Suchergebnisse

Knjiga "Pravni i politički sustav Bosne i Hercegovine" (216 str.) podijeljena je na četiri dijela, u kojima autori obrađuju pravni sustav BiH, ljudska prava u pravnom i političkom sustavu te politički sustav BiH s osvrtom na političku povijest BiH, predratna previranja i ratne događaje, ulogu i planove međunarodne zajednice (Cutileirov plan, Vance-Owenov plan, Owen-Stoltenbergov plan i Plan Kontaktne skupine), Mirovni sporazum za BiH (Washingtonski i Daytonski sporazum), Ustavno uređenje, bitne karakteristike Daytonskoga ustrojstva, ključne institucije političkoga sustava, Ured Visokoga predstavnika, tri pokušaja ustavnih reforma, izgradnju zajedničkoga sustava vrijednosti, funkcije političkog sustava i i bitne pretpostavke daljnjega razvitka države BiH i njezina pravnoga i političkog sustava.

Hrvatska i Slovačka imale su tijekom 1990-ih državnike s autoritarnim tendencijama vladanja. To je na različite načine bilo povezano i s institucijom predsjednika države te je 1999., odnosno 2000. ustavnim promjenama koje su se ticale i te institucije uspostavljen parlamentarni sustav s izravno izabranim predsjednikom. U ovom radu pokušava se utvrditi je li to utjecalo na funkcioniranje sustava vlasti i konsolidaciju demokracije. S obzirom na to da su promjene trebale spriječiti pojavu novih autoritarnih državnika, pretpostavka je da su one trebale pozitivno utjecati na demokratsku konsolidaciju. S druge strane, uvođenje parlamentarnoga sustava s izravno izabranim predsjednikom stvara opasnost da će ustavno slab predsjednik pozivom na svoju veliku legitimnost, dobivenu na izravnim izborima, nastojati zadobiti ovlasti koje mu ne pripadaju. Sustav će zbog toga imati obilježja defektne demokracije, a neće se pretvoriti u konsolidiranu liberalnu demokraciju. Usporedbom ustava i političke prakse pokušava se dobiti odgovor na to. ; In the 1990s, Croatia and Slovakia had statesmen with authoritarian tendencies. This was in many ways associated with the institution of the president and the 1999 and 2000 constitutional reforms, which were connected with this institution, established a parliamentary system with a directly elected president in those countries. This paper tries to determine if that affected the functioning of the system of government and the consolidation of democracy. Given that those changes were meant to prevent the emergence of new authoritarian statesmen, premise is that they should have had a positive impact on democratic consolidation. On the other hand, the introduction of a parliamentary system with a directly elected president created a risk that a constitutionally weak president, by calling on his great legitimacy acquired by direct vote, would strive to get powers that do not belong to him. The system would therefore receive the characteristics of a defective democracy and would not turn into a consolidated liberal democracy. By comparing constitutions and political practice we try to get an answer to this question.

Autorica daje prikaz demokratizacije Gvatemale tijekom trećeg vala te analizira promjene vlada, režima i sustava. Navodi da je početku promjene političkog sustava Gvatemale prethodila faza predautokratskih iskustava s demokracijom (1944-1954) te da je nesposobnost da okonča dugotrajni građanski rat bio jedan od ključnih razloga početka kraja autoritarnog sustava (1954-1985). Uslijedila je prolongirana tranzicija (1985-1999) koja se odvijala u četiri faze i koju je nadgledala vojska, preuzevši na taj način ulogu snažnog protudemokratskog aktera veta. U fazi konsolidacije (2000-2012) stabilizirala se defektna demokracija, u kojoj je civilni demokratski režim ne samo pod pokroviteljstvom vojske već ga ugrožavaju i kriminalne organizacije. Zaključuje da se u proteklih stotinjak godina politička situacija u Gvatemali i nije znatno poboljšala s obzirom na to da je ona od banana-države postala defektna i najnekvalitetnija demokracija Latinske Amerike. ; The author provides an outline of Guatemala's democratization during the Third Wave, and analyses turnovers of governments, regimes and systems. She argues that the beginning of the change of Guatemala's political system was preceded by a stage of pre-autocratic experiences with democracy (1944-1954), and that the inability to end the long-lasting civil war was one of the key reasons for the beginning of the end of the authoritarian system (1954-1985). What followed was a prolonged transition (1985-1999) that proceeded in four stages and was supervised by the army which, in this way, assumed the role of a strong antidemocratic veto player. In the stage of consolidation (2000-2012) a defective democracy has been stabilized, in which the civilian democratic regime is not only under the patronage of the army, but is also threatened by criminal organizations. The author concludes that during the last hundred years or so the political situation in Guatemala has not improved significantly, since it has turned from a banana republic into a defective and the most substandard democracy in Latin America.

