Search results

Ovaj se članak zalaže za oživljavanje međureligijskog dijaloga o etici i zakonu kao instrumentu mira i pomirenja. Dok je prvu fazu IRD obilježila značajnu istaknutost ovih tema, one su u drugoj fazi postale manje važne. Ovo treba ispraviti iz dva razloga. Teoretski je racionalnost dogmatskih ili sistematskih uvida (kakva se nalazi u svim vjerskim tradicijama) uglavnom isključiva, dok je racionalnost etike, također religijski utemeljena etika, u osnovi inkluzivna. Stoga je otvoren za dijalog. Postoje značajne zajedničke točke oko normi, pravila i vrijednosti između vjerskih tradicija, koje trebaju služiti ljudima, društvu i političkoj zajednici. To je od posebne važnosti u današnjim multireligijskim društvima, kao i u svijetu koji je više nego ikad povezan globalizacijom. Članak završava analizom dokumenta o ljudskom bratstvu pape Franje i velikog imama Ahmada al-Tayyeba i njegovog etičkog pristupa dijalogu. ; The present article pleads for the revival of an interreligious dialogue on ethics and law as an instrument of peace and reconciliation. Whereas the first phase of IRD was marked by a considerable prominence of these topics, the have become of less importance in the second phase. This needs correction for two reasons. Theoretically the rationality of dogmatic or systematic insights (as found in all faith traditions) is largely exclusive, whereas the rationality of ethics, also religiously founded ethics, is basically inclusive. It is therefore open to dialogue. There exists considerable common ground on norms, rules and values between religious traditions, which are to serve humans, the society and the political community. This is of particular importance in today's multi-religious societies as well as in a world more than ever interconnected by globalization. The article concludes with an analysis of the document on Human Fraternity of Pope Francis and Grand Imam Ahmad al-Tayyeb and its ethical approach to dialogue.

Considering that in the spectrum of juvenile criminal sanctions punishment of deprivation of liberty is the most severe criminal sanction, international documents related to juveniles in conflict with the law proclaim standards that this sanction has to be imposed only as a measure of last resort and for the shortest period. Issues like possible duration of subject sanction and scope of its imposition, represents some of the basic features of the legal and judicial policy of sanctioning of juveniles, and represent the subject of this paper. The author analyzes how these issues are regulated in Bosnia and Herzegovina"s and comparative law, and how aforementioned standards are applied in practice. Applying the comparative analysis it was determined that there are certain indicators that Bosnia and Herzegovina is one of the countries that has in its heritage "humane" sanctioning policy of juvenile offenderes, and that the aforementioned international standards are consistently accepted in domestic law as well as in the jurisprudence. ; Imajući u vidu da u spektru maloljetničkih krivičnih sankcija kazna lišenja slobode predstavlja najstrožiju krivičnu sankciju, međunarodni dokumenti iz oblasti postupanja sa maloljetnicima u sukobu sa zakonom proklamiraju standard da se ona ima izricati samo kao krajnje sredstvo (ultima ratio) i u što kraćem trajanju. Upravo pitanja mogućeg trajanja predmetne sankcije, te obima njenog izricanja predstavljaju neka od osnovnih obilježja zakonske i sudske politike sankcioniranja maloljetnika, te čine predmet istraživanja ovog rada. Autor je analizirao kako su ova pitanja uređena u bosanskohercegovačkom i uporednom pravu, te kako su spomenuti standardi oživotvoreni u praksi. Primjenom komparativnopravne analize utvrđeno je kako postoje određeni pokazatelji da Bosna i Hercegovina spada u red zemalja koje baštine "humanu" politiku sankcioniranja maloljetnih učinitelja krivičnih djela, te da su spomenuti međunarodni standardi dosljedno prihvaćeni kako u pravu, tako i u sudskoj praksi ove zemlje.

On ancient Hindu law

Poduzimanje pravne reforme postaje nužno onda kada pravni sistem ne odgovara na potrebe društva u promijenjenim društvenim okolnostima. Reformu pravnog sistema moguće je provesti na temelju postojećih izvora, unutar pravnog sistema koji se želi reformirati ili putem pozajmljivanja pravnih instituta iz naprednijih pravnih sistema, koji su od ranije poznati. Oživljavanjem funkcije države u Evropi od XI stoljeća sve više vladara poseže za reformom pravnog sistema kao odgovorom na narastajuće probleme s kojima se društvo suočava. Ova reforma započeta je na Siciliji 1140. godine, donošenjem Assize iz Ariana, a nastavljena je u Engleskoj donošenjem više assiza od strane kralja Henryja II. U pokušaju da ukažemo na mogući utjecaj koji se odvijao putem preuzimanja gotovih rješenja iz jedne pravne tradicije u drugu, koristili smo se historijskom i uporednom metodom. Pojedini pravni instituti u okviru ove reforme ukazuju na to da se radilo o pravnim transplantima koje anglosaksonska i normanska pravna tradicija nisu poznavale. Rješenja koja su usvojena ukazuju na sličnosti sa šerijatskom pravnom tradicijom a njihovo prenošenje u engleski pravni sistem moglo je doći posredstvom ljudi koji su bili u službi normanskih vladara na Siciliji (Rogera II) a koji su kasnije ušli u službu engleskog kralja Henryja II. ; Undertaking legislative reform becomes necessary when the legal system does not respond to the needs of society in changed social circumstances. The reform can be carried out on the basis of existing sources, within the legal system to be reformed, or by borrowing institutions from more advanced systems, which are already known. After the 11th century, following the revival of the function of the state in Europe, more and more rulers resorted to the reform of the legal system, as a response to the growing problems that society was facing. This reform began in Sicily in 1140, with the enactment of Assizes from Ariano and continued in England with the enactment of The Assize of Clarendon? (1166) by King Henry II. In an attempt to point out the possible influence that took place by taking ready-made solutions from one legal tradition to another, the historical and comparative method is used. Some legal institutions that were part of this reform indicate that these were transplants that the Anglo-Saxon and Norman traditions did not know. The solutions adopted point to similarities with the Sharia legal tradition, and their transposition into the English legal system could have come through people who were in the service of the Norman rulers in Sicily (Roger II) and who later entered the service of King Henry II.