Search results

U ovome radu bavimo se pitanjem kako preferencije skupine individualaca spojiti u jednu preferenciju koja bi najbolje opisivala preferenciju društva. Na početku, u prvom poglavlju upoznajemo se s nekim od najpoznatijih načina glasovanja i problemima koji se javljaju prilikom primjene istih. U drugom poglavlju razmatramo funkciju društvenog blagostanja koja profile preferencije svih individualaca u društvu preslikava u jednu relaciju preferencije. Pokazujemo da kada postoje tri ili više alternative, ne postoji funkcija društvenog blagostanja koja zadovoljava određene uvjete. Zatim u trećem poglavlju se bavimo funkcijom društvenog izbora koja sve profile preferencije skupine individualaca preslikava u jednu alternativu, i to onu koja bi društvu bila najpoželjnija. Tu također pokazujemo da takva funkcija ne postoji u slučaju kada imamo tri ili više alternativa i određene uvjete koje bismo htjeli da funkcija zadovoljava. U četvrtom poglavlju, u obzir uzimamo i mogućnost manipulativnosti, odnosno gledamo što se događa ako individualci iskažu preferencije koje se razlikuju od njihovih stvarnih preferencija. Na kraju, u petom poglavlju razmatramo slučaj ponderiranog glasovanja, gdje svaki individualac na raspolaganju ima određen broj glasova koji mu je dodijeljen prema nekim pravilima te proučavamo dva načina na koja možemo odrediti koliku moć ima odredeni individualac u takvim sustavima glasovanja. ; In this thesis we deal with the question of how to aggregate preferences of a group of individuals into a single preference that would best describe preference of the society. At the beginning, in the first chapter we meet some of the most famous voting systems and problems encountered when applying them. In the second chapter, we consider the social welfare function which maps profile preferences of all individuals into one preference relation. We show that when there are three or more alternatives, there is no social welfare function that meets certain conditions. Then, in the third chapter, we're dealing with a social ...

U radu se razmatra potencijalni doprinos socijalnih inovacija jačanju socijalne kohezije i ublažavanju učinaka krize. U politikama i programima financiranja Europske unije socijalne inovacije prepoznaju se kao važan doprinos jačanju socijalne kohezije, koja slabi uslijed krize i povećane socijalne ranjivosti. Istovremeno, pokazuje se da su socijalne inovacije u hrvatskom kontekstu i dalje slabo poznat koncept priređivačima politika, stručnjacima i široj javnosti. Nalazi i zaključci rada temelje se na empirijskom istraživanju provedenom u okviru međunarodnog FP7 projekta WILCO – Welfare Innovations at Local Levels in Favour of Cohesion, unutar kojeg su studirani izabrani gradovi (u Hrvatskoj su to bili Zagreb i Varaždin); obilježja njihovih socijalnih sustava te su analizirani identificirani primjeri socijalnih inovacija. Lokalni socijalni sustavi gradova u istraživanju tek djelomično odražavaju karakteristike nacionalnih socijalnih režima, a otvorenost i podrška lokalnih vlasti ključna je za razvoj i održivost socijalnih inovacija. Većina istraživanih inovacija je u području usluga, iako se inovacije prepoznaju i u inovativnim instrumentima regulacije i socijalnih prava, novim oblicima vladavine te novim modalitetima rada i financiranja organizacija te one mogu utjecati na postupne promjene samih lokalnih socijalnih sustava. U hrvatskom kontekstu razlikujemo tri tipa socijalnih inovacija: (1) inovacije koje nastaju u javnom sektoru, uz podršku stručnjaka izvan sektora, (2) inovacije koje dolaze iz inozemstva, kao rezultat inozemnih financijskih programa te (3) inovacije koje dolaze iz civilnog društva, temeljem samoorganizacije građana. Dok se u primjerima nekih zapadnoeuropskih gradova javni sektor sa svojim profesionalnim kapacitetima prepoznaje kao važan proizvođač socijalnih inovacija, u Hrvatskoj prijašnja iskustva te istraživanja provedena u projektu sugeriraju da većina socijalnih inovacija dolazi iz civilnog društva, pri čemu je razina kulturnog i socijalnog kapitala važan preduvjet razvoja i uspjeha inovacija. ; This paper discusses a potential contribution of social innovations to strengthening social cohesion and mitigating the effects of the crisis. In EU funding policies and programs, social innovations are recognized as an important contribution to strengthening of social cohesion, which has weakened due to the crisis and increasing social vulnerability. At the same time, it is shown that social innovations in the Croatian context are still a concept poorly understood by policy creators, experts, and the general public. The findings and conclusions of the paper are based on the empirical research conducted within the international FP7 project WILCO - Welfare Innovations at Local Levels in Favour of Cohesion, which studied the selected towns (in Croatia Zagreb and Varaždin) and characteristics of their social systems, and which analyzed identified examples of social innovations. Local social systems of cities included in the research reflected the characteristics of national welfare regimes only partially, and the openness and support of local authorities is crucial for the development and sustainability of social innovations. Most of the studied innovations were in the field of services, although innovations were also recognized in innovative instruments of regulation and social rights, the new forms of governance and new modes of work and funding of organizations, and they can have an impact on the gradual changes of the local social systems. In the Croatian context, three types of social innovations can be distinguished: (1) innovations occurring in the public sector, with the support of experts from outside the industry, (2) innovations that come from abroad, as a result of foreign financial programs, and (3) innovations coming from civil society, based on the self-organization of citizens. While in the examples of some Western European cities the public sector with its professional capacity is recognized as an important producer of social innovations, in Croatia, past experiences and the research conducted within the project suggest that most social innovations come from civil society, where the level of cultural and social capital is an important prerequisite for the development and success of innovations.

