Suchergebnisse

Vanjska trgovima ima veliki značaj u gospodarstvu svake zemlje kroz multiplikativni efekt koji se ogleda ne samo kroz ekonomske komponente već i kroz sociokulturni razvoj. Cilj rada bio je identificirati Tursku u europskom kontekstu međunarodnih odnosa, odnosno ukazati na komparativnu i konkurentsku ulogu Turske u vanjskotrgovinskom poslovanju. Čimbenici odnosa Turske u europskom kontekstu su: demografski aspekti, sociološke i kulturološke razlike, pristupni kriteriji, ekonomski aspekti i politički izazovi. U posljednja dva desetljeća carinska unija Europske unije (EU) i Turske bila je okosnica razvoja u okviru bilateralne trgovine. U tom razdoblju Turska je postala petim glavnim trgovinskim partnerom s EU na globalnoj razini s vrijednošću bilateralne trgovine od 140 milijardi eura (2017). Slično tome, EU je najvažniji trgovinski partner Turske, koja predstavlja 41% turske globalne trgovine. Istraživanje u radu temeljeno je na analizi sekundarnih izvora podataka, a metode sinteze i deskripcije primijenjene su u interpretaciji dobivenih rezultata i formiranja zaključaka. Rezultati istraživanja pokazuju kako je integracija Turske u Europsku uniju određena kako "tvrdim" ekonomskim čimbenicima korisnosti, tako i "mekanim" čimbenicima kao što su osjećaj identiteta, religije ili stavovima prema imigrantima. Iako Turska pokazuje pozitivne ekonomske trendove u europskom kontekstu, "mekani" čimbenici ipak predstavljaju osnovnu barijeru integracije. ; Foreign trade has great significance in the economy of each country through a multiplier effect reflected not only through economic components but also through socio-cultural development. The aim of the paper was to identify Turkey in the European context of international relations, that is, to highlight Turkey's comparative and competitive role in foreign trade. Factors of the relationship between the Republic of Turkey and the European Union are: demographic aspects, sociological and cultural differences, access to critique, economic aspects and political challanges. In the last two decades, the EU and Turkey customs union was the cornerstone of bilateral trade. At that time, Turkey became the world's fifth largest trade with the EU on a global scale worth EUR 140 billion in 2017. Similarly, the EU is Turkey's most important trading partner, representing 41% of Turkey's global trade. The research in this paper is based on the analysis of secondary data sources, and synthesis and descriptive methods have been applied in the interpretation of the obtained results and the formation of conclusions. The results of the study show that Turkey's integration into the European Union is determined by both "hard" economic utility factors and "soft" factors such as a sense of identity, religion or attitudes towards immigrants. Although Turkey shows positive economic trends in the European context, "soft" factors still represent the primary barrier to integration. The great migration crizis that began in 2015, and continues today, has again put Turkey at the center of geopolitical interest, but also emphasized the interdependence of Turkey and the EU and the conceptualization of a new model of mutual relations.

Vanjska trgovima ima veliki značaj u gospodarstvu svake zemlje. Bez vanjske trgovine zemlja ne bi mogla biti konkurentna na svjetskom tržištu i ostvarivati devizna sredstva. Pitanje odnosa Turske i Europske unije kao nositelja europskog integracijskog procesa predmet je političkog i geostrateškog spora koji traje više od pedeset godina. Primarni razlozi za uporne zahtjeve Turske za priključenjem Europskoj uniji su, među ostalim, brojni Turci u Europi i važnost trgovine između njih. Turska je, međutim, također sve više razočarana široko rasprostranjenim protivljenjem njenom pristupanju među zemljama članicama EU. Čimbenici odnosa Republike Turske i Europske unije su : demografski aspekti, sociološke i kulturološke razlike, pristupni kriteriji, ekonomski aspekti i politički problemi. U posljednja dva desetljeća carinska unija EU-Turska bila je okosnica okvira bilateralne trgovine. Za to vrijeme Turska je postala petom glavnom trgovinom s EU na globalnoj razini s vrijednošću bilateralne trgovine robom od 140 milijardi eura u 2017. godini. Slično tome, EU je najvažniji trgovinski partner Turske, koja predstavlja 41% Turske globalne trgovine. ; Foreign trade has great significance in the economy of each country. Without foreign trade the country could not be competitive on the world market and realize foreign currency assets. The question of the relationship between Turkey and the European Union as the bearer of the European integration process is the subject of a political and geostrategic dispute that lasts more than fifty years. The main reasons for persistent Turkey's demands for joining the European Union are, among other things, many Turks in Europe and the importance of trade between them. Turkey, however, is also increasingly disappointed with the widespread opposition to its accession among EU member states. Factors of the relationship between the Republic of Turkey and the European Union are: demographic aspects, sociological and cultural differences, access to critique, economic aspects and political ...