Kako primjereno politologijski istražiti, prikazati i vrednovati povijest i sadašnje stanje politologije u Hrvatskoj? Tekst se fokusira na pomno razmatranje predmeta znanosti o politici – što je politika? – kao pretpostavke znanstveno primjerenog odgovora na dvojbu o stručnoj profilaciji studija i polaznika studija-politologa. A u tom sklopu, na smisao određenja politologije kao "znanosti o općenitosti" i politologa kao "stručnjaka za općenitost". Objašnjava se smisao, teorijski i kontekstualni, tih određenja (Prpić, 1969), vrednuju njegove pretpostavke, domašaji i ograničenja. Dramatična, teorijska i praktična, dvojba s kojom nas je Prpić suočio neprevladiva je u povijesnom kontekstu demokratske države, s obzirom na svojstvenu joj epohalnu ambivalenciju. Pri čemu se pokazuje nesuvislost dileme između množine i jednine: politička znanost u singularu sluškinja je političke moći, a političke znanosti tek metaznanstvena humanistička kritika postojećeg svijeta, što znači da znanost o politici ne valja ni u singularu ni u pluralu. Kada je znanstvena i stručna, tada je opasna po političku slobodu, kada je pak humanistička i ne-stručna tada je nemoćna i suvišna. Politolog je pak ili "stručnjak za posebnost", etički i vrijednosno neutralni sluga političke moći, ili pak pretenciozni misionar. Izlaz iz začaranog kruga: znanost o politici, u plodnoj i nezamjenjivoj dvojini metodički osloniti na novo načelo konstitucije zajednice, koje je imanentna kritika i prevladavanje moderne demokratske države i građanskog društva. Time se osnažuje i shvaćanje političke znanosti kao "znanosti o općenitosti". Znanost o općenitosti kao znanost o političkome tvori se u autonomiji (ali i komplementarnosti) spram znanosti o "općosti" (filozofije, etike i prava) i spram znanosti o posebnosti (posebnih sektora političkoga i društvenog bitka). Općenito je zbiljsko samo u odnosu spram općega, kao oposebljenje općega, i u odnosu spram posebnoga, kao poopćavanje posebnoga. Čime se suzbija opasnost od prividne općenitosti, kao bahate pretenzije ...

U radu se na osnovi dosad neobrađene arhivske građe, hrvatskoga i iseljeničkoga tiska te relevantne literature analizira politička dimenzija posjeta izaslanstva Matice iseljenika Hrvatske iseljeničkim zajednicama u Australiji koji je trajao od srpnja do rujna 1971., prvenstveno u kontekstu utjecaja na tzv. proces diferencijacije u iseljeništvu, koji je dosad vrlo slabo istražen. U Hrvatskoj su krajem 1960-ih uočili određena politička raslojavanja u iseljeništvu kao posljedicu dolaska novih iseljenika i kao odraz političkih događanja u domovini tijekom hrvatskoga proljeća te postojećih političkih razlika među samim iseljenicima, što su nastojali iskoristiti da bi neutralizirali utjecaj hrvatske političke emigracije i većinu iseljenika vezali uz domovinu i njezin socijalistički društveno-politički sustav. Cilj rada jest doprinijeti istraživanju povijesti iseljeništva i međuodnosa hrvatskih institucija s iseljeništvom tijekom razdoblja socijalističke Jugoslavije.

