Search results

Autor se bavi shvaćanjima demokracije u časopisu Politička misao. Analize objavljivane u gotovo šezdeset godina postojanja časopisa u prvom su se redu bavile dvama temeljnim shvaćanjima: samoupravnom demokracijom i inačicama liberalne demokracije. Autor ne inzistira na strukturnoj razlici između samoupravne i liberalne demokracije, nego drži da imaju nešto zajedničko. Obje su, naime, mišljene kao "posljednji politički oblici" (Đorđević), odnosno oblici kojima završava povijest (Fukuyama). Drugo, obje su se razvijale kao svojevrsne konsenzusne demokracije, što se u tekstu istražuje na osnovi uvida Rancièrea (i Badioua). Kao "konsenzusne demokracije" pokazuju nemalu restriktivnost u pogledu tipova interesa koji imaju pravo javnosti. U samoupravnoj demokraciji naglasak je na interesu radničke klase, a u inačicama liberalne demokracije prednost imaju "sociologizirani" interesi, koji dolaze iz onoga što Rancière zove "redistribucija osjetilnog". Treće, obje vrste demokracije zapravo nastoje rastvoriti političko u društvenom. Autor teksta tvrdi da je aktualna vrsta liberalne demokracije zapravo postdemokracija koja, kako pokazuju tekstovi u Političkoj misli, iako je i sama problem, i dalje zapravo brani važeći liberalni konsenzus. Taj se konsenzus, kao puno pragmatičniji i realniji, brani primarno od političke alternative koja bi bila mistično-revolucionarna.

I would like to contribute to the ongoing debate on democracy by discussing the notion of the rule of nobody. I first address Rosanvallon's theory of counter-democracy and Keane's concept of monitory democracy. Keane writes about 'monitory democracy' not only as a new phase in the development of democracy on a global scale, but primarily as an abolishment of all domination in human relations. His idea that in a monitory democracy 'no body rules', has been criticized by John Dunn and John Gray. They consider it meaningless to claim that in democracy 'no body rules', since every form of rule needs rulers. I would like to show that both this supposedly realistic criticism and Keane's version of the rule of nobody are too literal and superficial. If we consider democracy to be a kind of sentiment rather than a set of political institutions, we get closer to the puzzling idea that 'no body rules'. This idea, namely, is not about abolishing the rule of men over men, but about being aware of the contingency of all forms of mastery. This was well known to Plato and has been convincingly revived in the works of the French philosopher Jacques Rancière. ; U članku autor želi doprinijeti aktualnoj raspravi o demokraciji problematiziranjem ideje 'vladavine nikoga'. Prvo se bavi Rosanvallonovom teorijom kontrademokracije i Keaneovom koncepcijom nadzorne demokracije. Keane smatra da 'nadzorna demokracija' nije samo nova faza u razvoju demokracije na globalnoj razini nego se prije svega radi o dokidanju svih oblika dominacije u ljudskim odnosima. Dunn i Gray kritiziraju njegovu ideju da u takvoj demokraciji 'nitko ne vlada'. Oni smatraju da nema smisla tvrditi da u demokraciji 'nitko ne vlada' budući da svaki oblik vladavine treba vladare. Autor članka nastoji pokazati da su ove navodno realistične kritike, ali i Keaneovo shvaćanje koncepcije 'nitko ne vlada' previše mehaničke, odnosno da su doslovno shvatile spomenutu koncepciju. Ako bi demokraciju vidjeli kao vrstu osjećaja prije nego skup političkih institucija, onda bi prije proniknuli u ponešto zagonetnu ideju o 'vladavini nikoga'. Ova ideja, naime, ne znači dokidanje vladavine čovjeka nad čovjekom, nego se odnosi na svijest o kontingentnosti svih oblika gospodstva. To je bilo dobro poznato Platonu i uvjerljivo je oživljeno u djelima francuskog filozofa Jacquesa Rancièrea.

The author describes Buchanan's theory of political constitution and his individualist understanding of political science. On the basis of homo economicus, Buchanan deduced the normative elements of political science, i.e. the proposals for the choice of political institutions. In his opinion, the choice of political institutions always contains the ethical dimension. The positive elements of political science are illustrated by means of the analyses of the behaviour of political actors within the designated framework. The author shows how this type of radical individualism does not satisfy the standards of political science since it de facto does away with the political sphere. (SOI : PM: S. 195)

The author discusses the basic structure of Mancur Olson's political economy. He highlights three concepts on which it is based - public goods, interest groups, and selective incentives. The last concept represents Olson's innovation in contemporary political science. The author's central methodical assumption is based on the insight that Olson's key theory is linked with the so-called public goods paradox. Unlike private goods, public goods are non-competitive and non-exclusive, which means that it is not possible to bar those who do not share the costs of their production from using them. On the basis of this, Olson has developed the original theory of interest groups. By looking into the costs of organizing along interest lines as a collective activity whose result is a public good, he distinguishes between large, heterogeneous, and small, homogeneous groups. Besides, he has shown that, regarding public goods, individuals tend to behave as free riders, defaulters who try to avoid the costs of securing these goods. The author shows that Olson has, notwithstanding certain flimsiness of his reductionist methodology, significantly revamped political science. (SOI : PM: S. 202)