Vanjska trgovima ima veliki značaj u gospodarstvu svake zemlje. Bez vanjske trgovine zemlja ne bi mogla biti konkurentna na svjetskom tržištu i ostvarivati devizna sredstva. Pitanje odnosa Turske i Europske unije kao nositelja europskog integracijskog procesa predmet je političkog i geostrateškog spora koji traje više od pedeset godina. Primarni razlozi za uporne zahtjeve Turske za priključenjem Europskoj uniji su, među ostalim, brojni Turci u Europi i važnost trgovine između njih. Turska je, međutim, također sve više razočarana široko rasprostranjenim protivljenjem njenom pristupanju među zemljama članicama EU. Čimbenici odnosa Republike Turske i Europske unije su : demografski aspekti, sociološke i kulturološke razlike, pristupni kriteriji, ekonomski aspekti i politički problemi. U posljednja dva desetljeća carinska unija EU-Turska bila je okosnica okvira bilateralne trgovine. Za to vrijeme Turska je postala petom glavnom trgovinom s EU na globalnoj razini s vrijednošću bilateralne trgovine robom od 140 milijardi eura u 2017. godini. Slično tome, EU je najvažniji trgovinski partner Turske, koja predstavlja 41% Turske globalne trgovine. ; Foreign trade has great significance in the economy of each country. Without foreign trade the country could not be competitive on the world market and realize foreign currency assets. The question of the relationship between Turkey and the European Union as the bearer of the European integration process is the subject of a political and geostrategic dispute that lasts more than fifty years. The main reasons for persistent Turkey's demands for joining the European Union are, among other things, many Turks in Europe and the importance of trade between them. Turkey, however, is also increasingly disappointed with the widespread opposition to its accession among EU member states. Factors of the relationship between the Republic of Turkey and the European Union are: demographic aspects, sociological and cultural differences, access to critique, economic aspects and political ...

Rast gradskog stanovništva utječe na održivost i razvoj pametnih regija. Međunarodni standardi mogu pružiti dobre prakse u širokim područjima koja se odnose na ekološke, sigurnosne i društvene aspekte koji doprinose postizanju gospodarskog i održivog rasta, dobrobiti i sigurnosti okoliša. Cilj ove studije je istražiti postoji li povezanost između razine pametnih gradova u različitim regijama i broja certifikata koji bi mogli pokrenuti daljnji razvoj pametnih i održivih gradova. Analizirali smo standarde koji podržavaju razvoj održivih i pametnih gradova iz različitih zemalja i istražili njihov utjecaj na razinu pametnih i održivih gradova. Za mjerenje uspješnosti gradova koristili smo UN-ovu inicijativu za prosperitet grada (CPI) i njezinih šest dimenzija: produktivnost, razvoj infrastrukture, kvalitetu života, jednakost i društvenu uključenost, održivost okoliša i urbano upravljanje i zakonodavstvo. Za analiziranje utjecaja međunarodnih standarda na inicijativu pametnih regija i gradova proveli smo SEM analizu. Rezultati istraživanja potvrđuju da postoji značajna razlika između razine pametnih gradova u različitim regijama i broja certifikata koji bi mogli pokrenuti daljnji razvoj pametnih i održivih gradova. Nadalje, potvrđen je pozitivan utjecaj međunarodnih standarda na razvoj pametnih regija i gradova. Vjerujemo da predstavljeni pristup može pružiti dodatni uvid u čimbenike koji utječu na razvoj pametnih regija i gradova i pokrenuti daljnja istraživanja o toj temi. ; The growth of city population has consequences on the sustainability and development of