Cilj je ovoga članka kroz povijesni pregled prikazati politički sustav Kraljevine Švedske, koji se ubraja među najstabilnije na svijetu. Švedska je politika tijekom većeg dijela demokratske povijesti bila obilježena nadmetanjem dvaju blokova: lijevim kojega su predvodili socijaldemokrati i desnim ili građanskim kojega je predvodila Stranka umjerenih. Ta je tradicionalna podjela na dva bloka prekinuta 2010. kad je stranka Švedskih demokrata, koja je nastala iz ekstremističkih desničarskih pokreta, prvi put ušla u Riksdag. Njihovo prerastanje u parlamentarnu stranku te susljedni rast do treće, a 2022. do druge najveće parlamentarne stranke može se smatrati najvećim potresom suvremene švedske politike. Ovo je istraživanje usredotočeno na nastanak i uspon Švedskih demokrata, te način na koji su na neko vrijeme poremetili tradicionalni dvoblokovski sustav. Na temelju njihova stranačkog programa, političkog postupanja, reakcija čelnika drugih stranaka, te društvenih previranja koja su dovela do tako snažnog porasta, razmotreno je može li se smatrati da su se Švedski demokrati preobrazili u srednjostrujašku konzervativnu stranku, te može li se pretpostaviti da se švedska parlamentarna politička pozornica ponovno vratila u okvire dvoblokovskog nadmetanja.

Rad se bavi analizom decizionističke paradigme političkoga u Bosni i Hercegovini. U prvome dijelu rada postavlja se kratka teorijska osnova decizionizma na kojoj analiza počiva. Drugi dio je posvećen pojašnjavanju dvaju ključnih uzroka decizionističke matrice u BiH. Riječ je o trosegmentalnom suverenitetu kao temelju državnosti i njemu pridruženim konsocijacijskim elementima koji su ugrađeni u politički sustav. U trećem se dijelu analiziraju četiri oblika manifestacije decizionističkoga modela. Pojašnjava se fenomen legitimacije izvaninstitucionalnoga odlučivanja te zanemarivanja uloge zakonodavnih tijela koje se u decizionističkoj matrici smatraju "pričaonicama" bez stvarne moći. Nadalje, objašnjava se povratna reakcija nacionalnih zajednica koje putem izbora ili drugim oblicima artikulacije javnoga mnijenja djeluju kao retroaktivni odobravatelji vlastitih etnopolitika. Zatim se analizira fenomen konvivijalnosti nacionalnih političkih elita koje se međusobno održavaju na životu i upotpunjuju na simboličkoj i djelatnoj razini. Iako u obliku političkih neprijatelja, jedne su drugima neophodne za održavanje u političkoj sferi. Naposljetku, pojašnjava se uloga međunarodne zajednice, ponajprije kroz instituciju visokoga predstavnika koji legitimira decizionistički model, a nerijetko i sam u njemu aktivno sudjeluje.

Iako je demokracija u Izraelu održiva i stabilna, ne odgovara ni jednoj od postojećih zapadnih vrsta demokracije. Izrael je tipično podijeljeno društvo čiji su politički sustav i društvena struktura ostatku svijeta često slabo razumljivi. Ovaj rad predstavlja kratku analizu, utemeljenu na teorijskim okvirima i tipološkome smještaju demokracije koja je u uskoj svezi s društvenim rascjepima izraelskoga društva. U radu se ispituje je li se demokracija u Izraelu razvijala tako da olakša upravljanje društvenim podjelama te jesu li se njome ublažili ili ojačali društveni rascjepi. ; Although democracy in Israel is sustainable and stable, it does not match any of the western types of democracy. Israel is a typical divided society whose political system and social structure do not often make a great deal of sense for the rest of the world. This paper represents a brief analysis, based on theoretical frameworks and typological placement of democracy which is closely connected to social rifts of the Israeli society. The paper investigates if democracy in Israel was being developed in order to facilitates the social divisions management and if it alleviated or strengthened social rifts.

Croatia and Hungary have a centuries-old relationship, and although political systems have defined their boundaries, shared memories and cultural heritage remain. The river Drava has become a place of such sociocultural sharing, among the Sopje residents on the Croatian side and Podravina Croats on the Hungarian side. In early 2000, cultural artistic societies began to meet informally, culminating in the 2007 official annual shared folklore festival called Dravsko proljeće (Drava Spring/Drávai tavasz). In this paper I present Dravsko proljeće through the pluralism of dichotomies arising from the perspective of festival actors, local policy, regional competitiveness and European cohesion. ; Iako je politički sustav definirao granicu između Hrvatske i Mađarske, postoji stoljetna povezanost kroz zajednička sjećanja i kulturnu baštinu. Upravo je rijeka Drava postala mjestom takvog društveno-kulturnog dijeljenja, i to naročito između stanovnika Sopja na hrvatskoj obali te podravskih Hrvata na mađarskoj. Početkom dvijetisućitih hrvatska i mađarska kulturno-umjetnička društva na tom području započela su neformalna druženja, a sve je kulminiralo 2007. godine Dravskim proljećem, službenim godišnjim dijeljenim događanjem. U ovom radu predstavljam Dravsko proljeće kroz pluralizam dihotomija što proizlaze iz perspektive festivalskih aktera, lokalne politike, regionalne konkurentnosti i europske kohezije.

