Search results

Tema diplomskog rada je politika SAD-a prema ilegalnim migrantima iz Latinske Amerike. Promatrano je razdoblje nakon Drugog svjetskog rata kada je krenuo masovni priljev emigranata iz Latinske Amerike u Sjedinjene Američke Države. Tada imigracijska politika prema ilegalnim imigrantima postaje jedna od prioritetnih politika Sjedinjenih Američkih Država. U promatranom razdoblju daje se prikaz imigracijske politike američkih predsjednika, počevši sa Zakonom o reformi i kontroli imigracije (Immigration Reform and Control Act-IRCA) predsjednika Ronalda Reagana (1981. - 1989.). Vrata ilegalnoj imigraciji iz Latinske Amerike pokušao je zatvoriti predsjednik Bill Clinton (1993. - 2001.) Zakonom o reformi ilegalne imigracije i imigrantskoj odgovornosti (Illegal Immigration Reform and Immigration Responsibility Act-IIRIA), dok je namjere predsjednika Georgea W. Busha (2001. - 2009.) spriječio teroristički napad na Sjedinjene Američke Države 11.9.2001 godine. Njegov nasljednik predsjednik Barack Obama (2009. - 2017.) iskoristio je svoje predsjedničke ovlasti i autorizirao provođenje programa DACA (Deffered Action for Childhood Arrivals) i DAPA (Deffered Action for Parents of Americans) koji su pogodovali djeci ilegalnih imigranta, uz istovremeno provođenje brojnih uhićenja i deportacija ilegalnih imigranata. Rad završava prikazom dosadašnje politike predsjednika Donalda Trumpa koji ilegalne imigrante smatra prijetnjom nacionalnoj sigurnosti Sjedinjenih Američkih Država. ; The subject of the graduate thesis is policy of the USA towards illegal migrants from Latin America. Observed period is the period after World War II, starting with the mass flow of emigrants from the Latin America to the United States of America. This is the period when immigration policy of the United States towards illegal immigrants became one of the priorities of the United States. Presented are american president's immigration policies, beginning with the Immigration Reform and Control Act (IRCA) presented by the president Ronald Reagan (1981. – ...

Autorica daje prikaz demokratizacije Gvatemale tijekom trećeg vala te analizira promjene vlada, režima i sustava. Navodi da je početku promjene političkog sustava Gvatemale prethodila faza predautokratskih iskustava s demokracijom (1944-1954) te da je nesposobnost da okonča dugotrajni građanski rat bio jedan od ključnih razloga početka kraja autoritarnog sustava (1954-1985). Uslijedila je prolongirana tranzicija (1985-1999) koja se odvijala u četiri faze i koju je nadgledala vojska, preuzevši na taj način ulogu snažnog protudemokratskog aktera veta. U fazi konsolidacije (2000-2012) stabilizirala se defektna demokracija, u kojoj je civilni demokratski režim ne samo pod pokroviteljstvom vojske već ga ugrožavaju i kriminalne organizacije. Zaključuje da se u proteklih stotinjak godina politička situacija u Gvatemali i nije znatno poboljšala s obzirom na to da je ona od banana-države postala defektna i najnekvalitetnija demokracija Latinske Amerike. ; The author provides an outline of Guatemala's democratization during the Third Wave, and analyses turnovers of governments, regimes and systems. She argues that the beginning of the change of Guatemala's political system was preceded by a stage of pre-autocratic experiences with democracy (1944-1954), and that the inability to end the long-lasting civil war was one of the key reasons for the beginning of the end of the authoritarian system (1954-1985). What followed was a prolonged transition (1985-1999) that proceeded in four stages and was supervised by the army which, in this way, assumed the role of a strong antidemocratic veto player. In the stage of consolidation (2000-2012) a defective democracy has been stabilized, in which the civilian democratic regime is not only under the patronage of the army, but is also threatened by criminal organizations. The author concludes that during the last hundred years or so the political situation in Guatemala has not improved significantly, since it has turned from a banana republic into a defective and the most substandard democracy in Latin America.

1970s military dictatorship in Latin America was followed by a democratization process in the 1980s, at a point when military powers had devastated the economy & more than doubled foreign debt. Now, in the beginning of the twenty-first century, the region finds itself in a period marked by governments that, perhaps more than ever before, are characterized by their reaction to the neo-liberal policies of the 1990s. Of particular concern in this respect is the changing relationship between the region & the United States, which in turn opens opportunity for the involvement of other international actors in the sphere. This brings about a high degree of uncertainty both for Latin America itself as well as for the international community. Some of the many cases of Latin American economies & politics in crisis are described here in detail. C Brunski