smart regions. International standards can provide good practices in wide areas related to environmental, security and social aspects that contribute to the achievement of economic and sustainable growth, well-being, and safe environment. The aim of this study is to explore if there is an association between the level of smart cities in different regions and the number of certificates that could initiate further development of smart and sustainable cities. We analysed standards that support the development of sustainable and smart cities from different countries and explored their influence on the level of smart and sustainable cities. To measure the performance of cities we used the UN-habitat City Prosperity Initiative (CPI) and its six dimensions: Productivity, Infrastructure Development, Quality of Life, Equity and Social Inclusion, Environmental Sustainability, and Urban Governance and Legislation. To analyse the influence of international standards on smart regions and cities initiative we conducted SEM analysis. The results of the research have proved that there is a significant difference between the level of smart cities in different regions and the number of certificates that could initiate further development of smart and sustainable cities. Additionally, a positive impact of international standards on the development of smart regions and cities is confirmed. We believe that the presented approach might provide additional insights into the factors which impact the development of smart regions and cities and initiate further studies on the topic.

Tema ovog diplomskog rada je razmotriti određene političke aspekte Međunarodne nogometne federacije (FIFA-e) kroz okvire institucija, njihovog međuodnosa, probleme klijentelizma i korupcije te način na koji obliku FIFA-u. Također se nastoje ispitati korijeni samog nastanka FIFA-e te razvijanja organizacije koja u sve učestalijim slučajevima izlazi izvan okvira udruge kako je službeno definirana te kroz takvo djelovanje postaje organizacijom koja igra ozbiljnu ulogu na sceni međunarodnih odnosa. FIFA kao organizacija je globalni akter te putem utjecajnih kanala oblikuje politike oko nas. Tome za zahvaliti je činjenica što je nogomet ima toliko visoku razinu popularnosti u svijetu da ga se ne može smatrati samo igrom, već katalizatorom politike. Zbog intenzivnog razvoja u relativno kratkom roku, FIFA nije razvijala svoju unutarpolitički sustav te zbog toga došla do zida zbog kojeg uništava samu sebe iskorištavanjem loše definiranih međuinstitucijskih odnosa. Ona ima različite učinke kako na nogomet, tako i na društvo što često dovodi do nesrazmjera i izrazito polariziranoj slici FIFA-e u javnosti. U ovom radu možemo razaznati zašto je FIFA toliko jedinstven pojam kada govorimo o politici i međunarodnim odnosima, s obzirom na to da je njezina moć koju legitimno posjeduje izuzetno diskutabilan pojam. Kroz definiciju političkih aspekata FIFA-e, nastojim istražiti izlazi li FIFA iz okvira udruge civilnog društva, ponajviše zbog sve učestalijih slučajeva korupcije, klijentelizma, ali i pojave organiziranog kriminala. ; The topic of this thesis is to consider certain political aspects of the International Football Federation (FIFA) through the framework of institutions, their interrelationships, problems of clientelism and corruption, and the way in which they shape FIFA. This thesis tries also to examine the roots of the very origin of FIFA and the development of an organization that in more and more cases goes outside the framework of an association as FIFA is officially defined. Through such activities, FIFA becomes ...

