Search results

U suvremenosti je napušteno umjetno razdvajanje općeg koncepta ljudskih prava na sudski ostvariva klasična liberalna (građanska i politička) prava, te aspiracijska i programska socijalna i ekonomska jamstva isključena od mogućnosti (ustavno)sudske zaštite. Stoga je razložno tvrditi da i socijalna prava predstavljaju izraz normativnog konstitucionalizma. Osobito uzme li se u obzir njihov značaj u stvaranju materijalnih preduvjeta ostvarenju dostojanstva i autonomije pojedinca kao svrhe i cilja suvremene ustavne države. Pritom njihova povezanost s proračunskom materijom, kao prerogativom tijela predstavničke demokracije, ne smije biti valjan razlog odricanja mogućnosti njihove (ustavno)sudske ostvarivosti, jer bi se time propis zakonskog ranga (proračun) izdigao ponad vrijednosne strukture temeljnoga dokumenta (ustava) koji uspostavlja pravo na minimum sredstava za vođenje dostojnoga života i autonoman razvoj ljudske osobe. S time na umu, ipak je potrebno definiranje granice do koje ustavno sudište može ići u njihovoj zaštiti, a da ne pokuša supstituirati zakonodavca. Na teorijskoj je razini nemoguće povući "krutu" crtu razgraničenja između uloge (ustavnog)sudstva i zakonodavca pri realizaciji ustavnih socijalnih jamstava. Stoga se najpogodnijim rješenjem ističe učenje iz poredbene prakse kolumbijskog Ustavnog suda čiji je aktivistički i agresivan pristup zaštiti socijalnih prava u određenim trenucima koketirao s politizacijom Ustavnoga suda. Iz tog je razloga graničnu crtu (ustavno)sudske zaštite socijalnih prava potrebno tražiti u institucionalnim ograničenjima ustavnoga sudstva, radije nego u pokušaju konstruiranja artificijelnih ograničenja tumačenih socijalnih prava i načela.

Ustav Republike Hrvatske izražava predanost konceptu socijalne države i načelu ‎socijalne pravde kao zajedničkim vrijednostima europskog konstitucionalizma,‎ a iz ustavnosudske prakse proizlazi njihov obvezujući značaj te njihova‎ pripadnost nepovredivoj srži Ustava, tzv. ustavnom identitetu. Stoga bi‎ odustajanje od tih temeljnih i "vječnih" vrijednosti značilo prekid dosadašnjeg ‎i uspostavu novog ustavnog poretka. S obzirom na prepoznati socijalni‎ deficit Europske unije, zaštita socijalne ukorijenjenosti hrvatskoga Ustava ‎ističe se nužnom u kontekstu pojačane integracije. Pritom inzistiranje na ‎zaštiti ustavno-identitetskih odrednica socijalne države i socijalne pravde ne‎ stremi narušavanju europskog zajedništva, već izgradnji socijalno pravedne ‎ujedinjene Europe.‎

Porez na dohodak, zbog svojega temeljnog strukturnog obilježja prilagodljivosti gospodarskoj snazi poreznih obveznika, jedan je od temeljnih instrumenata ostvarenja porezne pravednosti. Pritom progresivnost sustava oporezivanja dohotka ne utječe isključivo na ostvarenje redistributivnog načela, već se smatra pogodnim instrumentom ublažavanja ili anuliranja negativnih posljedica regresivnoga djelovanja neizravnih poreza, ponajprije poreza na dodanu vrijednost. Dodatno, sredstva ubrana s osnove poreza na dohodak, kao dijeljenog poreza, najizdašniji su izvor financiranja jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave i javnih usluga koje one osiguravaju građanima. Imajući navedeno na umu, promotri li se razvoj hrvatskoga sustava oporezivanja dohotka, osobito u posljednjih desetak godina, postavlja se pitanje uspijeva li on u ostvarivanju svojih temeljnih funkcija: fiskalne i socijalne. ; Because of its basic structural feature of adaptability to the taxpayer's economic capacity, personal income tax is one of the basic instruments for achieving tax equity. The progressiveness of the personal income tax system does not exclusively affect the realization of the redistributive principle; it is also considered as a suitable instrument for mitigating or annulling the negative consequences of the regressive effect of indirect taxes, primarily value added tax. In addition, the funds collected from personal income tax, as a shared tax, represent the most generous source of funding for local and regional self-government units and public services which they provide to their residents. Having this in mind, if the development of the Croatian personal income tax system is observed, especially in the last ten years, the question arises whether it succeeds in achieving its basic functions: fiscal and social.

After a brief overview of development of the protective role of labour legislation (and the need to protect the content of the work relationship instead of formal category of workers), the authors analyse legal regulation of craft activities and the possibility of paying income tax in a lump-sum. Furthermore, the paper examines positive legal regulation of determining the disguised employment (dependent work) with craft activities subject to lump-sum taxation and, consequently, the collection of income tax and related contributions for compulsory insurance based on (disguised) employment. Finally, the need for legal changes is emphasized, implementing a complementary approach (from the standpoint of financial and labour law), to protect both the fiscal interests of the state and the rights of the disguised worker.

By deliberate choice of the Croatian constitution-makers, the Constitution of the Republic of Croatia protects all economic, social and cultural rights guaranteed by constitutions of developed European democracies and by the International Covenant on Economic, Social and Cultural Rights to which Croatia is a party. This creates a dual (constitutional and international) obligation for the Croatian legislature to establish a socially just order. Although the constitutional text places both of the human rights generations within the same title, the constitutional jurisprudence adopted a position, whereby socioeconomic rights are excluded from the sphere of organic laws used to elaborate the constitutionally guaranteed fundamental rights and freedoms. This development notwithstanding, the potential of their protection before the Constitutional Court has not been reduced, as the Court has developed an impressive list of doctrinal positions on the nature of social rights, committing to the concept of social state as a foundational element of European constitutionalism. Still, we would be remiss if we did not emphasize the Constitutional Court's passive stance towards the political branches of the government regarding the social rights and must therefore plead for a more active approach in that regard.