Autori polaze od Ranciereovih teza o ideologijskom konsenzusu u društvenim‎ znanostima kako bi istražili je li tranzitologija nestala iz hrvatske politologije.‎ Istraživanje se temelji na tranzitologijskim prilozima koji su objavljeni u hrvatskome‎ politološkom časopisu Politička misao u posljednja tri desetljeća. U članku‎ se pokazuje da je hrvatska tranzitologija dio sveobuhvatnog konsenzusa o podudarnosti‎ demokracije i kapitalizma nastaloga 1989. U istraživanju povijesti i stanja‎ hrvatske tranzitologije u desetljeću poslije prvih višestranačkih izbora primjenjuje‎ se Ranciereovo shvaćanje (liberalne) metapolitike. U istraživanje drugog desetljeća‎ tranzitologije autori koriste Ranciereovo shvaćanje "konsenzusne demokracije"‎ koja razvija težnju ka istovjetnosti političke forme i društvenog stanja. Pokazuje se‎ da hrvatska tranzitologija u drugoj fazi smatra da konsolidaciju demokracije treba‎ objasniti uvođenjem "nepolitičkih čimbenika" kao što su pravna država, civilno‎ društvo i demokratska politička kultura. Svi se oni mogu podvesti pod Ranciereovo‎ shvaćanje konsenzusne demokracije jer se pomoću nje kani ostvariti spomenuta‎ istovjetnost. Kako se danas čini da je tranzitologija zastarjela, u članku se pokazuje‎ da hrvatska tranzitologija još živi kroz identifikaciju devijacija i nedostataka hrvatskog‎ društva. To postiže tako što svako odstupanje od normativnih ideala tranzicije‎ prevodi u "nefunkcionalno", odnosno u "ime problema" (Ranciere), koji treba neku‎ unaprijed definiranu (reformsku) intervenciju. Tako se u nju unose teleologijski elementi‎ kojima se iznova potvrđuje želja da povijest završi u univerzalnoj tvorbi koju‎ čini neraskidiva veza demokracije i kapitalizma.‎

Autori članka propituju zašto je pojam postdemokracije postao sporan iako je tek nedavno uveden u raspravu. Ovaj pojam se koristi kao model intepretacije aktualne krize demokracije. Collin Crouch uvodi ovu poziciju u svojoj knjizi Postdemokracija. Na istom je tragu Sheldon Wolin koji drži da je postdemokracija vrsta demokracije koji je na djelu u postmoderno doba. Neovisno o njihovim razlikama, obojica smatraju da je aktualna kriza demokracije poseban fenomen. Međutim, izgleda da ona i nije toliko posebna pojava, prije svega, u europskim kontinentalnim demokracijama. Tako je još pedesetih godina prošlog stoljeća Hans Kelsen pisao o autorima koji su tada pokušavali redefinirati demokraciju na isti način na koji to rade današnji teoretičari postdemokracije. Isto diskurs kao i isti lijek (više demokracije u ekonomskoj sferi) može se pronaći mnogo prije Drugog svjetskog rata. Štoviše, ima mnogo primjera u kojima je narod u zadnjih 200 godina, u ime demokracije, tražio novu ravnotežu s predstavničkom demokracijom. Autori članka smatraju da Jacques Rancière nudi prikladnije objašnjenje ovog problema. On naime ne pronalazi postdemokraciju samo u postmodernom dobu ili u poretku koji nastupa nakon predstavničke demokracije nego uvijek kad se javlja 'legitimiranje demokracije nakon demosa'. ; The authors try to show why the concept of post-democracy has already become contestable even though it was only introduced recently. The concept of post-democracy has been used as a critical model to interpret the crises of democracy in last twenty years or so. Collin Crouch outlines this attitude in his book Post-democracy. Sheldon Wolin also occupies a similar position. He speaks about post-democracy as a democracy functioning in the postmodern era. Regardless of their differences both authors believe that today's crises of democracy is specific. It seems that today's crises of democracy is not particularly new, especially for the continental European democracies. Even in the 1950s Hans Kelsen was writing about such authors who tried to redefine democracy because of its crises between the two world wars. They used a similar discourse on democracy as that which is been used by some theoreticians of post-democracy. We can also find the same discourse on 'the crises of democracy' and the same cure (greater democracy in the economic sphere) much before the 2nd World War. Moreover, there are a lot of examples in which people, in the name of democracy, try to find a new balance with representative democracy in last 200 years. The authors find that Jacques Rancière offers a more appropriate explanation of this problem. He doesn't find post-democracy only er in the postmodern era, or in an order that comes after representative democracy but every time when there is 'legitimization of a democracy after demos'.