Hrvatski sabor donio je 25. lipnja 1991. Ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti i Deklaraciju o proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske, čime je objavio i formalizirao volju hrvatskoga naroda i građana Republike Hrvatske izrađenu na referendumu održanom pet tjedana prije. Usvajanjem navedenih dokumenata, a u nemogućnosti postizanja novog političkog dogovora kojim bi se razriješila jugoslavenska državna i politička kriza, Hrvatska je ušla u završnu fazu procesa osamostaljenja. No, unutarjugoslavenske i međunarodne prilike i odnosi nisu predstavljali povoljan okvir hrvatskoga osamostaljenja, nego je u tom procesu Hrvatska nailazila na brojne prepreke, opstrukcije, nerazumijevanja, pa i otpore. Dio međunarodnih aktera, pritisnut odlučnošću hrvatskog političkog vodstva kao i brutalnošću srbijanske oružane agresije, postupno je gradio afirmativan stav prema odluci o izlasku Hrvatske iz SFRJ kao jedinom racionalnom odgovoru na jugoslavensku krizu i rastući velikosrpski nacionalizam i ekspanzionizam. Tri desetljeća nakon sudbonosnih odluka Hrvatskoga sabora prigoda je da podsjetimo na ključne državno-političke i međunarodnopravne akte koji su doveli do priznanja te međunarodne i diplomatske afirmacije Republike Hrvatske, kao i da ukratko ukažemo na one unutarnje i međunarodne dionike koji su se tom procesu odupirali, ali i na one koji su ga podržavali. ; On June 25, 1991, the Croatian Parliament passed the Constitutional Decision on Sovereignty and Independence and passed the Declaration on the Establishment of the Sovereign and Independent Republic of Croatia. In doing so, the Parliament declared and formalized the will of the people and citizens of the Republic of Croatia, which was expressed at a referendum held five weeks earlier. By adopting these documents, and without the possibility of reaching a new political agreement that would dissolve the Yugoslav state and solve the political crisis, Croatia entered the final phase of its independence-gaining process. However, inner Yugoslav and additional international circumstances and relations did not provide a favourable framework for the Croatian independence. In this process, Croatia had to overcome a number of obstacles, an overall lack of understanding, even resistance. Having understood the pressure of decisive Croatian political leadership and the brutality of the Serbian armed aggression, a number of actors on the international stage gradually built their acceptance of the Croatian decision to leave the SFRY. They saw it as the only rational answer to the Yugoslav crisis and the growing Greater Serbian nationalism and expansionism. Three decades after these historic decisions of the Croatian Parliament, it is now a good time to remember the key national political and international legal acts that have led to the international and diplomatic affirmation, as well as the recognition of the Republic of Croatia. This is an opportunity to highlight the local and international stakeholders who resisted this process, as well as those who supported it.

Cilj rada je pružiti uvid u specifične izazove vezane uz međunarodno posvojenje te ukazati na situacije kršenja prava djeteta u kontekstu međudržavnog posvojenja. Iako se međunarodnom posvojenju pribjegava tek u okolnostima kada djetetu nije moguće pružiti skrb u državi porijekla, nerijetko u tom procesu dolazi do zloupotrebe instituta međunarodnog posvojenja. Posebice u vremenima kriza kao što su ekonomske i političke krize, ratovi i prirodne katastrofe, kada su zakonske kontrole oslabljene. Nadalje, stvarnost međunarodno posvojene djece karakterizira proživljavanje mnogih gubitaka, emocionalnih i kulturalnih, te je velik izazov s kojim se susreću međunarodni posvojenici formiranje identiteta kao kombinacije kulturalnog nasljeđa države iz koje potječu i države u koju se dijete posvaja. Kako će taj proces teći uvelike ovisi o posvojiteljima i njihovom prihvaćanju različitosti, te spremnosti i vještinama komuniciranja o djetetovoj povijesti i porijeklu, ali i o podršci sustava socijalne skrbi koji ima važnu ulogu u zaštiti prava djeteta. ; The aim of this paper is to provide insight in the specific challenges of international adoption, and to point to situations of violation of the rights of the child in the context of international adoption. Although international adoption is used only in circumstances where a child cannot be cared for in a country of origin, in that process abuses of this institute often occur. Especially in times of crisis such as economic and political crises, wars and natural disasters when legal controls are weak. Furthermore, the great challenge facing all international adoptees is the formation of identity as a combination of the cultural heritage of the country of origin and the country they actually live in. How will this process going on depend not only on adoptive parents and their acceptance of diversity, their willingness to communicate about child history and origin and communication skill they have, but also on the support of the social welfare system, which have an important role in protecting the rights of the child.