The education system per se, despite its central position in the field of study proclaimed by the scholarly community of Comparative and International Education, has never taken a central stage/role in Comparative and International Education scholarly enquiry. Through the various stages of its history, Comparative and International Education research has either focused on the societal-contextual forces (geography, demography, social system, economy, political system, religio-philosophical viewpoints) shaping education or on the societal outcomes/effects of education, to such an extent that the education system has always remained the blind spot in the centre of the field. A model explaining the structure of the education system which shows the components of "the" education system and their interrelationships has resultantly not been developed. This article attempts to address this shortcoming by discussing and outlining the structure of the education system on the basis of recent epistemological developments. Four components of the education system, along with their elements, are identified: education system policy, organisation and administration, structure for teaching, and support services. ; Obrazovni sustav per se, usprkos svojoj središnjoj ulozi za koju se zauzimaju stručnjaci unutar Komparativne i međunarodne edukacije nikada nije bio u žarištu znanstvenih istraživanja u spomenutom području. Istraživanja unutar Komparativne i međunarodne edukacije do sada su, u različitim razdobljima svoje povijesti, bila usredotočena ili na društveno-kontekstne snage (geografiju, demografiju, društveni sustav, ekonomiju, politički sustav, religijsko-filozofski svjetonazor) koje oblikuju obrazovanje ili na ishode/učinke obrazovanja na društvo do te mjere da je obrazovni sustav uvijek ostajao nejasan u odnosu na glavni dio toga područja. Stoga još uvijek nije razvijen model koji bi objasnio strukturu obrazovnog sustava prikazujući komponente ,,obrazovnog sustava" i njihove međusobne odnose. U ovom se radu nastoji istaknuti taj nedostatak putem rasprave i prikaza strukture obrazovnog sustava na temelju novijih epistemoloških razvojnih ideja. Identificirane su četiri komponente obrazovnog sustava, kao i njihovi elementi, a to su: politika obrazovnog sustava, organizacija i administracija, struktura potrebna za nastavu i službe podrške.

Jean-Jacques Rousseau jedan je od najznačajnijih mislilaca koji se vezuju uz tradiciju republikanizma u okviru moderne političke teorije. Nadasve specifične ideje na kojima je zasnovana njegova teorija zasigurno su bile od fundamentalnog značaja za razvoj republikanske tradicije od prosvjetiteljstva do danas. Cilj ovog rada je prikazati temeljne značajke Rousseauova republikanizma kao i njegove specifičnosti, posebno u kontekstu trajnih napetosti između republikanizma i demokracije u Rousseauovoj misli. Rad će pokušati odgovoriti na pitanje može li se Rousseauovo učenje nazvati demokratskim republikanizmom komparirajući neke od glavnih elemenata njegove političko-teorijske misli sa stvarnim političko ustavnopravnim elementima republikanizma na Korzici unutar nekoliko različitih političkih sustava i državnopravnih poredaka u 18. stoljeću. Rad će analizirati ponajprije Rousseauov Nacrt ustava za Korziku u nastojanju da se dođe do odgovora koliko je republika Korzika Pasqualea Paolija (1755-1769), zapravo, bila u skladu s Rousseauovim idejama i radi li se o svojevrsnom ozbiljenju Rousseaove političke teorije unutar jednog stvarnog političkog poretka Europe 18. stoljeća. Zbog toga će se razmotriti povijesni kontekst nastanka (demokratske) republike Korzike 1755. godine i prikazati njezin politički sustav komparirajući ga s osnovnim teorijskim pretpostavkama Rousseauovog republikanizma. Također, značajan dio rada bit će posvećen Pasqualeu Paoliju kao središnjoj figuri korzikanskog (demokratskog) republikanizma te će se pokušati usporediti Paolija i Rousseaua, njihove republikanske ideje i vizije političkog poretka.