Razvoj zelenog socijalnog rada odvija se paralelno s ekološkim aktivizmom na globalnoj razini. Socijalni rad u Hrvatskoj u procesu je integriranja ekološkog pristupa u svakodnevne aktivnosti, pružanja usluga korisnicima i zagovaranja prava na zdrav okoliš. Nevladine organizacije građana aktivno sudjeluju u oblikovanju javnih politika na lokalnoj razini i šire, te unose održive promjene u zajednicu. Potreba da se socijalni radnici uključe u rješavanje ekoloških problema i izgradnju održivosti u zajednicama sve je vidljivija na globalnoj i lokalnoj razini. Prirodni svijet koji nas okružuje, primjerice klimatski uvjeti, uvelike određuju kakvi su prirodni resursi kojima raspolažemo. Socijalni radnik ne može zaobići činjenicu da raznolikosti ugrožavaju birokratski pristup koji se do sada koristio pa treba biti dovoljno tolerantan i osjetljiv za raznolikosti. Centraliziranim pristupom resursi se rijetko stavljaju tamo gdje su najviše potrebni što umanjuje sposobnost zajednice da se brine za sebe. Kako bismo se uspješno suočavali s izazovima i neuravnoteženosti u prirodnom okolišu, potrebno je razvijati i postaviti na odgovarajuću razinu otpornost zajednica. ; The development of green social work goes hand in hand with ecological activism on a global scale. Social work in Croatia has not yet integrated the ecological approach to everyday activities, providing services to users or advocating the right to a healthy environment. Non-governmental organizations of citizens actively participate in shaping public policies at local and wider level and contributing to sustainable change in the community. The need to involve social workers in solving environmental problems and building community sustainability is increasingly visible at the global and local level. The natural world around us, for example, climatic conditions largely determines what kind of natural resources we have. A social worker cannot overlook the fact that diversity endangers the bureaucratic approach that has hitherto been used, and should be sufficiently tolerant and sensitive to diversity. With a centralized approach, resources are rarely placed where they are most needed and thus undermine the community's ability to take care of themselves. In order to successfully face challenges and imbalances in the natural environment, community resistance needs to be developed.