Djelatna uloga Međunarodnoga odbora Crvenoga križa (MOCK) do izražaja dolazi u ratnim okolnostima u provođenju aktivnosti utemeljenih na međunarodnom ratnom pravu da bi se osigurala pomoć za sve ratne stradalnike. U osiguravanju uvjeta rada tijekom Drugoga svjetskog rata MOCK je pokušao uspostaviti službene odnose sa svim zaraćenim državama, odnosno svim vojnim snagama bez obzira na to je li im bio priznat status zaraćene strane. Stoga su u radu prikazani i napori koje je MOCK uložio u pokušaje da pripadnici Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije steknu službeni položaj zaraćene strane, odnosno službeni status ratnih zarobljenika, te da se na njih dosljedno primijene odredbe međunarodnoga ratnog prava. Usprkos prethodnim kontaktima MOCK je tek nakon imenovanja stalnoga predstavnika u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (1943.) započeo opsežne aktivnosti u korist pripadnika partizanskoga pokreta Jugoslavije, od kojih su najvažnije bile praktična primjena odredaba međunarodnoga ratnog prava na zarobljene pripadnike partizanskih jedinica te osiguravanje raznih oblika pomoći. S istom je nakanom predstavnik MOCK-a uspostavio kontakt i s Vrhovnim štabom Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije, a suradnja je olakšana tek nakon potpisivanja sporazuma Tito-Šubašić, što je rezultiralo uspostavom službenih odnosa krajem 1944. godine. Na temelju izvornoga arhivskoga gradiva, objavljenih izvora i literature autor pokazuje i neke aspekte suradnje do završetka rata te u neposrednom poraću. ; The active role of the International Committee of the Red Cross (ICRC) comes to the fore in wartime circumstances, in carrying out activities based on international war law (the Geneva and Hague Conventions) regarding providing assistance to all war victims. In securing working conditions during World War II, the ICRC attempted to establish official relations with all belligerent parties regardless of whether they were or were not recognised as belligerent parties. Therefore, the author presents part of the ICRC efforts made in the process of recognising the international war law-regulated status of belligerent party to members of the People's Liberation Army and Partisan Detachments of Yugoslavia, i.e. the status of prisoners of war. Despite some earlier contacts, after the designation of a permanent representative to the Independent State of Croatia (1943), the ICRC launched extensive activities in favour of members of the Yugoslav Partisan movement, the most important of which was the practical application of the international law of war. Permanent representative Schmidlin constantly intervened in the ministries and the prime minister of the Independent State of Croatia through the Central Office of the Croatian Red Cross and as well through prominent figures in the political and social life of the State. However, although the Partisans de facto achieved the position of a belligerent party in their relations with the German military forces, this status was strongly opposed by the ISC authorities. Due to the change in the British attitude towards the Yugoslav Partisans, in the summer of 1943 the ICRC leadership ordered its permanent representative in Zagreb to establish contact with members of the People's Liberation Army of Yugoslavia as soon as possible. Very soon, Schmidlin contacted the Supreme Headquarters of the People's Liberation Army and Partisan detachments of Yugoslavia. In late November 1943, shortly after the beginning of the Allied Conference in Tehran, the ICRC leadership also received an Allied recommendation on the same subject. The existence of the Yugoslav Committee of the Red Cross in London, which had legitimacy and was the only recognised Yugoslav national Red Cross society, was a major problem in establishing relations between the ICRC and the Yugoslav Partisans. The ICRC leadership remained committed to not recognising the new societies created during the war. After the signing of the Tito-Šubašić agreement in mid-June 1944, the ICRC leadership changed its position, and representatives of the Yugoslav government and Marshal Tito sent several letters to the ICRC Permanent Delegation in London in late September and early October 1944. In those letters, they informed the ICRC leadership of the establishment of the Central Committee of the Yugoslav Red Cross on the island of Vis. At the same time, the Royal Yugoslav Red Cross Society in London was dissolved. All of this resulted in the unification of the national organisation of the Red Cross in Yugoslavia, which led to the establishment of official relations between the ICRC and Yugoslav Partisans at the end of 1944. Based on original archival sources and literature, the author points to some aspects of cooperation until the end of World War II and in the early post-war period. One of the main aspects of the ICRC's work during this period was the practical application of the provisions of the international law of war to prisoners of war in Yugoslavia. Tito himself made the same promises, though the Yugoslav Ministry of Social Policy made this conditional: they would be applied only if it was proven that captured members of the Partisan movement had been treated in the same way during the war. The treatment of prisoners of war in Yugoslavia could only be speculated about, and the authorities immediately refused to allow foreign diplomatic or ICRC representatives to gain insight into the treatment of prisoners of war. It is clear that the ICRC faced the same problems in its relations with the authorities of the Independent State of Croatia and the German Reich during the war and the Yugoslav authorities at the end of the war and in the immediate post-war period.

