Search results

V članku, ki temelji predvsem na arhivskem gradivu in publicistiki, je predstavljeno politično delovanje Ivana Švegla, nekdanjega avstro-ogrskega konzula v Združenih državah Amerike in Kanadi, ki je po prevratu deloval na pariški mirovni konferenci. V Začasnem narodnem predstavništvu v Beogradu je predstavljal Trst, na volitvah leta 1927 pa je kandidiral na listi Hrvaške kmečke stranke Stjepana Radića. V tem prispevku so predstavljene širše okoliščine Šveglove povezanosti z Radićevo stranko. ; This article presents the political activities of the Slovene diplomat and legal expert Ivan Krizostom Švegel (a.k.a. Hans Schwegel, 1875–1962), who primarily served as an Austro-Hungarian consul in the United States and Canada before the First World War. Although his involvement in the delegation of the Kingdom of Serbs, Croats, and Slovenes at the Paris Peace Conference of 1919 has not passed unnoticed in Slovene historiography, less is known about his political career. Švegel already expressed his sympathies for the Croatian national demands at the Paris Peace Conference, especially by interceding with American diplomats for the incorporation of Rijeka by Yugoslavia and helping his Croatian counterparts settle the question concerning the affiliation of the Repaš (Hung. Répás) area along the Drava River. In the Temporary National Representation in Belgrade, Švegel represented Trieste and worked within the framework of the Yugoslav Club, headed by the president of the Pan-Slovene People's Party, Anton Korošec. However, Švegel soon parted ways with Korošec and withdrew from active politics for a few years. In the election of 1927, he ran on the ticket of the Croatian Peasant Party in the Gorski Kotar region at the personal proposal of Stjepan Radić and made his way into the Croatian parliamentary representation in the Belgrade assembly. Radić's decision to nominate Švegel as a Slovene candidate in one of the traditionally winnable Croatian constituencies for his party undoubtedly added to the chagrin of Korošec, who had long been at odds with Radić. Much to the surprise of Radić's most intimate circle, at the end of 1927 Švegel joined the rebellious faction of Ljudevit Kežman, a priest and long-standing secretary of the Croatian Peasant Party. Yet rather than hold him to blame, Radić continued to cooperate with Švegel until the fateful shooting incident in the Belgrade assembly on June 20th, 1928. During the assassination against Radić and his colleagues, Švegel, according to his own testimony, was composed enough to help lift Svetozar Pribićević from his bench to safety. In the early period of the royal dictatorship, Švegel maintained a low profile until the spring of 1930, when he joined the government as a minister without portfolio, together with three other dissidents from the former Croatian Peasant Party. After he was soon forced to leave his position in the royal government, he briefly returned to diplomacy in 1931 by being appointed envoy of the Kingdom of Yugoslavia to Buenos Aires. However, no later than 1932, he was forced to leave his office due to disagreements with other officials at the legation and the heads of the foreign ministry and to retire. As his correspondence with Marija Radić reveals, Švegel also remained a faithful adherent to Radić's views after the Second World War.

V razpravi, ki temelji na arhivskih in memoarskih virih, je opisano delovanje slovenskih pravnikov v okviru diplomatskih prizadevanj Kraljevine Srbov, Hrvatov in Slovencev na pariški mirovni konferenci leta 1919. Ovrednotena je tako njihova dejavnost v Parizu kot tudi v ljubljanski komisiji za mirovno konferenco, pri čemer izstopa predvsem osebnost Ivana Žolgerja, nekdanjega avstrijskega ministra in ključnega slovenskega člana jugoslovanske delegacije.

