđenicima zakonski su garantovane jednake mogućnosti za ostvarivanje verskih prava. U prvom delu rada prikazujem šta je učinjeno na obezbeđivanju uslova da se ta prava realizuju. U drugom delu rada, na osnovu narativa zatvorenika o predstavama, praksama i međusobnim interakcijama sa pripadnicima drugih religija, istražujem kako se verski pluralizmi procenjuju, negiraju, prihvataju ili osporavaju.