Rad analizira vanjsku politiku Sjedinjenih Američkih Država u mandatu 45. predsjednika Donalda Trumpa, točnije u periodu od 2017. – 2021.g. Glavno istraživačko pitanje propituje u kojoj mjeri su kontroverzne odluke i nepredvidivi potezi predsjednika utjecale na položaj SAD-a u međunarodnim odnosima. Temeljna pretpostavka je da su upravo nepredvidivost, ishitrenost i često neprofesionalnost američkog predsjednika šokirale međunarodnu arenu te oslabile položaj SAD-a. S obzirom na kompleksnost teme u ovome radu neće se analizirati sve vanjskopolitičke odluke jer to iziskuje puno veći prostor već će se analizirati samo odluke koje su najviše utjecale na promjenu položaja SAD-a. ; The paper analyzes the foreign policy of the United States during the mandate of the 45th president Donald Trump, more precisely from 2017 till 2021. The main question is whether and if so how much influence did the controversial decisions and unpredictable moves done by the president have on the position of the United States in international relations. The main hypothesis is that the unpredictable, rash and unprofessional decisions and actions of the American president have shocked the global international arena and therefore have weakened the US position in it. Due to the complexity of the subject, the paper does not analyze all foreign policies of president Trump but instead it focuses on actions that had the greatest impact on the US position in the international order.

Posljednjih je godina teorijska literatura o međunarodnim odnosima znatno napredovala u proširivanju i preciziranju tipologije revizionističkih država – država koje teže preraspodjeli moći u međunarodnom sistemu i/ili promjeni normativnog poretka. Istovremeno je malo pozornosti posvećeno pojmu status quo države, kojim se označava država koja teži zadržavanju moći i očuvanju postojećeg stanja. Status quo država uglavnom se svodi na status quo predrasudu koja se odnosi na države koje imaju averziju prema riskiranju u vanjskopolitičkim odlukama i ne sudjeluju aktivno u oblikovanju međunarodne politike ili pak na države koje nastoje egzistencijalno preživjeti u anarhičnom sustavu. Literatura pritom previđa ono bitno u opreci kategorija: sukob revizionističke i status quo države. Naime, otvoreno suparništvo s revizionističkom državom i agresivno pružanje otpora promjeni redovito se označava kao još jedan vid revizionizma. U ovom se radu pokazuje da kategorija status quo države nije slučajno u "mrtvom kutu" teorije međunarodnih odnosa. Razlog je tomu što uvjet njezine mogućnosti – konsenzualni međunarodnopravni poredak – u suvremenim okolnostima nije prisutan. Povijesno iskustvo pokazuje da u određenim, veoma rijetkim uvjetima konsenzualnoga međunarodnopravnog poretka države s agresivnim motivima i nerijetko ofenzivnim sredstvima mogu biti status quo države. Pokazat će se da su u moderno doba samo dva razmjerno kratkotrajna međunarodna poretka činila status quo državu mogućom: europski vestfalski sustav ravnoteže snaga u 18. stoljeću i hladnoratovski detant u drugoj polovici 20. stoljeća. ; In recent years, the International Relations theoretical literature has made significant progress in expanding and refining the typology of revisionist states – states that seek to redistribute power in the international system and/or change the normative order. At the same time, little attention is paid to the notion of the status quo state, which denotes a state that strives to retain power and preserve the status quo. The category of status quo states is mainly reduced to either status quo bias referring to the states that have an aversion to risk in foreign policy decisions and do not actively participate in international politics or to the states that seek to survive in the anarchic system. At the same time, the literature overlooks the key aspect of the opposing categories: the conflict between the revisionist state and the status quo state. Namely, open rivalry with the revisionist state and aggressive resistance to change