100. godišnjica postanka Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca dobra je prilika za evaluaciju biografija njezinih utemeljitelja. Među slovenskim političarima, nedvojbeno treba istaknuti ulogu Antona Korošca, dugogodišnjeg čelnika Slovenske pučke stranke. Posebno je zanimljivo njegovo viđenje državnopravnih pitanja u Jugoslaviji, prije svega njegov odnos prema "hrvatskom pitanju". Prelazak Slovenaca i Hrvata iz austro-ugarskog u jugoslavenski državni okvir doveo je i do raspada većine tradicionalnih koalicija slovenskih i hrvatskih stranaka. Korošec je sudbinu Slovenske pučke stranke pragmatički vezao uz srpske stranke. Vjerojatno je zaključio da će pod srpskom dinastijom, bez obzira na sastav vlade, jedna od tih stranaka uvijek biti na vlasti. Uoči postanka jugoslavenske kraljevine, unitarističku formulu o jednom "trojednom narodu" tako su isticali i slovenski katolički narodnjaci. Na taj način srušio se i politički koncept solidarnosti s hrvatskim pravašima i seljačkim pokretom Stjepana Radića, koji je Slovenska pučka stranka izgradila prije Prvoga svjetskog rata. A bez savezništva s Radićevom Hrvatskom republikanskom seljačkom strankom Korošec u svojoj politici doista nije mogao računati na podršku hrvatskog stanovništva. Korošec je, međutim, bio znatno uspješniji u povezivanju s Hrvatskom pučkom strankom. Na tu stranku oslonio se Korošec, nastojeći ostvariti ambicije da u novom državnom okviru svoj utjecaj proširi i izvan slovenskih granica. Hrvatska pučka stranka ostala je u Kraljevini SHS najlojalniji Koroščev saveznik u državnoj politici, osnivajući zajedno sa zastupnicima slovenske sestrinske stranke i Jugoslavenski klub u Narodnoj skupštini. Korošec nije bio isključivi krivac za zahlađenje odnosa između Slovenske pučke stranke i Radićeva pokreta. Činjenica je da je Radić svojim protuklerikalnim izjavama i pozivima na osnivanje republike i sam otežao uvjete za suradnju s Korošcem, koji je bio svećenik i monarhist. Uz to, Koroščev manevarski prostor za suradnju s Radićem bio je vrlo sužen. Naime, kao protivnik političkog katolicizma, Radić je bio i protivnik Hrvatske pučke stranke, pa je logično da se Korošec teško povezivao s njezinom neposrednom suparnicom na izborima. Mostove s najjačom hrvatskom strankom Korošec je srušio u ljeto 1928., kada je, nakon atentata na Stjepana Radića, pristao da bude predsjednik vlade. Iako je u vladu privukao i čelnika Hrvatske pučke stranke Stjepana Barića, Korošec je iz hrvatske javnosti bio zasut optužbama da na račun Hrvatske spletkari sa Srbima. Kao što je rekao Radićev nasljednik Vladko Maček, vođa Slovenske pučke stranke postavio se u borbi između Zapada i Istoka ondje "gdje se nije smio postaviti ni kao čovjek zapadnoeuropske civilizacije, niti kao Slovenac, ponajmanje pak kao katolički svećenik". Korošec se sve do smrti nije uspio osloboditi predbacivanja za svojevrsnu izdaju, koja su u hrvatskoj povijesnoj svijesti i dandanas živa. Međutim, treba istaknuti da je nakon povratka iz internacije na Hvaru Korošec više puta pokazao da je svjestan težine "hrvatskog pitanja". Dok je bio ministar unutrašnjih poslova u vladi Milana Stojadinovića, on se otvoreno sukobio s premijerom zbog provedbe izbora u Hrvatskoj. Pad Stojadinovićeve vlade bio je, prije svega, rezultat Koroščeve politike. Naime, slovenski se državnik, za razliku od Stojadinovića, zalagao za sporazum prema kojem bi došlo do ispunjenja barem dijela hrvatskih zahtjeva, pa je čak u početku bio ovlašten od kneza Pavla da radi na tom pitanju. Ali u nalu pregovora oko sporazuma Cvetković-Maček, Korošec više nije bio konzultiran, pa se tako osjećao prevarenim. Usprkos tome, Korošec je u ime državne konsolidacije podupro sporazum, ali je zahtijevao da se uz Banovinu Hrvatsku utemelji i slična slovenska tvorevina. ; In the article are presented views of Anton Korošec on the "Croatian Question" in the interwar Yugoslavia. Despite relatively tense relations with most Croatian politicians, Korošec knew that certain concessions had to be made to the Croats in terms of the state administration reform. Yet, he made his support conditional on the simultaneous fulfilment of Slovene political demands. The paper is based mostly on the analysis of the press and publications of the Slovene People's Party.

Quellen- und Literaturverz. S. [405] - 424