Politika izolacionizma koju su Sjedinjene Američke Države vodile sve do sredine 20. stoljeća naglo se izmjenila nakon napada Japanaca na Pearl Harbor. Krajem 1941. godine SAD su se aktivno uključile u Drugi svjetski rat. Prije toga su u ratu sudjelovali neaktivno, odnosno kroz razne programe kojima su Europi slali materijalnu i financijsku pomoć. Uskoro su slijedili sastanci i mirovne konferencije saveznika – Sjedinjenih Američkih Država, Sovjetskog Saveza i Velike Britanije, koji su se borili protiv sila Trojnog pakta. Na konferencijama se raspravljalo o budućnosti nakon Drugog svjetskog rata. Izmeu ostalog, dogovoreno je osnivanje organizacije Ujedinjeni narodi, koja će u budućnosti brinuti za sigurnost i mir u svijetu. Velike nesuglasice izmeu Saveznika sa zapada i Sovjetskog Saveza rezultirale su zahladnjenjem odnosa i započeo je period Hladnog rata. Hladni rat označava krizno razdoblje izmeu dva bloka u kojem su se velike sile svijeta natjecale u naoružanju i borbi za interesna područja. Usporedno s početkom Hladnog rata u Europi započinje integracija europskih zemalja. Najveći utjecaj na to imale su upravo Sjedinjene Američke Države koje su od kraja rata pomagale europskim državama u obnovi i razvoju. Novom američkom politikom, nazvanom Trumanova doktrina, političari Sjedinjenih Američkih Država odlučnije su se krenuli boriti protiv sovjetskog ekspanzionizma. Marshallovim planom ponudili su Europljanima ogromnu količinu novca kako bi se uz gospodarstvo, podigao i demokratski standard zemalja. Američkim poticajem, 1949. godine osnovan je Sjevernoatlantski savez koji je u slučaju rata trebao štiti europske zemlje od Sovjetskog Saveza i njihovih satelita. Time je započelo čvršće vezanje Sjedinjenih Američkih Država i europskih zemalja te je označilo direktan ulaz Amerikanaca u europsku politiku. ; Political isolationism which was led by the United States before the middle of 20th century, significantly changed after Japanese attack on Pearl Harbor. At the end of 1941. year, United States joined the World War ...

A historical discussion on the foreign policy relationship between Norway and the United States and its future perspectives. The Norwegian Institute of International Affairs (NUPI), founded in 1959, can legitimately be called a child of the Cold War. During the 1950's Norway's main focus was to stand between the two super powers of the United States and the Soviet Union. Already in the 1960's this role began to diminish due to improvements in weapon technology and became even smaller in the 1970's when Norwegian left leaning parties started to openly oppose the United States. In the 1980's Norway tried its best to become visible for Washington, a project that somewhat failed due to Ronald Regan's focus on the internal economy and rolling back communism abroad. Overall the relationship to the United States has almost exclusively been based on foreign policy even if cultural ties have made Norway the most Americanized country in Europe. Adapted from the source document.

U suvremenom zapadnom društvu terorizam je postao kulturalni simbol straha te je samim time postao referentni okvir za evaluaciju bilo kakvih drugih oblika ugroze ljudskoj sigurnosti. Pokušaji donošenja univerzalne definicije terorizma nikada nisu rezultirali uspjehom, a razlog tomu je njegova situacijska i pejorativna priroda te preklapanje s drugim formama političkog nasilja (gerilsko ratovanje, pobune i slično). Na tom tragu, prikazivanje određenih fenomena i događaja kao terorističkih može biti stvar subjektivne konstrukcije značenja tog pojma. Stoga je u ovom radu, uz metodu kritičke analize diskursa protuterorističkih strategija Europske unije i Sjedinjenih Američkih Država, prikazano kako se konstruira strah od terorizma u kolektivnoj svijesti zapadnog društva, te su komparativnom analizom utvrđene sličnosti i razlike u provođenju politike straha od strane zapadnih političkih elita. Rezultati analiza ukazuju kako se prikaz prijetnje koju terorizam predstavlja zapadnom svijetu ne temelji na činjenicama, nego na zamišljanju najgorih mogućih ishodišnih scenarija terorističkih napada. ; Terrorism has become a cultural symbol of fear in contemporary Western society and therefore a frame of reference for evaluation of any other type of threat to human security. Attempts to universally define terrorism have never been succesful because of its situational and pejorative nature and overlap with other forms of political violence (guerilla warfare, insurgency etc.). Consequently, representation of certain phenomena and events as terrorist can be a matter of subjective construction. Therefore, by applying method of critical discourse analysis to counterterrorism strategies of the European Union and the United States of America, it is shown how the fear of terrorism in collective consciousness of Western society is constructed. In addition, comparative analysis method shows similarities and differences in conduction of politics of fear by western political elites. Results of analysis indicate that the representation of terrorist threat to Western society is based not on facts but on imagining worst-case scenarios of terrorist attack.

Iako su SAD jedna od država koja ne predviđa oblike neposredne demokracije na razini federacije, ustavi članica američke federacije prihvaćaju instituciju ustavne i zakonodavne inicijative – jedan od ključnih elemenata za njihovo razlikovanje od Ustava SAD-a. Građani 24 savezne države SAD-a neposredno su od 1904. do kraja 2005. odlučivali o 2.155 ustavnih i zakonskih prijedloga, u 21. stoljeću Amerikanci očekuju širenje novog ustavnog populizma – uporabe institucija neposredne demokracije. Autorice tumače ustavna rješenja i stvarne učinke primjene navedenih institucijana oblikovanje državne politike u tim državama. ; Although the USA is one of the states that does not have provisions for the forms of direct democracy at federal level, the constitutions of American federal states have accepted the institute of constitutional and legal initiative, which is one of the key elements that differs them from the Constitution of the United States of America. The citizens of 24 American federal states directly decided about 2,155 constitutional and law drafts between 1904 and 2005. The American people expect the institutions of direct democracy to be used more extensively in the 21st century. The authors explain constitutional solutions and the effects of implementation of these institutes on the shaping of state policies in the respective federal states. The institute is used for bypassing the state legislatures in order to limit their freedom of action by constitutionalising the political choices. Tax- -reduction initiatives limit the revenues legislatures can levy and spend, and thus control the damage. This institute is becoming a means of launching changes in different public areas, such as taxes and expenditures, campaign financing, public education. However, the state legislatures can limit effects of the successful initiatives by withholding financial aid necessary for their implementation. State policy does not finish at the moment the initiatives are adopted by citizens. Sanctions depend on citizens' ability to establish the facts about the compliance with the decisions made by direct citizens' participation, and on clarity of the texts adopted by initiatives.