is regularly labeled as another form of revisionism. This paper shows that the category of the status quo state is not accidentally in the IR theoretical "blind spot". The reason for this is that the condition of its possibility – a consensual international legal order – is not present in modern circumstances. Historical experience shows that in certain and very rare conditions of a consensual international legal order, states with aggressive motives and often offensive means can be categorized as status quo states. It will be shown that in the modern age only two relatively short-lived international orders made the status quo possible: the European Westphalian system of balance of powers in the 18th century and the Cold War détente in the second half of the 20th century.

Privacy as a legal concept is an unavoidable part of a modern democratic society and is recognized as one of the fundamental human rights of every citizen. The right to privacy and the protection of personal data are guaranteed by international human rights documents. In librarianship, the right to privacy and protection of personal data is also guaranteed in the documents of international library associations, which clearly emphasize that librarians are obliged in their work to protect the privacy and personal data of their users. Privacy and personal data are increasingly difficult to protect today, as access to data is simpler and easier due to the use of different and new information technologies, electronic communication, social networks, electronic databases, etc. Personal rights are guaranteed by international documents on protection of personal data and protected by national personal data protection laws. The main objectives of the paper are: to problematize the definition of the concept of privacy from several perspectives; problematize the importance of the right to privacy and protection of personal data in the context of the library profession; provide an overview of significant international documents in the field of human rights which also guarantee the right to privacy and protection of personal data; make a review of important international documents guaranteeing the right to protection and confidentiality of personal data; and finally, the paper will provide an overview of documents of international library associations that in their texts indicate the importance of privacy and protection of personal data in the library business. ; Privatnost kao pravni koncept nezaobilazan je dio modernog demokratskog društva i prepoznato je kao jedno od temeljnih ljudskih prava svakog građanina. Pravo na privatnost i zaštitu osobnih podataka zajamčeni su međunarodnim dokumentima o ljudskim pravima. U knjižničarskoj se djelatnosti pravo na privatnost i zaštitu osobnih podataka također garantira u dokumentima međunarodnih knjižničarskih udruženja u kojima se jasno naglašava da su knjižničari u svom radu obvezni da štite privatnost i osobne podatke svojih korisnika. Privatnost i osobne podatke je danas sve teže zaštititi, jer je pristup podacima jednostavniji i lakši zbog korištenja različitih i novih informacionih tehnologija, elektronskog komuniciranja, društvenih mreža, elektronskih baza podataka itd. Osobna se prava garantiraju međunarodnim dokumentima o zaštiti osobnih podataka, a štite se nacionalnim zakonima o zaštiti osobnih podataka. Glavni ciljevi rada su: problematizirati definiranje pojma privatnosti iz nekoliko perspektiva; problematizirati značaj prava na privatnost i zaštitu osobnih podataka u kontekstu knjižničarske profesije; dati pregled značajnijih međunarodnih dokumenata u području ljudskih prava u kojima se garantira i pravo na privatnost i zaštitu osobnih podataka; načiniti osvrt na značajnije međunarodne dokumente kojima se garantira pravo na zaštitu i tajnost osobnih podataka; i na kraju rad će dati pregled dokumenata međunarodnih knjižničarskih udruženja koji u svojim tekstovima ukazuju na značaj privatnosti i zaštite osobnih podataka u knjižničnoj djelatnosti.