Visoke i rastuće regionalne ekonomske nejednakosti u Hrvatskoj uz »parcijalnu decentralizaciju« sustava socijalne skrbi rezultirale su porastom socijalnih nejednakosti među hrvatskim građanima. Spomenuti procesi rezultirali su situacijom da se jedno od temeljnih načela socijalne države i socijalne politike kao što je načelo jednakosti sve više narušava. Navedeno ima za posljedicu da razina ostvarenja socijalnih prava građana u Hrvatskoj u sve većoj mjeri ovise o mjestu stanovanja i socioekonomskom statusu. Navedena tvrdnja je središnja hipoteza rada koja je eksplicirana analizom dostupnosti institucionalne skrbi za starije osobe po županijama u Hrvatskoj i lokalnih socijalnih programa izabrane četiri jedinice lokalne samouprave. Provedena analiza pokazala je značajnu razinu međužupanijskih nejednakosti u dostupnosti institucionalne skrbi za starije te isto tako analizom izdvajanja i strukture lokalnih socijalnih programa demonstrirala da je stupanj ostvarenja socijalnih prava građana Hrvatske u značajnoj mjeri neujednačen i ovisan o mjestu stanovanja i socioekonomskom statusu. Uzroci za navedenu situaciju nalaze se u neuspješnim politikama ujednačavanja regionalnog razvoja i parcijalno provedenoj decentralizaciji sustava socijalne skrbi. Zaključno poglavlje donosi određene preporuke za nositelje ekonomske i socijalne politike kojima bi se demonstrirane i rastuće socijalne nejednakosti hrvatskih građana potencijalno ublažile. ; High and increasing regional economic inequality with 'partial decentralization' of social welfare system in Croatia resulted in an increase of social inequality among Croatian citizens. The aforementioned processes resulted in a situation in which one of fundamental principles of social welfare and social policy, such as the principle of equality, is being seriously impaired. The result of that is that the realization of social rights of citizens in Croatia is increasingly dependent on the place of residence and socio-economic status. This claim is a central hypothesis of the paper which was demonstrated by analyzing the availability of institutional care for the elderly by county in Croatia and an analysis of local social programs of four selected units of local self-government. The analysis demonstrated a significant level of inter-county disparities in the availability of institutional care for the elderly and the analysis of local social programs has shown that the degree of realization of social rights of Croatian citizens is largely uneven and dependent on the place of residence and socio-economic status. The causes for that situation had come from the unsuccessful policies of harmonization of regional development and partial decentralization of the social welfare system. The final chapter provides specific recommendations for economic and social policy makers with potential positive effects which would decrease social inequality of Croatian citizens in the future.

Govoriti o odgoju i obrazovanju znači promatrati ih u kontekstu društva a njihove promjene u kontekstu društvenih promjena. Pod društvenim kontekstom podrazumijevamo obilježja društva kao što su: socijalna struktura društva (sistema), brzina društvenih promjena, raspolaganja društvenom moći, sustav vrijednosti, modernizacija škole, globalni društveni kontekst itd. i njihov utjecaj na obrazovne promjene. Odnos društva i obrazovanja nije politički problem, iako se tako prezentira kao pitanje obrazovnih reformi, nego je u biti sociokulturni problem kao problem razvoja društva. To znači da se ciljevi promjena u obrazovanju definiraju u kontekstu ciljeva društva. Za promjene u obrazovanju važno je utvrditi društvena očekivanja utjecaja obrazovanja na društvo kao i na mlade. U predmodernim društvima glavni cilj odgoja i obrazovanja bio je uklapanje mlade populacije u društvo i prilagođavanje društvu. Dakle, kulturna reprodukcija samoga društva. Kao društva s niskim i sporim stupnjem promjena imala su i niske (skromne) zahtjeve za promjenama (reformiranjem obrazovanja). Moderno društvo, pogotovo ono na današnjem stupnju razvoja, proživljava brze promjene i zahtijeva obrazovanja koje će više ubrzati društvene promjene, poglavito one koje omogućavaju brži razvoj u društvu i društva u cjelini te osposobiti generacije za aktivnu ulogu u društvu. Ako društvo shvaćamo kao stalnu promjenu socijalnih odnosa i struktura, onda su i obrazovne promjene (reforme) permanentno društvena potreba. U prilogu se govori o nekim obilježjima i promjenama društva te utjecaju na obilježja obrazovanja, ali i na kulturne promjene. ; Education may not be analyzed without studying the social context; similarly, educational reform may not be examined without a better understanding of the context of social changes. Social context is defined as a set of social characteristics, such as: key social changes and the speed thereof; value systems within a society; impact of society as a system on education as one of its subsystems. The relationship between society and education is not a political one, even though it is often portrayed as such, especially when the emphasis is placed on the issue of educational reform. It is rather a socio-cultural problem, connected to the issues surrounding social development. Therefore, the goals of educational reform must be defined within the wider context of social goals. In order to conduct changes in education, it is important to define what the society expects from education. In premodern societies, the main goal of upbringing and education was to socialize young people into the wider society. In other words: social reproduction. Being of a low and slow level of change, they had a low-level demand for educational reforms as well. Modern societies, and especially highly developed contemporary ones, undergo fast changes and demand education that will accelerate social changes and enable a more rapid development within certain areas of the society, as well as the society as a whole. If society is understood as a place of constant change in social relations and structures, then educational changes (reforms) ought to be considered a permanent and crucial aspect thereof. We will further discuss several social characteristics and changes, as well as the impact of those changes on both education and culture.